Stella Maris

Marķukirkja

 

Trśfręšslurit Kažólsku Kirkjunnar

 

 

FYRSTI HLUTI: TRŚARJĮTNINGIN

ANNAR ŽĮTTUR - JĮTNING KRISTINNAR TRŚAR - TRŚARJĮTNINGARNAR

ŽRIŠJI KAFLI: ÉG TRŚI Į HEILAGAN ANDA

« 4. efnisgrein. Trśendur Krists - helgivald, leikmenn og klausturlķf

871. (1268-1269, 782-786) “Trśendur į Krist eru žeir sem, ķ krafti žess aš vera innlimašir ķ Kristi fyrir skķrnina, hafa veriš grundvallašir sem Gušs lżšur; af žessari įstęšu, śr žvķ aš žeir hafa oršiš, hver į sinn hįtt, hluttakendur ķ prestlegu, spįmannslegu og konunglegu embętti Krists, eru žeir kallašir til aš framkvęma erindiš sem Guš hefur fališ kirkjunni aš fullna ķ heiminum, hver samkvęmt žeirri stöšu sem hęfir honum.” [1]

872. (1934, 794) “Ķ krafti endurfęšingar žeirra ķ Kristi rķkir sannur jöfnušur mešal allra trśenda į Krist hvaš varšar tign og athöfn og samkvęmt žvķ starfa allir saman viš uppbygginguį lķkama Krists, hver samkvęmt stöšu sinni og žjónustu.” [2]

873. (814, 1937) Sį mismunur sem aš vilja Drottins var geršur į milli lima lķkama hans, žjónar einingu hans og erindi. Žvķ aš “žjónustan ķ kirkjunni er ólķk en erindiš eitt. Kristur gaf postulunum og eftirmönnum žeirra žaš embętti aš kenna, helga og stjórna ķ hans nafni og meš hans valdi. En leikmenn, sem eiga hlut ķ prestlegu, spįmannslegu og konunglegu embętti Krists, verša ķ kirkjunni og ķ heiminum aš uppfylla sinn hluta af erindi alls Gušs lżšs”. [3] Og aš lokum eru žaš žeir “kristnu trśmenn sem tilheyra bįšum hópum [helgivaldi og leikmönnum] og hafa vķgst Guši į sinn sérstaka hįtt og žjóna hjįlpręšiserindi kirkjunnar meš žvķ aš jįta hin evangelķsku heilręši”. [4]

I. UPPBYGGING Į HELGIVALDI KIRKJUNNAR

Hvers vegna žarf hiršisžjónustu ķ kirkjunni?

874. (1544) Kristur er sjįlfur upphafiš af hiršisžjónustunni ķ kirkjunni. Hann stofnaši kirkjuna. Hann gaf henni myndugleika og erindi, stefnumörkun og markmiš: Drottinn Kristur stofnaši til żmissa embętta innan kirkju sinnar til žess aš Gušs lżšur vęri meš žvķ nęršur og nęši aš vaxa. Embętti žessi eru til gagns fyrir alla kirkjuna. Žeir embęttisžjónar er fara meš helgivald, eru žjónar trśbręšra sinna, til aš allir žeir er geta kallaš sig mešlimi Gušs lżšs… öšlist sįluhjįlp. [5]

875. (166, 1548, 1536) “Hvernig eiga žeir aš trśa į žann, sem žeir hafa ekki heyrt um? Og hvernig eiga žeir aš heyra, įn žess aš einhver prédiki? Og hver getur prédikaš, nema hann sé sendur?” [6] Enginn, hvorki einstaklingur né samfélag, getur kunngert sjįlfum sér fagnašarbošskapinn. “Trśin [kemur] af bošuninni.” [7] Enginn getur gefiš sjįlfum sér žaš umboš og žaš erindi aš kunngera fagnašarbošskapinn. Sį sem Drottinn sendir talar hvorki né starfar af eigin myndugleika sķnum, hann gerir žaš meš mętti myndugleika Krists; ekki sem mešlimur samfélagsins heldur talar hann til žess ķ nafni Krists. Enginn getur veitt sjįlfum sér nįšina; hśn veršur aš gefast og bjóšast. Žvķ veršur aš gera rįš fyrir žjónum nįšarinnar meš myndugleika og umboš frį Kristi. Frį honum meštaka biskupar og prestar erindi og sįlarkraft (“hinn helga kraft”) til verka in persona Christi Capitis; styrk sinn til aš žjóna Gušs lżš fį djįknarnir ķ žvķ sem nefnist diaconia helgisišanna, oršsins og kęrleiksverkanna, ķ samfélagi viš biskupinn og presta hans. Sś hiršisžjónusta sem erindrekar Krists inna af hendi og gefa meš nįš Gušs, žaš sem žeir geta ekki gert og gefiš af sķnum eigin krafti, er kallaš “sakramenti” ķ erfšavenju kirkjunnar. Raunar er žjónustustarfiš ķ kirkjunni veitt meš sérstöku sakramenti.

876. (1551, 427) Innra samhengi er meš sakramentislegu ešli hins kirkjulega embęttis og žvķ einkenni žess aš žjóna. Žar sem helgižjónarnir eru algerlega hįšir Kristi sem frį er komiš erindiš og myndugleikinn, eru žeir ķ raun og veru “žjónar Jesś Krists” [8] og eru žaš eftir mynd hans sem af fśsum vilja “tók į sig žjóns mynd” fyrir okkur. [9] Vegna žess aš oršiš og nįšin sem žeir žjóna er ekki frį žeim sjįlfum komiš, heldur gefiš žeim af Kristi, öšrum til handa, verša žeir aš gerast af fśsum vilja žjónar allra. [10]

877. (1559) Į sama hįtt er žaš ķ sakramentislegu ešli hins kirkjulega embęttis aš hafa einkenni félagshóps. Frį upphafi žjónustustarfs sķns grundvallaši Jesśs žį tólf sem “frę hins nżja Ķsraels og upphafiš aš hinu heilaga helgivaldi.” [11] Žeir voru valdir saman og žeir voru sendir śt saman og bręšralag žeirra įtti aš vera til žjónustu viš bróšurlegt samfélag allra trśenda: žeir įttu aš endurspegla og bera vott um samfélag hinna gušdómlegu persóna. [12] Af žessari įstęšu iškar hver biskup žjónustustarf sitt innan félagshóps biskupanna ķ samfélagi viš biskup Rómar, eftirmann heilags Péturs og höfuš félagshópsins. Žannig iška prestarnir einnig žjónustustarf sitt innan klerkdóms biskupsdęmisins undir leišsögn biskups žeirra.

878. (1484) Aš lokum er žaš ķ sakramentislegu ešli hins kirkjulega embęttis aš hafa persónulegt einkenni. Enda žótt žjónar Krists starfi ķ samfélagi hver viš annan, starfa žeir einnig įvallt meš persónulegum hętti. Hver žeirra er kallašur til persónulega: “Fylg žś mér” [13] til aš vera persónulegur vottur innan hinnar sameiginlegu erindisgeršar, bera persónulega įbyrgš frammi fyrir honum sem gefur erindiš, og starfa “ķ hans persónu” og ķ žįgu annarra persóna: “Ég skķri žig ķ nafni Föšurins og Sonarins og hins Heilaga Anda…”; “Ég leysi žig….”

879. Sakramentisleg žjónusta ķ kirkjunni er žannig žjónusta sem iškuš er ķ nafni Krists. Hśn hefur persónuleg einkenni og einnig žį umgjörš aš vera félagshópur. Žetta er augljóst af žeim tengslum sem eru į milli félagshóps biskupanna og höfušs hans, eftirmanns heilags Péturs, og tengsl hiršisįbyrgšar hvers biskups į stašbundinni kirkju sinni viš sameiginlega umhyggju félagshóps biskupanna fyrir allri hinni almennu kirkju.

Félagshópur biskupanna og höfuš hans, pįfinn

880. (552, 862) Žegar Kristur grundvallaši žį tólf “skipaši hann žį ķ félagshóp eša sérstakan flokk, og setti Pétur, er hann valdi śr hópi žessum, sem yfirmann žeirra”: [14] “Heilagur Pétur postuli og hinir postularnir myndušu einn postullegan félagshóp, eins og vilji Drottins var aš žeir geršu; og į sama hįtt eru hinn rómverski yfirbiskup, sem eftirmašur heilags Péturs, og biskuparnir, sem eftirmenn hinna postulanna, tengdir saman.” [15]

881. (553, 642) Drottinn gerši Sķmon, sem hann nefndi Pétur, einn aš “kletti” kirkju sinnar. Hann gaf honum lykla kirkju sinnar og skipaši hann hirši allrar hjaršarinnar. [16] “Lyklavaldiš sem veitt var heilögum Pétri var einnig veitt hinum postulunum, er voru ķ samneyti viš höfušiš.” [17] Hiršisembętti Péturs og hinna postulanna er hluti af sjįlfum grundvelli kirkjunnar og žvķ er haldiš įfram af biskupunum undir forystu pįfans ķ krafti yfirtignar hans.

882. (834, 1369, 837) Pįfinn, biskup Rómar og eftirmašur Péturs, “er hin stöšuga og sżnilega uppspretta og grundvöllur einingar biskupa kirkjunnar og allra žeirra er Krist jįta”. [18] “Žvķ žaš er ķ krafti embęttis hans sem stašgengill Krists og yfirhiršir allrar kirkjunnar, aš hinn rómverski biskup hefur algert, ęšsta og algilt vald yfir allri kirkjunni; hann getur og einnig notaš žetta vald sitt óhindrašur.” [19]

883. “Félagshópur biskupanna hefur ekki virkt helgivald nema žaš sé įvallt skiliš svo, aš žaš sé ķ sambandi viš höfušiš, Rómarbiskup, eftirmann Péturs.” Sem slķkur nżtur žessi félagshópur “ęšsta og fyllsta valds yfir allri kirkjunni. Žó er ašeins hęgt aš beita valdi žessu meš samžykki Rómarbiskups”. [20]

884. “Félagshópur biskupanna iškar vald yfir allri hinni almennu kirkju meš hįtķšlegum hętti į almennum kirkjužingum.” [21] En “kirkjužing er aldrei almennt nema žaš sé įkvešiš sem slķkt, eša aš minnsta kosti įlitiš aš žaš sé svo af Rómarbiskupi, eftirmanni heilags Péturs postula”. [22]

885. “Žessi postullegi hópur, žar eš ķ honum er aš finna svo marga, er dęmi um fjölbreytni og almenna hluttöku allra ķ Gušs lżš; en žar sem žeir eru settir undir eina höfušstjórn, sżnir žaš einingu hjaršar Krists.” [23]

886. (1560, 833, 2448) “Hver einstakur biskup er hiš sżnilega frumkvęši og grundvöllur žeirrar einingar sem kirkja hans byggist į.” [24] Sem slķkur gegnir hann “hiršisembętti sķnu yfir žeim hluta Gušs lżšs sem honum hefur veriš fališ aš annast” [25] og nżtur hann til žess ašstošar presta og djįkna. En sem mešlimur félagshóps biskupanna tekur hann žįtt ķ umhyggju fyrir öllum kirkjunum. [26] Biskuparnir sżna žessa umhyggju fyrst meš žvķ aš “stjórna kirkju sinni vel, en hśn er hluti allrar hinnar almennu kirkju,” žvķ aš į žann hįtt “styrkja žeir į hinn besta hįtt og efla velferš og heill alls hins leyndardómsfulla lķkama Krists sem, frį öšru sjónarhorni séš, er einnig sameiginlegur lķkami kirknanna”. [27] Žessi umhyggja biskupanna į sérstaklega aš nį til hinna fįtęku, [28] til žeirra sem ofsóttir eru vegna trśarinnar, sem og til trśboša sem eru aš störfum um allan heim.

887. Stašbundnar nįgrannakirkjur sem bśa viš sömu menningu, mynda kirkjuumdęmi eša stęrri heildir sem kallast patrķarkadeildir eša umbošssvęši. [29] Biskuparnir sem standa innan slķkra eininga geta komiš saman ķ synodus eša umdęmisžingum. “Į sama hįtt geta biskuparįšstefnur nś į okkar tķmum veitt margskonar og gagnlega ašstoš svo aš starf žessa félagshóps biskupa sé hagnżtt į gagnlegan hįtt.” [30]

Kennsluembęttiš (85-87)

888. (2032-2040, 2068) Fyrsta verkefni biskupanna, meš prestana aš samstarfsmönnum, er “aš prédika fagnašarbošskap Gušs öllum mönnum” aš boši Drottins. [31] Žeir eru “bošberar trśarinnar sem leiša nżja lęrisveina til Krists; žeir eru sannir kennarar” hinnar postullegu trśar, “gęddir myndugleika Krists”. [32]

889. (92) Til aš varšveita kirkjuna ķ hreinleika trśarinnar sem postularnir létu ganga aš erfšum, vildi Kristur, sem er sannleikurinn, veita henni hlut ķ sķnum eigin óskeikulleika. Meš hinu “yfirnįttśrlega trśarskynbragši” heldur lżšur Gušs “ęvinlega fast viš žessa trś” undir leišsögn lifandi kennsluvalds kirkjunnar. [33]

890. (851, 1785) Erindi kennsluvaldsins (Magisterii) tengist hinu endanlega ešli sįttmįlans sem Guš stašfesti viš lżš sinn ķ Kristi. Žaš er verk kennsluembęttisins aš varšveita Gušs lżš frį allri skekkju og öllum göllum og tryggja aš honum standi til boša hlutlęg leiš til žess aš jįta sanna trś įn villu. Žannig er žaš hiršisleg skylda kennsluvaldsins aš gęta žess aš Gušs lżšur lifi og vari ķ sannleikanum sem veitir lausn. Til aš uppfylla žessa žjónustu veitti Kristur hiršum kirkjunnar žęr nįšargjafir aš vera óskeikulir ķ trśar- og sišferšismįlum. Žessar nįšargjafir mį iška meš żmsum hętti:

891. “Rómarbiskup, höfuš félagshóps biskupanna, hefur žennan óskeikulleika ķ krafti embęttis sķns žegar hann, sem ęšsti hiršir og kennari allra žeirra er jįta kristna trś - hann sem stašfestir bręšur sķna ķ trśnni - kunngjörir meš endanlegum hętti kennisetningu er varšar trś og sišferši.… Óskeikulleikinn sem kirkjunni var gefiš fyrirheit um er einnig til stašar hjį biskupunum in corpore žegar žeir, įsamt eftirmanni Péturs, iška hiš ęšsta kennsluvald” fyrst og fremst į almennum kirkjužingum. [34] Žegar kirkjan kemur į framfęri, eftir leišum ęšsta kennsluvalds sķns, kennisetningu “er trśa ber sem gušdómlegri opinberun” [35] og sem kenningu Krists, “ber aš fylgja henni meš hlżšni trśarinnar”. [36] Žessi óskeikulleiki nęr jafn langt og trśararfur hinar gušdómlegu opinberunar. [37]

892. Gušdómleg ašstoš er einnig gefin eftirmönnum postulanna žegar žeir kenna ķ samfélagi viš eftirmann Péturs, og, į sérstakan hįtt, biskupi Rómar, hirši allrar kirkjunnar, og, įn žess aš setja fram óskeikula skilgreiningu og įn žess aš kunngjöra “meš endanlegum hętti”, kemur į framfęri meš hinu almenna (eša venjulega) kennsluvaldi kenningu sem leišir til betri skilnings į opinberuninni hvaš varšar trśarefni og sišferši. Slķka kenningu eiga hinir trśušu aš “meštaka meš kristnu hugarfari” [38] sem greinist frį samžykki ķ trś, žótt žaš sé lišur af žvķ.

Helgunarembęttiš

893. (1561) Biskupinn er “rįšsmašur nįšar ęšsta prestdómsins”, [39] sérstaklega ķ evkaristķunni sem hann ber persónulega fram eša lętur prestana, samstarfsmenn sķna, bera fram. Evkaristķan er ķ mišju ķ lķfs hverrar stašbundinnar kirkju. Biskupinn og prestarnir helga kirkjuna meš bęnum sķnum og starfi, meš žjónustu sinni viš oršiš og sakramentin. Žeir helga hana meš fordęmi sķnu žvķ aš žeir “skulu eigi drottna yfir söfnušunum, heldur vera fyrirmynd hjaršarinnar”. [40] Žannig munu žeir “įsamt meš hjöršinni sem žeim er trśaš fyrir, öšlast eilķft lķf.” [41]

Stjórnunarembęttiš

894. (801) “Meš fordęmi, rįšum og hvatningum stżra biskuparnir žeirri stašbundnu kirkju sem žeim hefur veriš falin og gera žaš sem stašgenglar og sendimenn Krists. Auk žess og umfram žaš stżra žeir meš žeim myndugleika og žvķ umboši sem žeir hafa aš ofan” en žaš eiga žeir aš fęra sér ķ nyt til uppfręšslu ķ žeim žjónustuanda sem eiginlegur er meistara žeirra. [42]

895. (1558) “Mįtturinn sem biskuparnir hafa persónulega ķ nafni Krists er eiginlegur, raunverulegur og óhindrašur enda žótt iškun hans sé aš endingu hįš ęšsta yfirvaldi kirkjunnar.” [43] Hins vegar ber ekki aš lķta į biskupana sem stašgengla pįfans. Raunverulegur og óhindrašur myndugleiki hans yfir allri kirkjunni ógildir ekki myndugleika biskupanna. Hann er honum žvert į móti til varnar og stašfestingar. Biskupunum ber aš iška myndugleika sinn ķ samfélagi viš alla kirkjuna undir leišsögn pįfans.

