Stella Maris

Marķukirkja

 

Trśfręšslurit Kažólsku Kirkjunnar

 

 

FYRSTI HLUTI: TRŚARJĮTNINGIN

ANNAR ŽĮTTUR - JĮTNING KRISTINNAR TRŚAR - TRŚARJĮTNINGARNAR

ŽRIŠJI KAFLI: ÉG TRŚI Į HEILAGAN ANDA

683. (424, 2670, 152, 249) “Enginn getur sagt: “Jesśs er Drottinn!” nema af Heilögum Anda.” [1] “Guš hefur sent Anda Sonar sķns ķ hjörtu vor, sem hrópar: “Abba! Fašir!”” [2] Slķk trśaržekking er einungis möguleg ķ hinum Heilaga Anda. Til aš vera ķ snertingu viš Krist veršum viš fyrst aš vera snert af Heilögum Anda. Hann fer til móts viš okkur og tendrar trśna ķ okkur. Fyrir mįtt skķrnar okkar, fyrsta sakramentis trśarinnar, mišlar Heilagur Andi ķ kirkjunni til okkar, į nįinn og persónulegan hįtt, lķfinu sem į uppruna sinn ķ Föšurnum og er gefiš okkur ķ Syninum. Skķrnin gefur okkur nįš nżrrar fęšingar ķ Guši Föšurnum fyrir Son hans ķ Heilögum Anda. Žvķ aš žeir sem bera Anda Gušs eru leiddir til Oršsins, žaš er aš segja, til Sonarins, og Sonurinn fęrir žį fram fyrir Föšurinn og Faširinn veitir žeim óforgengileika. Og ómögulegt er aš sjį Son Gušs įn Andans, og enginn getur nįlgast Föšurinn įn Sonarins, žvķ aš žekkingin į Föšurnum er Sonurinn, og žekkingin į Syni Gušs er fengin fyrir Heilagan Anda. [3]

684. (236) Fyrir nįš sķna er Heilagur Andi fyrstur til aš vekja trśna ķ okkur og hann mišlar til okkar hinu nżja lķfi sem er aš “žekkja žig hinn eina sanna Guš, og žann sem žś sendir, Jesśm Krist.” [4] En Andinn er sķšastur af persónum hinnar heilögu žrenningar sem opinberast. Heilagur Gregorķus frį Nazianzus, “gušfręšingurinn”, skżrir žessa framžróun į mįli sem skżra mį sem “tilhlišrunarsemi” (“condescendentiae”) gušdómlegrar uppeldisfręši : Gamla testamentiš kunngjörši Föšurinn greinilega, en Soninn į óskżrari hįtt. Nżja testamentiš opinberaši Soninn og lét gušdóm Andans bregša fyrir. Nś dvelur Andinn mešal okkar og veitir okkur skżrari sżn į sig. Žaš var ekki hyggilegt aš kunngjöra Soninn opinberlega mešan gušdómur Föšurins var ekki enn aš fullu jįtašur og bęta viš Heilögum Anda til frekari ķžyngingar, svo tekiš sé djarft til orša, mešan gušdómur Sonarins var enn ekki višurkenndur.… Smįm saman, stig af stigi, “frį dżrš til dżršar”, mun ljós žrenningarinnar skķna stöšugt skęrari geislum. [5]

685. (236) Aš trśa į Heilagan Anda er aš jįta aš Heilagur Andi sé einn af persónum hinnar heilögu žrenningar, samešlis Föšurnum og Syninum: “og er tilbešinn og dżrkašur įsamt Föšurnum og Syninum.” [6] Žvķ hefur žegar veriš fjallaš um gušdómlegan leyndardóm Heilags Anda hvaš varšar “gušfręši” žrenningarinnar. Hér veršur hins vegar einungis fjallaš um Heilagan Anda ķ hinni gušdómlegu “rįšdeild” (“oikonomia”).

686. (258) Heilagur Andi starfar meš Föšurnum og Syninum frį žvķ aš fyrirętlunin um hjįlpręši okkar hefst og žar til hśn er fullnuš. En į žessum “sķšustu tķmum”, sem endurlausnarholdtekja Sonarins innleiddi, er Andinn opinberašur og gefinn, hann er višurkenndur og viš honum er tekiš sem persónu. Og žannig fęr žessi gušdómlega fyrirętlun, fullnuš ķ Kristi, frumburši og höfši hinnar nżju sköpunar, hlutstęša mynd ķ mannkyninu meš śthellingu Andans: kirkjan, samfélag heilagra, fyrirgefning syndanna, upprisa holdsins og eilķf lķf.

« 8. ATRIŠI - “ÉG TRŚI Į HEILAGAN ANDA”

687. (243) “Žannig hefur heldur enginn komist aš raun um, hvaš Gušs er, nema Gušs Andi.” [7] Andi Gušs, sem opinberar Guš, fęr okkur til aš žekkja Krist, Orš hans, lifandi męli hans, en Andinn segir ekkert um sjįlfan sig. Andinn, sem “hefur talaš fyrir munn spįmannanna”, lętur okkur heyra Orš Föšurins en viš heyrum ekki Andann sjįlfan tala. Viš žekkjum hann einungis ķ žeim hręringum žegar hann opinberar okkur Oršiš og vekur ķ okkur löngun til aš taka viš žvķ ķ trś. Andi sannleikans sem “afhjśpar” okkur Krist “mun ekki męla af sjįlfum sér”. [8] Žessi tilhlżšilega gušdómlega hlédręgni śtskżrir hvers vegna “heimurinn getur ekki tekiš į móti [honum] žvķ hann sér hann ekki né žekkir” en žeir sem trśa į Krist žekkja Andann žvķ hann dvelur ķ žeim. [9]

688. Kirkjan, samfélag er lifir ķ trś postulanna og lętur hana ganga įfram, er stašurinn žar sem viš žekkjum Heilagan Anda: - ķ Ritningunum sem voru hans innblįstur; - ķ erfikenningunni sem kirkjufešurnir eru įvallt lifandi vottar um; - ķ kennsluembętti kirkjunnar sem hann ašstošar; - ķ hinum sakramentislegu helgisišum, fyrir orš žeirra og tįkn, žar sem Heilagur Andi kemur okkur til samfélags viš Krist; - ķ bęninni žar sem hann leitar įrnašar fyrir okkur; - ķ nįšargjöfunum og hiršisžjónustunni sem byggja upp kirkjuna; - ķ tįknunum postullegs lķfs og trśbošs; - ķ vitnisburši heilagra en fyrir tilverknaš žeirra lętur hann ķ ljós heilagleika sinn og heldur įfram hjįlpręšisstarfinu.

I. SAMEIGINLEGT ERINDI SONARINS OG ANDANS

689. (245, 254, 485) Hann sem Faširinn hefur sent ķ hjarta okkar, Andi Sonar hans, er sannarlega Guš. [10] Samešlis Föšurnum og Syninum er Andinn óašskiljanlegur frį žeim, bęši ķ innra lķfi žrenningarinnar og ķ gjöf hans į kęrleikanum til heimsins. Ķ tilbeišslu į heilagri žrenningu, sem veitir lķf, sem er samešlis og óskiptanleg, jįtar trś kirkjunnar einnig ašgreiningu persónanna. Žegar Faširinn sendir Orš sitt sendir hann įvallt Anda sinn. Ķ sameiginlegu erindi žeirra eru Sonurinn og Heilagur Andi ašgreindir en óašskiljanlegir. Vissulega er žaš Kristur sem er sżnilegur, hin sżnilega mynd hins ósżnilega Gušs, en žaš er Andinn sem opinberar hann.

690. (436, 788, 448) Jesśs er Kristur, “smuršur”, vegna žess aš Andinn er smurning hans og allt žaš sem gerist eftir holdtekjuna mį rekja til žessarar fullnustu. [11] Žegar Kristur er aš lokum dżrlegur geršur, [12] getur hann žannig, žar sem hann er meš Föšurnum, sent Andann til žeirra sem trśa į hann: hann mišlar til žeirra dżrš sinni, [13] žaš er aš segja, hinum Heilaga Anda sem gerir hann dżrlegan. [14] Frį žeirri stundu birtist žetta sameiginlega erindi ķ žeim börnum sem Faširinn hefur gefiš barnarétt ķ lķkama Sonar hans. Erindi Anda barnaréttarins er aš koma žeim til einingar viš Krist og fį žau til aš lifa ķ honum: Hugmyndin um smurningu gefur til kynna… aš žaš sé engin fjarlęgš į milli Sonarins og Andans. Jį, alveg į sama hįtt og hvorki skynsemi né skynjun fį greint nokkuš į milli yfirboršs lķkamans og smurningar olķunnar, žannig er samband Sonarins viš Andann millilišalaust og žvķ veršur hver sį sem kemst ķ samband viš Soninn fyrir trś, fyrst aš męta olķunni meš snertingu. Raunar er enginn partur sem ekki er žakinn af Heilögum Anda. Žetta er įstęša žess aš jįtningin į drottinvaldi Sonarins er gerš ķ Heilögum Anda af žeim sem meštaka hann, og Andinn kemur frį öllum hlišum til žeirra sem nįlgast Soninn ķ trś. [15]

II. NAFN, NAFNBÓT OG TĮKN HEILAGS ANDA

Tilhlżšilegt nafn Heilags Anda

691. “Heilagur Andi” er tilhlżšilegt nafn į honum sem viš tilbišjum og dżrkum įsamt Föšurnum og Syninum. Kirkjan hefur meštekiš žetta nafn frį Drottni og jįtar žaš žegar nż börn hennar skķrast. [16] Heitiš “Andi” er žżšing į hebreska oršinu ruah sem upprunalega merkir andardrįtt, loft eša vind. Jesśs notar žį skynjanlegu mynd sem vindurinn er til gefa Nikódemusi til kynna yfirskilvitlegan nżstįrleika hans sem meš persónulegum hętti er andardrįttur Gušs, hins gušdómlega Anda. [17] Hins vegar eru “Heilagur” og “Andi” gušdómleg auškenni sem eru sameiginleg öllum žremur persónum gušdómsins. En žegar Ritningin, helgisiširnir og gušfręšilegt fagmįl sameina heitin tvö žį tįkna žau hina ósegjanlegu persónu Heilags Anda įn žess aš nokkur hętta sé į ruglingi viš ašra notkun į heitunum “heilagur” og “andi”.

Nafnbót Heilags Anda

692. (1433) Žegar hann kunngerir og gefur fyrirheit um komu Heilags Anda, kallar Jesśs hann “parakletos” sem žżšir bókstaflega: “hann sem kallašur er til ašstošar,” ad-vocatus. [18] “Parakletos” er venjulega žżtt sem “hjįlpari” (eša “huggari”) og Jesśs er fyrsti hjįlparinn. [19] Drottinn kallaši einnig Heilagan Anda “Anda sannleikans”. [20]

693. Fyrir utan hiš tilhlżšilega nafn “Heilagur Andi” sem oftast er notaš ķ Postulasögunni og ķ bréfunum, finnum viš einnig hjį heilögum Pįli eftirfarandi nöfn: Andi fyrirheitsins, [21] Andi barnaréttarins, [22] Andi Krists, [23] Andi Drottins [24] og Andi Gušs [25] - og hjį heilögum Pétri: Andi dżršarinnar. [26]

Tįkn Heilags Anda

694. (1218, 2652) Vatn. Vatniš tįknar athöfn Heilags Anda ķ skķrninni žvķ aš eftir aš Heilagur Andi er įkallašur veršur žaš virkt sakramentistįkn endurfęšingarinnar. Lķkt og mešganga fyrstu fęšingar okkar var ķ vatni, žannig er vatn skķrnarinnar sannarlegt tįkn um aš fęšing okkar til hins gušdómlega lķfs eigi sér staš ķ Heilögum Anda. En “ķ einum Anda vorum vér allir skķršir” og žvķ “fengum vér einn Anda aš drekka”. [27] Andinn er žannig einnig meš persónulegum hętti hiš lifandi vatn sem rennur śr sķšu Krists krossfests, [28] er lind žess og streymir fram ķ okkur til eilķfs lķfs. [29]

695. (1293, 436, 1504, 794) Smurning. Smurning meš olķu er tįkn sem einnig merkir Heilagan Anda [30] aš žvķ marki aš verša samheiti fyrir Heilagan Anda. Ķ kristinni innvķgslu er smurningin sakramentistįkn fermingarinnar en hśn er kölluš “krismi” ķ Austurkirkjunum. Einungis er hęgt aš skilja fullan mįtt hennar ķ tengslum viš frumsmurningu Heilags Anda, smurningu Jesś. Kristur (į hebresku “Messķas”) merkir hann sem er “smuršur” af Anda Gušs. Ķ gamla sįttmįlanum var aš finna hina smuršu Drottins og var Davķš konungur fremstur žeirra. [31] En Jesśs er Gušs smurši į einstakan hįtt: mannešliš sem Sonurinn tók sér var fullkomlega smurt af Heilögum Anda. Heilagur Andi gerši hann aš “Kristi”. [32] Af Heilögum Anda varš Marķa mey žunguš af Kristi og viš fęšingu hans kunngjörši hann Krist meš englunum og aš įeggjan hans kom Sķmeon til musterisins til aš sjį Krist Drottins. [33] Andinn fyllti Krist og kraftur Andans fór śt frį honum žegar hann lęknaši og vann sķn hjįlpręšisverk. [34] Aš lokum var žaš Andinn sem reisti Jesśm upp frį daušum. [35] Eftir aš hafa veriš grundvallašur aš fullu sem “Kristur” ķ mannešli sķnu, sem fagnar sigri yfir daušanum, śthellir Jesśs Heilögum Anda af gnęgš žar til “hinir heilögu” mynda - ķ einingu žeirra viš mannešli Sonar Gušs - žann fullžroska mann sem nęr “ vaxtamarki Krists fyllingar”: [36] “Krist allan” svo notuš séu orš heilags Įgśstķnusar.