896. (1550) Góši hirširinn į aš vera fyrirmynd og “form” hiršisembęttis biskupanna. Meš žvķ aš gera sér grein fyrir eigin veikleika sķnum getur biskupinn “haft mešaumkun meš žeim sem eru fįvķsir og villurįfandi. Hann į ekki aš neita aš hlusta į žį sem undir hann eru settir, en hag žeirra ber hann fyrir brjósti eins og žeir vęru börn hans.… Hinir trśušu eiga aš fylgja nįiš biskupinum eins og kirkjan fylgir Jesś Kristi, og eins og Jesśs Kristur fylgir Föšurnum”: [44] Fylgiš biskupi ykkar hver og einn ykkar og veriš honum hlżšnir eins og Jesśs Kristur var Föšurnum. Gegniš einnig prestum ykkar eins og žar vęru postularnir; sżniš djįknum ykkar sömu viršingu og žiš mynduš gera boši Gušs. Gangiš śr skugga um aš engar rįšstafanir séu geršar varšandi kirkjuna įn blessunar biskups. [45]

II. LEIKMENN

897. (873) Meš oršinu “leikmenn” er hér įtt viš alla hina trśušu nema žį sem žegiš hafa vķgslu til prests og žį sem tilheyra klausturreglum er kirkjan hefur samžykkt. Žetta eru hinir trśušu sem fyrir skķrnina eru innlimašir ķ Krist og, samlagašir lżš Gušs, geršir hluttakendur į sinn sérstaka hįtt ķ prestlegu, spįmannlegu og konunglegu embętti Krists, og hafa sķnu eigin hlutverki aš gegna ķ erindi allra kristinna manna ķ kirkjunni og ķ heiminum.” [46]

Köllun leikmanna

898. (2105) “Leikmenn hafa žį sérstöku köllun aš leita konungsrķkis Gušs meš žvķ aš taka žįtt ķ veraldlegum mįlefnum og laga žau aš vilja Gušs.… Žaš er žeirra sérstaka verkefni aš śtskżra og gefa öllum jaršneskum hlutum sem žeir hafa nįin tengsl viš slķka tilhögun aš žeir verši framkvęmdir og aš žeir žróist samkvęmt Kristi og jafnvel til dżršar skaparanum og endurlausnaranum.” [47]

899. (2442) Frumkvęši kristinna leikmanna er sérstaklega naušsynlegt žegar mįliš snżst um aš uppgötva eša finna leišir til aš kröfur kristins lķfs og kristinnar kennisetningar megi gegnsżra félagslegan, pólitķskan og efnahagslegan veruleika. Slķkt frumkvęši er ešlilegur hlutur af lķfi kirkjunnar: Leikmenn eru ķ fremstu lķnu kristins lķfs. Hjį žeim er kirkjan hiš fjörgandi lögmįl mannlegs samfélags. Žess vegna ęttu einkum žeir aš gera sér ę betur ljóst aš žeir tilheyra ekki einungis kirkjunni heldur eru žeir kirkjan, žaš er aš segja, samfélag trśašra į jöršu undir leišsögn pįfans, hins sameiginlega höfušs, og biskupanna ķ samfélagi viš hann. Žeir eru kirkjan. [48]

900. (863) Žar sem leikmönnum, lķkt og öllum trśendum, hefur veriš trśaš fyrir postulleikanum af Guši ķ krafti skķrnar sinnar og fermingar, hafa žeir žann rétt og žį skyldu, einir eša ķ félagahópum, aš vinna aš žvķ aš hinn gušdómlegi hjįlpręšisbošskapur verši kunnur og meštekinn af öllum mönnum um allan heim. Žessi skylda er žeim mun meir knżjandi žegar žaš er einungis fyrir žeirra tilstilli aš menn heyra fagnašarbošskapinn og fį žekkt Krist. Störf žeirra ķ hinu kirkjulega samfélagi eru žaš naušsynleg aš mestallir žęttir postulleika safnašarhiršanna verša ekki aš fullu framkvęmdir įn žeirra. [49]

Žįtttaka leikmanna ķ prestsembętti Krists

901. (784, 1268, 358) “Žess vegna eru leikmenn, helgašir Kristi og smuršir af Heilögum Anda, kallašir į svo einstakan hįtt og geršir žannig śr garši aš įvöxtur Andans veršur ę frjósamari ķ žeim. Öll verk žeirra, bęnir og postullegar skuldbindingar, fjölskyldu- og hjśskaparlķf žeirra, dagleg vinna og andleg og lķkamleg hvķld žeirra, sé žaš allt gert ķ Andanum - jį og jafnvel žrautir lķfsins séu žęr bornar af žolinmęši - allt veršur žetta “andlegar fórnir Guši velžóknanlegar fyrir Jesśm Krist”. Žegar evkaristķan er höfš um hönd er žaš aš fullu tilhlżšilegt aš bera allt žetta fram fyrir Föšurinn įsamt meš fórnfęringu į lķkama Drottins. Meš tilbeišslu sinni og helgum athöfnum hvarvetna į jöršinni helga leikmenn žannig heiminn Guši, žeir gefa honum tilbeišslu sķna hvarvetna meš heilagleika lķfs sķns.” [50]

902. Foreldrarnir eiga hlut ķ helgunarembęttinu į mjög sérstakan hįtt “žegar žeir lifa hjśskaparlķf sitt ķ kristnum anda og sjį til žess aš börn žeirra fįi kristna uppfręšslu.” [51]

903. (1143) Žau varanlegu žjónustustörf aš vera lesari og akólśtur eru opin žeim leikmönnum er hafa žį kosti til aš bera sem krafist er. [52] “Žegar naušsyn kirkjunnar krefst žess og žegar skortur er į helgižjónum mega leikmenn, žótt žeir séu ekki lesarar eša akólśtar, taka yfir vissar žjónustur ķ samręmi viš įkvęši laga: žetta getur veriš žjónusta oršsins, aš leiša helgisišabęnir, aš skķra og śtdeila sakramentinu viš altarisgöngu. [53]

Žįtttaka ķ spįmannsembętti Krists

904. (785, 92) “Kristur… uppfyllir žetta spįmannlega embętti ekki einungis meš helgivaldinu… heldur einnig meš leikmönnum sem hann hefur gert aš vottum sķnum og fęrt žeim trśarskynbragšiš [sensus fidei] og nįš oršsins”: [54] Aš kenna ķ žvķ skyni aš leiša ašra til trśar er hlutverk hvers prédikara og hvers žess sem jįtar trś į Krist. [55]

905. (2044, 2472) Leikmenn uppfylla einnig spįmannlegt erindi sitt meš žvķ aš boša fagnašarerindiš, žaš er aš segja, “aš kunngjöra Krist bęši ķ orši og meš lķfsbreytni.” Hjį leikmönnum “krefst žessi bošun fagnašarerindisins tiltekinna eiginleika og sérstaka atorku vegna žess aš žaš er framkvęmt viš žęr hversdagslegu ašstęšur sem heimurinn bżšur upp į.” [56] Žessi vitnisburšur um kristiš lķf er hins vegar ekki eini žįttur postulleikans. Sannur postuli leitar tękifęra til aš tala um Krist og boša hann annašhvort vantrśušum… eša trśušum. [57]

906. (2495) Leikmenn sem hafa hęfni og žjįlfun mega einnig starfa aš trśfręšslu, viš kennslu hinna helgu fręša og viš fjölmišlun. [58]

907. “Ķ samręmi viš žekkingu, hęfni og žeirrar viršingar sem žeir njóta hafa leikmenn žann rétt og jafnvel stundum žį skyldu aš lįta ķ ljós viš hirša kirkjunnar skošun sķna um mįlefni er varšar hag kirkjunnar og žeir hafa rétt til žess aš lįta skošun sķna ķ ljós viš ašra žį sem jįta trś į Krist žar sem žeir gęta žess vandlega aš hreyfa ekki viš frišhelgi trśar og sišferšis og beri viršingu fyrir sįlnahiršum sķnum og hafi hlišsjón af almannaheill og tign persónunnar.” [59]

Žįtttaka ķ konunglegu embętti Krists

908. (786) Meš žvķ aš vera hlżšinn allt til daušans [60] mišlaši Kristur til lęrisveina sinna hinu konunglega frelsi til žess aš žeir gętu “meš sjįlfsafneitun og heilögu lķfi unniš bug į syndinni sem var rķkjandi ķ žeim”: [61] Sį mašur er gerir sinn eigin lķkama sér undirgefinn ķ hlżšni og sem, meš žvķ aš stjórna sjįlfum sér af hęfilegri hörku, kemur ķ veg fyrir aš įstrķšur hans veki til uppreisnar ķ sįl hans, hann er réttilega kallašur konungur žvķ aš hann hefur yfir sjįlfum sér nokkurs konar konunglegt vald. Og žar sem hann veit hvernig į aš stjórna sinni eigin persónu sem konungur, er hann einnig dómari hennar. Hann leyfir ekki aš syndin fjötri sig eša aš illskan nįi tökum į sér. [62]

909. (1887) “Meš žvķ aš sameina krafta sķna geta leikmenn gert stofnanir og stöšu heimsins betri žegar ašstęšur hvetja til syndar; lįtiš žęr laga sig aš reglum réttlętis til aš žęr hindri ekki dyggšina heldur stušli aš įstundun hennar. Žannig munu žeir lįta menningu og mannleg verk mettast af sišferšilegum gildum.” [63]

910. (799) “Leikmenn geta einnig tališ sig kallaša eša veriš ķ raun og veru kallašir til samstarfs viš safnašarhirši sķna til aš žjóna hinu kirkjulega samfélagi og stušla aš vexti žess og lķfi. Žetta mį gera meš žvķ aš inna af hendi żmis žjónustustörf samkvęmt žeirri nįš og nįšargjöfum sem Drottinn hefur af velžóknun sinni gefiš hverjum og einum.” [64]

911. Ķ kirkjunni “geta kristnir leikmenn įtt žįtt ķ framkvęmd žessa [stjórn]valds ķ samręmi viš lagareglu”. [65] Žannig gerir kirkjan rįš fyrir nęrveru žeirra į sérstökum žingum, syndous biskupsdęmanna og prestarįšum, viš framkvęmd į hiršislegri umsjón sóknar, meš samstarfi ķ fjįrhagsnefndum, žįtttöku ķ kirkjulegum dómstólum o.s.frv. [66]

912. (2245) Hinir trśušu eiga “aš gera nįkvęman greinarmun į réttindum og skyldum sem žeir hafa meš žvķ aš tilheyra kirkjunni og žeim sem koma ķ žeirra hlut sem mešlimir hins veraldlega samfélags. Žeim ber aš reyna aš sameina bįša žętti žannig aš žeir rekist ekki hvor į annan og hafa žaš hugfast aš ķ öllum veraldlegum mįlum į kristin samviska žeirra aš leiša žį žvķ aš enga mannlega athöfn, jafnvel ekki af jaršneskum toga, er hęgt aš losa undan yfirrįšum Gušs”. [67]

913. “Ķ krafti žessara gjafa sem hver mašur fęr er hann ķ senn vottur og lifandi verkfęri erindis kirkjunnar samkvęmt “žvķ sem Kristur śthlutaši honum””. [68]

III. LĶF HELGAŠ GUŠI

914. (2103) “Žaš lķferni sem grundvallast į jįtningu evangelķsku heilręšanna tilheyrir vissulega lķfi og heilagleika kirkjunnar enda žótt ekki sé žaš hluti af formgerš helgivaldsins.” [69]

Evangelķsku heilręšin og helgaš lķf

915. (1973-1974) Kristur kemur į framfęri viš lęrisveina sķna hinum evangelķsku heilręšum ķ allri sinni mynd. Fullkomnun kęrleikans, sem allir hinir trśušu eru kallašir til, leišir af sér, fyrir žį sem af fśsum vilja fylgja kallinu aš helga lķf sitt Guši, žį skyldu aš bśa viš einlķfi og vera hreinlķfir fyrir sakir rķkis Gušs, og lifa ķ fįtękt og hlżšni. Žaš er jįtningin aš lifa samkvęmt žessum heilręšum, viš slķkt varanlegt lķf sem kirkjan samžykkir, er einkennir lķfiš sem helgaš er Guši. [70]

916. (2687, 933) Helgaš lķferni er žannig ein leiš til aš reyna “enn nįnari” Gušs helgun. Žaš er lķferni sem į rętur sķnar ķ skķrninni og er ķ einu og öllu helgaš Guši. [71] Meš helgušu lķfi sķnu er žaš tilętlun trśenda Krists, sem hręršir eru af Heilögum Anda, aš fylgja Kristi af meiri nįlęgš, aš gefa sig Guši sem er elskašur umfram alla hluti og, meš žvķ aš sękjast eftir fullkomnun kęrleikans ķ žjónustu konungsrķkisins, aš vitna um og kunngjöra ķ kirkjunni dżrš žess heims er koma skal. [72]

Eitt stórt tré meš margar greinar

917. (2684) “Undursamlegt og vķšįttumikiš tré hefur vaxiš į akri Drottins af sęši sem Guš gaf og kvķslast žaš śt ķ allmargar geršir trśarlķfs sem lifaš er ķ einveru eša samfélagi. Mismunandi trśarfjölskyldur hafa litiš dagsins ljós žar sem andlegur styrkur margfaldast, sem eykur į heilagleika hjį mešlimum žeirra, og er til heilla fyrir allan lķkama Krists.” [73]

918. Alveg frį upphafi kirkjunnar hafa komiš fram karlar og konur sem vildu fylgja Kristi af meira frelsi og breyta nįnar eftir honum meš žvķ aš iška evangelķsku heilręšin. Lķf žeirra var helgaš Guši, hvert meš sķnum hętti. Mörg žeirra, undir hvatningu Heilags Anda, geršust einsetufólk eša settu į stofn klausturfjölskyldur sem kirkjan af įnęgju stašfesti og samžykkti ķ krafti myndugleika sķns. [74]

919. Biskuparnir leitast jafnan viš aš sjį nżjar gjafir helgašs lķfs sem Heilagur Andi veitir kirkjunni; nżjar tegundir helgašs lķfs eru hįšar samžykki pįfastóls. [75]

Einsetulķf

920. Įn žess aš jįta įvallt opinberlega evangelķsku heilręšin žrjś “helgar [einsetufólk] lķf sitt Guši honum til dżršar og heiminum til hjįlpręšis eftir leišum sem fela ķ sér nįnast algeran ašskilnaš frį heiminum, hljóša einveru og lįtlausar bęnir og yfirbót”. [76]

921. (2719, 2015) Žaš sżnir öllum fram į hinn innri žįtt leyndardóms kirkjunnar, žaš er aš segja, hiš persónulega og innilega samband viš Krist. Huliš sjónum mannanna er lķf einsetubśans žögul prédikun Drottins, en honum hefur einsetubśinn gefiš lķf sitt einfaldlega vegna žess aš hann er honum allt. Hér höfum viš sérstakt kall um aš finna ķ óbyggšinni, ķ mišju hinnar andlegu barįttu, dżrš hins krossfesta.

Helgašar meyjar og ekkjur

922. (1618-1620) Allt frį dögum postulanna hafa komiš fram kristnar meyjar [77] og ekkjur, [461]a kallašar af Drottni aš tileinka sig einungis honum og gera žaš af meira frelsi hjarta, lķkama og anda, og sem hafa įkvešiš, meš samžykki kirkjunnar, aš lifa hver aš sķnu leyti viš meydóm eša ęvarandi hreinlķfi “vegna himnarķkis”. [461]b

923. (1537, 1672) “Meyjar sem hafa skuldbundiš sig žeirri heilögu fyrirętlun aš fylgja Kristi enn nįnar, eru vķgšar Guši af stašarbiskupi samkvęmt višurkenndri helgisišaathöfn, eru fastnašar Kristi, Syni Gušs, į leyndardómsfullan hįtt, og helga sig žjónustu kirkjunnar.” [78] Meš žessari hįtķšlegu athöfn (Consecratio virginum), er meyjan “gerš aš helgri persónu, yfirnįttśrlegu tįkni um kęrleika kirkjunnar til Krists og heimsslitalegri ķmynd hinnar himnesku brśšar Krists og hins komanda lķfs”. [79]

924. “Eins og į viš um annaš helgaš lķf” er regla meyjanna til žess aš grundvalla konuna (eša nunnuna) sem bżr ķ heiminum ķ bęn, yfirbót, žjónustu viš bręšur sķna og ķ postullegu starfi, samkvęmt žvķ lķferni og andlegum gjöfum sem henni eru gefnar. [80] Helgašar meyjar geta myndaš meš sér félagsskap ķ žvķ skyni aš žęr sżni meiri trśfesti ķ skuldbindingum sķnum. [81]

Klausturlķf

925. (1672) Klausturlķf byrjaši ķ Austurlöndum į fyrstu öldum kristindómsins og er žvķ lifaš innan stofnanna sem kirkjan hefur reist į kirkjuréttarlegum grunni. Žaš sker sig frį öšrum geršum helgašs lķfernis meš žvķ sem auškennir helgisiši žeirra, meš jįtningu evangelķsku heilręšanna, bróšurlegu lķferni sem stjórnaš er sameiginlega og vitnisburši um einingu Krists viš kirkjuna. [82]

926. (796) Klausturlķf į rętur aš rekja til leyndardóms kirkjunnar. Žaš er gjöf sem hśn hefur žegiš frį Drottni sķnum, gjöf er hśn bżšur upp į sem traust lķfsform fyrir žį hina trśušu sem Guš kallar til aš jįta heilręšin. Žannig getur kirkjan bęši gert Krist kunnan og stašfest aš hśn sjįlf er brśšur frelsarans. Klausturlķf ķ hinum żmsu geršum sķnum į aš vera tįkn um sjįlfan kęrleika Gušs į tungu okkar tķma.