696. (1127, 2586, 718) Eldur. Mešan vatniš tįknar fęšingu og frjósemi lķfsins sem Heilagur Andi veitir, tįknar eldurinn hinn umbreytandi kraft ķ verkum Heilags Anda. Spįmašurinn Elķa, sem var “eldlegur spįmašur” og “orš hans brunnu sem kyndill”, kallaši meš bęn sinn ofan eld af himnum viš fórnina į Karmelfjalli. [37] Žessi atburšur var “mynd” elds Heilags Anda sem umbreytir žvķ sem hann snertir. Jóhannes skķrari sem “mun ganga fyrir [Drottni] ķ anda og krafti Elķa” kunngjörir Krist sem hann sem “mun skķra yšur meš Heilögum Anda og eldi”. [38] Um Andann segir Jesśs: “Ég er kominn aš varpa eldi į jöršu. Hversu vildi ég aš hann vęri žegar kveiktur!” [39] Žaš er ķ lķkingum tungna “eins og af eldi vęru” aš Heilagur Andi sest į lęrisveinana aš morgni hvķtasunnudags og žeir fyllast honum. [40] Hin andlega arfleifš hefur varšveitt tįknmyndina um eldinn sem ein af įhrifamestu lżsingum į verkum Heilags Anda. [41] “Slökkviš ekki Andann.” [42]

697. (484, 554, 659) Skż og ljós. Žessar tvęr tįknmyndir gerast samtķmis žegar Heilagur Andi birtir sig. Ķ gušsvitrunum Gamla testamentisins opinberar skżiš, żmist sem žaš er óljóst eša lżsandi, hinn lifandi og frelsandi Guš jafnframt aš žaš hylur yfirskilvitlega dżrš hans - meš Móse į Sķnaķfjalli, [43] ķ samfundartjaldinu, [44] mešan feršin stóš yfir ķ eyšimörkinni, [45] og meš Salómon viš vķgslu musterisins. [46] Kristur uppfyllir žessar myndir ķ Heilögum Anda. Andinn kom yfir Marķu mey og “yfirskyggši” hana til aš hśn fengi getnaš og fęddi Jesśm. [47] Į fjallinu žar sem ummyndunin įtti sér staš, kom Andinn ķ “skżi og skyggši yfir žį” Jesśm, Móse Elķa, Pétur, Jakob og Jóhannes og “rödd kom śr skżinu og sagši: “Žessi er Sonur minn, śtvalinn, hlżšiš į hann!”” [48] Aš lokum var žaš skżiš sem huldi Jesśm sjónum lęrisveinanna į uppstigningardegi hans og mun opinbera hann sem Mannssoninn ķ dżrš į žeim degi žegar hann kemur til baka. [49]

698. (1295-1296, 1121) Innsigliš er tįkn sem er nįtengt smurningunni. “Į [Krist] hefur Faširinn…sett innsigli sitt” og ķ honum setur hann innsigli sitt einnig į okkur. [50] Vegna žess aš žetta innsigli gefur til kynna óafmįanleg įhrif smurningar meš Heilögum Anda ķ sakramentum skķrnar, fermingar og vķgslu, hafa sumar hefšir gušfręšinnar notaš ķmynd innsiglisins (sfragis) til aš lįta ķ ljós hin óafmįanlegu “auškenni” sem žessi žrjś sakramenti lįta eftir sig, sakramenti sem ekki verša endurtekin.

699. (292, 1288, 1300, 1573, 1668) Höndin. Jesśs lęknar sjśka og blessar börnin meš žvķ aš leggja hönd sķna yfir žau. [51] Ķ hans nafni gera postularnir žaš sama. [52] Žaš er einmitt meš handayfirlagningu postulanna aš Heilagur Andi er gefinn. [53] Hebreabréfiš nefnir handayfirlagningu mešal žeirra “undirstöšuatriša” sem žar er kennt. [54] Kirkjan hefur ķ sķnu sakramentislega epķklesis (įkalli) višhaldiš žessu tįkni um almįttuga śthellingu Heilags Anda.

700. (2056) Fingurinn. “[Jesśs] rekur illu andana śt meš fingri Gušs.” [55] Ef lögmįl Gušs var ritaš į steintöflurnar “meš fingri Gušs”, žį er “bréf Krists”, sem fališ er postulunum til varšveislu, ritaš “meš Anda lifanda Gušs, ekki į steintöflu, heldur į hjartaspjöld śr holdi.”. [56] Hymninn Veni, Creator Spiritus įkallar Heilagan Anda sem “fingur hęgri handar Föšurins.” [57]

701. (1219, 535) Dśfan. Žegar syndaflóšiš er ķ rénun, en tįknręn merking žess vķsar til skķrnarinnar, snżr dśfan aftur, sem Nói hafši sleppt, meš gręnt olķuvišarblaš ķ nefinu en žaš var tįkn um aš jöršin vęri byggileg į nż. [58] Žegar Kristur stķgur upp śr vatninu eftir skķrnina, stķgur Heilagur Andi nišur ķ lķki dśfu og kemur yfir hann og er įfram meš honum. [59] Andinn stķgur nišur og veršur ķ hreinsušu hjarta hinna skķršu. Ķ sumum kirkjum er heilög evkaristķa varšveitt ķ mįlmķlįti sem hefur į sér lögun dśfu (columbarium) og er stašsett ofan viš altariš. Ķ kristinni helgimyndagerš er hefš fyrir žvķ aš nota dśfu til aš tįkna Andann.

III. GUŠS ANDI OG ORŠ Į TĶMA FYRIRHEITANNA

702. (122, 107, 243) Frį byrjun og žar til “fylling tķmans” kemur [60] er sameiginlegt erindi Oršs og Anda Föšurins huliš en virkt. Andi Gušs undirbżr tķma Messķasar. Hvorugur er aš fullu opinberašur en fyrirheit hefur veriš gefiš um bįša svo aš eftir žeim sé vakaš og žeim fagnaš žegar žeir gera sig kunna. Žetta er įstęša žess aš žegar kirkjan les Gamla testamentiš žį leitar hśn žar eftir žvķ sem Andinn, “sem hefur talaš fyrir spįmennina”, vill segja okkur um Krist. [61] Trś kirkjunnar skilur ķ žessu tilfelli “spįmenn” alla žį sem Heilagur Andi hefur fyllt andagift ķ hinum lifanda bošskap og ķ skrįningu hinnar helgu bókar, bęši Gamla og Nżja testamentisins. Arfleifš Gyšinga greinir į milli lögmįlsins (fyrstu fimm bękurnar eša Mósebękurnar), spįmannanna (žaš sem viš nefnum sögu- og spįdómsritin) og aš lokum ritningarinnar (umfram allt spekiritin og sérstaklega Sįlmarnir). [62]

Ķ sköpuninni

703. (292, 291) Orš Gušs og Andi Gušs eru viš upphaf tilveru og lķfs hverrar sköpunar: [63] Žaš tilheyrir Heilögum Anda aš stjórna, helga og fjörga sköpunina žvķ hann er Guš, samešlis Föšurnum og Syninum.… Vald yfir lķfinu er Andans žvķ aš sem Guš varšveitir hann sköpunina ķ Föšurnum fyrir Soninn. [64]

704. (356) “Guš mótaši manninn meš sķnum eign höndum [žaš er, meš Syninum og hinum Heilaga Anda] og žrżsti sinni eigin lögun į holdiš sem hann hafši mótaš og gerši žaš meš žeim hętti aš jafnvel žaš sem var sżnilegt mętti bera hina gušdómlegu lögun.” [65]

Andi fyrirheitsins

705. (410, 2809) Afskręmdur af syndinni og daušanum er mašurinn įfram “ķ mynd Gušs,” ķ mynd Sonarins, en “skortir Gušs dżrš,” [66] hann skortir “lķkingu” hans. Ķ fyrirheitinu, sem gefiš var Abraham, byrjar rįšdeild hjįlpręšisins en viš hįpunkt žess tekur Sonurinn sjįlfur žį “mynd” [67] og endurreisir hana til “lķkingar” viš Föšurinn meš žvķ aš gefa henni aftur dżrš sķna, Andann sem er “lķfgari”.

706. (60) Gegn allri mannlegri von gefur Guš Abraham fyrirheit um nišja sem įvöxt trśar og krafts Heilags Anda. [68] Ķ afkvęmi Abrahams munu allar žjóšir jaršar blessun hljóta. Žetta afkvęmi veršur Kristur sjįlfur [69] en ķ honum mun śthelling Heilags Anda “safna saman ķ eitt börnum Gušs sem dreifš eru vķša”. [70] Guš skuldbindur sig meš hįtķšlegum eiš sķnum aš gefa sinn elskaša Son og Heilagan Anda sem “var fyrirheitiš [og] er pantur arfleifšar vorrar, aš vér veršum endurleystir Guši til eignar”. [71]

Ķ gušsvitrunum og lögmįlinu

707. Gušsvitranir (Teofanie) lżsa upp leiš fyrirheitsins, frį ęttfešrunum til Móse og frį Jósśa til žeirra vitrana sem hófu erindi hinna merku spįmanna. Kristin arfleifš hefur įvallt višurkennt aš ķ žessum gušsvitrunum lét Orš Gušs sjį sig og heyra, žar sem skż Heilags Anda bęši opinberaši og huldi žaš ķ skugga sķnum.

708. (1961-1964, 122, 2585) Žessi gušdómlega uppeldisfręši birtist sérstaklega ķ gjöfinni į lögmįlinu. [72] Guš gefur lögmįliš sem “tyftara” til aš leiša lżš sinn til Krists. [73] En rįšaleysi lögmįlsins viš aš frelsa manninn sem hefur glataš hinni gušdómlegu “lķkingu,” auk žeirrar vaxandi vitundar um syndina sem žaš veldur, [74] kveikir löngun eftir hinum Heilaga Anda. Harmgrįtur Sįlmanna bera žessu vitni.

Ķ konungsrķkinu og herleišingunni

709. (2579, 544) Lögmįliš, tįkn um fyrirheit Gušs og um sįttmįlann, ętti aš hafa stjórnaš hjarta og samfélagsgerš žeirrar žjóšar sem trś Abrahams fęddi af sér. “Nś ef žér hlżšiš minni röddu grandgęfilega og haldiš minn sįttmįla, žį skuluš žér vera… mér prestarķki og heilagur lżšur.” [75] En eftir daga Davķšs féll Ķsrael ķ žį freistni aš verša konungsrķki lķkt og ašrar žjóšir. Aftur į móti skyldi konungsrķkiš, sem Davķš fékk fyrirheit um, [76] vera verk Heilags Anda; žaš skyldi tilheyra hinum fįtęku samkvęmt Andanum.

710. Gleymska viš lögmįliš og ótryggš viš sįttmįlann enda ķ dauša: žaš er herleišingin, sem viš fyrstu sżn viršist vera brot į fyrirheitunum, sem geymir ķ raun og veru er hina leyndardómsfullu tryggš Gušs frelsarans og er upphafiš į endurreisninni sem fyrirheit var gefiš um, en samkvęmt Andanum. Lżšur Gušs varš aš žola žessa hreinsun. [77] Žį žegar ķ fyrirętlun Gušs stendur herleišingin ķ skugga krossins og leifar hinna fįtęku sem snśa aftur śr herleišingunni er einn greinilegasti fyrirbošinn um kirkjuna.

Vęntingar um Messķas og Anda hans

711. (64, 522) “Sjį, nś hef ég nżtt fyrir stafni.” [78] Tvęr spįdómsstefnur įttu eftir aš žróast, önnur leiddi til vęntingar um Messķas og hin beindist aš bošun hins nżja Anda. Žęr renna saman ķ litlu leifunum, hinum fįtęku ķ landinu, sem bķša ķ von “huggunar Ķsraels” og “lausnar Jerśsalem”. [79] Viš höfum fjallaš įšur um žaš hvernig Jesśs uppfyllti spįdómana um sjįlfan sig. Viš höldum okkur hérna viš žį spįdóma sem sżna meš greinilegri hętti sambandiš į milli Messķasar og Anda hans.

712. (439) Auškenni Messķasar sem vęnst er byrja aš koma ķ ljós ķ Immanśelbókinni (“Jesaja sagši žetta af žvķ aš hann sį dżrš hans og talaši um hann” [80] og įtti žį viš Krist), sérstaklega ķ fyrstu tveimur versunum ķ 11. kafla Jesaja: Af stofni Ķsaķ mun kvistur fram spretta og angi upp vaxa af rótum hans. Yfir honum mun hvķla Andi Drottins: Andi vķsdóms og skilnings, andi rįšspeki og kraftar, andi žekkingar og ótta Drottins. [81]

713. (601) Auškenni Messķasar eru opinberuš fyrst og fremst ķ söngvum žjónsins. [82] Žessir söngvar kunngjöra merkingu pķslargöngu Jesś og sżna hvernig hann muni śthella Heilögum Anda til aš gefa mörgum lķf: ekki sem einhver utanaškomandi heldur meš žvķ aš gera “žjóns mynd” [83] okkar aš sinni. Meš žvķ aš taka į sig dauša okkar getur hann mišlaš til okkar sķnum eigin Anda lķfsins.

714. Žess vegna er žaš aš Kristur byrjar aš kunngjöra fagnašarerindiš meš žvķ aš gera eftirfarandi tilvitnum frį Jesaja aš sinni: [84] Andi Drottins er yfir mér, af žvķ aš Drottinn hefir smurt mig. Hann hefir sent mig til aš flytja naušstöddum glešilegan bošskap og til aš gręša žį, sem hafa sundurmariš hjarta, til aš boša herteknum frelsi og fjötrušum lausn, til aš boša nįšarįr Drottins.

715. (214, 1965) Spįdómstextarnir sem fjalla beint um sendingu Heilags Anda eru spįdómsorš žar sem Guš talar til hjarta lżšsins į tungu fyrirheitanna meš įherslu į “kęrleika og trśfesti”. [85] Heilagur Pétur mun kunngjöra fullnustu žeirra aš morgni hvķtasunnudags. [86] Samkvęmt žessum fyrirheitum mun Andi Drottins į hinum “sķšustu tķmum” endurnżja hjarta mannanna, hann mun rita į žaš nżtt lögmįl. Hann mun safna saman og sętta sundrašar žjóšir; hann mun umbreyta fyrstu sköpuninni og žar mun Guš dvelja ķ friši meš mönnunum.

716. (368) Lżšur hinna “fįtęku” [87] - žeir sem ķ aušmżkt og hógvęrš treysta fullkomlega į leyndardómsfullar fyrirętlanir Gušs og bķša réttlętisins, ekki frį mönnum heldur Messķasi - er įrangur merks afreks hulins erindis Heilags Anda į žeim tķmum fyrirheitanna sem undirbśa komu Krists. Žaš er žetta gęšahjarta, hreinsaš og upplżst af Andanum, sem Sįlmarnir lįta ķ ljós. Ķ žessum fįtęku er Andinn aš “bśa Drottni altygjašan lżš”. [88]

IV. ANDI KRISTS Ķ FULLNUSTU TĶMANS

Jóhannes, undanfari, spįmašur og skķrari

717. (523) “Mašur kom fram, sendur af Guši. Hann hét Jóhannes.” [89] Jóhannes var “fylltur Heilögum Anda jafnvel žegar frį móšurlķfi” [90] af Kristi sjįlfum, en stuttu įšur hafši Marķa mey getiš hann af Heilögum Anda. Žannig var žaš Guš sem vitjaši lżšs sķns žegar Marķa vitjaši Elķsabetar. [91]

718. (696) Jóhannes er “Elķa [sem į] aš koma”. [92] Eldur Andans er ķ honum og fęr hann til aš greiša veg hins komandi Drottins. Ķ Jóhannesi, undanfaranum, fullgerir Heilagur Andi verkiš aš “bśa Drottni altygjašan lżš”. [93]

719. (2684, 536) Jóhannes skķrari er “meira en spįmašur”. [94] Ķ honum lżkur Heilagur Andi aš tala ķ spįmönnunum. Jóhannes fullkomnar röš spįmannanna sem hófst meš Elķa. [95] Hann kunngjörir huggun Ķsraels sem er į nęsta leiti; hann er “rödd” huggarans sem kemur. [96] Lķkt og Andi sannleikans mun einnig gera, kom Jóhannes “til aš vitna um ljósiš”. [97] Ķ augsżn Jóhannesar mun Andinn žvķ fullkomna hina vandlegu rannsókn spįmannanna og uppfylla žaš sem englana fżsir: [98] “Sį sem žś sérš Andann koma yfir og nema stašar į, hann er sį sem skķrir meš Heilögum Anda. Žetta sį ég, og ég vitna, aš hann er Sonur Gušs.… Sjį, Gušs lamb.” [99]

720. (535) Aš lokum byrjar Heilagur Andi, meš Jóhannesi skķrara, aš endurreisa ķ manninum “hina gušdómlegu lķkingu” sem er fyrirboši um žaš sem hann mun fullna meš og ķ Kristi. Skķrn Jóhannesar var til išrunar; skķrn meš vatni og Andanum veršur nż fęšing. [100]

“Fagna žś sem ert full nįšar”

721. (484) Marķa, hin alsęla Gušsmóšir, ęvarandi mey, er meistaraverk erindis Sonarins og Andans ķ fullnustu tķmans. Ķ fyrsta skipti ķ fyrirętlun sinni um hjįlpręšiš, og vegna žess aš Andi hans hafši undirbśiš hana, fann Faširinn bśstaš žar sem Sonur hans og Andi hans gįtu dvališ mešal manna. Ķ žessum skilningi hefur erfikenning kirkjunnar oft lesiš fegurstu textana um spekina ķ tengslum viš Marķu. [101] Marķa er lofuš og henni lżst ķ helgisišunum sem “hįsęti spekinnar”. Ķ henni byrja “dįsemdarverk Gušs” aš birtast sem Andinn įtti aš fullna ķ Kristi og kirkjunni:

722. (489, 2676) Heilagur Andi undirbjó Marķu meš nįš sinni. Žaš var tilhlżšilegt aš móšir hans sem ķ “bżr öll fylling gušdómsins lķkamlega” [102] skyldi sjįlf vera “full nįšar”. Hśn var af hreinni nįš getin įn syndar sem hin aušmjśkasta af öllum sköpunum og hęfust til aš taka į móti ósegjanlegri gjöf hins almįttuga. Žaš var žvķ meš réttu aš Gabrķel engill heilsar henni sem “dóttur Sķonar”: “Fagna žś.” [103] Žaš er žakkargjörš alls lżšs Gušs, og žannig kirkjunnar, sem Marķa ķ lofsöng sķnum [104] lętur stķga upp til Föšurins ķ Heilögum Anda mešan hśn gengur meš hinum eilķfa Syni.

723. (485, 506) Ķ Marķu uppfyllir Heilagur Andi rįš kęrleiksrķkrar gęsku Föšurins. Fyrir Heilagan Anda veršur Męrin žunguš og fęšir Son Gušs. Af krafti Heilags Anda og trś hennar veršur meydómur hennar einstaklega frjósamur. [105]

724. (963) Ķ Marķu birtir Heilagur Andi Son Föšurins sem nś veršur Sonur Meyjarinnar. Hśn er brennandi žyrnirunni hinnar endanlegu gušsvitrunar. Fyllt Heilögum Anda gerir hśn Oršiš sżnilegt ķ aušmżkt holds hans. Žaš er hinum fįtęku og fyrstu fulltrśum heišnu žjóšanna sem hśn gerir hann kunnan. [106]

725. (208, 2619) Aš sķšustu byrjar Heilagur Andi, fyrir tilstilli Marķu, aš leiša manninn, sem miskunnsamur kęrleikur Gušs beinist aš, [107] til samfélags viš Krist. Og hinir aušmjśku eru įvallt fyrstir til aš taka viš honum: fjįrhiršarnir, vitringarnir, Sķmeon og Anna, brśšurin og brśšguminn ķ Kana, og fyrstu lęrisveinarnir.

726. (494, 2618) Viš lok žessa erindis Andans, veršur Marķa “konan”, hin nżja Eva (“móšir žeirra sem lifa”), móšir “Krists alls”. [108] Žessum eiginleikum gędd var hśn meš hinum tólf sem “voru meš einum huga stöšugir ķ bęninni” [109] viš birtingu “hinna sķšustu tķma” sem Andinn įtti eftir aš innleiša aš morgni hvķtasunnudags meš žvķ aš gera kirkjuna sżnilega.

Kristur Jesśs

727. (438, 695, 536) Allt erindi Sonarins og hins Heilaga Anda, ķ fullnustu tķmans, hefur žaš aš inntaki aš Sonurinn sé sį sem smuršur er af Anda Föšurins allt frį holdtekjunni - Jesśs er Kristur, Messķas. Allan annan kafla trśarjįtningarinnar ber aš lesa ķ žessu ljósi. Allt verk Krists er ķ raun sameiginlegt erindi Sonarins og hins Heilaga Anda. Hérna veršur einungis minnast į žaš sem snertir fyrirheit Jesś um Heilagan Anda og gjöf hins vegsamaša Drottins į honum.

728. (2615) Jesśs opinberar ekki Heilagan Anda aš fullu fyrr en aš hann sjįlfur er dżrlegur oršinn fyrir dauša sinn og upprisu. Engu aš sķšur żjar hann smįm saman aš honum jafnvel žegar hann kenndi mannfjöldanum, eins og žegar hann opinberaši aš hans eigiš hold mundi verša fęša heiminum til lķfs. [110] Hann żjar einnig aš Andanum žegar hann talar viš Nikódemus, [111] viš samversku konuna, [112] og viš žį sem taka žįtt ķ laufskįlahįtķšinni. [113] Hann talar opinskįtt viš lęrisveina sķna um Andann ķ tengslum viš bęnina [114] og vitnisburšinn sem žeir įttu eftir aš sverja eiš aš. [115]

729. (388, 1433) Einungis žegar stundin er runnin upp fyrir hann aš verša dżrlega geršur gefur Jesśs fyrirheit um komu Heilags Anda, śr žvķ aš dauši hans og upprisa muni uppfylla fyrirheitiš sem fešrunum var gefiš. [116] Andi sannleikans, hinn hjįlparinn, veršur gefinn af Föšurnum sem svar viš bęn Jesś; hann veršur sendur af Föšurnum ķ Jesś nafni; og Jesśs mun senda hann frį hliš Föšurins žvķ hann kemur frį Föšurnum. Heilagur Andi mun koma og viš munum žekkja hann; hann mun vera meš okkur aš eilķfu; hann mun vera įfram meš okkur. Andinn mun kenna okkur allt og minna okkur į allt žaš sem Kristur sagši viš okkur, og hann mun vitna um hann. Heilagur Andi mun leiša okkur ķ allan sannleikann og hann mun gera Krist dżrlegan. Hann mun sannfęra heiminn um synd, réttlęti og dóm.

730. (850) Aš sķšustu rennur upp stund Jesś:117 Hann felur anda sinn ķ hendur Föšurnum [118] į sjįlfu žvķ augnabliki er hann meš dauša sķnum sigrar daušann svo aš hann “upp vakinn frį daušanum fyrir dżrš Föšurins” [119] geti žį žegar gefiš Heilagan Anda meš žvķ aš “anda” į lęrisveina sķna. [120] Frį og meš žessari stund er erindi Krists og Andans erindi kirkjunnar: “Eins og Faširinn hefur sent mig, eins sendi ég yšur.” [121]

V. ANDINN OG KIRKJAN Į HINUM SĶŠUSTU DÖGUM

Hvķtasunnan

731. (2623, 767, 1302) Į hvķtasunnudegi, žegar sjö vikna pįskatķminn var į enda, fullnast pķslarsaga Krists meš śthellingu hins Heilaga Anda, sem birtur var, gefinn og mišlašur sem gušdómleg persóna: Af fyllingu sinni śthellti Kristur, Drottinn, Andanum af gnęgš. [122]

732. (244, 672) Į žeim degi var hin heilaga žrenning aš fullu opinberuš. Frį žeim degi er konungsrķkiš sem Kristur bošaši opiš žeim sem trśa į hann: ķ aušmżkt holdsins og ķ trś eiga žeir žegar hlut ķ samfélagi heilagrar žrenningar. Meš komu sinni, sem aldrei tekur enda, gerir Heilagur Andi žaš aš verkum aš heimurinn fer inn ķ hina “sķšustu daga”, tķma kirkjunnar, inn ķ konungsrķkiš sem žegar er fengiš aš erfšum žótt ekki sé žaš enn aš fullu komiš til eignar. Vér höfum séš hiš sanna ljós, vér höfum meštekiš hinn himneska Anda, vér höfum fundiš hinna sönnu trś: Vér tilbišjum hina óašskiljanlegu žrenningu, sem hefur frelsaš oss. [123]

Heilagur Andi - gjöf Gušs

733. (218) “Guš er kęrleikur” [124] og kęrleikurinn er fyrsta gjöf hans og geymir hśn allar ašrar gjafir. “Kęrleika Gušs er śthellt ķ hjörtum vorum fyrir Heilagan Anda, sem oss er gefinn.” [125]

734. (1987) Žar sem viš erum dįin eša aš minnsta kosti sęrš fyrir tilverknaš syndarinnar er fyrirgefning synda okkar fyrstu įhrifin af gjöf kęrleikans. Samfélag Heilags Anda [126] ķ kirkjunni fęrir hinum skķršu aftur žį gušdómlegu lķkingu sem glatašist meš syndinni.

735. (1822) Žį gefur hann okkur “pant” eša “frumgróša” arfs okkar: sjįlft lķf heilagrar žrenningar, sem er aš elska eins og “Guš hefur…elskaš oss”. [127] Žessi kęrleikur (1Kor 13) er uppspretta hins nżja lķfs ķ Kristi og er okkur mögulegur vegna žess aš viš höfum meštekiš “kraft” frį Heilögum Anda. [128]

736. (1832) Meš žessum krafti Andans geta börn Gušs boriš mikinn įvöxt. Hann sem hefur grętt okkur į hinn sanna vķnviš mun lįta okkur bera “įvöxt Andans [sem] er: Kęrleiki, gleši, frišur, langlyndi, gęska, góšvild, trśmennska, hógvęrš og bindindi.” [129] “Andinn er lķf vort”; žvķ meir sem viš afneitum sjįlfum okkur žvķ meir fįum “vér lifaš ķ Andanum”. [130] Fyrir Heilagan Anda erum viš endurreist til paradķsar, viš erum leidd til baka til himnarķkis og meš barnarétti okkar höfum viš öšlast įręši til aš kalla Guš “Föšur” og eiga hlut ķ nįš Krists, aš kallast börn ljóssins og fį aš eiga hlut ķ hinni eilķfu dżrš. [131]

Heilagur Andi og kirkjan

737. (787-798, 1093-1109) Erindi Krists og Heilags Anda veršur aš fullu lokiš ķ kirkjunni, sem er lķkami Krists og musteri Heilags Anda. Žetta sameiginlega erindi fęr eftirleišis trśendur Krists til aš eiga hlut ķ samfélagi hans viš Föšurinn ķ Heilögum Anda. Andinn undirbżr menn og fer śt til žeirra meš nįš sķna til aš draga žį til Krists. Andinn birtir žeim hinn upprisna Drottin, rifjar upp orš hans viš žį og opnar huga žeirra til skilnings į dauša hans og upprisu. Hann gerir leyndardóm Krists nęrverandi, einkum og sér ķ lagi ķ evkaristķunni, til aš sętta žį, fį žį til samfélags viš Guš, svo žeir megi “bera mikinn įvöxt.” [132]

738. (850, 777) Žannig er erindi kirkjunnar ekki višbót viš erindi Krists og Heilags Anda heldur er kirkjan sakramenti žessa erindis: kirkjan er ķ allri tilvist sinni og ķ öllum limum sķnum send til aš boša, vitna um, gera nęrverandi og śtbreiša leyndardóm samfélags heilagrar žrenningar (sem er umfjöllunarefni nęsta trśaratrišis): Viš, sem höfum meštekiš einn og hinn sama Anda, žaš er aš segja, Heilagan Anda, höfum į vissan hįtt öll runniš saman hvert viš annaš og viš Guš. Žvķ žótt Kristur, įsamt meš Föšurnum og Anda sķnum, komi tildvalar ķ hverju okkar, jafnvel žótt mörg séum, er Andinn engu aš sķšur einn og óskiptur. Hann bindur saman andana sem hvert okkar geymir…og fęr žį alla til aš birtast sem einn ķ honum. Žvķ aš meš sama hętti og kraftur heilags holds Krists bindur saman ķ einn lķkama žį sem žaš dvelur ķ, tel ég aš hinn eini og óskipti Andi Gušs, sem dvelur ķ öllum, leiši alla til andlegrar einingar. [133]

739. (1076) Žar sem Heilagur Andi er smurning Krists, er žaš Kristur, höfuš lķkamans, sem lętur Andann streyma mešal lima sinna til aš nęra, gręša, og raša žeim ķ gagnkvęm hlutverk sķn, til aš gefa žeim lķf, senda žį śt aš bera vitni og til aš sameina žį sjįlfsfórn sinni til Föšurins og įrnaši sķnum til handa öllum heiminum. Fyrir sakramenti kirkjunnar mišlar Kristur til lima lķkama sķns Heilögum og Helgandi Anda sķnum (žetta veršur umfjöllunarefni 2. hluta Trśfręšsluritsins).