927. (854) Allt reglufólk, hvort sem žaš er undanžegiš [beinni stjórn biskups] eša ekki, hefur hvert sinni stöšu aš gegna sem mešhjįlparar stašarbiskups ķ hiršisstörfum hans. [83] Žegar hafist er handa viš aš boša fagnašarerindiš žarf klausturlķf ķ allri sinni gerš aš vera til stašar fyrir trśbošsstarfiš aš festa rętur og til aš kirkjan nįi aš breišast śt. [84] “Sagan ber vitni um žį framśrskarandi žjónustu sem klausturfjölskyldur hafa innt af hendi viš śtbreišslu trśarinnar og viš grundvöll nżrra kirkna, allt frį hinum fornu munkareglum og reglum mišalda til reglusamfélaga sem eru nżrri af nįlinni.” [85]

Veraldarstofnanir

928. “Veraldarstofnun er stofnun helgašs lķfernis žar sem žeir sem jįta kristna trś og bśa ķ heiminum kappkosta žess aš leita fullkomnunar kęrleikans og starfa aš helgun heimsins, sérstaklega innan frį.” [86]

929. (901) Meš “lķfi sem er fullkomlega og algerlega helgaš slķkri helgun,” eiga mešlimir stofnanna sem žessum hlut ķ žvķ verkefni kirkjunnar aš boša fagnašarerindiš “ķ heiminum og śt frį heiminum,” žar sem nęrvera žeirra veršur lķkust “sśrdegi ķ heiminum”. [87] “Vitnisburšur žeirra um kristiš lķferni” hefur žaš aš markmiši “aš raša hinum stundlegu hlutum samkvęmt tilhögun Gušs og upplżsa heiminn meš krafti fagnašarbošskaparins”. Žeir bindast hinum evangelķsku heilręšum helgum böndum og halda ķ heišri sķn į milli samfélaginu og bręšralaginu eins og hęfir sérstökum “lķfsmįta žeirra ķ heiminum.” [88]

Félagsskapur um postullegt lķferni

930. Til višbótar hinum żmsu geršum af helgušu lķferni mį finna “margan félagsskap um postullegt lķferni žar sem mešlimir vinna ekki regluheit en starfa eftir postullegum markmišum félagsskapar sķns. Žeir lifa samfélagslķfi sem bręšur og systur samkvęmt sķnum eigin lķfshįttum og kappkosta žess aš leita fullkomnunar kęrleikans meš žvķ aš halda ķ heišri grundvallarlögin. Żmsan félagsskap mį žar finna žar sem mešlimir tileinka sér evangelķsku heilręšin” ķ samręmi viš grundvallarlög hans. [89]

Vķgsla og erindi: aš kunngjöra konunginn sem kemur

931. Sś persóna, helguš Guši fyrir skķrnina, sem gefur sig Guši į vald vegna žess aš hśn elskar hann umfram allt annaš, helgar sig meš enn innilegri hętti žvķ aš sinna žjónustustarfi Gušs og bęta hag kirkjunnar. Meš žessu lķferni sem helgaš er Guši gerir kirkjan Krist kunnan og sżnir okkur hvernig Heilagur Andi verkar svo undursamlega ķ henni. Og žvķ er fremsta višfangsefni žeirra sem jįta evangelķsku heilręšin aš lifa til samręmis viš vķgslu sķna. “En žar sem žeir er bśa viš helgaš lķferni ganga ķ žjónustu kirkjunnar meš vķgslu sinni, eru žeir skyldugir til aš sinna meš sérstökum hętti trśbošsstörfum eftir žvķ hvaš einkennir žį stofnun er žeir tilheyra.” [90]

932. (775) Ķ kirkjunni, sem er eins og sakramenti - tįkniš og verkfęriš - um lķf Gušs, er litiš į helgaš lķferni sem sérstakt tįkn um leyndardóm endurlausnarinnar. Aš fylgja og breyta eftir Kristi meš enn nįkvęmari hętti og aš sżna fram į meš enn skżrari hętti nišurlęgingu hans, er aš vera į enn djśpstęšari hįtt nęrri samtķmamönnum sķnum ķ hjarta Krists. Žvķ aš žeir sem eru į “žrönga” veginum uppörva bręšur sķna meš fordęmi sķnu og žeir gefa skķnandi vitnisburš um “aš einungis meš hugarfari sęlubošanna veršur heimuri nn ummyndašur og hann fęršur Guši”. [91]

933. (672, 769) Hvort sem vitnisburšur žeirra er opinber, eins og meš klausturlķfi, eša minna įberandi, jafnvel leynilegur, er koma Krists öllum žeim sem vķgšir eru bęši upphaf og dagrenning lķfs žeirra: Žvķ aš lżšur Gušs į hér enga varanlega borg… [og žetta įstand] opinberar enn skżrar öllum žeim sem trśa, hin himnesku gęši sem žegar eru nęrverandi į žessum tķmum; žau vitna um hiš nżja og eilķfa lķf sem viš höfum öšlast fyrir endurlausnarverk Krists og er undanfari upprisu okkar ķ framtķšinni og dżršar hins himneska konungdóms. [92]

Ķ STUTTU MĮLI

934. “Af gušlegri tilskipun er aš finna ķ kirkjunni mešal hinna trśušu helga žjóna kirkjunnar, sem kirkjuréttur nefnir einnig klerka, og einnig ašra trśendur er nefnast leikmenn.” Ķ bįšum hópum eru trśendur sem, meš žvķ aš jįta hin evangelķsku heilręši, eru vķgšir Guši og žjóna meš žvķ hjįlpręšiserindi kirkjunnar (sbr. CIC, grein 207 § 1, 2).

935. Kristur sendir postula sķna og eftirmenn žeirra til aš kunngjöra trśna og leggja grunn aš veldi sķnu. Hann gefur žeim hlut ķ erindi sķnu. Frį honum fį žeir kraftinn til aš verka ķ persónu hans.

936. Drottinn gerši heilagan Pétur aš sżnilegum grundvelli kirkju sinnar. Hann treysti honum fyrir lyklum kirkjunnar. Biskup Rómarkirkjunnar, eftirmašur heilags Péturs, er “höfuš félagshóps biskupanna, stašgengill Krists og hiršir allrar hinnar almennu kirkju į jöršu” (CIC, grein 331).

937. Pįfinn hefur, af gušlegri tilskipun, “ęšsta, fullt, beint og algilt vald viš umönnun sįlna” (CD 2).

938. Biskuparnir, grundvallašir af Heilögum Anda, taka viš af postulunum. Žeir eru “hiš sżnilega frumkvęši og grundvöllur žeirrar einingar sem kirkjur žeirra byggjast į” (LG 23).

939. Ašstošašir af prestunum, samstarfsmönnum sķnum, og djįknunum, hafa biskuparnir žį skyldu aš kenna trśna meš įreišanlegum hętti, hafa um hönd gušsžjónustuna, umfram allt evkaristķuna, og leiša kirkju sķna sem sannir hiršar. Įbyrgš žeirra felur einnig ķ sér umönnun fyrir öllum kirkjunum og žaš sé gert meš pįfanum og undir leišsögn hans.

940. “Einkenni žess aš vera leikur er aš eiga lķf ķ mišju heimsins og innan um stundleg mįlefni og žvķ kallar Guš leikmenn til aš iška postulleika sinn, fyrir mįtt kristilegs anda sķns, og gera hann lķkastan sśrdeigi fyrir heiminn” (AA 2 § 2).

941. Leikmenn eiga hlut ķ prestdómi Krists. Meš žvķ aš komast stöšugt til meiri einingar viš hann sżna žeir nįš skķrnarinnar og fermingarinnar ķ öllum žįttum persónulegs lķfs sķns, ķ öllum žįttum fjölskyldu-, samfélags- og kirkjulķfsins og žannig uppfylla žeir kalliš til heilagleika sem beint er til allra žeirra sem skķršir eru.

942. Ķ krafti spįmannlegs erindis sķns, eru leikmenn “kallašir til aš vera vottar um Krist viš hverjar kringumstęšur og ķ sjįlfu hjarta samfélags mannanna” (GS 43 § 4).

943. Ķ krafti konunglegs erindis sķns hafa leikmenn mįttinn til aš uppręta veldi syndarinnar ķ sjįlfum sér og ķ heiminum meš sjįlfsafneitun og heilögu lķferni (sbr. LG 36).

944. Lķf sem vķgt er Guši, einkennist af žvķ aš gengist er opinberlega undir hin evangelķsku heilręši um fįtękt, hreinlķfi og hlżšni ķ varanlegu lķferni sem kirkjan višurkennir.

945. Sś persóna sem meš skķrninni er žegar fyrirhuguš Guši en gengur honum algerlega į hönd vegna žess aš hśn elskar hann umfram allt annaš, er meš žeim hętti aš helga sig enn nįnar žjónustu Gušs og velferš allrar kirkjunnar.

« 5. efnisgrein. Samfélag heilagra

946. (823) Eftir aš hafa jįtaš “heilaga kažólska kirkju” bętir postullega trśarjįtningin viš “samfélag heilagra”. Meš vissum hętti er žetta atriši frekari śtskżring į žvķ sem getiš var um fyrr: “Hvaš er kirkjan ef ekki samkoma allra heilagra?” [93] Samfélag heilagra er kirkjan.

947. (790) “Žar sem allir trśendur mynda einn lķkama er gęšum hvers og eins mišlaš til hinna.… Viš eigum žess vegna aš trśa žvķ aš til sé ķ kirkjunni skipting į gęšum. En mikilvęgasti limurinn [į lķkamanum] er Kristur žar sem hann er höfušiš.… Žvķ er aušlegšum Krists mišlaš til allra limanna fyrir sakramentin.” [94] “Žar sem kirkjunni er stżrt af einum og hinum sama Anda er žaš af naušsyn aš öll žaugęši sem hśn hefur meštekiš verša aš sameiginlegum sjóši.” [95]

948. (1331) Hugtakiš “samfélag heilagra” hefur žannig tvęr nįtengdar merkingar: samfélag “ķ heilögum hlutum (sancta)” og samfélag “mešal heilagra persóna (sancti)”. Sancta sanctis! (Žaš heilaga handa hinum heilögu) segir messupresturinn ķ flestum helgisišum ķ Austurheimi žegar hinum helgu gjöfum er lyft upp įšur en aš altarisgöngunni kemur. Hinir trśušu (sancti) eru nęršir af lķkama og blóši Krists (sancta) til aš vaxa ķ samfélagi Heilags Anda (koinonia) og aš mišla žvķ til heimsins.

I. SAMFÉLAG UM ANDLEG GĘŠI

949. (185) “[Lęrisveinarnir] ręktu trślega uppfręšslu postulanna og samfélagiš, brotning braušsins og bęnirnar” ķ hinu fįtęklega samfélagi ķ Jerśsalem. [96] Samfélag ķ trśnni. Trś hinna trśušu er trś kirkjunnar sem fengin er frį postulunum. Trśin er fjįrsjóšur lķfs sem aušgast žvķ meir sem af honum er deilt.

950. (1130, 1331) Samfélag sakramentanna. “Įvöxtur allra sakramentanna tilheyrir öllum hinum trśušu. Sakramentin, og umfram allt skķrnin, sem er hlišiš sem allir fara ķ gegnum inn ķ kirkjuna, eru öll helgar festar sem sameina hina trśušu og bindur žį viš Jesśm Krist. Samfélag heilagra ber aš skilja sem samfélag sakramentanna.… Oršiš “samfélag” (“comunione”) mį nota um žau öll žvķ aš žau sameina okkur Guši.… En oršiš hęfir betur evkaristķunni en nokkru öšru sakramenti vegna žess aš žaš er fyrst og fremst hśn sem kemur žessu samfélagi til leišar.” [97]

951. (799) Samfélag nįšargjafanna. Innan samfélags kirkjunnar śtdeilir Heilagur Andi mešal hinna trśušu, hvaša stöšu sem žeir gegna, sérstökum nįšargjöfum” til uppbyggingar kirkjunni. [98] “Andinn opinberast ķ sérhverjum til žess sem gagnlegt er.” [99]

952. (2402) “Höfšu žeir allt sameiginlegt.” [100] “Allt sem sannur kristinn mašur hefur, ber aš skoša sem eitthvaš er hann į sameiginlega meš öllum öšrum. Allir kristnir menn eiga aš gera sér far um og vera tilbśnir til žess aš koma žeim til hjįpar sem bįgstaddir eru… og nįunga sķnum sem žurfandi er.” [101] Kristinn mašur er rįšsmašur gęša Drottins. [102]

953. (1827, 2011, 845, 1469) Samfélag ķ kęrleikanum. Ķ sanctorum communio “lifir enginn af oss sjįlfum sér og enginn deyr sjįlfum sér”. [103] “Og hvort heldur einn limur žjįist, žį žjįst allir limirnir meš honum, eša einn limur er ķ hįvegum hafšur, samglešjast allir limirnir honum. Žér eruš lķkami Krists og limir hans hver um sig.” [104] Kęrleikurinn “leitar ekki sķns eigin”. [105] Ķ žessari samstöšu mešal allra manna, lifandi og daušra, sem er grundvölluš į samfélagi heilagra, mun okkar minnsta verk gert ķ kęrleika verša öllum til góša. Sérhver synd skašar žetta samfélag.

II. SAMFÉLAG KIRKJUNNAR Į HIMNI OG Į JÖRŠU

954. (771, 1031, 1023) Žrenns konar ešli kirkjunnar. “Žegar Drottinn kemur ķ dżrš og allir englar hans meš honum, veršur daušinn ekki lengur og allir hlutir verša undirgefnir honum. En nś į dögum eru sumir af lęrisveinum hans pķlagrķmar į jöršu. Ašrir hafa dįiš og fį hreinsun sķna, mešan enn ašrir eruš ķ dżrš og hugleiša “ķ fullu ljósi einan og žrķeinan Guš, nįkvęmlega eins og hann er””: [106] En į żmsum stigum og meš mismunandi hętti eiga allir hlut ķ sama kęrleikanum gagnvart Guši og nįunganum og viš syngjum öll Guši okkar hinn eina dżršarsįlm. Žvķ aš allir sem tilheyra Kristi og hafa móttekiš Anda hans mynda eina kirkju og halda fast saman ķ Kristi. [107]

955. “Žannig er einingin sem vegfarendur [ķ heiminum] hafa viš bręšurna sem sofnašir eru ķ friši Krists į engan hįtt rofin. Žvert į móti, samkvęmt stöšugri trś kirkjunnar, hefur žessi eining eflst meš žvķ aš žeir skiptast į andlegum gęšum hver viš annan.” [108]

956. (1370, 2683) Įrnašur dżrlinganna. “Žar sem žeir eru ķ nįnari einingu viš Krist sem bśa į himnum, festa žeir alla kirkjuna ę betur ķ heilagleika.… Žeir bišja okkur stöšugt įrnašar hjį Föšurnum žar sem žeir bjóša fram žį veršleika er žeir öšlušust į jöršu fyrir tilverknaš hins eina mešalgöngumanns milli Gušs og manna, Krist Jesśm.… Bróšurleg umhyggja žeirra er breyskleika okkar mikil hjįlp.” [109] Grįtiš eigi! Ég mun koma ykkur aš meira gagni eftir dauša minn og vera ykkur žį meiri hjįlp en mešan ég lifši. [110] Himnarķki mķnu vil ég verja ķ žaš aš gera gott į jöršu. [111]

957. (1173) Samfélag viš dżrlinganna. “Ekki minnumst viš heilagra į himnum einungis fyrir žaš aš viš getum fylgt fordęmi žeirra, heldur er žaš frekar aš žessi ręktarsemi viš bróšurkęrleikann megi styrkja einingu allrar kirkjunnar ķ Andanum. Nįkvęmlega į sama hįtt og samfélagiš mešal vegferšarmanna okkar į jöršu fęrir okkur nęr Kristi, žannig veršur samfélag okkar viš dżrlinginna til aš sameina okkur Kristi, žašan sem öll nįš og allt lķf Gušs lżš kemur, frį uppsprettu hans og höfši”: [112] Žaš er hann, Sonur Gušs, sem viš tilbišjum; en pķslarvottunum, sem lęrisveinum og eftirbreytendum Krists, gefum viš elsku okkar fyrir óvišjafnanlega trśrękni žeirra viš konung sinn og kennara. Megi žaš verša Gušs vilji aš viš fįum einnig hlutdeild ķ samfélagi žeirra og lęrisveinahópi. [113]

958. (1371, 1032, 1689) Samfélag viš hina lįtnu. “Meš žvķ aš gera sér aš fullu grein fyrir žessu samfélagi alls hins leyndardómsfulla lķkama Jesś Krists, hefur kirkjan, ķ sķnum mešlimum, sem eru pķlagrķmar, alveg frį fyrstu dögum kristinnar trśar, heišraš af mikilli viršingu minningu žeirra sem lįtnir eru; og žar sem “žaš er góš og gagnleg hugsun aš bišja fyrir framlišnum, svo aš žeir hreinsist af syndum sķnum” ber hśn fram fyrirbęnir sķnar fyrir žį.” [114] Bęn okkar fyrir žeim er ekki einungis žeim til hjįlpar heldur gerir hśn einnig virkan įrnaš žeirra fyrir okkur.