740. Žessi “mįttarverk Gušs”, sem bjóšast hinum trśušu ķ sakramentum kirkjunnar, bera įvöxt sinn ķ hinu nżja lķfi ķ Kristi, samkvęmt Andanum (žetta veršur umfjöllunarefni 3. hlutans).

741. “Žannig hjįlpar og Andinn oss ķ veikleika vorum. Vér vitum ekki, hvers vér eigum aš bišja eins og ber, en sjįlfur Andinn bišur fyrir oss meš andvörpum, sem ekki veršur oršum aš komiš.” [134] Heilagur Andi, hagleikssmišur verka Gušs, er lęrimeistari bęnarinnar (žetta veršur umfjöllunarefni 4. hlutans).

Ķ STUTTU MĮLI

742. “En žar eš žér eruš börn, žį hefur Guš sent Anda Sonar sķns ķ hjörtu vor, sem hrópar: “Abba, Fašir!”” (Gl 4:6).

743. Frį upphafi til loka tķmanna sendir Guš įvallt Anda sinn hvenęr sem hann sendir Son sinn: erindi žeirra er sameiginlegt og óašskiljanlegt.

744. Ķ fullnustu tķmans fullgerir Heilagur Andi ķ Marķu allan undirbśning lżšs Gušs fyrir komu Krists. Meš athöfnum Heilags Anda ķ henni, gefur Faširinn heiminum Immanśel “Guš meš oss” (Mt 1:23).

745. Sonur Gušs var vķgšur sem Kristur (Messķas) meš smurningu Heilags Anda viš holdtekjuna (sbr. Sl 2:6-7).

746. Meš dauša sķnum og upprisu er Jesśs geršur aš Drottni og Kristi ķ dżrš (sbr. P 2:36). Af fyllingu sinni śthellir hann Heilögum Anda yfir postulana og kirkjuna.

747. Heilagur Andi sem Kristur, höfušiš, śthellir yfir limi sķna, byggir, lķfgar og helgar kirkjuna. Hśn er sakramenti samfélags heilagrar žrenningar viš mennina.

« 9. ATRIŠI - “ÉG TRŚI Į HEILAGA KAŽÓLSKA KIRKJU”

748. “Kristur er ljós allra žjóša. Žaš er žess vegna, sem žetta heilaga kirkjužing, sem hefur veriš kallaš saman ķ Heilögum Anda, ęskir svo mjög aš lįta ljóma žann, sem Drottinn upplżsir įsjónu kirkjunnar meš, skķna yfir allt mannkyniš. Žetta gerist er fagnašarerindiš er bošaš öllum mönnum.” [135] Žetta eru upphafsorš kenningarbundinnar reglugeršar um kirkjuna frį öšru Vatķkanžinginu. Meš žessum oršum sżnir žingiš fram į aš trśaratrišiš um kirkjuna hvķlir algerlega į trśaratrišunum um Krist Jesśm. Kirkjan hefur ekkert annaš ljós en ljós Krists; samkvęmt ķmynd er kirkjufešurnir höfšu dįlęti į lķkist kirkjan mįnanum sem endurskin sólar veitir alla sķna birtu.

749. Trśaratrišiš um kirkjuna hvķlir einnig algerlega į trśaratrišinu um Heilagan Anda, sem kemur nęst į undan. “Žvķ aš eftir aš hafa sżnt aš Andinn er uppspretta og gjafari alls heilagleika, jįtum vér nś aš žaš er hann sem hefur gętt kirkjuna heilagleika.” [136] Kirkjan er, svo notaš sé oršalag kirkjufešranna, stašurinn “žar sem Andinn blómstrar”. [137]

750. (811, 169) Aš trśa žvķ aš kirkjan sé “heilög” og “kažólsk” og aš hśn sé “ein” og “postulleg” (eins og Nķkeu-jįtningin bętir viš) veršur ekki skiliš frį žvķ aš trśa į Guš, Föšurinn, Soninn, og hinn Heilaga Anda. Ķ hinni postullegu trśarjįtningu jįtum viš eina heilaga kirkju (Credo… Ecclesiam) en ekki trś į kirkjuna til aš blanda ekki Guši saman viš verk hans og til aš eigna meš skżrum hętti gęsku Gušs allar žęr gjafir sem hann hefur veitt kirkju sinni. [138]

« 1. efnisgrein. Kirkjan ķ fyrirętlun Gušs

I. NÖFN OG ĶMYNDIR KIRKJUNNAR

751. Latneska oršiš ecclesia (kirkja) (komiš śr grķsku ekklęsķa af ek-ka-lein, aš “kalla śt”) žżšir samanköllun eša samkunda. Žaš er notaš um žjóšfundi, venjulegast žį sem eru meš trśarlegu sniši. [139] Ekklęsķa kemur išulega fyrir ķ Gamla testamentinu į grķsku til aš tilgreina söfnuš hins śtvalda lżšs frammi fyrir Guši, umfram allt söfnuš žeirra į Sķnaķfjalli žar sem Ķsrael fékk lögmįliš og var grundvallašur af Guši sem heilagur lżšur hans. [140] Meš žvķ aš kalla sig ekklęsķa, leit fyrsta samfélag žeirra sem trśa į Krist svo į aš žaš vęri erfingi žessa safnašar. Ķ honum “kallar” Guš “saman” lżš sinn allt frį ystu endimörkum jaršar. Samsvarandi grķskt orš kyriakę sem kirkja er leitt af (church į ensku, kirche į žżsku) žżšir “žaš sem heyrir Drottni til”.

752. (1140, 832, 830) Ķ kristinni mįlvenju vķsar oršiš “kirkja” til safnašar um helgisišina, [141] en einnig til hins stašbundna samfélags [142] eša til alls hins almenna samfélags trśašra. [143] Žessar žrjįr merkingar verša ekki skildar aš. “Kirkjan” er lżšurinn sem Guš safnar saman ķ öllum heiminum. Hśn į sér tilveru ķ stašbundnum samfélögum og er raunsönn sem söfnušur um helgisišina, umfram allt evkaristķuna. Hśn lifir į orši og lķkama Krists og veršur žannig sjįlf lķkami Krists.

Tįkn um kirkjuna

753. (781, 789) Ķ Ritningunni mį finna fjöldann allan af myndum og lķkingum sem tengjast innbyršis og opinberunin styšst viš til aš segja frį óžrjótanlegum leyndardómi kirkjunnar. Lķkingarnar sem fengnar eru śr Gamla testamentinu mynda tilbrigši viš einn grunntón - lżš Gušs. Ķ Nżja testamentinu hafa allar žessar myndir fengiš nżjan mišdepil vegna žess aš Kristur er oršinn höfuš žessa lżšs sem upp frį žvķ er lķkami hans. [144] Ķ kringum žennan mišdepil safnast žęr myndir sem “eru teknar śr hiršingarlķfi, akuryrkju, byggingarlist og einnig śr fjölskyldulķfinu og hjónabandinu”. [145]

754. (857) “Kirkjan er žannig saušagerši sem hefur ašeins eitt hliš, en žaš getur eigi veriš annar en Kristur. Hśn er einnig hjörš sem Guš sagši aš hann vęri hiršir yfir. Žótt kirkjunni sé stjórnaš af mannlegum hiršum, eru sauširnir samt sem įšur stöšugt leiddir og endurnęršir af sjįlfum Kristi, hinum góša hirši og yfirhirši, sem lagši lķf sitt ķ sölurnar fyrir sauši sķna.” [146]

755. (795) “Kirkjan er eins og akur sem ber aš rękta, Gušsakurinn. Į žessum akri vex hiš forna olķfutré, en ęttfešurnir eru helgar rętur žess, og žar hafa heišingjarnir og Gyšingarnir sęst og munu sęttast. Hinn himneski vķngaršsmašur hefur ręktaš kirkjuna sem śrvalsvķngarš sinn. Kristur er hinn sanni vķnvišur, sem veitir greinunum lķfiš og frjósemi; og žessar greinar erum viš. Viš dveljum ķ Kristi fyrir kirkjuna, en įn Krists megnum viš ekkert.” [147]

756. (797, 857, 1045) “Kirkjan hefur oft veriš kölluš Gušs hśs. Jafnvel Drottinn lķkti sér viš steininn sem hśsasmiširnir höfnušu, en sem varš hyrningarsteinninn. Postularnir reistu kirkjuna į grunni žessum og žessi hyrningarsteinn veitir kirkjunni varanleika og festu. Hśs žetta er kallaš żmsum dżrlegum nöfnum, t.d. Gušs hśs žar sem fjölskylda hans bżr; bśstašur Gušs fyrir Andann; tjaldbśš Gušs mešal mannanna og sérstaklega var hśsiš kallaš hiš heilaga musteri. Žetta musteri, sem tįknaš er meš helgum byggingum śr steini, er mjög lofaš af kirkjufešrunum, og žaš er ekki aš įstęšulausu aš žvķ er lķkt viš Borgina helgu, hina nżju Jerśsalem, ķ messutextum. Viš erum sem lifandi steinar hér į jöršunni, sem lįtum uppbyggjast ķ žessa borg. Jóhannes gušspjallamašur ķhugar žessa helgu borg, sem stķgur nišur af himni, frį Guši, žegar heimurinn er endurskapašur; og hśn er bśin sem brśšur er skartar fyrir manni sķnum.” [148]

757. (507, 796, 1616) “Kirkjan, “Jerśsalem į hęšum”, er einnig kölluš “móšir vor”. Hśn er sögš óflekkuš brśšur hins óflekkaša lambs. Žaš var hśn sem Kristur “elskaši og lagši sjįlfan sig ķ sölurnar fyrir, svo aš hann helgaši hana”; hann sameinašist henni meš órjśfanlegum sįttmįla, og hann elur hana stöšugt og annast. [149]

II. UPPRUNI KIRKJUNNAR, GRUNNUR HENNAR OG ERINDI

758. (257) Viš byrjum rannsókn okkar į leyndardómi kirkjunnar meš žvķ aš hugleiša uppruna hennar ķ fyrirętlun heilagrar žrenningar og hvernig hśn kemst smįm saman til fyllingar ķ sögunni.

Fyrirętlun fęšist ķ hjarta Föšurins

759. (293, 1655) “Hinn eilķfi Fašir skapaši allan heiminn ķ vķsdómi sķnum og gęsku af algerlega frjįlsri og leyndardómsfullri įkvöršun. Įsetningur hans var aš sęma mannkyniš žįtttöku ķ hans eigin gušdómlega lķfi” [150] sem hann kallar alla menn til ķ Syni sķnum. “[Faširinn įkvaršaši] aš safna saman ķ heilaga kirkju öllum žeim sem myndu trśa į Krist.” [151] Žessi “fjölskylda Gušs” myndast smįm saman og hśn mótast žar sem hśn fer stig af stigi ķ gegnum sögu mannsins til samręmis viš fyrirętlun Föšurins. “Kirkjan var fyrirbošuš allt frį upphafi heimsins. Hśn var undirbśin į hinn undursamlegastan hįtt ķ gegnum sögu Ķsraels og fyrir tilverknaš gamla sįttmįlans. Kirkjan var stofnuš ķ nśtķmanum og gerš sżnileg meš komu Andans yfir hana; hśn mun og nį dżrlegu takmarki sķnu ķ lok aldanna.” [152]

Kirkjan - fyrirboši um hana frį upphafi heimsins

760. (294, 309) Į fyrstu öldunum höfšu kristnir menn į orši aš “heimurinn vęri skapašur fyrir sakir kirkjunnar”. [153] Guš skapaši heiminn fyrir sakir samfélags viš gušdómlegt lķf hans, samfélag sem kom til fyrir “samanköllun” manna ķ Kristi, og žessi “samanköllun” er kirkjan. Kirkjan er markmiš allra hluta [154] og Guš leyfši slķk sįrsaukafull umrót sem fall englanna og synd mannsins einungis sem tilefni og leiš til aš sżna fullan kraft armleggs sķns og allt umfang kęrleikans sem hann vildi gefa heiminum: Į sama hįtt og vilji Gušs er sköpun og kallast “heimurinn”, žannig er tilętlun hans hjįlpręši mannsins og kallast hśn “kirkjan”. [155]

Kirkjan - undirbśin ķ gamla sįttmįlanum

761. (55) Hafist var handa viš aš safna saman lżš Gušs į žvķ augnabliki aš syndin eyšilagši samfélag mannanna viš Guš og samfélagiš mannanna į milli. Samanköllunin į kirkjunni er svo aš segja svar Gušs viš upplausninni sem syndin olli. Žessi endursameining gerist leynilega ķ hjarta allra žjóša: “[Guš] tekur opnum örmum hverjum žeim sem óttast hann og įstundar réttlęti, hverrar žjóšar sem er.” [156]

762. (122, 522, 60, 64) Hinn fjarlęgi undirbśningur aš žvķ aš safna žannig lżš Gušs hefst žegar hann kallar Abraham og gefur honum fyrirheit um aš verša fašir mikillar žjóšar. [157] Tafarlaus undirbśningur hefst žegar Ķsrael er śtvalinn sem lżšur Gušs. Meš žessari śtvalningu veršur Ķsrael tįkn um söfnun allra žjóša ķ framtķšinni. [158] En spįmennirnir įsaka Ķsrael um aš brjóta sįttmįlann og haga sér lķkt og hórkona. Žeir boša nżjan og eilķfan sįttmįla. “Kristur gerš… žennan nżja sįttmįla”. [159]

Kirkjan - grundvölluš af Kristi Jesś

763. (541) Žaš féll ķ hlut Sonarins aš fullgera fyrirętlun Föšurins um hjįlpręšiš ķ fullnustu tķmans. Til žess var hann sendur aš vinna aš žvķ. [160] “Drottinn Jesśs vķgši kirkjuna meš žvķ aš boša fagnašarerindiš, ž.e.a.s. aš Gušs rķki vęri ķ nįnd, en loforšiš um žaš er aš finna um aldarašir ķ Heilagri Ritningu.” [161] Til aš uppfylla vilja Föšurins kom Kristur į konungsrķki himins į jöršu. Kirkjan er “konungsrķki Krists sem er nś mešal okkar į leyndardómsfullan hįtt”. [162]

764. (543, 1691, 2558) “Žetta konungsrķki birtist mönnunum ķ oršum Krists, ķ verkum hans og nęrveru.” [163] Žeir sem taka į móti orši Jesś “hafa tekiš viš sjįlfu rķkinu”. [164] Sęšiš og upphafiš aš konungsrķkinu er hin “litla hjörš” - žeir sem Jesśs hefur safnaš um sig og hann er hiršir fyrir. [165] Žeir mynda hina eiginlegu fjölskyldu Jesś. [166] Žeim sem hann safnaši um sig kenndi hann nżja lķfshętti og aš bišja eigin bęn. [167]

765. (610, 551) Drottinn Jesśs setti samfélagi sķnu formgerš sem mun vara žar til konungsrķkiš veršur gert endanlegt. Fyrst af öllu valdi hann žį tólf meš Pétur sem leištoga žeirra. [168] Žeir standa fyrir hinar tólf ęttkvķslir Ķsraels og eru undirstöšusteinar hinnar nżju Jerśsalem. [169] Žeir tólf og hinir lęrisveinarnir eiga hlut ķ erindi Krists og krafti hans en einnig ķ hlutskipti hans. [170] Meš athöfnum sķnum undirbżr Kristur kirkju sķna og byggir hana upp.

766. (813, 860, 1340, 617, 478) Kirkjan fęddist fyrst og fremst vegna algerrar sjįlfsgjafar Krists okkur til hjįlpręšis en hśn fer į undan ķ evkaristķunni og er fullnuš į krossinum. “Byrjun og vöxtur [kirkjunnar] eru hvorttveggja tįknuš meš blóšinu og vatninu, sem rann śr opinni sķšu hins krossfesta Jesś.” [171] “En allt hiš undursamlega sakramenti sem kirkjan er, kom śr sķšu Krists žar sem hann svaf svefni daušans į krossinum.” [172] Lķkt og Eva var mynduš śr sķšu Adams žar sem hann svaf, žannig fęddist kirkjan af nķstu hjarta Krists žar sem hann hékk dįinn į krossinum. [173]

Kirkjan - opinberuš af Heilögum Anda

767. (731, 849) “Žegar Sonurinn hafši fullkomnaš verk žaš sem Faširinn hafši gefiš honum aš vinna į jöršinni, var Heilagur Andi sendur į hvķtasunnudag til žess aš hann helgaši kirkjuna eilķflega.” [174] Žį “var kirkjan opinberlega sżnd mannfjöldanum og hófst žį, meš prédikun, śtbreišsla fagnašarerindisins mešal žjóšanna.” [175] Sem “samansöfnun” allra manna til hjįlpręšis er kirkjan sjįlf ķ ešli sķnu trśbošsrękin, send af Kristi til allra žjóša til aš gera žęr aš lęrisveinum. [176]

768. (541) Til aš kirkjan geti uppfyllt erindi sitt veitir Heilagur Andi “henni żmsar nįšargjafir bęši žeim sem varša helgistjórn og nįšargįfur og stjórnar henni meš žeim hętti”. [177] “Žaš er žvķ, aš kirkjan, sem bżr yfir gjöfum stofnenda sķns, og sem gętir vandlega boša hans um kęrleika, aušmżkt og sjįlfsfórnun, hefur fengiš žaš hlutverk aš boša og stofna konungsrķki Krists og Gušs rķki mešal allra žjóša. Hśn er fyrsti frjóangi žessa konungsrķkis hér į jöršu.” [178]

Kirkjan - fullkomin gerš ķ dżrš

769. (671, 2818, 675, 1045) “Kirkjan… mun einungis öšlast fullkomnun sķna ķ dżrš himnanna” [179] žegar Kristur kemur aftur ķ dżrš. Žar til aš žvķ kemur “mišar kirkjunni įfram į vegferš sinni sem pķlagrķmur mitt į mešal ofsókna heimsins og huggunar Gušs.” [180] Hér nišri veit kirkjan aš hśn er ķ śtlegš langt frį Drottni og hśn žrįir endanlega komu konungsrķkisins žegar hśn “sameinast konungi sķnum ķ dżrš”. [181] Kirkjan, og ķ gegnum hana heimurinn, veršur ekki fullkomnuš ķ dżrš įn mikilla žrenginga. Einungis žį mun “öllum réttlįtum mönnum, allt frį tķmum Adams “frį Abel, hinum réttlįta, til hins sķšasta śtvalda” vera safnaš saman hjį Föšurnum ķ hinni almennu kirkju”. [182]

II. LEYNDARDÓMUR KIRKJUNNAR

770. (812) Kirkjan er ķ sögunni en samtķmis er hśn yfir hana hafin. Žaš er einungis “meš augum trśarinnar” [183] aš hęgt er sjį andlegan veruleika hennar sem handhafa gušdómslegs lķfs samtķmis žvķ aš hafa sżnilegan veruleika hennar fyrir augum.

Kirkjan - bęši sżnileg og andleg

771. (827, 1880, 954) “Kristur, eini mešalgöngumašurinn, stofnaši heilaga kirkju sķna og višheldur henni stöšugt hér į jörš. Hśn er sżnilegt samfélag žeirra sem trśa, vona og elska. Hann śtdeilir sannleika og nįš til allra ķ gegnum hana.” [184] Kirkjan er samtķmis: - félag byggt į “kirkjustjórn og hinn leyndardómsfulli lķkama Krists;” - “hin sżnilega kirkja og hiš andlega samfélag;” - “kirkjan hér į jörš og kirkjan er rķkir į himnum.” [185] Saman mynda žessir žęttir “einn flókinn veruleika er bżr yfir bęši gušdómlegum og mannlegum eiginleikum og frumparti”: [186] Kirkjan er ķ ešli sķnu bęši mannleg og gušdómleg, sżnileg en gędd ósżnilegum veruleika, ötul ķ athöfnum en einlęg ķ ķhugun, nęrverandi ķ heiminum, en sem pķlagrķmur. Hśn er žannig mynduš aš ķ henni er hinu mannlega beint aš og gert undirgefiš hinu gušdómlega, hiš sżnilega hinu ósżnilega, athöfnin ķhuguninni, og nśverandi heimur borginni sem kemur, višfang leitar okkar. [187] Vesęl og himnesk! Tjaldbśstašur af sedrusviši og helgidómur Gušs; jaršneskur dvalarstašur og himnahöll; leirhśs og konunglegur salur; lķkami dauša og musteri ljóss; og aš lokum bęši višfang hįšungar hinna drambsömu og brśšur Krists! Hśn er svört en frķš, ó dętur Jerśsalem, žvķ sé hśn föl sökum erfišis og pķnu langrar śtlegšar, prżšir fegurš himinsins hana eigi aš sķšur. [188]

Kirkjan - leyndardómur einingar mannsins viš Guš

772. (518, 796) Žaš er ķ kirkjunni aš Kristur uppfyllir og opinberar sinn eigin leyndardóm sem markmiš fyrirętlunar Gušs: “aš safna öllu…undir eitt höfuš ķ Kristi.” [189] Heilagur Pįll segir hjśskapareiningu Krists og kirkjunnar “mikinn leyndardóm”. Meš žvķ aš hśn er ķ einingu viš Krist eins og brśšguma sinn veršur hśn leyndardómur. [190] Žegar heilagur Pįll ķhugar žennan leyndardóm ķ henni kallar hann upp yfir sig: “Kristur mešal yšar, von dżršarinnar.” [191]

773. (671, 972) Žetta samfélag mannanna viš Guš, ķ “kęrleika [sem] fellur aldrei śr gildi”, er ķ kirkjunnisś fyrirętlun sem stżrir öllu žvķ ķ henni sem geymir žęr sakramentislegu leišir er tengjast žessum lķšandi heimi. [192] “Uppbygging kirkjunnar mišast eingöngu viš heilagleika lima Krists. Og heilagleikinn er męldur samkvęmt hinum “mikla leyndardómi” žar sem brśšurin svarar gjöf brśšgumans meš žvķ aš gefa honum kęrleika sinn”. [193] Marķa fer į undan okkur öllum ķ žeim heilagleika sem er leyndardómur kirkjunnar, sem sé, aš vera brśšur er hefur ekki “blett eša hrukku”. [194] Žess vegna fer žįttur Marķu į undan žętti Péturs ķ kirkjunni. [195]

Almennt sakramenti hjįlpręšisins

774. (1075, 515, 2014, 1116) Grķska oršiš mysterion var žżtt yfir į latķnu meš tveimur hugtökum: mysterium og sacramentum. Žegar į leiš fór sacramentum aš merkja hiš sżnilega tįkn um žann hulda veruleika hjįlpręšisins sem mysterium stóš fyrir. Meš žessum hętti er Kristur sjįlfur leyndardómur hjįlpręšisins: “Žvķ enginn annar leyndardómur finnst um Guš, nema Kristur.” [196] Hjįlpręšisverk hins heilaga og vegsamaša mannešlis hans er sakramenti hjįlpręšisins sem birtist og virkar ķ sakramentum kirkjunnar (sem Austurkirkjunnar nefna einnig “hina helgu leyndardóma”). Sakramentin sjö eru tįknin og verkfęrin sem Heilagur Andi hefur til aš śtbreiša nįš Krists, höfušsins, um alla kirkjuna, lķkama hans. Kirkjan žannig bęši geymir og mišlar hinni ósżnilegu nįš sem hśn er tįkn um. Žaš er meš žessa lķkingu ķ huga aš kirkjan er kölluš “sakramenti”.

775. (360) “Kirkjan er sjįlf ķ Kristi einskonar sakramenti eša merki og verkfęri um hina nįnustu einingu viš Guš og sameiningar alls mannkyns.” [197] Fyrsti tilgangur kirkjunnar er aš vera sakramentiš um innri einingu mannanna viš Guš. Śr žvķ aš samfélag mannanna hver viš annan sprettur af žessari einingu viš Guš er kirkjan einnig sakramenti einingar alls mannkynsins. Ķ henni hefur žessi eining žegar hafist žar sem hśn safnar “alls kyns fólki og kynkvķslum og lżšum og tungum”. [198] Kirkjan er jafnframt “merki og verkfęri” um fulla framkvęmd žeirrar einingar er koma skal.

776. (1088) Sem sakramenti er kirkjan verkfęri Krists. “Ķ hans höndum er hśn verkfęri til hjįlpręšis öllum mönnum,” “hiš almenna sakramenti hjįlpręšisins” en ķ žvķ “birtir [Kristur] samtķmis og framkvęmir leyndardóm kęrleika Gušs til mannanna”. [199] Kirkjan “er hin sżnilega fyrirętlun kęrleika Gušs til mannanna”, vegna žess aš Guš žrįir “aš allt mannkyniš verši einn lżšur Gušs, aš žaš myndi einn lķkama Krists og byggist upp til aš verša eitt musteri Heilags Anda”. [200]

Ķ STUTTU MĮLI

777. Oršiš ecclesia (kirkja) žżšir “samansöfnun”. Žaš merkir samkundu žeirra sem Orš Gušs safnar eša kvešur saman til aš mynda lżš Gušs og sem sjįlfir, nęršir af lķkama Krists, gerast lķkami Krists.

778. Kirkjan er hvort ķ senn leiš og takmark fyrirętlunar Gušs. Hśn er fyrirbošuš ķ sköpuninni, undirbśin ķ gamla sįttmįlanum, stofnsett meš oršum og verkum Jesś Krists og uppfyllt meš endurlausnarkrossi hans og upprisu. Kirkjan hefur veriš opinberuš sem leyndardómur hjįlpręšisins meš śthellingu Heilags Anda. Hśn mun fullkomin verša ķ dżrš himnanna sem samansöfnun allra hinna endurleystu jaršarinnar (sbr. Opb 14:4).

779. Kirkjan er bęši sżnileg og andleg, hśn hefur félagslegt fyrirkomulag helgivalds og hśn er leyndardómsfullur lķkami Krists. Hśn er eitt en engu aš sķšur er hśn mynduš af tveimur žįttum, mannlegum og gušdómlegum. Žetta er leyndardómur hennar sem einungis trśin getur meštekiš.

780. Kirkjan ķ žessum heimi er sakramenti hjįlpręšisins, merki og verkfęri samfélags Gušs og manna.

« 2. efnisgrein. Kirkjan - lżšur Gušs, lķkami Krists, musteri Heilags Anda

I. KIRKJAN - LŻŠUR GUŠS

781. “Įvallt og allsstašar hafa žeir veriš žóknanlegir Guši sem óttast hann og stunda réttlęti. En Guš hefur viljaš helga fólk og frelsa eigi ašeins sem einstaklinga sem enginn tengsl vęru į milli, heldur gera alla aš einum lżš og einni žjóš, er višurkennir hann ķ sannleika og žjónar honum ķ heilagleika. Žess vegna valdi hann Ķsraelsmenn sem žjóš sķna. Hann gerši sįttmįla viš žį og kenndi žeim smįm saman…. En žetta var allt gert sem undirbśningur og sem mynd žess nżja og fullkomna sįttmįla sem stašfestast įtti ķ Kristi…. Kristur gerši žennan sįttmįla, žaš er aš segja, žennan nżja sįttmįla, meš blóši sķnu. Hann kallaši saman Gyšinga og fólk aš öšrum žjóšernum og gerši žį aš žjóš sem skyldi verša eitt, ekki samkvęmt holdinu heldur ķ Andanum.” [201]

Auškenni lżšs Gušs

782. (871, 2787, 1267, 695, 1741, 1972, 849, 769) Lżšur Gušs hefur viss auškenni sem greinir hann skżrlega frį öllum öšrum trśar-, žjóšar-, stjórnmįla- eša menningarhópum ķ sögunni: - Hann er lżšur Gušs: Guš er ekki eign neins lżšs. En hann kaus sér lżš af žeim sem įšur voru engin lżšur: “śtvalin kynslóš, konunglegt prestafélag, heilög žjóš.” [202] - Ekki tilheyrir mašur žessum lżš fyrir lķkamlega fęšingu heldur meš žvķ aš “fęšast aš nżju” fęšingu “af vatni og Anda,” [203] žaš er aš segja, meš trś į Krist og skķrn. - Žessi lżšur hefur fyrir höfuš sitt Jesśm sem er Kristur (hinn smurši, Messķas). Vegna žess aš sama smurningin, hinn Heilagi Andi, flęšir frį höfšinu til lķkamans er žetta “Messķasar lżšurinn”. - “Arfleifš lżšs žessa er tign og frelsi Gušs barna; og ķ hjarta žeirra dvelur Heilagur Andi sem ķ musteri sķnu.” - “Lögmįl hans er nżja bošoršiš aš elska eins og Kristur hefur sjįlfur elskaš okkur.” [204] Žetta er hiš “nżja” lögmįl Heilags Anda. [205] - Erindi hans er aš vera salt jaršar og ljós heimsins. [206] Žessi lżšur er “varanlegt og gott sęši einingar, vonar og frelsunar öllu mannkyni”. - “Takmark žaš sem žessi lżšur Gušs setur sér er konungsrķkiš sem Guš hefur žegar stofnaš til hér į jörš, og sem į aš breiša śt um heim allan žar til Guš fullkomnar žaš sjįlfur viš lok tķmanna.” [207]

Lżšur presta, spįmanna og konunga

783. (436, 873) Jesśs Kristur er hann sem Faširinn smurši meš Heilögum Anda og stašfesti sem prest, spįmann og konung. Allur lżšur Gušs į hlut ķ žessum žremur embęttum Krists og ber įbyrgš į žjónustu žeirri og erindi sem žeim fylgir. [208]

784. (1268, 1546) Meš žvķ aš ganga inn ķ lżš Gušs fyrir trś og skķrn fįum viš hlut ķ einstakri köllun žessa lżšs aš vera prestar: “Drottinn Kristur, ęšstiprestur, tekinn śr flokki manna, gerši žennan nżja lżš sinn aš konungsrķki presta Guši Föšur sķnum til handa. Žeir sem taka skķrn, eru vķgšir til nżs andlegs heimilis og helgrar prestsžjónustu vegna endurfęšingar sinnar og smurningar Heilags Anda.” [209]

785. (92) “Gušs heilagur lżšur į einnig hlut ķ embętti Krists sem spįmanns.” Žetta kemur umfram allt fram ķ hinu yfirnįttśrlega trśarskynbragši sem einkennir allan Gušs lżš, leikmenn sem klerka, žegar hann er stöšugt aš “berjast fyrir žeirri trś sem heilögum hefur ķ eitt skipti fyrir öll veriš ķ hendur seld” [210] og žegar hann dżpkar skilning sinn og gerist vottur Krists mitt ķ žessum heimi.