959. (1027) Ķ hinni einu fjölskyldu Gušs. “Žvķ aš ef viš höldum įfram aš elska hvert annaš og sameinumst viš aš lofsyngja hina alheilögu žrenningu - allir okkar sem erum synir Gušs og mynda eina fjölskyldu ķ Kristi - žį veršum viš trś hinni dżpstu köllun kirkjunnar.” [115]

Ķ STUTTU MĮLI

960. Kirkjan er “samfélag heilagra”: Žetta hugtak vķsar fyrst til hinna “helgu hluta” (sancta), umfram allt ķ evkaristķunni en ķ henni “er sameining allra hinna trśušu, sem mynda einn lķkama ķ Kristi lįtin ķ ljós og komiš til leišar” (LG 3).

961. Hugtakiš “samfélag heilagra” vķsar einnig til samfélags hinna “heilögu persóna” (sancti) ķ Kristi sem “dó fyrir alla” til aš žaš sem hver og einn gerir eša lķšur ķ Kristi og fyrir hann beri įvöxt fyrir alla.

962. “Vér trśum į samfélag allra hinna trśušu ķ Kristi, žeirra, sem eru pķlagrķmar ķ žessum heimi, hinna lįtnu, sem eru aš hreinsast af syndum sķnum, og hinna heilögu, sem į himnum eru. Allar sįlir žessar mynda eina kirkju; og vér trśum, aš ķ žessu samfélagi hlusti Guš og dżrlingar hans ķ miskunn og kęrleika, ętķš į bęnir vorar” (Pįll VI, CPG § 30).

« 6. efnisgrein. Marķa - móšir Krists, móšir kirkjunnar

963. (484-507, 721-726) Žar sem fjallaš hefur veriš um hlutverk Marķu meyjar ķ leyndardómi Krists og Andans er nś viš hęfi aš ķgrunda stöšu hennar ķ leyndardómi kirkjunnar. “Marķa mey…er višurkennd og heišruš sem sönn móšir Gušs og móšir endurlausnarans.… Hśn er “greinilega móšir lima Krists”… žar sem hśn hefur meš kęrleika sķnum lagt sitt af mörkum til fęšingar hinna trśušu ķ kirkjunni, sem eru limir höfušs hennar.” [116] “Marķa, móšir Krists, móšir kirkjunnar.” [117]

I. MARĶA SEM MÓŠIR KIRKJUNNAR

Algjörlega sameinuš Syni sķnum

964. (534, 618) Hlutverk Marķu ķ kirkjunni veršur ekki ašskiliš frį einingu hennar viš Krist og sprettur beint af henni. “Žessi eining móšurinnar viš Soninn ķ hjįlpręšisverkinu er gerš ljós frį žvķ andartaki aš Kristur var getinn ķ meyjarskauti hennar og allt til dauša hans.” [118] Umfram allt er hśn gerš ljós ķ pķslargöngu hans: Žannig mišaši hinni sęlu meyju įfram į pķlagrķmsför sinni ķ trśnni og var hśn trśföst og žolgóš ķ einingu sinni viš Son sinn allt til krossins. Žar stóš hśn, samkvęmt hinni gušdómlegu fyrirętlun, leiš meš sķnum eina Syni ķ įköfum žjįningum hans, sameinašist fórn hans į žann hįtt sem einungis móšir getur gert og gaf ķ kęrleika samžykki sitt fyrir fórnfęringu žessa fórnarlambs sem hśn hafši fętt. Og aš sķšustu žar sem Kristur Jesśs hékk deyjandi į krossinum var hśn gerš aš móšur lęrisveins hans meš žessum oršum: “Kona, nś er hann sonur žinn.” [119]

965. Eftir uppstigningu Sonar sķns “hjįlpaši Marķa kirkjunni į fyrstu stigum hennar meš bęnum sķnum.” [120] Įsamt meš postulunum og nokkrum konum “sjįum viš Marķu meš innilegum bęnum sķnum kalla į gjafir Andans sem žegar hafši yfirskyggt hana viš bošunina”. [121]

…einnig ķ uppnumningu sinni til himna

966. (491) “Aš lokum, žegar hin flekklausa mey, sem varšveitt var hrein af öllum flekk erfšasyndarinnar, hafši endaš sitt jaršneska lķf, var hśn meš lķkama og sįl tekin upp til hinnar himnesku dżršar og af Drottni upphafin til aš vera drottning allra hluta svo hśn mętti lķkjast enn betur Syni sķnum, Drottni drottna, sigurvegara yfir synd og dauša.” [122] Uppnumning hinnar sęlu meyjar er einstök hluttaka ķ upprisu Sonar hennar og fyrirboši um upprisu annarra kristinna manna: Žegar žś fęddir hélst žś meydómi žķnum; žegar žś andašist, yfirgafstu ekki heiminn, ó žś Gušsmóšir, heldur varst žś sameinuš uppsprettu lķfsins. Žś gast hinn lifanda Guš og, meš bęnum žķnum, frelsar žś sįlir vorar frį dauša. [123]

…hśn er móšir okkar eftir tilhögun nįšarinnar

967. (2679, 507) Meš žvķ aš gefa fullt samžykki sitt viš vilja Föšurins, viš endurlausnarverki Sonar hans og viš sérhverri hvatningu Heilags Anda, er Marķa mey fyrirmynd kirkjunnar ķ trś og kęrleika. Žannig er hśn “framśrskarandi og…algjörlega einstakur mešlimur kirkjunnar”; hśn er ķ raun “fyrirmynd um uppfyllingu” (typus)124 kirkjunnar.

968. (494) Hlutverk hennar gagnvart kirkjunni og öllu mannkyninu nęr enn lengra. “Meš hlżšni sinni, trś, von og brennandi kęrleika tók hśn algerlega į einstakan hįtt žįtt ķ verki frelsarans viš aš endurreisa lķf Gušs ķ sįlunum. Žess vegna er hśn móšir okkar eftir tilhögun nįšarinnar.” [125]

969. (501, 149, 1370) “Žetta móšerni Marķu, eftir tilhögun nįšarinnar, helst óslķtiš frį žvķ aš hśn gaf samžykki sitt viš bošunina, sem hśn hikaši ekki viš aš halda fast viš undir krossinum, og žar til allir hinir śtvöldu hafa fengiš eilķfa fullnustu sķna. Uppnumin til himna lagši hśn ekki į hilluna žetta hjįlpręšisembętti. Meš sķnum margžętta įrnaši heldur hśn įfram aš fęra okkur gjafir eilķfs hjįlpręšis.… Žess vegna er hin sęla meyja įkölluš ķ kirkjunni undir nöfnunum talsmašur, hjįlpari, velgjöršarmašur og mešalgangari.” [126]

970. (2008, 1545, 308) “Hlutverk Marķu sem móšir mannanna skyggir hvorki į né rżrir hina einstöku mešalgöngu Krists heldur sżnir hśn žvert į móti mįtt hennar. Žvķ aš hin sįluhjįlpandi įhrif sem hin sęla mey hefur į menn…kemur af gnęgš veršleika Krists, hvķlir į mešalgöngu hans, er algerlega hįš henni og dregur allan sinn mįtt af henni.” [127] “Engin sköpun getur nokkru sinni veriš sambęrileg hinu holdtekna Orši og endurlausnara; en alveg į sama hįtt og prestdómi Krists er deilt meš margvķslegum hętti bęši af žjónum hans og hinum trśušu, og į sama hįtt og gęska Gušs ljómar į mismunandi vegu mešal skapana hans, žannig żtir hin einstaka mešalganga endurlausnarans undir margžętt samstarf en śtilokar žaš ekki, samstarf sem nęr ekki lengra en aš eiga hlut ķ žessari einu uppsprettu.” [128]

II. DŻRKUN MARĶU MEYJAR (2673-2679)

971. (1172, 2678) “Allar kynslóšir munu mig sęla segja.” “Dżrkun kirkjunnar į hinni sęlu meyju er eiginleg kristinni gušsžjónustu.” [129] Kirkjan heišrar réttilega “hina sęlu mey meš sérstakri dżrkun. Frį ęvafornum tķmum hefur hin sęla mey veriš heišruš meš nafnbótinni “Gušsmóšir” og ķ hįska sķnum og žrengingum leita hinir trśušu verndar hennar.… Žessi mjög svo sérstaka dżrkun… er ķ grundvallaratrišum frįbrugšin žeirri tilbeišslu sem gefin er hinu holdtekna Orši jafnt sem Föšurnum og hinum Heilaga Anda, en hśn veitir žessari tilbeišslu ašhlynningu.” [130] Messudagar helgašir móšur Gušs og Marķubęnir, eins og rósakransinn, “įgrip alls gušspjallsins”, lįta ķ ljós žessa dżrkun Marķu meyjar. [131]

III. MARĶA - ĶKON KIRKJUNNAR VIŠ HEIMSSLIT

972. (733, 829, 2853) Eftir aš hafa fjallaš um kirkjuna, uppruna hennar, erindi og hlutskipti, er engin önnur betri leiš aš ljśka žessu en aš lķta til Marķu. Ķ henni ķhugum viš hvaš kirkjan er nś žegar ķ leyndardómi sķnum į sinni eigin “pķlagrķmsför trśarinnar” og hvaš hśn muni verša ķ föšurlandinu aš lokinni vegferš sinni. Žar bķšur hśn sem kirkjan vegsamar sem móšir Drottins sķns og sķn eigin móšir “ķ dżrš hinnar alheilögu og óskiptanlegu žrenningu”, “ķ samfélagi allra heilagra”. [132]

Ķ millitķšinni er móšir Jesś, dżrleg gerš į lķkama og sįl, mynd og upphaf kirkjunnar eins og hśn mun fullkomin verša ķ hinum komandi heimi. Sömuleišis skķn hśn sem sól hér į jöršu žar til sį dagur rennur upp aš Drottinn kemur, tįkn um örugga von og huggun Gušs lżšs sem er pķlagrķmur. [133]

Ķ STUTTU MĮLI

973. Meš žvķ aš kunngera sitt “fiat” (“verši…”) viš bošunina og meš žvķ aš gefa holdtekjunni samžykki sitt hafši Marķa žegar byrjaš samstarf sitt ķ öllu žvķ verki sem Sonur hennar įtti eftir aš fullgera. Hśn er móšir hvar sem hann er frelsari og höfuš hins leyndardómsfulla lķkama.

974. Hin alsęla Marķa mey, žegar hśn hafši lokiš sķnu jaršneska lķfi, var numin upp ķ lķkama og sįl til dżršar himinsins, žar sem hśn deilir nś žegar ķ dżrš upprisu Sonar sķns, ķ eftirvęntingu upprisu allra lima lķkama hans.

975. “Vér trśum aš hin Heilaga Gušsmóšur, hin nżja Eva, móšir kirkjunnar haldi įfram į himnum móšurlegu verkefni sķnu varšandi mešlimi žį sem eru ķ samfélagi viš Krist” (Pįll VI CPG § 15).

« 10. ATRIŠI - “ÉG TRŚI Į FYRIRGEFNINGU SYNDANNA”

976. Postullega trśarjįtningin tengir trśna į fyrirgefningu syndanna ekki einungis viš trśna į Heilagan Anda, heldur einnig viš trśna į kirkjuna og į samfélag heilagra. Žaš var žegar hann gaf postulunum Heilagan Anda aš hinn upprisni Kristur veitti žeim sitt gušdómlega vald til aš fyrirgefa syndir: “Meštakiš Heilagan Anda. Ef žér fyrirgefiš einhverjum syndirnar, eru žęr fyrirgefnar. Ef žér synjiš einhverjum fyrirgefningar, er žeim synjaš.” [134]

(Ķ 2. hluta Trśfręšsluritsins veršur fjallaš meš skżrari hętti um fyrirgefningu syndanna fyrir skķrnina, skriftarsakramentiš og önnur sakramenti, einkum evkaristķuna. Hér er lįtiš nęgja aš minna stuttlega į nokkrar grundvallarstašreyndir).

I. EIN SKĶRN TIL FYRIRGEFNINGAR SYNDANNA (1263)

977. Drottinn okkar tengdi fyrirgefningu syndanna viš trśna og skķrnina: “Fariš śt um allan heim, og prédikiš fagnašarerindiš öllu mannkyni. Sį sem trśir og skķrist, mun hólpinn verša.” [135] Skķrnin er fyrsta og mikilvęgasta sakramentiš til fyrirgefningar syndanna vegna žess aš žaš sameinar okkur Kristi sem dó fyrir syndir okkar og reis upp okkur til réttlętingar svo aš viš gętum einnig “lifaš nżju lķfi.” [136]

978. (1264) “Žegar viš jįtušum fyrst trś okkar viš meštöku į heilagri skķrn sem hreinsar okkur, var fyrirgefningin sem viš fengum žaš mikil og alger aš alls ekkert var eftir til aš afmį, hvorki erfšasyndin né neinar misgjöršir sem viš höfšum drżgt aš eigin vilja og ekki var heldur eftir nein refsing til aš bęta og frišžęgja fyrir… En skķrnarnįšin frelsar engan undan öllum nįttśrlegum breyskleika. Viš erum žvert į móti tilneydd aš berjast viš tilhneiginguna til aš syndga sem stöšugt dregur okkur aš hinu vonda.” [137]

979. (1446) Hver hefur nęgan kjark og hver sżnir nęga ašgęslu til aš hljóta ekki sįr syndarinnar ķ žessari barįttu gegn tilhneigingu okkar aš dragast aš hinu vonda? “Ef kirkjan hefur mįttinn til aš fyrirgefa syndir, žį getur skķrnin ekki veriš eina mešal hennar til aš nota lykla himnarķkis sem hśn fékk frį Jesś Kristi. Kirkjan veršur aš geta fyrirgefiš öllum išrandi syndurum brot žeirra jafnvel žótt žeir syndgi allt fram į sķna sķšustu stund.” [138]

980. (1422-1484) Žaš er fyrir skriftasakramentiš aš hinir skķršu geta nįš sįttum viš Guš og kirkjuna: Hinir helgu kirkjufešur hafa réttilega nefnt išrun og yfirbót “erfišisskķrn”. Žetta išrunarsakramenti er naušsynlegt til hjįlpręšis žeim sem hafa falliš eftir skķrnina į sama hįtt og skķrnin er naušsynleg til hjįlpręšis žeim sem hafa enn ekki endurfęšst. [139]

II. LYKLAVÖLDIN

981. (1444, 553) Eftir upprisu sķna sendi Kristur śt postula sķna til “aš prédika ķ nafni hans öllum žjóšum išrun til fyrirgefningar synda”. [140] Postularnir og eftirmenn žeirra inna af hendi žessa “žjónustu sįttargjöršarinnar” ekki einungis meš žvķ aš kunngjöra mönnum fyrirgefningu Gušs sem Kristur įvann okkur og meš žvķ aš kalla žį til sinnaskipta og trśar, heldur einnig meš žvķ aš mišla til žeirra fyrirgefningu syndanna ķ skķrninni og sętta žį viš Guš og kirkjuna fyrir lyklavöldin sem móttekin voru frį Kristi: [141] [Kirkjan] hefur móttekiš lykla himnarķkis til aš ķ henni verši syndir fyrirgefnar fyrir blóš Krists og athöfn Heilags Anda. Ķ žessari kirkju lifnar sįlin viš sem dįin var vegna syndar svo aš hśn megi lifa meš Kristi en nįš hans hefur frelsaš okkur. [142]

982. (1463, 605) Ekki finnst sś synd, hversu alvarleg sem hśn er, sem kirkjan getur ekki fyrirgefiš. “Sį mašur finnst ekki, hversu syndsamur og sekur hann er, sem getur ekki meš vissu vonast eftir fyrirgefningu aš žvķ tilskyldu aš išrun hans sé einlęg.” [143] Kristur, sem dó fyrir alla menn, vill aš ķ kirkju hans verši hliš fyrirgefningarinnar įvallt opin hverjum žeim sem snżr baki viš syndinni. [144]

983. (1442, 1465) Ķ trśfręšslunni er leitast viš aš vekja og nęra ķ hinum trśušu trśna į hinn óvišjafnanlega mikilleika gjafar hins upprisna Krists til kirkju sinnar: erindiš og mįttinn til aš fyrirgefa syndir fyrir tilverknaš hiršisstarfs postulanna og eftirmanna žeirra: Drottinn vill aš lęrisveinar hans bśi yfir feiknarkrafti: aš žessir aušmjśku žjónar fįi žvķ įorkaš ķ hans nafni allt sem hann gerši mešan hann var į jöršinni. [145] Prestar hafa žegiš frį Guši kraft sem hann gaf hvorki englunum né erkienglunum.… Guš stašfestir hiš efra žaš sem prestarnir gera hér nišri. [146] Ef fyrirgefningu syndanna vęri ekki aš fį ķ kirkjunni vęri engin von um žaš lķf sem ķ vęndum er eša um eilķfa lausn. Fęrum žakkir Guši sem gaf kirkju sinni slķka gjöf. [147]

Ķ STUTTU MĮLI

984. Trśarjįtningin tengir “fyrirgefningu syndanna” viš jįtningu sķna į trś į Heilagan Anda žvķ aš hinn upprisni Kristur lét postulunum ķ hendur mįttinn til aš fyrirgefa syndirnar žegar hann gaf žeim Heilagan Anda.

985. Skķrnin er fyrsta og mikilvęgasta sakramenti til fyrirgefningar syndanna: žaš sameinar okkur Kristi, sem dó og reis upp, og žaš gefur okkur Heilagan Anda.

986. Samkvęmt vilja Krists hefur kirkjan vald til aš fyrirgefa syndir žeirra sem skķršir eru. Hśn iškar žetta vald fyrir tilstilli biskupa og presta venjulegast ķ skriftasakramentinu.