786. (2449, 2443) Aš endingu į lżšur Gušs hlut ķ embętti Krists sem konungur. Hann notar konungsveldi sitt til aš draga alla menn til sķn fyrir dauša sinn og upprisu. [211] Kristur, konungur og Drottinn alheimsins, gerši sjįlfan sig aš žjóni allra žvķ hann kom ekki “til žess aš lįta žjóna sér, heldur til aš žjóna og gefa lķf sitt til lausnargjalds fyrir marga”. [212] Hjį kristnum manni “er žaš aš rķkja aš žjóna honum” sérstaklega “ ķ hinum fįtęku og undirokušu” žar sem kirkjan sér “ķmynd stofnanda sķns er var einnig fįtękur og ofsóttur.” [213] Lżšur Gušs uppfyllir konunglega tign sķna meš žvķ aš lifa ķ samręmi viš köllun sķna aš žjóna meš Kristi. Krossmarkiš gerir aš konungum alla žį sem endurfęšast ķ Kristi og smurning Heilags Anda vķgir žį til prests til aš, fyrir utan tilgreinda žjónustu sem fylgir eigin embętti okkar, allir andlegir og skynsamir kristnir menn verši višurkenndir sem mešlimir žessa konunglegu ęttar og hluttakendur ķ prestembętti Krists. Hvaš raunar er konunglegra fyrir sįl en aš stjórna lķkama sķnum ķ hlżšni viš Guš? Og hvaš er prestlegra en aš helga Drottni hreina samvisku og aš bera fram į altari hjarta sķns flekklausa fórn gušrękninnar? [214]

II. KIRKJAN - LĶKAMI KRISTS

Kirkjan er samfélag viš Jesśm

787. (755) Alveg frį byrjun tengdi Jesśs lęrisveina sķna viš eigiš lķf sitt. Hann opinberaši žeim leyndardóm konungsrķkisins og gaf žeim hlut ķ erindi sķnu, fögnuši og žjįningum. [215] Jesśs talaši um enn nįnara samfélag milli hans og žeirra sem mundu fylgja honum: “Veriš ķ mér, žį verš ég ķ yšur.… Ég er vķnvišurinn, žér eruš greinarnar.” [216] Og hann kunngjörši leyndardómsfullt og raunverulegt samfélag milli eigin lķkama sķns og okkar: “Sį sem etur hold mitt og drekkur blóš mitt, er ķ mér og ég ķ honum.” [217]

788. (690) Žegar lęrisveinarnir voru sviptir sżnilegri nęrveru hans skildi Jesś žį ekki eftir munašarlausa. Hann lofaši aš vera meš žeim allt til enda veraldar, hann sendi žeim Anda sinn. [218] Viš žetta varš samfélagiš viš Jesśm į vissan hįtt enn nįnara: “Meš žvķ aš veita žeim Anda sinn, hefur Kristur kallaš bręšur sķna saman śr öllum žjóšum og gert žį į leyndardómsfullan hįtt aš lķkama sķnum.” [219]

789. (521) Aš bera kirkjuna saman viš lķkamann varpar ljósi į hin nįnu tengsl milli Krists og kirkju hans. Hśn safnast ekki einungis um hann, hśn sameinast ķ honum ķ lķkama hans. Veita ber sérstaka eftirtekt žremur žįttum kirkjunnar sem lķkama Krists: aš allir limir hans eru ķ einingu hver viš annan vegna sameiningar žeirra viš Krist; aš Kristur er höfuš lķkamans; og aš kirkjan er brśšur Krists.

“Einn lķkami”

790. (947, 1227, 1329) Žeir hinna trśušu sem svara orši Gušs og gerast limir į lķkama Krists sameinast honum į nįin hįtt: “Ķ žessum lķkama streymir lķf Krists til hinna trśušu, sem sameinast fyrir sakramentin į leyndardómsfullan, en žó raunverulegan hįtt, Kristi ķ pķslum hans og vegsömun.” [220] Žetta į sérstaklega viš um skķrnina sem sameinar okkur dauša og upprisu Krists, og evkaristķuna žar sem “viš eignumst ķ raun og veru hlut ķ lķkama Drottins… og erum tekin upp til samfélags viš hann og hvert viš annaš.” [221]

791. (814, 1937) Eining lķkamans afnemur ekki mismuninn į milli lima hans: “Einnig er margbreytni og margvķsleiki varšandi störf og mešlimi sem mynda lķkama Krists. Žaš er ašeins einn Andi sem śthlutar mismunandi gjöfum sķnum til velferšar kirkjunni, samkvęmt krafti sķnum og žörfum embęttanna.” [222] Eining hins leyndardómsfulla lķkama skapar og örvar nįungakęrleika milli hinna trśušu: “Ef, žess vegna, einn limur žjįist, žį žjįst allir limirnir meš honum, og ef einn limur er ķ hįvegum hafšur, samglešjast allir limirnir honum.” [223] Aš lokum sigrast eining hins leyndardómsfulla lķkama į allri mannlegri sundrung: “Allir žér, sem eruš skķršir til samfélags viš Krist, žér hafiš ķklęšst Kristi. Hér er enginn Gyšingur né grķskur, žręll né frjįls mašur, karl né kona. Žér eruš allir eitt ķ Kristi Jesś.” [224]

“Kristur er höfuš lķkamans”

792. (669, 1119) Kristur “er höfuš lķkamans, kirkjunnar”. [225] Hann er upphaf sköpunarinnar og endurlausnarinnar. Upphafinn til dżršar Föšurins er hann “fremstur ķ öllu”, [226] sérstaklega ķ kirkjunni en ķ gegnum hana rķkir hann yfir öllum hlutum.

793. (661, 519) Kristur sameinar okkur pįskum sķnum: Allir limir hans verša aš kappkosta viš aš lķkjast honum “žangaš til Kristur er myndašur” ķ žeim. [227] “Žaš er žess vegna aš viš…erum sameinuš inn ķ leyndardóma lķfs hans,… erum eitt ķ honum ķ žjįningum hans eins og lķkaminn er eitt meš höfšinu [og] munum žvķ einnig vera gerš dżršleg meš honum.” [228]

794. (872) Kristur sér okkur fyrir žroska: Til aš viš vöxum upp til hans, höfušs okkar, [229] rįšstafar hann ķ lķkama sķnum, kirkjunni, gjöfunum og žjónustunum sem viš notum til aš hjįlpa hvert öšru į leiš hjįlpręšisins.

795. (695, 1474) Žannig mynda Kristur og kirkjan saman “Krist allan” (Christus totus). Kirkjan er eitt meš Kristi. Žessi eining er dżrlingunum afskaplega ljós: Fögnum žvķ og gerum žakkir fyrir žaš aš viš erum ekki einungis kristnir heldur Kristur sjįlfur. Skiljiš žiš, bręšur, nįš Gušs ķ okkar garš? Undrist og fagniš: Viš erum oršnir Kristur. Žvķ ef hann er höfušiš erum viš limirnir; hann og viš erum saman einn heill mašur…. Fullnusta Krists er žannig höfušiš og limirnir. En hvaš merkir “höfuš og limir”? Kristur og kirkjan. [230] Endurausnari okkar hefur sżnt sig aš vera ein persóna meš hinni heilögu kirkju, sem hann hefur unniš sér. [231] Höfušiš og limirnir mynda svo aš segja eina og hina sömu mystķsku persónu. [232] Svar heilagrar Jóhönnu frį Örk til dómara sinna dregur saman trś hinna heilögu kirkjufręšara og lętur ķ ljós gott hyggjuvit žess sem trśir: “Um Krist og kirkjuna veit ég einungis aš žau eru eitt og hiš sama og aš viš ęttum ekki aš flękja mįliš.” [233]

Kirkjan er brśšur Krists

796. (757, 219, 772, 1602, 1616) Eining Krists og kirkjunnar, höfušs og lima eins lķkama, felur einnig ķ sér aš ķ persónulegum samskiptum er munur žeirra į milli. Žessu sjónarmiši er oft lżst ķ mynd brśšgumans og brśšarinnar. Žemaš um Krist sem brśšguma kirkjunnar var undirbśiš af spįmönnunum og bošaš af Jóhannesi skķrara. [234] Drottinn talar sjįlfur um sig sem “brśšgumann”. [235] Postularnir lżsa allri kirkjunni og hverjum hinna trśušu, limunum į lķkama hans, sem brśši “föstnuš” Kristi Drottni žannig aš hśn verši einn andi meš honum. [236] Kirkjan er hin flekklausa brśšur hins flekklausa lambs. [237] “Kristur elskaši kirkjuna og lagši sjįlfan sig ķ sölurnar fyrir hana til žess aš helga hana.” [238] Hann hefur bundist henni ķ ęvarandi sįttmįla og annast hana stöšugt lķkt og lķkama sinn: [239] Žetta er allur Kristur, höfuš og lķkami, sem myndašur er af mörgum… hvort heldur höfušiš eša limirnir tala, žį er žaš Kristur sem talar. Hann talar annaš hvort sem höfušiš (ex persona capitis) eša sem lķkaminn (ex persona corporis). Hvaš merkir žetta? “Žau tvö [munu] verša einn mašur. Žetta er mikill leyndardómur. Ég hef ķ huga Krist og kirkjuna.” [240] Og Drottinn segir sjįlfur ķ gušspjallinu: “Žannig eru žau ekki framar tvö heldur einn mašur.” [241] Žau eru ķ raun tvęr ašskildar persónur en engu aš sķšur eitt ķ sameiningu hjśskaparins,… sem höfuš kallar hann sig brśšguma, sem lķkama kallar hann sig brśši. [242]

III. KIRKJAN ER MUSTERI HEILAGS ANDA

797. (813, 586) “Žaš sem sįlin er lķkama mannsins, žaš er Heilagur Andi lķkama Krists, sem er kirkjan.” [243] “Sem ósżnilegu lögmįli mį eigna žessum Anda Krists žį stašreynd aš allir hlutar lķkamans eru samtengdir hver öšrum og viš vegsamaš höfuš sitt; žvķ aš allur Andi Krists bżr ķ höfšinu, allur Andinn bżr ķ lķkamanum, og allur Andinn bżr ķ hverjum af limunum.” [244] Heilagur Andi gerir kirkjuna aš “musteri lifanda Gušs”: [245] Raunar er žaš sjįlf kirkjan sem treyst hefur veriš fyrir “gjöf Gušs”.… Žaš er ķ henni sem samfélagiš viš Krist er sett til varšveislu, žaš er aš segja: Heilagur Andi, pantur óforgengileikans, styrkur trśar okkar og stiginn upp til Gušs.… Žvķ žar sem kirkjan er, žar er einnig Andi Gušs, žar sem Andi Gušs er, žar er kirkjan og sérhver nįš. [246]

798. (737, 1091-1109, 791) “Ķ hverjum einasta hluta lķkamans er [Heilagur Andi] undirstöšuatrišiš ķ öllum brżnum og sönnum sįluhjįlplegum athöfnum.” [247] Hann verkar į marga vegu til aš byggja upp allan lķkamann ķ kęrleika:248 Meš Orši Gušs “sem mįttugt er aš uppbyggja yšur”; 249 meš skķrninni en žar myndar hann lķkama Krists; [250] meš sakramentunum sem gefa limum Krists vöxt og lękningu; meš “nįšinni sem postulunum var gefin og skarar fram śr gjöfum hans”; [251] meš žvķ aš gefa styrk til aš gera rétt; og aš lokum meš mörgum hinna sérstöku nįšargįfa (kallašar karisma) sem gera hina trśušu “hęfa og tilbśna til žess aš takast į hendur hin mismunandi störf og embętti sem eru gagnleg fyrir endurnżjun og uppbyggingu kirkjunnar”. [252]

Nįšargįfur

799. (951, 2003) Hvort sem nįšargįfurnar eru sérstęšar eša óbrotnar og lįta lķtiš yfir sér, eru žęr nįšargjafir Heilags Anda sem beint eša óbeint gagnast kirkjunni. Žeim er beint aš žvķ aš byggja kirkjuna upp, mönnum til hags og žörfum heimsins til gagns.

800. Žeir sem gęddir eru nįšargįfum eiga aš vera žakklįtir fyrir žęr og žaš eiga allir mešlimir kirkjunnar einnig aš vera. Žęr eru į undursamlegan hįtt gjöfular nįšir fyrir hina postullegu atorkusemi og fyrir heilagleika alls lķkama Krists, svo framalega sem žęr eru ósviknar gjafir Heilags Anda og eru notaš ķ fullu samręmi viš sannar hvatningar žessa sama Anda, žaš er aš segja, til samręmis viš kęrleikann sem er hinn sanni męlikvarši į öllum nįšargįfum. [253]

801. (894, 1905) Aš žessu leyti er greining nįšargįfnanna ętķš naušsynleg. Öllum nįšargįfum į undantekningarlaust aš vķsa til og setja undir hirša kirkjunnar. Žęr “dęma žeir sem slķk mįl annast, en ekki til žess aš slökkva Andann, heldur til aš prófa allt og halda žvķ sem gott er”, [254] til aš žęr ķ allri sinni fjölbreytni og gagnkvęmri fyllingu samverki “til žess sem gagnlegt er” öllum til handa. [255]

Ķ STUTTU MĮLI

802. Kristur Jesśs “gaf sjįlfan sig fyrir oss, til žess aš hann leysti oss frį öllu ranglęti og hreinsaši sjįlfum sér til handa eignarlżš” (Tt 2:14).

803. “Žér eruš śtvalin kynslóš, konunglegt prestafélag, heilög žjóš, eignarlżšur [Gušs]” (1Pt 2:9).

804. Viš erum tekin upp ķ lżš Gušs fyrir trśna og skķrnina. “Allt mannkyn er kallaš til žess aš tilheyra hinum nżja Gušs lżš” (LG 13) svo aš ķ Kristi “geti menn myndaš eina fjölskyldu og einn lżš Gušs” (AG 1).

805. Kirkjan er lķkami Krists. Fyrir Andann og fyrir athafnir hans ķ sakramentunum, umfram allt ķ evkaristķunni, setur Kristur, sem eitt sinn var dįinn en er nś upp risinn, į stofn samfélag trśašra sem sinn eigin lķkama.

806. Ķ einingu žessa lķkama er aš finna fjölbreytileika ķ limum hans og störfum. Allir tengjast limirnir hver öšrum, sérstaklega žeim sem žjįst, hinum fįtęku og ofsóttu.

807. Kirkjan er žessi lķkami sem hefur Krist fyrir höfuš: hśn fęr lķf sitt frį honum, hśn lifir ķ honum og fyrir hann; hann lifir meš henni og ķ henni.

808. Kirkjan er brśšur Krists: hann elskar hana og lagši sjįlfan sig ķ sölurnar fyrir hana. Hann hefur hreinsaš hana meš blóši sķnu og gert hana aš frjósamri móšur allra barna Gušs.

809. Kirkjan er musteri Heilags Anda. Andinn er svo aš segja sįl hins leyndardómsfulla lķkama og uppspretta lķfs hans, einingar hans ķ fjölbreytileika, og aušugra gjafa hans og nįšargįfna.

810. “Öll hin almenna kirkja birtist mönnunum žess vegna sem “žjóš sem er gerš ein ķ sameiningu viš Föšurinn og Soninn og hinn Heilaga Anda”” (LG 4 tilvitnun ķ hl. Kżprķanus, De Dom. orat. 23: PL 4, 553).

« 3. efnisgrein. Kirkjan er ein, heilög, kažólsk og postulleg

811. (750, 832, 865) “Žetta er hin einstaka og eina kirkja Krists sem viš jįtum ķ trśarjįtningunni aš sé ein, heilög, kažólsk og postulleg.” [256] Žessir fjórir eiginleikar, sem eru bundnir óleysanlegum böndum, [257] vķsa til grundvallareinkenna kirkjunnar og erindis hennar. Kirkjan hefur žį ekki af sjįlfri sér; žaš er Kristur sem, fyrir Heilagan Anda, gerir kirkjuna eina, heilaga, kažólska og postullega, og žaš er hann sem gefur henni köllun sķna til aš hver žessara eiginleika komi til framkvęmda.

812. (156, 770) Einungis trśin getur žekkt žaš aš kirkjan hafi fengiš žessa eiginleika frį gušdómlegri uppsprettu sinni. En vitnisburšir žeirra ķ veraldarsögunni eru tįkn sem höfša einnig skżrt til mannlegrar skynsemi. Eins og fyrsta Vatķkanžingiš minnti į: “Kirkjan sjįlf, meš sķna undursömu śtbreišslu, framśrskarandi heilagleika, og óžrjótandi frjósemi ķ öllu sem gott er, kažólska einingu sķna og stöšugleika sem ekkert vinnur į, er mikill og varanlegur grunnur trśveršleikans og ótvķręš sönnun um gušdómlegt erindi sitt.” [258]

I. KIRKJAN ER EIN

“Helgur leyndardómur einingar kirkjunnar” (UR 2)

813. (172, 766, 797) Kirkjan er eitt vegna uppsprettu sinnar: “ęšsta fyrirmynd og uppspretta žessa leyndardóms er eining, ķ žrenningu persóna, eins Gušs, Föšurins og Sonarins ķ hinum Heilaga Anda.” [259] Kirkjan er eitt vegna stofnanda sķns: “Žvķ aš Oršiš sem geršist hold, frišarhöfšinginn, hefur meš krossi sķnum sętt alla menn viš Guš… og komiš aftur į einingu allra ķ einum lżš og einum lķkama.” [260] Kirkjan er eitt vegna “sįlar” sinnar: “Žaš er Heilagur Andi, hann sem bżr ķ hinum trśušu og mettar og stjórnar allri kirkjunni, sem kemur til leišar žessu dįsamlega samfélagi trśašra og meš žvķ aš binda žaš svona nįnum böndum ķ Kristi, er hann upphaf einingar kirkjunnar.” [261] Kirkjan er žannig ķ ešli sķnu eitt: Hvķlķkur undraveršur leyndardómur!. Einn er Fašir alheimsins, eitt er Orš (Logos) alheimsins og einnig er einn Heilagur Andi, alls stašar einn og hinn sami; ein finnst einnig meyjan sem geršist móšir og hana vil ég kalla “kirkju”. [262]

814. (791, 873, 1202, 832) Frį upphafi hefur mikil fjölbreytni auškennt žessa einu kirkju sem stafar bęši af margvķslegum gjöfum Gušs og margbreytileika žeirra sem meštaka žęr. Innan einingar lżšs Gušs safnast saman žjóšir og menningar af żmsum toga. Mešal mešlima kirkjunnar mį finna mismunandi gįfur, embętti, lķfsskilyrši og lķfshętti. “Žį eiga tilteknar kirkjur, sem varšveita sķnar eigin erfšarvenjur, sinn löglega tilverurétt ķ samfélagi kirkjunnar.” [263] Sś mikla aušlegš sem slķk margbreytni felur ķ sér gengur ekki gegn einingu kirkjunnar. Engu aš sķšur stafar žeirri gjöf sem einingin er stöšug ógn af syndinni og žeirri įžjįn sem henni fylgir. Og žvķ veršur postulinn aš hvetja kristna menn til “aš varšveita einingu Andans ķ bandi frišarins.” [264]

815. (1827, 830, 837, 173) Hver eru žessi bönd einingarinnar? Umfram allt kęrleikurinn: “En ķklęšist yfir allt žetta elskunni, sem er band algjörleikans.” [265] En eining hinnar strķšandi kirkju er einnig tryggš meš sżnilegum samfélagsböndum: - jįtningu einnar trśar sem fengin er frį postulunum; - sameiginlegu helgihaldi gušsžjónustunnar, sérstaklega sakramentanna; - postullegri vķgsluröš fyrir sakramentiš helgar vķgslur er višheldur bręšralagi ķ fjölskyldu Gušs. [266]

816. (830) “Žetta er hin einstaka og eina kirkja Krists sem… frelsarinn, eftir upprisu sķna, fól Pétri postula, og įtti hann aš gęta saušanna. Kristur fól einnig honum og hinum postulunum aš śtbreiša og stjórna henni.… Žessa kirkju, sem sett hefur veriš og skipulögš ķ heiminum sem félag, er aš finna (subsistit in) žar sem er hin kažólska kirkja, sem stjórnaš er af arftaka Péturs og biskupunum ķ samneyti viš hann.” [267] Tilskipun annars Vatķkanžingsins um samkirkjustarf śtskżrir: “Žvķ žaš er fyrir hina kažólsku kirkju Krists eina - hśn sem er hin algilda hjįlp til hjįlpręšis - aš hęgt er aš öšlast mešul hjįlpręšisins ķ fullum męli. Žaš var hinum postullega félagshópi einum, žar sem Pétur er höfušiš, aš Drottinn treysti fyrir allri blessun nżja sįttmįlans ķ žvķ skyni aš stofnsetja į jöršu einn lķkama Krists, žar sem žeir skyldu innlimašir aš fullu sem į einhvern hįtt tilheyra Gušs lżš.” [268]

Sįr einingarinnar

817. (2089) “Ķ žessari einu og einstöku kirkju Gušs gętti strax frį upphafi viss missęttis sem postularnir vķttu mjög haršlega. En į sķšari öldum kom til mun alvarlegri deilna og hjį stórum samfélögum rofnaši fullt samneyti viš kažólsku kirkjuna. Žar įttu oftar en ekki bįšir ašilar sök aš mįli.” [269] Sundrungin sem sęrir einingu lķkama Krists - hér veršur aš gera greinarmun į villu, frįfalli frį trśnni og klofningi [270] - gerist ekki įn syndar mannsins: Žar sem syndin er, žar er einnig sundrung, villa og žrętur. En žar sem dyggšin er, žar er einnig samhugur og eining sem gerir žaš aš verkum aš allir trśašir hafa eitt hjarta og eina sįl. [271]

818. (1271) “Hins vegar verša žeir sem fęšast ķ dag inn ķ žessi samfélög [sem eru afleišing slķks ašskilnašar] og eru žar aldir upp ķ trś Krists ekki įsakašir um žį synd aš stušla aš ašskilnaši. Og kažólska kirkjan lķtur į žį sem bręšur og gerir žaš af viršingu og įstśš.… Allir sem hafa veriš réttlęttir af trś ķ skķrninni eru innlimašir ķ Krist; žeir hafa žvķ rétt til aš kalla sig kristna og žaš er rķk įstęša fyrir žvķ aš börn hinnar kažólsku kirkju lķta į žį sem bręšur ķ Kristi.” [272]

819. Ennfremur er aš finna “mörg sannleiksatriši trśar og helgunar” [273] utan sżnilegra marka kažólsku kirkjunnar: “Skrifaš Orš Gušs; lķf nįšarinnar; trś, von og kęrleikur, įsamt meš öšrum innri gjöfum Heilags Anda sem og sżnilegum sannleiksatrišum.” [274] Andi Krists notar žessar kirkjur og kirkjusamfélög sem mešöl til hjįlpręšis og mįttur žeirra kemur frį žeirri fullnustu nįšar og sannleika sem Kristur hefur treyst kažólsku kirkjunni fyrir. Allar žessar blessanir koma frį Kristi og leiša til hans [275] og eru ķ sjįlfu sér kallanir til “kažólskrar einingar”. [276]

Ķ įtt aš einingu

820. (2748) “Frį upphafi hefur Kristur lįtiš kirkju sinni ķ té einingu. Viš trśum aš žessa einingu sé aš finna ķ kažólsku kirkjunni žar sem hśn mun aldrei glatast og viš vonum aš einingin haldi įfram aš vaxa til loka daganna.” [277] Kristur gefur kirkju sinni ętķš gjöf einingarinnar en kirkjan veršur įvallt aš bišja og vinna til aš višhalda, efla og fullkomna žį einingu sem Kristur vill aš hśn hafi. Žetta įstęša žess aš Jesśs sjįlfur bašst fyrir žegar stund pķslarsögunnar rann upp og bišur linnulaust til Föšur sķns fyrir einingu lęrisveina sinna: “Aš allir séu žeir eitt, eins og žś, Fašir, ert ķ mér og ég ķ žér, svo séu žeir einnig ķ okkur, til žess aš heimurinn trśi, aš žś hefur sent mig.” [278] Žrįin um aš endurheimta einingu allra kristinna manna er gjöf Krists og kall Heilags Anda. [279]

821. (827, 2791) Aš svara žessu kalli meš višeigandi hętti krefst żmissa hluta: - aš kirkjan endurnżjist stöšugt ķ meiri tryggš viš köllun sķna; slķk endurnżjun er drifkraftur žeirrar hreyfingar aš leitaš sé einingar; [280] - sinnaskipti hjartans, žar sem hinir trśušu “leitast viš aš lifa enn heilagra lķfi samkvęmt gušspjallinu”; [281] žvķ ótryggš limanna viš gjöf Krists veldur sundrung; - sameiginleg bęn, žvķ aš “sinnaskipti hjartans og heilagleiki lķfs, įsamt almennum og einstaklingsbundnum bęnum fyrir einingu kristinna manna, ber aš lķta į sem sįl allrar hinnar samkirkjulegu hreyfingar og mį meš réttu kallast “andleg samkirkjustefna;” [282] - hafa bróšurlega žekkingu hvert į öšru; [283] - samkirkjulega mótun hinna trśušu og sérstaklega presta; [284] - samręšur milli gušfręšinga og fundir milli kristinna manna śr mismunandi kirkjum og samfélögum; [285] - samstarf mešal kristinna manna į vettvangi żmissar žjónustu viš mannkyniš. [286]

822. Umhyggjan fyrir žvķ aš eining komist į “snertir alla kirkjuna, trśaša sem klerka”. [287] En viš veršum aš gera okkur grein fyrir žvķ “aš žetta helga višfang - sęttir allra kristinna manna ķ einingu hinnar einu og óskiptu kirkju Krists - er hafiš yfir mannlegan mįtt og hęfni.” Žess vegna setjum viš von okkar į “bęnir Krists fyrir kirkjunni, ķ kęrleika Föšurins til okkar, og ķ krafti Heilags Anda.” [288]

II. KIRKJAN ER HEILÖG

823. (459, 796, 946) “Trśin felur ķ sér aš kirkjan sé ęvinlega heilög. Žaš er vegna žess aš Kristur, Sonur Gušs, sem įsamt Föšurnum og Andanum er lofsunginn sem “einn heilagur”, elskaši kirkjuna sem brśši sķna og lagši sjįlfan sig ķ sölurnar fyrir hana til aš helga hana. Hann tengdi hana saman viš sig sem lķkama sinn og fyllti hana gjöfum Heilags Anda til dżršar Guši.” [289] Žannig er kirkjan “helgur lżšur Gušs,” [290] og mešlimir hennar eru kallašir “heilagir”. [291]