987. “Žegar syndirnar eru fyrirgefnar eru prestarnir og sakramentin verkfęrin sem Drottinn okkar Jesśs Kristur, eini höfundur og örlįtur gjafari hjįlpręšisins, vill nota til aš afmį syndir okkar og gefa okkur nįš réttlętingarinnar” (Rómverska trśfręšsluritiš I, 11, 6).

« 11. ATRIŠI - “ÉG TRŚI Į UPPRISU HOLDSINS”

988. Hin kristna trśarjįtning - jįtning trśar okkar į Guš, Föšurinn, Soninn og hinn Heilaga Anda og į sköpunar-, sįluhjįlpar- og helgunarverk hans - nęr hįpunkti sķnum ķ bošskapnum um upprisu daušra į efsta degi og eilķft lķf.

989. (655, 648) Viš trśum žvķ stašfastlega, og žaš vonum viš, aš lķkt og Kristur er vissulega upp risinn frį daušum og lifir aš eilķfu, žannig munu hinir réttlįtu lifa eftir daušann aš eilķfu meš hinum upprisna Kristi og aš hann muni reisa žį upp į hinum efsta degi. [148] Upprisa okkar, lķkt og hans eigin, veršur verk hinnar alheilögu žrenningar: Ef Andi hans, sem vakti Jesś frį daušum, bżr ķ yšur, žį mun hann, sem vakti Krist frį daušum, einnig gjöra daušlega lķkami yšar lifandi meš Anda sķnum, sem ķ yšur bżr. [149]

990. (364) Hugtakiš “hold” vķsar til mannsins ķ veikleika hans og daušleika. [150] “Upprisa holdsins” žżšir ekki einungis aš hin ódaušlega sįl muni lifa eftir daušann heldur jafnvel aš “daušlegur lķkami” okkar lifni viš aftur. [151]

991. (638) Trśin į upprisu daušra hefur alveg frį upphafi veriš grundvallaržįttur ķ kristinni trś. “Kristnir menn eru sannfęršir um upprisa daušra; trśin į žetta heldur ķ okkur lķfinu.” [152] Hvernig geta žį nokkrir yšar sagt, aš daušir rķsi ekki upp? Ef ekki er til upprisa daušra, žį er Kristur ekki heldur upprisinn. En ef Kristur er ekki upprisinn, žį er ónżt prédikun vor, ónżt lķka trś yšar.…En nś er Kristur upprisinn frį daušum sem frumgróši žeirra, sem sofnašir eru. [153]

I. UPPRISA KRISTS OG OKKAR

Upprisan opinberuš smįm saman

992. (297) Guš opinberaši lżš sķnum upprisu daušra smįm saman. Vonin um lķkamlega upprisu daušra kom til af įhrifum sem eiginleg eru trśnni į Guš sem skapara alls mannsins, sįlar og lķkama. Skapari himins og jaršar er einnig hann sem af trśmennsku heldur sįttmįla sinn viš Abraham og nišja hans. Žaš var śt frį žessum tveimur sjónarhornum aš fariš var aš lįta trśna į upprisuna ķ ljós. Ķ žrengingum sķnum jįtušu Makkabeapķslarvottarnir: Konungur alheims mun reisa oss upp aš nżju til eilķfs lķfs af žvķ aš vér deyjum fyrir lögmįl hans. [154] Žegar mašur lętur lķfiš af mannavöldum er gott aš geta fest von sķna į fyrirheiti Gušs um aš hann muni reisa oss upp aš nżju. [155]

993. (575, 205) Farķsearnir og margir af samtķšamönnum Drottins höfšu von į upprisuna. Jesśs kenndi hana af festu. Hann sagši viš saddśkeana sem höfnušu henni: “Er žaš ekki žetta, sem veldur žvķ, aš žér villist: Žér žekkiš ekki ritningarnar né mįtt Gušs?” [156] Trśin į upprisuna hvķlir į trśnni į Guš sem ekki er “Guš daušra heldur lifenda”. [157]

994. (646) En meira kemur til. Jesśs tengir trśna į upprisuna sinni eigin persónu: “Ég er upprisan og lķfiš.” [158] Žaš er Jesśs sjįlfur sem į efsta degi mun reisa upp žį sem hafa trśaš į hann og sem hafa etiš lķkama hans og drukkiš blóš hans. [159] Žegar ķ žessu nśverandi lķfi gefur hann tįkn og pant um upprisuna meš žvķ aš endurreisa nokkra menn til lķfsins [160] og kunngjörir hann žannig sķna eigin upprisu enda žótt hśn vęri annars ešlis. Hann ręšir um žennan einstaka atburš sem “tįkn Jónasar,” [161] tįkn musterisins: hann kunngjörir aš hann verši lķflįtinn en muni sķšan rķsa upp į žrišja degi. [162]

995. (860, 655) Aš gerast vottur Krists er aš “gerast vottur upprisu hans” “[aš hafa etiš og drukkiš] meš honum eftir aš hann var risinn upp frį daušum.” [163] Samskiptin viš hinn upprisna Krist einkenna hina kristnu von um upprisuna. Viš munum rķsa upp eins og Kristur, meš honum og fyrir hann.

996. (643) Alveg frį upphafi hefur trś kristinna manna į upprisuna mętt vantrś og andstöšu. [164] “Į engu öšru atriši fęr kristin trś meiri andstöšu en upprisu lķkamans.” [165] Žaš er almennt višurkennt aš lķf hinar mannlegu persónu haldi įfram meš andlegum hętti eftir daušann. En hvernig getum viš trśaš žvķ aš žessi lķkami, sem er svo berlega daušlegur, geti risiš upp til eilķfs lķfs?

Hvernig rķsa hinir daušu upp?

997. (366) Hvaš er aš “rķsa upp”? Ķ daušanum, žegar sįl og lķkami ašskiljast, rotnar hinn mannlegi lķkami en sįlin fer til fundar viš Guš mešan hśn bķšur žess aš sameinast į nż dżrlega geršum lķkama sķnum. Ķ almętti sķnu mun Guš meš afdrįttarlausum hętti veita lķkama okkar óforgengilegt lķf meš žvķ aš sameina hann į nż sįlinni fyrir kraft upprisu Jesś.

998. (1038) Hver rķs upp? Allir hinir daušu munu rķsa upp: “Žeir, sem gjört hafa hiš góša, munu rķsa upp til lķfsins, en žeir, sem drżgt hafa hiš illa, til dómsins.” [166]

999. (640, 645) Hvernig? Kristur er upprisinn ķ sķnum eigin lķkama: “Lķtiš į hendur mķnar og fętur, aš žaš er ég sjįlfur”; [167] en hann sneri ekki aftur til jaršnesks lķfs. Žannig aš ķ honum “munu žeir allir rķsa upp aftur meš sķnum eigin lķkama sem žeir nś bera,” en Kristur “mun breyta lķtilvęgum lķkama okkar til aš vera lķkan dżršarlķkama hans,” aš hann verši “andlegur lķkami”: [168] En nś kynni einhver aš segja: “Hvernig rķsa daušir upp? Hvaša lķkama hafa žeir, žegar žeir koma?” Žś óvitri mašur! Žaš sem žś sįir lifnar ekki aftur nema žaš deyi. Og er žś sįir, žį er žaš ekki sś jurt, er vex upp sķšar, sem žś sįir, heldur bert frękorniš…Sįš er forgengilegu, en upp rķs óforgengilegt. …Hinir daušu munu upp rķsa óforgengilegir.… Žetta forgengilega į aš ķklęšast óforgengileikanum og žetta daušlega aš ķklęšast ódaušleikanum. [169]

1000. (647, 1405) Žetta “hvernig” er hafiš yfir skilning okkar og ķmyndunarafl; žaš er einungis ašgengilegt trśnni. En hluttaka okkar ķ evkaristķunni gefur okkur žegar forsmekkinn aš žvķ hvernig Kristur ummyndar lķkama okkar: Eins og braušiš sem kemur af jöršinni, eftir aš blessun Gušs hefur veriš kölluš yfir žaš, er ekki lengur venjulegt brauš heldur evkaristķan, mynduš af tveimur hlutum öšrum jaršneskum og hinum himneskum, žannig eru lķkamar okkar, sem eiga hlut ķ evkaristķunni, ekki lengur forgengilegir heldur geyma žeir vonina um upprisu. [170]

1001. (1038, 673) Hvenęr? Örugglega “į efsta degi,” “viš endalok heimsins”. [171] Upprisa daušra er ķ nįnum tengslum viš endurkomu Krists: Žvķ aš sjįlfur Drottinn mun stķga nišur af himni meš kalli, meš höfušengils raust og meš bįsśnu Gušs, og žeir, sem dįnir eru ķ trś į Krist, munu fyrst upp rķsa. [172]

Upprisnir meš Kristi

1002. (655) Kristur mun reisa okkur upp “į efsta degi”; en žaš er jafn ljóst aš meš vissum hętti höfum viš žegar risiš upp meš Kristi. Žvķ aš fyrir mįtt Heilags Anda er kristiš lķf nś žegar į jöršu hlutdeild ķ dauša og upprisu Krists: Žér voruš greftrašir meš Kristi ķ skķrninni [og] ķ skķrninni voruš žér einnig meš honum uppvaktir fyrir trśna į mįtt Gušs, er vakti hann upp frį daušum.… Fyrst žér žvķ eruš uppvaktir meš Kristi, žį keppist eftir žvķ, sem er hiš efra, žar sem Kristur situr viš hęgri hönd Gušs. [173]

1003. (1227, 2796) Sameinašir Kristi meš skķrninni taka trśašir žegar žįtt ķ hinu himneska lķfi hins upprisna Krists, en žetta lķf er “fólgiš meš Kristi ķ Guši”. [174] Faširinn hefur žegar “uppvakiš oss ķ Kristi Jesś og bśiš oss staš ķ himinhęšum meš honum”. [175] Nęrš į lķkama hans ķ evkaristķunni, tilheyrum viš žegar lķkama Krists. Er viš rķsum upp į efsta degi munum viš einnig “įsamt honum opinberast ķ dżrš”. [176]

1004. (364, 1397) Ķ eftirvęntingu žessa dags, į lķkami og sįl hins trśaša žegar hluti ķ žeirri tign sem tilheyrir Kristi. Žessi tign hefur ķ för meš sér žį kröfu aš hann virši sinn eigin lķkama og einnig lķkama annarra persóna, sérstaklega žeirra sem žjįst: En lķkaminn er…fyrir Drottin og Drottinn fyrir lķkamann. Guš hefur uppvakiš Drottin og mun uppvekja oss fyrir kraft sinn. Vitiš žér ekki, aš lķkamir yšar eru limir Krists? Og ekki eruš žér yšar eigin.… Vegsamiš žvķ Guš meš lķkama yšar. [177]

II. AŠ DEYJA Ķ KRISTI JESŚ

1005. (625, 650) Til aš rķsa upp meš Kristi veršum viš aš deyja meš Kristi: viš veršum “aš hverfa burt śr lķkamanum og vera heima hjį Drottni”. [178] Viš slķka brottför, sem er daušinn, skilst sįlin viš lķkamann. [179] Hśn veršur sameinuš lķkamanum į upprisudegi daušra. [180]

Daušinn

1006. (164, 1500) “Žaš er ķ sambandi viš daušann aš staša mannsins er hjśpuš mestri óvissu.” [181] Į vissan hįtt er lķkamlegur dauši nįttśrlegur en fyrir trśnni er hann ķ raun “laun syndarinnar”. [182] Hjį žeim sem deyja ķ nįš Krists er hann hlutdeild ķ dauša Drottins til aš žeir geti einnig įtt hlut ķ upprisu hans. [183]

1007. Daušinn er endirinn į jaršnesku lķfi. Lķf okkar er męlt ķ tķma og į tķmaskeišinu breytumst viš, viš eldumst og hjį okkur, lķkt og į viš um allar lifandi verur į jöršinni, viršist daušinn ešlilegur endir į lķfinu. Sś hliš daušans gefur lķfi okkar aukiš vęgi: Žegar viš gerum okkur grein fyrir daušleika okkar minnumst viš žess aš viš höfum einungis takmarkašan tķma til aš fullnusta lķf okkar: Og mundu eftir skapara žķnum į unglingsįrum žķnum… [įšur en] moldin hverfur aftur til jaršarinnar, žar sem hśn įšur var, og andinn til Gušs, sem gaf hann. [184]

1008. (401, 376) Daušinn er afleišing syndar. Kennsluvald kirkjunnar, sem sannur tślkandi žess sem Ritningin og erfikenningin stašhęfa, kennir aš daušinn kom ķ heiminn vegna syndar mannsins. [185] Jafnvel žótt nįttśra mannsins sé daušleg hefur Guš ekki śtvališ hann til aš deyja. Daušinn strķddi žvķ gegn fyrirętlun Gušs skaparans og kom inn ķ heiminn sem afleišing syndar. [186] “Lķkamlegur dauši, sem mašurinn hefši umflśiš hefši hann ekki syndgaš” er žannig “sķšasti óvinur” mannsins sem sigrast veršur į. [187]

1009. (612) Kristur umbreytir daušanum. Jesśs, Sonur Gušs, varš einnig aš žola daušann sem tilheyrir hinu mannlega įstandi. En žrįtt fyrir angist sķna žegar hann stóš andspęnis daušanum, gekk hann ķ hann ķ žeirri fullkomnu og frjįlsu athöfn sinni aš vera hlżšinn vilja Föšur sķns. [188] Hlżšni Jesś hefur breytt bölvun daušans ķ blessun. [189]

Merking dauša kristins manns (1681-1690)

1010. (376, 612) Vegna Krists hefur dauši kristins manns jįkvęša merkingu: “Žvķ aš lķfiš er mér Kristur og daušinn įvinningur.” [190] “Žaš orš er satt: Ef vér höfum dįiš meš honum, žį munum vér og lifa meš honum.” [191] Žaš sem er ķ meginatrišum nżtt ķ dauša kristins manns er žetta: fyrir skķrnina hefur hinn kristni mašur žegar “dįiš meš Kristi” į sakramentislegan hįtt til aš lifa nżju lķfi; og ef viš deyjum ķ nįš Krists fullgerir lķkamlegur dauši žetta aš “deyja meš Kristi” og fullkomnar innlimun okkar ķ hann ķ endurlausnarverki hans: Heldur vildi ég deyja ķ (eis) Jesś Kristi en aš vera konungur yfir mestu vķšlendum jaršar. Ég leita einungis hans sem dó fyrir okkur; mķn eina žrį er hann sem reis upp aftur fyrir okkur. Ég er ķ fęšingarhrķšum;… Hindriš mig ekki aš nį til ljóssins, ljóssins hreina og skęra; žvķ einungis žegar ég er žangaš kominn mun ég verša sannur mašur. [192]

1011. (1681-1690, 1220) Ķ daušanum kallar Guš manninn til sķn. Žess vegna getur kristinn mašur upplifaš žrį eftir daušanum lķkt og heilagur Pįll sagši: “Mig langar til aš fara héšan og vera meš Kristi.” [193] Aš fordęmi Krists getur hann umbreytt sķnum eigin dauša žannig aš hann verki sem hlżšni og kęrleikur gagnvart Föšurnum: [194] Jaršneskar langanir mķnar hafa veriš veriš krossfestar; innra meš mér er einungis klišur lifandi vatns sem hvķslar: “Komdu til Föšurins.” [195] Ég vil sjį Guš og til aš sjį hann verš ég aš deyja. [196] Ég dey ekki, ég geng inn ķ lķfiš. [197]

1012. (1025) Hin kristna sżn į daušann kemur fram į óyggjandi hįtt ķ helgisišum kirkjunnar: [198] Žvķ aš lķf žinna trśušu, Drottinn, breytist, en er ekki frį žeim tekiš; žegar bśstašur jaršvistar žeirra er fallinn, er žeim fyrirbśinn eilķfur bśstašur į himnum. [199]

1013. Daušinn er endir į jaršneskri pķlagrķmsför mannsins, į tķma nįšar og miskunnar sem Guš gefur honum til aš lifa sķnu jaršneska lķfi eftir hinni gušdómlegu fyrirętlun og til aš įkvarša endanlegt hlutskipti sitt. “Žegar okkar eina jaršneska lķfi er lokiš” [200] snśum viš ekki aftur til annars jaršnesks lķfs: “Žaš liggur fyrir mönnunum eitt sinn aš deyja.” [201] Engin “endurholdgun” į sér staš eftir daušann.

1014. (2676-2677) Kirkjan hvetur okkur til aš undirbśa okkur undir daušastundina. Ķ fornri litanķu dżrlinganna fęr hśn okkur til aš bišja: “Frelsa oss, Drottinn, frį brįšum og óvęntum dauša”; [202] aš bišja Gušsmóšur aš bišja okkur įrnašar “į daušastundu vorri” ķ Marķubęninni; og aš fela okkur heilögum Jósef verndardżrlingi til aš fį góšan daušdaga. Öllum geršum žķnum og hugsunum ber žér aš haga eins og žś ęttir aš deyja ķ dag. Žś mundir ekki óttast daušann, ef žś hefšir góša samvisku. Betra vęri žér aš foršast syndina en aš flżja daušann. Ef žś ert reišubśinn ķ dag, muntu žį vera žaš į morgun? Morgundagurinn er óviss, og hvernig veistu, hvort žś lifir til morguns? [203] Lofašur sért žś, Drottinn, fyrir bróšur vorn , lķkamsdaušann, sem enginn lifenda fęr umflśiš. Vei žeim sem ķ daušasynd deyja. Sęlir eru žeir sem óvęntur dauši finnur vinnandi aš vilja žķnum, žvķ aš žeim getur hinn sķšari dauši engan skaša unniš. [204]

Ķ STUTTU MĮLI

1015. “Holdiš er löm hjįlpręšisins” (Tertśllķanus, De res. 8, 2: PL 2, 852). Viš trśum į Guš sem er skapari holdsins; viš trśum į Oršiš sem geršist hold til aš endurleysa holdiš; viš trśum į upprisu holdsins - fullnunar į sköpun og endurlausn holdsins.

1016. Ķ daušanum skilur sįlin viš lķkamann en ķ upprisunni mun Guš gefa lķkama okkar óforgengilegt lķf og mun hann gjörbreytast meš endursameiningu sinni viš sįlina. Lķkt og Kristur er upprisinn og lifir aš eilķfu žannig munum viš öll upp rķsa į efsta degi.

1017. “Viš trśum į sanna upprisu žessa holds sem viš nś berum” (annaš kirkjužingiš ķ Lyons: DS 854). Viš sįum forgengilegum lķkama ķ gröfina en hann rķs upp óforgengilegur lķkami, “andlegur lķkami” (sbr. 1Kor 15:42-44).

1018. Sem afleišing erfšasyndarinnar veršur mašurinn aš žola “lķkamlegan dauša sem mašurinn hefši umflśiš hefši hann ekki syndgaš” (GS § 18).

1019. Jesśs, Sonur Gušs, leiš žaš fśslega aš deyja fyrir okkur ķ algerri og frjįlsri undirgefni viš vilja Gušs, Föšur sķns. Meš dauša sķnum hefur hann sigraš daušann og opnaš meš žvķ möguleikann į hjįlpręši fyrir alla menn.

« 12. ATRIŠI - “ÉG TRŚI Į EILĶFT LĶF”

1020. (1523-1525, 2677, 336) Sį kristni mašur sem sameinar dauša sinn dauša Jesś lķtur į daušann sem skref ķ įtt aš honum og inngang til eilķfs lķfs. Žegar kirkjan segir ķ sķšasta sinn nįšunar- og aflausnarorš Krists yfir deyjandi kristnum manni, innsiglar hann ķ sķšasta sinn hinni styrkjandi smurningu, og gefur honum Krist ķ leišarnesti (viaticum) til nęringar į ferš hans, segir hśn af mildri vissu: Far brott kristin sįla śr žessum heimi ķ nafni Gušs Föšur almįttugs sem skapaši žig, ķ nafni Jesś Krists, Sonar hins lifanda Gušs, sem žjįšist fyrir žig, ķ nafni Heilags Anda, sem var śthellt yfir žig, far brott sem sannkristin ert! Megi frišur rķkja hjį žér į žessum degi, megir žś bśa hjį Guši į Sķon, meš Marķu mey Gušsmóšur, meš Jósef og öllum englunum og dżrlingunum. Farir žś į nż til skapara žķns, sem af moldu jaršar gaf žér lķf. Megi heilög Marķa, englarnir og allir dżrlingarnir koma til móts viš žig žegar žś hverfur śr žessu lķfi.… Megir žś sjį endurlausnara žinn augliti til auglitis… [205]

I. SÉRDÓMUR

1021. (679) Daušinn bindur enda į mannlegt lķf, tķmann til aš taka viš eša hafna hinni gušdómlegu nįš sem opinberast ķ Kristi. [206] Nżja testamentiš talar um dóm fyrst og fremst ķ sambandi viš lokafundinn viš Krist viš endurkomu hans, en stašfestir einnig ķtrekaš aš hverjum og einum verši umbunaš strax eftir daušann samkvęmt verkum hans og trś. Dęmisagan um fįtęka manninn Lasarus og orš Krists į krossinum viš góša ręningjann, sem og ašrir textar Nżja testamentisins tala um endanlegt hlutskipti sįlarinnar, hlutskipti sem geta veriš mismunandi fyrir hvern og einn. [207]

1022. (393, 1470) Į žvķ andartaki aš hann deyr fęr hver mašur ķ sķna ódaušlegu sįl sitt eilķfa endurgjald viš sérdóm sem vķsar lķfi hans til Krists: annaš hvort er žaš innganga inn ķ himnasęluna, eftir leišum hreinsunar [208] eša žegar ķ staš, [209] eša tafarlaus og eilķf fyrirdęming. [210] Aš kvöldi lķfs okkar veršum viš dęmd eftir kęrleikanum. [211]

II. HIMINNINN

1023. (954) Žeir sem deyja ķ nįš Gušs og vinskap viš hann og eru fullkomlega hreinsašir, lifa aš eilķfu meš Kristi. Žeir eru Guši lķkir aš eilķfu žvķ aš žeir “sjį hann eins og hann er”, augliti til auglitis: [212] Eftirfarandi skilgreining er gerš ķ krafti postullegs myndugleika vors: Samkvęmt almennu hjįlparrįši Gušs eru sįlir allra hinna heilögu og annarra trśašra sem dóu eftir aš hafa meštekiš heilaga skķrn Krists (aš žvķ tilskildu aš žeir žörfnušust engrar hreinsunar žegar žeir dóu eša, ef žeir žörfnušust hennar žį eša munu žarfnast einhverrar hreinsunar, aš lokinni hreinsun sinni eftir daušann) og įšur en žeir fara aftur ķ lķkama sķna og įšur en allsherjardómurinn veršur - og žetta hefur veriš sķšan uppstigningu Drottins vors og Frelsara Jesś Krists til himna - hafa veriš, eru og munu vera į himnum, ķ hinum himneska konungdómi og gušlegu paradķs meš Kristi, sameinašir söfnuši hinna helgu engla. Sķšan pķslargöngu og dauša Drottins vors Jesś Krists, hafa žessar sįlir séš og sjį gušdóminn innri sżn, og jafnvel augliti til auglitis, įn žess aš nokkur sköpun hafi žar milligöngu um. [213]

1024. (260, 326, 2794, 1718) Žetta fullkomna lķf meš hinni allrahelgustu žrenningu - žetta samfélag lķfs og kęrleika meš žrenningunni, meš Marķu mey, englunum og öllum hinum blessušu - nefnist “himinninn”. Himinninn er endanlegt mark og fullnusta dżpstu langana mannsins, hin ęšsta og endanlega hamingja.

1025. (1011) Aš lifa į himnum er aš “vera meš Kristi”. Hinir śtvöldu lifa “ķ Kristi,” [214] en žeir varšveita eša öllu heldur finna sitt sanna sérešli, sitt sanna nafn. [215] Žvķ lķfiš er aš vera meš Kristi; žar sem Kristur er, žar er lķf, žar er konungsrķkiš. [216]

1026. (793) Meš dauša sķnum og upprisu hefur Jesśs Kristur “opnaš” himinninn fyrir okkur. Lķf hinna sęlu felst ķ žvķ aš hafa öšlast aš fullu og öllu įvextina af endurlausninni sem Kristur fullgerši. Hann gerir žį sem hafa trśaš į hann og veriš trśfastir vilja hans aš hluttakendum ķ himneskri dżrš sinni. Himinninn er hiš sęla samfélag allra žeirra sem eru fyllilega innlimašir ķ Kristi.

1027. (959, 1720) Žessi leyndardómur hins sęla samfélags viš Guš og alla žį sem eru ķ Kristi er ofar öllum skilningi og lżsingu. Ritningin talar um hann ķ lķkingum: lķf, ljós, frišur, brśškaupsveisla, vķn rķkis Gušs, hśs Föšurins, hin himneska Jerśsalem, paradķs: “Žaš sem auga sį ekki og eyra heyrši ekki og ekki kom upp ķ hjarta nokkurs manns, allt žaš sem Guš fyrirbjó žeim, er elska hann.” [217]

1028. (1722, 163) Vegna žess aš Guš er yfirnįttśrlegur veršur ekki hęgt aš sjį Guš eins og hann er nema hann sjįlfur opni upp leyndardóm sinn manninum til beinnar ķhugunar og veitir honum hęfileikann til žess. Žessa ķhugun į Guši ķ himneskri dżrš hans kallar kirkjan “hina sęlu sżn”: Hversu mikil veršur ekki dżrš žķn og hamingja viš aš fį aš sjį Guš, viš aš fį žann heišur aš eiga hlut ķ fögnuši hjįlpręšisins og eilķfu ljósi meš Kristi, Drottni žķnum og Guši,… viš aš fį aš njóta fagnašar ódaušleikans ķ himnarķki meš hinum réttlįtu og vinum Gušs. [218]

1029. (956, 668) Ķ dżrš himinsins halda hinir sęlu ķ fögnuši įfram aš uppfylla vilja Gušs ķ tengslum viš ašra menn og alla sköpunina. Žeir rķkja žegar meš Kristi; meš honum “munu [žeir] rķkja um aldir alda.” [219]

III. LOKAHREINSUNIN EŠA HREINSUNARELDURINN

1030. Allir žeir sem deyja ķ nįš Gušs og vinįttu en eru ekki fullkomlega hreinsašir, eru vissulega öruggir um eilķft hjįlpręši sitt; en eftir daušann verša žeir aš gangast undir hreinsun ķ žvķ skyni aš öšlast žann heilagleika sem naušsynlegur er til aš ganga inn til hins himneska fagnašar.

1031. (954, 1472) Žessari lokahreinsun hinna śtvöldu, sem er allt annar hlutur en refsing hinna fyrirdęmdu, kallar kirkjan purgatorium [220] Žaš var einkum į kirkjužingunum ķ Flórens og Trent aš kirkjan setti fram kenningu sķna um trśna į purgatorium. Ķ trśarhefš kirkjunnar, meš tilvķsun til vissra Ritningartexta, er talaš um hreinsunareld: [221] Hvaš minni brot varšar veršum viš aš trśa žvķ aš įšur en endadómurinn kemur sé hreinsunareldur. Hann sem er sannleikurinn segir aš hver sį sem gušlastar gegn Heilögum Anda veršur ekki fyrirgefiš hvorki ķ žessum heimi né ķ hinum komandi. Af žessari setningu getum viš skiliš aš vissar syndir mį fyrirgefa ķ žessum heimi og vissar ašrar ķ hinum komandi. [222]

1032. (958, 1371, 1479) Žessi kenning er einnig byggš į žeirri išju aš bišja fyrir hinum lįtnu sem žegar er minnst į ķ Heilagri Ritningu: “Žess vegna lét [Jśdas Makkabea] fęra sįttarfórn fyrir hina lįtnu til aš žeir leystust frį syndum sķnum.” [223] Frį fyrstu tķmum hefur kirkjan heišraš minningu hinna lįtnu og boriš fram fyrirbęnir fyrir žį, umfram allt ķ fórn evkaristķunnar, til aš žannig hreinsašir öšlist žeir hina sęlu sżn į Guši. [224] Kirkjan męlir einnig meš ölmusugjöfum, aflįti, og yfirbótarverkum til bóta fyrir hina lįtnu: Viš skulum hjįlpa og minnast žeirra. Ef synir Jobs voru hreinsašir vegna brennifórnar föšur žeirra, hvers vegna ęttum viš žį aš efa aš fórnfęring okkar fyrir hinum lįtnu fęri žeim ekki neina huggun? Viš skulum ekki hika viš aš hjįlpa žeim sem hafa dįiš og bera fram bęnir okkar fyrir žį. [225]

IV. HELVĶTI

1033. (1861, 393, 633) Viš getum ekki veriš ķ einingu viš Guš nema viš séum fśs til aš elska hann. En viš getum ekki elskaš Guš ef viš syndgum meš alvarlegum hętti gegn honum, nįunga okkar eša okkur sjįlfum: “Sį sem ekki elskar er įfram ķ daušanum. Hver sem hatar bróšur sinn er manndrįpari og žér vitiš, aš enginn manndrįpari hefur eilķft lķf ķ sér”. [226] Drottinn varar okkur viš og segir aš viš veršum ašskilin frį honum ef viš lįtum hjį lķša aš sinna fįtękustu og minnstu bręšrum hans sem lķša skort. [227] Aš deyja ķ daušasynd įn žess aš išrast og öšlast miskunn fyrir kęrleika Gušs žżšir, aš viš erum ašskilin frį honum aš eilķfu samkvęmt frjįlsri įkvöršun okkar. Žetta įstand, sem orsakast af žvķ aš slķta meš sjįlfviljugum og endanlegum hętti samfélagi viš Guš og žį sem blessunar njóta, nefnist “helvķti”.

1034. Jesśs talar oft um “gehenna” hinn “óslökkvandi eld”, sem er geršur fyrir žį sem viš lķfslok sķn neita aš trśa og taka sinnaskiptum, žar sem bęši sįl og lķkami geta glatast. [228] Jesśs kunngerir meš alvarlegum hętti aš hann muni “senda engla sķna og žeir munu safna śr rķki hans öllum sem… ranglęti fremja, og kasta žeim ķ eldsofninn,” [229] og aš hann muni kveša upp fordęminguna: “Fariš frį mér, bölvašir, ķ žann eilķfa eld!” [230]

1035. (393) Kenning kirkjunnar stašfestir aš helvķti sé til og aš žaš sé eilķft.Sįlir žeirra sem deyja ķ daušasynd stķga samstundis nišur til helvķtis žar sem žęr fį aš žola refsingar helvķtis, “eilķfan eld”. [231] Versta refsing helvķtis er eilķfur ašskilnašur frį Guši, en ķ honum einum getur mašurinn haft lķf og hamingju sem hann var skapašur til og sem hann žrįir.

1036. (1734, 1428) Órękur vitnisburšur Heilagrar Ritningar og kenninga kirkjunnar hvaš helvķti varšar er kall um žį įbyrgš sem hvķlir į manninum aš nota frelsi sitt meš tilliti til eilķfs hlutskiptis sķns. Samtķmis er hann brżnt kall um afturhvarf: “Gangiš inn um žrönga hlišiš. Žvķ aš vķtt er hlišiš og vegurinn breišur, sem liggur til glötunar, og margir žeir, sem žar fara inn. Hve žröngt er žaš hliš og mjór sį vegur, er liggur til lķfsins, og fįir žeir, sem finna hann.” [232] Žar sem viš vitum hvorki daginn né stundina, ęttum viš aš fylgja rįšum Drottins og vera jafnan į verši. Žvķ aš žį munum viš, žegar okkar einasta lķf er į enda, veršskulda žaš aš ganga meš honum inn til brśškaupsveislunnar og vera taldir mešal blessašra en ekki, lķkt og hinir ógušlegu og lötu žjónar, vera skipaš aš fara til hins eilķfa elds, śt ķ ystu myrkur žar sem “veršur grįtur og gnķstran tanna”. [233]

1037. (162, 1014, 1821) Guš hefur ekki fyrirhugaš neinum aš fara til helvķtis; [234] til aš žaš gerist veršur mašurinn aš snśa baki viš Guši af įsettu rįši (daušasynd) og halda fast viš žaš žar til yfir lżkur. Ķ helgisišum evkaristķunnar og ķ daglegum bęnum sinna trśušu grįtbišur kirkjan um miskunn Gušs sem vill ekki “aš neinir glatist, heldur aš allir komist til išrunar”: [235] Žvķ bišjum vér, Drottinn, aš žér žóknist sįttfśslega aš žiggja žessa fórnargjöf vora, žjóna žinna og allrar fjölskyldu žinnar, og aš žś lįtir lķfdaga vora lķša ķ žķnum friši, frelsir oss frį eilķfri fordęmingu, og skipir oss ķ hóp žinna śtvöldu. [236]

V. DÓMSDAGURINN (678-679)

1038. (1001, 998) Fyrir dómsdaginn munu allir daušir upp rķsa “bęši réttlįtir og ranglįtir”. [237] Žetta mun verša žegar sś “stund kemur, žegar allir žeir, sem ķ gröfunum eru, munu heyra raust [Mannssonarins] og ganga fram, žeir, sem gjört hafa hiš góša, munu rķsa upp til lķfsins, en žeir, sem drżgt hafa hiš illa, til dómsins.” [238] Žį mun Kristur koma “ķ dżrš sinni og allir englar meš honum.… Allar žjóšir munu safnast frammi fyrir honum, og hann mun skilja hvern frį öšrum, eins og hiršir skilur sauši frį höfrum. Saušunum skipar hann sér til hęgri handar, en höfrunum til vinstri.… Og žeir munu fara til eilķfrar refsingar, en hinir réttlįtu til eilķfs lķfs.” [239]

1039. (678) Ķ nęrveru Krists, sem er sannleikurinn sjįlfur, mun sannleikurinn um samband hvers manns viš Guš koma fram ķ dagsljósiš. [240] Dómsdagurinn mun afhjśpa, jafnvel til hins allra żtrasta, žaš góša sem hver persóna hefur gert eša brugšist aš gera mešan į jaršnesku lķfi hennar stóš: Allt sem hinir ógušlegu gera er skrįš og žetta vita žeir ekki. Žegar “Guš vor kemur, žegir hann ekki.”… Hann mun snśa sér aš žeim sér į vinstri hönd og segja viš žį: “Ég setti mķna smįu og fįtęku į jöršina fyrir ykkur. Ég, sem höfuš žeirra, sat į himni viš hęgri hönd Föšurnum, en į jöršu žjįšust limir mķnir, limir mķnir į jöršu lišu skort. Hefšuš žiš gefiš limum mķnum eitthvaš hefši žaš sem žiš gįfuš žeim nįš upp til höfušsins. Ętla mį aš žiš hafiš vitaš aš mķnir smįu lišu skort žegar ég setti žį į jöršu fyrir ykkur og setti žį til aš vera rįšsmenn ykkar til aš fęra góšverk ykkar ķ fjįrsjóš minn. En žiš hafiš ekkert lįtiš žeim ķ hendur; žess vegna hafiš žiš ekkert fundiš hér hjį mér.” [241]

1040. (637, 314) Endadómurinn mun koma žegar Kristur snżr aftur ķ dżrš. Einungis Faširinn veit daginn og stundina; einungis hann įkvaršar hvenęr hśn rennur upp. Sķšan, fyrir Son sinn Jesśm Krist, mun hann kveša upp sķšasta oršiš yfir allri sögunni. Viš fįum aš vita endanlega merkingu alls sköpunarverksins og allrar rįšdeildar hjįlpręšisins og skilja hinar stórkostlegu leišir sem forsjį hans hefur notaš til aš leiša allt til lykta. Dómsdagurinn mun opinbera aš réttlęti Gušs sigrar allt óréttlęti sem skapanir hans hafa drżgt og aš kęrleikur Gušs er sterkari en daušinn. [242]

1041. (1432) Bošskapurinn um dómsdaginn kallar menn til sinnaskipta mešan Guš gefur žeim enn “hagkvęma tķš…hjįlpręšis dag”. [243] Bošskapurinn kemur af staš heilögum gušsótta og skuldbindur menn til réttlętis Gušs rķkis. Hann kunngerir “vorrar sęlu vonar” um endurkomu Drottins, žegar hann kemur “til aš vegsamast mešal sinna heilögu og hljóta lof mešal allra, sem trś hafa tekiš.” [244]

VI. VONIN UM NŻJAN HIMINN OG NŻJA JÖRŠ (2854)

1042. (769, 670, 310) Viš lok tķmanna mun konungsrķki Gušs koma ķ fullnustu sinni. Eftir allsherjardóminn munu hinir réttlįtu rķkja aš eilķfu meš Kristi, dżrlega geršir į lķkama og sįl. Alheimurinn sjįlfur veršur endurnżjašur: Kirkjan… fęr fullkomnun sķna einungis ķ himnadżrš žegar sį tķmi kemur aš allir hlutir verša endurnżjašir. Į žeim tķma, įsamt meš mannkyninu, mun alheimurinn sjįlfur, sem er tengdur manninum afar nįnum böndum og öšlast hlutskipti sitt fyrir hann, verša fullkomlega endurstofnsettur ķ Kristi. [245]

1043. (671, 518, 280) Heilög Ritning kallar žessa leyndardómsfullu endurnżjun, sem mun umbreyta mannkyninu og heiminum, “nżjan himinn og nżja jörš”. [246] Hśn mun verša endanleg framkvęmd į fyrirętlun Gušs um “aš safna öllu žvķ, sem er į himnum, og žvķ, sem er į jöršu, undir eitt höfuš ķ Kristi.” [247]

1044. Ķ žessum nżja alheimi, hinni himnesku Jerśsalem, mun Guš eiga sér bśstaš mešal manna. [248] “Og hann mun žerra hvert tįr af augum žeirra. Og daušinn mun ekki framar til vera, hvorki harmur né vein né kvöl er framar til. Hiš fyrra er fariš.” [249]

1045. (775, 1404) Fyrir manninn mun žessi fullkomnun žżša aš eining mannkynsins mun aš lokum komast til framkvęmda en žaš hefur Guš viljaš alveg frį sköpuninni og kirkjan į vegferš sinni sem pķlagrķmur hefur veriš einskonar sakramenti fyrir. [250] Žeir sem eru sameinašir viš Krist munu mynda samfélaga hinna endurleystu, hina helgu borg Gušs, “brśšina, eiginkonu lambsins”. [251] Hśn veršur ekki lengur sęrš af synd, óhreinindum, sjįlfselsku, sem eyšir eša sęrir hiš jaršneska samfélag. [252] Hin sęla sżn, žar sem Guš opnar sig hinum śtvöldu meš ótęmandi hętti, mun verša sķrennandi brunnur hamingju, frišar og gagnkvęms samfélags.

1046. (349) Opinberunin stašfestir aš hvaš alheiminn višvķkur į hinn efnislegi heimur og mašurinn djśpstętt og sameiginlegt hlutskipti: Žvķ aš sköpunin žrįir, aš Gušs börn verši opinber… ķ von um aš jafnvel sjįlf sköpunin muni verša leyst śr įnauš forgengileikans.… Vér vitum, aš öll sköpunin stynur lķka og hefur fęšingarhrķšir allt til žessa. En ekki einungis hśn, heldur og vér, sem höfum frumgróša Andans, jafnvel vér stynjum meš sjįlfum oss mešan vér bķšum žess, aš Guš gefi oss barnarétt og endurleysi lķkami vora. [253]

1047. Hinn sżnilegi alheimur er žannig įkvaršašur til aš taka umbreytingum, “svo aš heimurinn sjįlfur, endurreistur til sķns upprunalega įstands, og įn žess aš męta fleiri hindrunum, geti veriš til žjónustu viš hina réttlįtu,” meš žvķ aš eiga hlut ķ dżršinni sem žeir hafa öšlast ķ hinum upprisna Jesś Kristi. [254]

1048. (673) Hvorki vitum viš hvenęr jöršin og mannkyniš verša fullnuš né meš hvaša hętti alheiminum veršur umbreytt. Lögun žessa heims, afmyndašur af synd, er ķ andaslitrunum, og okkur er kennt aš Guš sé aš undirbśa nżjan bśstaš og nżja jörš žar sem réttlętiš bżr, žar sem hamingjan mun uppfylla og taka fram öllum löngunum um friš sem upp koma ķ hjarta mannsins.” [255]

1049. (2820) “Žessi vęnting um nżja jörš į ekki aš veikja heldur örva umhyggju okkar fyrir žróun žessarar jaršar, žvķ aš žaš er hér sem lķkami nżrrar fjölskyldu mannsins vex og segir į vissan hįtt til um žaš tķmaskeiš sem koma mun. Žetta er įstęša žess, enda žótt viš veršum aš gęta vel aš žvķ aš ašgreina greinilega jaršneska framžróun frį vexti konungsrķkis Krists, aš slķk framžróun hefur afar mikilvęga žżšingu fyrir konungsrķki Gušs aš žvķ leyti aš hśn getur lagt sitt af mörkum til betri skipunar į mannlegu samfélagi.” [256]

1050. (1709, 260) “Žegar viš höfum dreift um jöršina įvöxtum nįttśru okkar og framtakssemi… samkvęmt skipunum Drottins og ķ Anda hans, munum viš finna žį aftur og nś hreinsaša af öllum flekk syndarinnar, uppljómaša og ummyndaša, žegar Kristur fęrir Föšur sķnum eilķfan og algildan konungdóm.” [257] Guš veršur žį “allt ķ öllu” ķ hinu eilķfa lķfi: [258] Satt og višvarandi lķf felst ķ žessu: Faširinn, fyrir Soninn og ķ Heilögum Anda, śthellir įn undantekninga sķnum himnesku gjöfum yfir alla hluti. Žökk sé miskunn hans aš viš mennirnir höfum einnig fengiš ófrįvķkjanlegt fyrirheit um eilķft lķf. [259]

Ķ STUTTU MĮLI

1051. Sérhver mašur fęr sķna eilķfu umbun ķ ódaušlega sįl sķna į žvķ andartaki aš hann deyr og fęr hana ķ sérdómi Krists, dómara lifandi og daušra.

1052. “Vér trśum aš sįlir allra žeirra, sem deyja ķ nįšarįstandi viš Krist… séu Gušslżšur aš eilķfu śt yfir gröf og dauša, en į daušanum vinnst lokasigur į degi upprisunnar, žegar sįlir žessar munu aš nżju sameinast lķkömum sķnum” (Pįll VI, CPG § 28).

1053. “Vér trśum žvķ, aš skari sį, er umkringir Jesśm og Marķu ķ Paradķs, sé hinn sigri hrósandi kirkja į himnum, žar sem sįlir žessar munu ķ eilķfri sęlu, lķta Guš eins og hann er og žar sem žęr einnig, en žó misjafnlega mikiš, njóta samfélags viš heilaga engla ķ Gušlegu rķki žvķ, žar sem Kristur drottnar ķ dżrš sinni, og bišja fyrir oss og hjįlpa oss ķ veikleika vorum meš bróšurlegri umhyggju sinni” (Pįll VI CPG § 29).

1054. Žeir sem deyja ķ nįš Guš og ķ vinįttu viš hann en eru ekki fullkomlega hreinsašir, og enda žeir hafi fullvissu um eilķft hjįlpręši, verša aš gangast undir hreinsun eftir daušann til aš öšlast heilagleikann sem naušsynlegur er til aš ganga inn til fagnašar Gušs.

1055. Ķ krafti “samfélags heilagra” felur kirkjan hina lįtnu miskunn Gušs ķ hendur og ber fram ķ žeirra žįgu bęnir sķnar sérstaklega ķ hinni heilögu fórn evkaristķunnar.

1056. Meš žvķ aš fylgja fordęmi Krists, varar kirkjan hina trśušu viš hinum “dapra og hörmulega raunveruleika um eilķfan dauša” (GCD 69) sem einnig nefnist “helvķti”.

1057. Versta refsing helvķtis felst ķ eilķfum ašskilnaši frį Guši en ķ honum einum getur mašurinn įtt lķf og hamingju en til žess var hann skapašur og žaš žrįir hann.

1058. Kirkjan bišur aš engir menn glatist: “Drottinn, lįt mig aldrei verša ašskilinn frį žér.” Ef žaš er rétt aš enginn getur frelsaš sjįlfan sig er žaš jafn rétt aš Guš “vill aš allir menn verši hólpnir” (1Tm 2:4) og aš hann “megnar allt” (Mt 19:26).

1059. “Hin heilaga rómverska kirkja trśir žvķ stašfastlega og jįtar aš į dómsdegi muni allir menn birtast ķ eigin lķkama sķnum frammi fyrir dómi Krists til aš gera skil į eigin gjöršum sķnum” (annaš kirkjužingiš ķ Lyons (1274): DS 859; sbr. DS 1549).

1060. Viš lok tķmanna mun konungsrķki Gušs nį fullnustu sinni. Žį munu hinir réttlįtu rķkja meš Kristi aš eilķfu, dżrlega geršir į lķkama og sįl, og hinn efnislegi alheimur mun verša umbreytt. Guš mun žį verša “allt ķ öllu” (1Kor 15:28) ķ hinu eilķfa lķfi.

“AMEN”

1061. (2856) Trśarjįtningin, lķkt og sķšasta bók Biblķunnar, [260] endar į hebreska oršinu amen. Žetta orš er išulega notaš til aš ljśka bęnum ķ Nżja testamentinu. Į sama hįtt lżkur kirkjan bęnum sķnum meš “amen”.

1062. (214) Ķ hebresku er amen af sömu rótum og oršiš “aš trśa”. Žessi rót lętur ķ ljós stašfestu, trśveršugleika og trśfesti. Žannig skiljum viš hvers vegna “amen” getur tjįš bęši trśfesti Gušs gagnvart okkur og traust okkar į honum.

1063. (215, 156) Ķ spįdómsbók Jesaja er aš finna oršalagiš “trśfasti Guš” sem ķ bókstaflegri merkingu žżšir “Guš amensins”, žaš er aš segja, Guš sem er trśfastur fyrirheitum sķnum: “Hver sį er óskar sér blessunar ķ landinu, hann óski sér blessunar ķ nafni hins trśfasta Gušs [Gušs amensins].” [261] Drottinn okkar notar išulega oršiš amen,” ķ nokkur skipti meš endurteknum hętti, [262] til aš leggja įherslu į hversu kenning hans er traust og aš myndugleiki hans er byggšur į sannleika Gušs.

1064. (197, 2101) “Amen” ķ lok trśarjįtningarinnar endurtekur žannig og stašfestir fyrstu orš hennar: “Ég trśi.” Aš trśa er aš segja “amen” viš oršum Gušs, fyrirheitum og bošoršum hans; aš fela sjįlfan sig algerlega ķ hendur honum sem er “amen” ótęmandi kęrleika og fullkominnar trśfesti. Daglegt lķf kristins manns mun žannig verša “amen” viš “ég trśi” sem sagt er ķ trśarjįtningunni viš skķrnina:

Megi trśarjįtningin verša žér sem spegill. Horfšu į sjįlfan žig ķ honum til aš sjį hvort žś trśir öllu žvķ sem žś segir aš žś trśir. Og fagnašu ķ trś žinni į hverjum degi. [263]

1065. Jesśs Kristur sjįlfur er “amen”. [264] Hann er hiš afdrįttarlausa “amen” ķ kęrleika Föšurins til okkar. Hann tekur upp og fullgerir okkar “amen” til Föšurins: “Žvķ aš svo mörg sem fyrirheit Gušs eru, žį er jįtun žeirra ķ honum. Žess vegna segjum vér og fyrir hann amen Guši til dżršar”: [265]

Fyrir hann og meš honum og ķ honum ber žér, Guši Föšur almįttugum ķ einingu Heilags Anda, allur heišur og dżrš um aldir alda. AMEN.

Nęsti kafli


Óopinber śtgįfa © Reynir K. Gušmundsson žżddi Brįšabirgšažżšing


  1. 1Kor 12:3.
  2. Gl 4:6.
  3. Hl. Ķreneus, Dem. ap. 7: SCh 62, 41-42.
  4. Jh 17:3.
  5. Hl. Gregorķus frį Nazianzus, Oratio theol., 5, 26 (= Oratio 31, 26): PG 36, 161-163.
  6. Nķkeu-jįtningin; sjį aš ofan nśmerakafla 465.
  7. 1Kor 2:11.
  8. Jh 16:13.
  9. Jh 14:17.
  10. Sbr. Gl 4:6.
  11. Sbr. Jh 3:34.
  12. Sbr. Jh 7:39.
  13. Sbr. Jh 17:22.
  14. Sbr. Jh 16:14.
  15. Hl. Gregorķus frį Nyssa, De Spiritu Sancto, 16: PG 45, 1321A-B.
  16. Sbr. Mt 28:19.
  17. Jh 3:5-8.
  18. Jh 14:16, 26; 15:26; 16:7.
  19. Sbr. 1Jh 2:1.
  20. Jh 16:13.
  21. Sbr. Gl 3:14; Ef 1:13.
  22. Sbr. Rm 8:15; Gl 4:6.
  23. Rm 8:9.
  24. 2Kor 3:17.
  25. Rm 8:9, 14; 15:19; 1Kor 6:11; 7:40.
  26. 1Pt 4:14.
  27. 1Kor 12:13.
  28. Jh 19:34; 1Jh 5:8.
  29. Sbr. Jh 4:10-14; 7:38; 2M 17:1-6; Jes 55:1; Sk 14:8; 1Kor 10:4; Opb 21:6; 22:17.
  30. Sbr. 1Jh 2:20:27; 2Kor 1:21.
  31. Sbr. 2M 30:22-32; 1S 16:13.
  32. Sbr. Lk 4:18-19; Jes 61:1.
  33. Sbr. Lk 2:11, 26-27.
  34. Sbr. Lk 4:1; 6:19; 8:46.
  35. Sbr. Rm 1:4; 8:11.
  36. Ef 4:13; sbr. P 2:36.
  37. Sr 48:1; sbr. 1Kon 18:38-39.
  38. Lk 1:17; 3:16.
  39. Lk 12:49.
  40. P 2:3-4.
  41. Sbr. hl. Jóhannes af krossinum, Lifandi logar kęrleikans, ķ The Collected Works of St. John of the Cross, žżš. į ensku K. Kavanaugh, OCD, og O. Rodriguez, OCD (Washington DC: Institute of Carmelite Studies, 1979), 577 o.įfr.
  42. 1Ž 5:19.
  43. Sbr. 2M 24:15-18.
  44. Sbr. 2M 33:9-10.
  45. Sbr. 2M 40:36-38; 1Kor 10:1-2.
  46. Sbr. 1Kon 8:10-12.
  47. Lk 1:35.
  48. Lk 9:34-35.
  49. Sbr. P 1:9; sbr. Lk 21:27.
  50. Jh 6:27; sbr. 2Kor 1:22; Ef 1:13; 4:30.
  51. Sbr. Mk 6:5; 8:23; 10:16.
  52. Sbr. Mk 16:18; P 5:12; 14:3.
  53. Sbr. P 8:17-19; 13:3; 19:6.
  54. Sbr. Heb 6:2.
  55. Lk 11:20.
  56. 2M 31:18; 2Kor 3:3.
  57. Tķšir. Pįskatķminn eftir uppstigninguna, hymni viš aftansöng: digitus paternae dexterae.
  58. Sbr. 1M 8:8-12.
  59. Sbr. Mt 3:16 og hlišstęšur.
  60. Gl 4:4.
  61. Sbr. 2Kor 3:14; Jh 5:39, 46.
  62. Sbr. Lk 24:44.
  63. Sbr. Sl 33:6; 104:30; 1M 1:2; 2:7 Pd 3:20-21; Esk 37:10.
  64. Bżsanskir helgisišir, Troparion fyrir morgunbęn į sunnudögum eftir annan modus.
  65. Hl. Ķreneus, Dem ap. 11: SCh 62, 48-49.
  66. Rm 3:23.
  67. Sbr. Jh 1:14; Fl 2:7.
  68. Sbr. 1M 18:1-15; Lk 1:26-38, 54-55; Jh 1:12-13; Rm 4:16-21.
  69. Sbr. 1M 12:3; Gl 3:16.
  70. Sbr. Jh 11:52.
  71. Ef 1:13-14; sbr. 1M 22:17-19; Lk 1:73; Jh 3:16; Rm 8:32; Gl 3:14.
  72. Sbr. 2M 19-20; 5M 1-11; 29-30.
  73. Gl 3:24.
  74. Sbr. Rm 3:20.
  75. 2M 19:5-6; sbr. 1Pt 2:9.
  76. Sbr. 2S 7; Sl 89; Lk 1:32-33.
  77. Sbr. Lk 24:26.
  78. Jes 43:19.
  79. Sbr. Sf 2:3; Lk 2:25, 38.
  80. Jh 12:41; sbr. Jes 6-12.
  81. Jes 11:1-2.
  82. Sbr. Jes 42:1-9; sbr. Mt 12:18-21; Jh 1:32-34; sķšan sbr. Jes 49:1-6; sbr. Mt 3:17; Lk 2:32; og aš lokum sbr. Jes 50:4-10 og Jes 52:13-53:12.
  83. Fl 2:7.
  84. Jes 61:1-2; sbr. Lk 4:18-19.
  85. Sbr. Esk 11:19; 36:25-28; 37:1-14; Jer 31:31-34; og sbr. Jl 3:1-5.
  86. Sbr. P 2:17-21.
  87. Sbr. Sf 2:3; Sl 22:27; 34:3; Jes 49:13; 61:1 o.s.frv.
  88. Lk 1:17.
  89. Jh 1:6.
  90. Lk 1:15, 41.
  91. Sbr. Lk 1:68.
  92. Mt 17:10-13; sbr. Lk 1:78.
  93. Lk 1:17.
  94. Lk 7:26.
  95. Sbr. Mt 11:13-14.
  96. Jh 1:23; sbr. Jes 40:1-3.
  97. Jh 1:7; sbr. Jh 15:26; 5:35.
  98. Sbr. 1Pt 1:10-12.
  99. Jh 1:33-36.
  100. Sbr. Jh 3:5.
  101. Sbr. Ok 8:1-9; Sr 24.
  102. Kól 2:9.
  103. Sbr. Sf 3:14; Sk 2:14.
  104. Sbr. Lk 1:46-55.
  105. Sbr. Lk 1:26-38; Rm 4:18-21; Gl 4:26-28.
  106. Sbr. Lk 1:15-19; Mt 2:11.
  107. Sbr. Lk 2:14.
  108. Sbr. Jh 19:25-27.
  109. P 1:14.
  110. Sbr. Jh 6:27, 51, 62-63.
  111. Sbr. Jh 3:5-8.
  112. Sbr. Jh 4:10, 14, 23-24.
  113. Sbr. Jh 7:37-39.
  114. Sbr. Lk 11:13.
  115. Sbr. Mt 10:19-20.
  116. Sbr. Jh 14:16-17, 26; 15:26; 16:7-15; 17:26.
  117. Sbr. Jh 13:1; 17:1.
  118. Sbr. Lk 23:46; Jh 19:30.
  119. Rm 6:4.
  120. Sbr. Jh 20:22.
  121. Jh 20:21; sbr. Mt 28:19; Lk 24:47-48; P 1:8.
  122. Sbr. P 2:33-36.
  123. Bżsanskir helgisišir, Troparion viš aftansöng hvķtasunnudags; endurtekiš ķ altarisžjónustunni eftir bergingu.
  124. 1Jh 4:8, 16.
  125. Rm 5:5.
  126. 2Kor 13:13.
  127. 1Jh 4:11-12; sbr. Rm 8:23; 2Kor 1:22.
  128. P 1:8; sbr. 1Kor 13.
  129. Gl 5:22-23.
  130. Gl 5:25; sbr. Mt 16:24-26.
  131. Hl. Basilķus, De Spiritu Sancto, 15, 36: PG 32, 132.
  132. Jh 15:8, 16.
  133. Hl. Kżril frį Alexandrķu, In Jo. ev., 11, 11: PG 74, 561.
  134. Rm 8:26.
  135. LG 1; sbr. Mk 16:15.
  136. Rómverska trśfręšsluritiš I, 10, 1.
  137. Hl. Hippolżtus, Trad. Ap. 35: SCh 11, 118.
  138. Rómverska trśfręšsluritiš I, 10, 22.
  139. Sbr. P 19:39.
  140. Sbr. 2M 19.
  141. Sbr. 1Kor 11:18; 14:19, 28, 34, 35.
  142. Sbr. 1Kor 1:2; 16:1.
  143. Sbr. 1Kor 15:9; Gl 1:13; Fl 3:6.
  144. Sbr. Ef 1:22; Kól 1:18; LG 9.
  145. LG 6.
  146. LG 6; sbr. Jh 10:1-10; Jes 40:11; Esk 34:11-31; Jh 10:11; 1Pt 5:4; Jh 10:11-16.
  147. LG 6; sbr. 1Kor 39; Rm 11:13-26; Mt 21:32-43 og hlišstęšur; Jes 5:1-7; Jh 15:1-5.
  148. LG 6; sbr. 1Kor 3:9; Mt 21:42 og hlišstęšur; P 4:11; 1Pt 2:7; Sl 118:22; 1Kor 3:11; 1Tm 3:15; Ef 2:19-22; Opb 21:3; 1Pt 2:5; Opb 21:1-2.
  149. LG 6; sbr. Gl 4:26; Opb 12:17; 19:7; 21:2, 9; 22:17; Ef 5:25-26, 29.
  150. LG 2.
  151. LG 2.
  152. LG 2.
  153. Pastor Hermae, Visio 2, 4, 1: PG 2,899; sbr. Aristides, Apol. 16, 6; hl. Jśstķnus, Apol. 2, 7: PG 6, 456; Tertśllķanus, Apol. 31, 3; 32, 1: PL 1, 508-509.
  154. Sbr. hl. Epifanķus, Panarion 1, 1, 5: PG 41, 181C.
  155. Klemens frį Alexandrķu, Pęd. 1, 6, 27: PG 8, 281.
  156. P 10:35; sbr. LG 9; 13; 16.
  157. Sbr. 1M 12:2; 15:5-6.
  158. Sbr. 2M 19:5-6; 5M 7:6; Jes 2:2-5; Mķk 4:1-4.
  159. LG 9; sbr. Hs 1; Jes 1:2-4; Jer 2; 31:31-34; Jes 55:3.
  160. Sbr. LG 3; AG 3.
  161. LG 5.
  162. LG 3.
  163. LG 5.
  164. LG 5.
  165. Lk 12:32; sbr. Mt 10:16; 26:31; Jh 10:1-21.
  166. Sbr. Mt 12:49.
  167. Sbr. Mt 5-6.
  168. Sbr. Mk 3:14-16.
  169. Sbr. Mt 19:28; Lk 22:30; Opb 21:12-14.
  170. Sbr. Mk 6:7; Lk 10:1-2; Mt 10:25; Jh 15:20.
  171. LG 3; sbr. Jh 19:34.
  172. SC 5.
  173. Sbr. hl. Ambrósķus, In Luc. 2, 85-89: PL 15, 1666-1668.
  174. LG 4; sbr. Jh 17:4.
  175. AG 4.
  176. Sbr. Mt 28:19-20; AG 2; 5-6.
  177. LG 4.
  178. LG 5.
  179. LG 48.
  180. Hl. Įgśstķnus, De civ. Dei, 18, 51: PL 41, 614; sbr. LG 8.
  181. LG 5; sbr. 6; 2Kor 5:6.
  182. LG 2.
  183. Rómverska trśfręšsluritiš 1, 10, 20.
  184. LG 8 § 1.
  185. LG 8.
  186. LG 8.
  187. SC 2; sbr. Heb 13:14.
  188. Hl. Bernharšur frį Clairvaux, In Cant. Sermo 27: 14: PL 183:920D.
  189. Ef 1:10.
  190. Ef 5:32; 3:9-11; 5:25-27.
  191. Kól 1:27.
  192. 1Kor 13:8; sbr. LG 48.
  193. Jóhannes Pįll II, MD 27.
  194. Ef 5:27.
  195. Sbr. Jóhannes Pįll II, MD 27.
  196. Hl. Agśstķnus, Ep 187, 11, 34: PL 33, 846.
  197. LG 1.
  198. Opb 7:9.
  199. LG 9 § 2, 48 § 2; GS 45 § 1.
  200. Pįll VI, 22. jśnķ 1973; AG 7 § 2; sbr. LG 17.
  201. LG 9; sbr. P 10:35; 1Kor 11:25.
  202. 1Pt 2:9.
  203. Jh 3:3-5.
  204. Sbr. Jh 13:34.
  205. Rm 8:2; Gl 5:25.
  206. Sbr. Mt 5:13-16.
  207. LG 9 § 2.
  208. Sbr. Jóhannes Pįll II, RH 18-21.
  209. LG 10; sbr. Heb 5:1-5; Opb 1:6.
  210. LG 12; Jd 3.
  211. Sbr. Jh 12:32.
  212. Mt 20:28.
  213. LG 8; sbr. 36.
  214. Hl. Leó mikli, Sermo 4, 1: PL 54, 149.
  215. Sbr. Mk 1:16-20; 3:13-19; Mt 13:10-17; Lk 10:17-20; 22:28-30.
  216. Jh 15:4-5.
  217. Jh 6:56.
  218. Sbr. Jh 14:18; 20:22; Mt 28:20; P 2:33.
  219. LG 7.
  220. LG 7.
  221. LG 7; sbr. Rm 6:4-5; 1Kor 12:13.
  222. LG 7 § 3.
  223. LG 7 § 3; sbr. 1Kor 12:26.
  224. Gl 3:27-28.
  225. Kól 1:18.
  226. Kól 1:18.
  227. Gl 4:19.
  228. LG 7 § 4; sbr. Fl 3:21; Rm 8:17.
  229. Sbr. Kól 2:19; Ef 4:11-16.
  230. Hl. Įgśstķnus, In Jo. ev. 21, 8: PL 35, 1568.
  231. Hl. Gregorķus mikli pįfi, Moralia in Job, pręf., 14: PL 75, 525A.
  232. Hl. Tómas frį Akvķnó, STh III, 48, 2.
  233. Žęttir śr réttarhöldum yfir hl. Jóhönnu frį Örk.
  234. Sbr. Jh 3:29.
  235. Mk 2:19.
  236. Sbr. Mt 22:1-14; 25:1-13; 1Kor 6:15-17; 2Kor 11:2.
  237. Sbr. Opb 22:17; Ef 1:4; 5:27.
  238. Ef 5:25-26.
  239. Sbr. Ef 5:29.
  240. Ef 5:31-32.
  241. Mt 19:6.
  242. Hl. Įgśstķnus, En. in Ps. 74:4: PL 36, 948-949.
  243. Hl. Įgśstķnus, Sermo 267, 4: PL 38, 1231D.
  244. Pķus XII, heimsbréfiš, Mystici Corporis: DS 3808.
  245. 2Kor 6:16; sbr. 1Kor 3:16-17; Ef 2:21.
  246. Hl. Ķreneus, Adv. haeres. 3, 24, 1: PG 7/1, 966.
  247. Pķus XII, Mystici Corporis: DS 3808.
  248. Sbr. Ef 4:16.
  249. P 20:32.
  250. Sbr. 1Kor 12:13.
  251. LG 7 § 2.
  252. LG 12 § 2; sbr. AA 3.
  253. Sbr. 1Kor 13.
  254. LG 12; sbr. 30; 1Ž 5:12, 19-21; Jóhannes Pįll II, Christifideles Laici, 24.
  255. 1Kor 12:7.
  256. LG 8.
  257. Sbr. DS 2888.
  258. Fyrsta Vatķkanžingiš, Dei Filius 3: DS 3013.
  259. UR 2 § 5.
  260. GS 78 § 3.
  261. UR 2 § 2.
  262. Hl. Klemens frį Alexandrķu, Paed. 1, 6, 42: PG 8, 300.
  263. LG 13 § 2.
  264. Ef 4:3.
  265. Kól 3:14.
  266. Sbr. UR 2; LG 14; CIC, 205. grein.
  267. LG 8 § 2.
  268. UR 3 § 5.
  269. UR 3 § 1.
  270. Sbr. CIC, 751. grein.
  271. Órķgenes, Hom. in Ezech. 9, 1: PG 13, 732.
  272. UR 3 § 1.
  273. LG 8 § 2.
  274. UR 3 § 2; sbr. LG 15.
  275. Sbr. UR 3.
  276. Sbr. LG 8.
  277. UR 4 § 3.
  278. Jh 17:21; sbr. Heb 7:25.
  279. Sbr. UR 1.
  280. Sbr. UR 6.
  281. UR 7 § 3.
  282. UR 8 § 1.
  283. Sbr. UR 9.
  284. Sbr. UR 10.
  285. Sbr. UR 4; 9; 11.
  286. Sbr. UR 12.
  287. UR 5.
  288. UR 24 § 2.
  289. LG 39; sbr. Ef 5:25-26.
  290. LG 12.
  291. P 9:13; 1Kor 6:1; 16:1.
  292. SC 10.
  293. UR 3 § 5.
  294. LG 48.
  295. LG 48 § 3.
  296. LG 11 § 3.
  297. LG 42.
  298. Hl. Teresa frį Lisieux, Autobiography of a Saint, ensk žżš. Ronald Knox (London: Harvill, 1958) 235.
  299. LG 8 § 3; sbr. UR 3; 6; Heb 2:17; 7:26; 2Kor 5:21.
  300. Sbr. 1Jh 1:8-10.
  301. Sbr. Mt 13:24-30.
  302. Pįll VI, CPG § 19.
  303. Sbr. LG 40; 48-51.
  304. Jóhannes Pįll II, CL 16, 3.
  305. CL 17, 3.
  306. LG 65; sbr. Ef 5:26-27.
  307. Hl. Ignatķus frį Antķokkķu, Ad Smyrn. 8, 2.
  308. UR 3; AG 6; EF 1:22-23.
  309. Sbr. AG 4.
  310. Sbr. Mt 28:19.
  311. LG 13 §§ 1-2; sbr. Jh 11:52.
  312. LG 26.
  313. Sbr. CD 11; CIC greinar 368-369; CCEO greinar 177,1; 178; 311,1; 312.
  314. LG 23.
  315. Hl. Ignatķus frį Antķokkķu, Ad Rom. 1, 1; sbr. LG 13.
  316. Hl. Ķreneus, Adv. haeres. 3, 3, 2: PG 7/1, 849; sbr. fyrsta Vatķkanžingiš: DS 3057.
  317. Hl. Maxķmus jįtari, Opuscula theo.: PG 91:137-140.
  318. Pįll VI, EN 62.
  319. LG 23.
  320. LG 13.
  321. LG 14.
  322. LG 15.
  323. UR 3.
  324. Pįll VI, ręša 14. desember 1975; sbr. UR 13-18.
  325. LG 16.
  326. Sbr. NA 4.
  327. Rómversk kažólska messubókin, föstudagurinn langi: almennar fyrirbęnir VI.
  328. Rm 9:4-5.
  329. Rm 11:29.
  330. LG 16, sbr. NA 3.
  331. NA 1.
  332. LG 16; sbr. NA 2; EN 53.
  333. LG 16; sbr. Rm 1:21, 25.
  334. Hl. Įgśstķnus, Serm. 96, 7, 9: PL 38, 588; hl. Ambrósķus, De virg. 18, 118: PL 16, 297B; sbr. žegar ķ 1Pt 3:20-21.
  335. Sbr. hl. Kżprķanus, Ep. 73. [21]: PL 3, 1169; De unit.: PL 4, 509-536.
  336. LG 14; sbr. Mk 16:16; Jh 3:5.
  337. LG 16; sbr. DS 3866-3872.
  338. AG 7; sbr. Heb 11:6; 1Kor 9:16.
  339. AG 1; sbr. Mt 16:15.
  340. Mt 28:19-20.
  341. AG 2.
  342. Sbr. Jóhannes Pįll II, RMiss 23.
  343. 2Kor 5:14; sbr. AA 6; RMiss 11.
  344. 1Tm 2:4.
  345. Jóhannes Pįll II, RMiss 21.
  346. AG 5.
  347. Tertśllķanus, Apol. 50, 13: PL 1, 603.
  348. GS 43 § 6.
  349. LG 8 § 3; 15; AG 1 § 3; sbr. RMiss 12-20.
  350. LG 8 § 3.
  351. GS 40 § 2.
  352. Sbr. RMiss 42-47.
  353. AG 15 § 1.
  354. Sbr. RMiss 48-49.
  355. Sbr. RMiss 52-54.
  356. AG 6 § 2.
  357. Sbr. RMiss 50.
  358. UR 4 § 8.
  359. Sbr. RMiss 55.
  360. AG 9.
  361. AG 9.
  362. Ef 2:20; Opb 21:14.
  363. Sbr. Mt 28:16-20; P 1:8; 1Kor 9:1; 15:7-8; Gl 1:1: o.s.frv.
  364. Sbr. P 2:42.
  365. Sbr. 2Tm 1:13-14.
  366. AG 5.
  367. Rómversk kažólska messubókin, 1. forgildi postulanna.
  368. Mk 3:13-14.
  369. Jh 20:21; sbr. 13:20; 17:18.
  370. Mt 10:40; sbr. Lk 10:16.
  371. Jh 5:19, 30; sbr. Jh 15:5.
  372. 2Kor 3:6; 6:4; 5:20; 1Kor 4:1.
  373. LG 20; sbr. Mt 28:20.
  374. LG 20; sbr. P 20:28; hl. Klemens frį Róm, Ad Cor. 42, 44: PG 1, 291-300.
  375. LG 20 § 2.
  376. LG 20 § 2.
  377. AA 2.
  378. AA 4; sbr. Jh 15:5.
  379. AA 3.
  380. Sbr. Opb 19:6.
  381. Ef 1:4.
  382. Opb 21:9.
  383. Opb 21:10-11.
  384. Opb 21:14.