824. (816) Sameinuš Kristi er kirkjan helguš af honum; fyrir hann og meš honum er hśn sjįlf helgandi. “Markmiš allra athafna kirkjunnar er aš helga mennina ķ Kristi og aš vegsama Guš.” [292] Öll “fullnusta mešala hjįlpręšisins” [293] er falin kirkjunni. Žaš er ķ henni aš “viš öšlumst heilagleika fyrir nįš Gušs”. [294]

825. (670, 2013) “Kirkjan į jöršu hefur žegar veriš veittur heilagleiki sem er raunverulegur enda žótt hann sé ófullkominn.” [295] Ķ mešlimum hennar skortir enn į fullkominn heilagleika: “Allir hinir trśušu, hver sem staša žeirra er og hvernig sem įstatt er fyrir žeim, hafa veriš styrkir meš margvķslegum og stórkostlegum mešulum hjįlpręšisins; Drottinn hefur kallaš žį, hvern į sinn hįtt, til hins fullkomna heilagleika, en žaš er einmitt eiginleiki Föšurins.” [296]

826. (1827, 2658, 864) Kęrleikurinn er sįl žess heilagleika sem allir menn eru kallašir til: hann “stjórnar, mótar og fullkomnar öll mešul helgunarinnar”. [297] Śr žvķ aš kirkjan er lķkami sem samanstendur af mismunandi limum, getur hann ekki skort žaš göfugasta af öllu; hann veršur aš hafa hjarta, og hann veršur aš hafa hjarta sem brennur af kęrleika. Og mér skilst aš žessi kęrleikur hafi einn veriš hiš sanna hreyfiafl sem gerši limunum kleift aš starfa; ef žaš hętti aš starfa, mundu postularnir gleyma aš prédika gušspjalliš og dżrlingarnir mundu neita aš śthella blóši sķnu. Kęrleikurinn er ķ sannleika sagt sś köllun sem felur ķ sér allar ašrar kallanir; hann er heill heimur śt af fyrir sig sem fangar tķma og rśm - hann er eilķfur!298

827. (1425-1429, 821) “Kristur, sem var “heilagur, svikalaus og óflekkašur” žekkti eigi synd, heldur kom til žess aš frišžęgja fyrir syndir lżšsins. Kirkjan, sem hefur einnig synduga menn sem mešlimi sķna er heilög, en žarfnast žó žess, aš hśn sé hrein gerš, og žaš er žvķ hennar aš gera stöšuga yfirbót og endurnżjun.” [299] Allir mešlimir kirkjunnar, žar meš taldir žjónar hennar, verša aš višurkenna aš žeir séu syndarar. [300] Ķ öllum veršur illgresi syndarinnar fundiš mešal góša hveitis gušspjallsins allt til enda daganna. [301] Žess vegna safnar kirkjan til sķn syndurum sem žegar eru hrifnir upp ķ hjįlpręši Krists en eru enn į leiš til heilagleikans: Kirkjan er žess vegna heilög žótt syndugir menn séu innan vébanda hennar, žvķ aš sjįlf bżr hśn eigi yfir öšru lķfi en lķfi nįšarinnar: Mešlimir hennar helgast ef žeir lifa lķfi hennar en snśast til syndar og vesęldar ef žeir hverfa frį lķfi hennar, en žaš er einmitt slķkt frįhvarf sem veldur žvķ aš heilagleiki hennar fęr eigi aš ljóma. Žvķ žjįist hśn og gerir yfirbót fyrir afbrot žessi, en hśn hefur mįttinn til žess aš lękna og gręša börn sķn fyrir blóš Krists og nįšargjöf Heilags Anda. [302]

828. (1173, 2045) Meš žvķ aš taka suma mešal hinna trśušu ķ tölu heilagra, žaš er aš segja, aš meš žvķ aš kunngjöra meš hįtķšlegum hętti aš žeir hafi breytt hetjulega ķ dyggšum sķnum og lifaš af trśmennsku viš nįš Gušs, višurkennir kirkjan kraft Anda heilagleikans sem bżr hiš innra meš henni og styrkir von hinna trśušu meš žvķ aš gefa žeim žessa dżrlinga aš fyrirmynd og įrnašarmönnum. [303] “Dżrlingarnir hafa įvallt veriš uppspretta og upphaf endurnżjunar į erfišustu stundum ķ sögu kirkjunnar.” [304] Žvķ aš “heilagleikinn er hin leynda uppspretta og óbrigšula męlieining postullegra athafna hennar og trśbošskrafts.” [305]

829. (1172, 972) “Enda žótt kirkjan ķ alsęlli Marķu mey hafi žegar nįš žeirri fullkomnun aš vera įn bletts eša hrukku, berjast hinir trśušu ennžį fyrir žvķ aš vaxa ķ heilagleika meš sigri į syndinni. Žess vegna beina žeir sjónum sķnum til Marķu”: [306] ķ henni er kirkjan žegar alheilög.

III. KIRKJAN ER KAŽÓLSK

Hvaš žżšir “kažólskur”?

830. (795, 815-816) Oršiš “kažólskur” žżšir “almennur” ķ žeim skilningi aš vera “allsherjar” eša “viškomandi öllu - heildinni”. Kirkjan er kažólsk ķ tvennum skilningi: Ķ fyrsta lagi er kirkjan kažólsk vegna žess aš Kristur er nęrverandi ķ henni. “Žar sem Kristur Jesśs er nęrstaddur, žar höfum viš kažólsku kirkjuna.” [307] Ķ henni er aš finna fullnustu lķkama Krists ķ einingu viš höfuš sitt; žaš žżšir aš hśn fęr frį honum alla “fullnustu mešala hjįlpręšisins” [308] sem eru aš hans vilja: rétt og full jįtning trśarinnar, fullt sakramentislegt lķf og vķgš hiršisžjónusta samkvęmt hinni postullegu vķgsluröš. Samkvęmt žessum grundvallarskilningi var kirkjan kažólsk žegar į hvķtasunnudaginn [309] og hśn veršur kažólsk žar til Kristur snżr aftur.

831. (849, 360, 518) Ķ öšru lagi er kirkjan kažólsk vegna žess aš hśn er send meš erindi śt til alls mannkynsins: [310] Allt mannkyn er kallaš til žess aš tilheyra hinum nżja Gušs lżš. Hann į aš vera einn og einstęšur og breišast śt um heim allan og vera til į öllum öldum, svo aš tilgangur vilja Gušs geti nįš aš rętast. Ķ upphafi gerši Guš eitt mannsešli. Eftir aš börn hans tvķstrušust, įkvaš hann, aš žau skyldu aftur eitt sinn vera sameinuš.… Žetta mark, žetta allsherjar einkenni, sem prżšir Gušs lżš, er Drottins gjöf. Af žeirri įstęšu reynir kažólska kirkjan af öllum kröftum og lįtlaust aš leiša allt mannkyn įsamt aušęfum žess, aftur til Krists, sem er höfuš mannkynsins ķ einingu Anda hans. [311]

Hver stašbundin kirkja er “kažólsk”

832. (814, 811) “Kirkja Krists er ķ raun og veru nęrverandi ķ öllum lögmętum stašbundnum trśarhópum sem, žegar žeir eru sameinašir safnašarhirši sķnum, eru réttilega kallašir kirkjur ķ Nżja testamentinu.… Ķ žeim safnast hinir trśušu saman fyrir prédikun fagnašarerindis Krists og žar er leyndardómur kvöldmįltķšar Drottins hafšur um hönd.… Ķ žessum samfélögum, enda žótt žau geti veriš smį og fįtęk, eša dreifš og einangruš, er Kristur nęrverandi en fyrir mįtt hans og įhrif er hina eina, heilaga, kažólska og postullega kirkja mynduš.” [312]

833. (886) Oršasambandiš “stašbundin kirkja”, sem er fyrst og fremst biskupsdęmiš (eša eparchia), vķsar til samfélags žeirra sem eru kristinnar trśar og eru ķ samneyti viš biskup sinn, vķgšan ķ hinni postullegu vķgsluröš, ķ trś og sakramentunum. [313] Žessar stašbundnu kirkjur “byggjast į, og žį eftir žeirri fyrirmynd, sem er hin almenna kirkja. Ķ og mešslķkum kirkjum myndast hin eina og sérstęša kažólska kirkja.” [314]

834. (882, 1369) Stašbundnar kirkjur eru aš fullu kažólskar fyrir samneyti sitt viš eina žeirra, kirkjuna ķ Róm sem er “fremst ķ kęrleika”. [315] “Öll kirkjan, žaš er aš segja trśendur alls stašar, veršur skilyršislaust aš vera samhuga žessari kirkju fyrir sakir žess aš hśn er fremst ķ öllu.” [316] “Frį žvķ aš hiš holdtekna Orš steig nišur til okkar, hafa allar kirkjur alls stašar tališ, og telja enn, aš hin mikla kirkja sem er hér [ķ Róm] sé eini grundvöllur žeirra og stofn, žvķ aš eftir fyrirheiti frelsarans hefur mįttur heljar aldrei į henni sigrast.” [317]

835. (1202) “Viš veršum aš gęta žess vel aš gera okkur ekki žęr hugmyndir um hina almennu kirkju aš hśn sé einföld heildartala eša aš hśn sé meira eša minna frįbrugšiš bandalag stašbundinna kirkna sem eru ķ meginatrišum ólķkar. Ķ huga Drottins er kirkjan almenn ķ köllun og erindi en žegar hśn festir rętur sķnar į svęšum żmissa mannfélaga, žjóšfélagshįtta og menningu, žį tekur hśn į sig mismunandi ytri įsżnd og bśnaš ķ hverjum heimshluta.” [318] Hin aušuga fjölbreytni ķ kirkjuaga, athöfnum helgisišanna og andlegum og gušfręšilegum arfi sem stašbundnar kirkjur bśa yfir “og sem sameinast ķ sameiginlegu įtaki, er hreint ljómandi stašfesting į žvķ aš hin óskipta kirkja er kažólsk.” [319]

Hver tilheyrir hinni kažólsku kirkju?

836. (831) “Allir menn eru kallašir til žess aš vera hlutar žessarar kažólsku einingar Gušs lżšs.… Einingu žessari tilheyra, eša eru tengdir į żmsan hįtt, žeir sem kažólska trś jįta, og einnig žeir sem į Krist trśa, - raunar allt mannkyniš žvķ aš Guš hefur kallaš alla til frelsunar meš nįš sinni.” [320]

837. (771, 815, 882) “Žeir sem bśa yfir Anda Krists, jįta allar kenningar og boš kirkjunnar og allar leišir til sįluhjįlpar sem henni hafa veriš veittar, og meš žvķ aš tilheyra hinni sżnilegu kirkju, eru tengdir Kristi, er stjórnar kirkjunni fyrir pįfann og biskupana, - žeir eru fyllilega innlimašir ķ félagskap žann, sem kirkjan er. Samband žetta veršur fyrir tengsl žau sem skapast viš jįtningu trśarinnar, fyrir sakramentin, kirkjustjórn og samneyti viš hana. En sį er eigi hefur kęrleika, öšlast ekki sįluhjįlp žótt hann sé innlimašur ķ kirkjuna. Hann hvķlir ķ rauninni ķ skauti kirkjunnar en ašeins “lķkamlega”, ef svo mętti aš orši komast, en ekki “ķ hjarta sér”.” [321]

838. (818, 1271, 1399) “Kirkjan višurkennir aš hśn er į margan hįtt tengd žeim sem fyrir skķrn sķna njóta žess heišurs aš kallast kristiš fólk, jafnvel žó aš žaš jįti ekki öll atriši kažólskrar trśar, né hafi varšveitt samband samneytis viš arftaka Péturs postula.” [322] “Žeir sem trśa į Krist og hafa hlotiš gilda skķrn eru settir į vissan hįtt til samfélags viš kažólsku kirkjuna, žótt meš ófullkomnum hętti sé.” [323] Žetta samfélag ristir svo djśpt viš rétttrśnašarkirkjurnar “aš lķtiš žarf til aš fį įorkaš žeirri fullnustu sem mundi leyfa aš evkaristķa Drottins sé höfš sameiginlega um hönd.” [324]

Kirkjan og ekki-kristnir menn

839. (856, 63, 147) “Aš lokum eru žaš žeir sem ekki hafa enn tekiš į móti fagnašarerindinu en eru žó tengdir Gušs lżš į margvķslegan hįtt.” [325] Samband kirkjunnar viš Gyšingažjóšina. Žegar kirkjan, lżšur Gušs ķ nżja sįttmįlanum, grefst fyrir um eigin leyndardóm sinn uppgötvar hśn tengsl sķn viš Gyšingažjóšina [326] “sem Drottinn Guš vor opinberašist fyrst”. [327] Ólķkt öšrum ekki-kristnum trśarbrögšum er Gyšingatrśin žegar svar viš opinberun Gušs ķ gamla sįttmįlanum. Gyšingarnir “fengu sonarréttinn, dżršina, sįttmįlana, löggjöfina, helgihaldiš og fyrirheitin. Žeim tilheyra og fešurnir, og af žeim er Kristur kominn sem mašur” [328] žvķ “nįšargjafir Gušs og köllun hans verša ekki dregnar til baka.” [329]

840. (674, 597) Žegar framtķšin er ķgrunduš hafa Gušs lżšur gamla sįttmįlans og Gušs lżšur nżja sįttmįlans svipuš markmiš: aš eiga von um komu (eša endurkomu) Messķasar. En mešan annar bķšur endurkomu Messķasar sem dó og reis upp frį daušum og er višurkenndur sem Drottinn og Sonur Gušs, bķšur hinn komu Messķasar sem ber hulin einkenni žar til endir daganna kemur; og fylgifiskur žeirrar sķšarnefndu bišar er sį harmleikur aš žekkja ekki eša aš misskilja Krist Jesśm.

841. Samband kirkjunnar viš mśslķma. “En ķ endurlausnarverkinu eru žeir einnig taldir meš sem višurkenna skaparann. Fremstir mešal žeirra eru mśslķmar sem samkvęmt trś Abrahams, er žeir jįta, dżrka įsamt oss hinn eina og miskunnsama Guš er mun dęma allt mannkyn į efsta degi.” [330]

842. (360) Tengsl kirkjunnar viš ekki-kristin trśarbrögš er ķ fyrsta lagi sameiginlegur uppruni og sameiginlegt markmiš: Allar žjóšir mynda einungis eitt samfélag. Žaš stafar af žvķ aš allir eiga rętur sķnar aš rekja til žess eina stofns sem Guš skapaši til aš manna alla jöršina og einnig vegna žess aš allir eiga hlut ķ sameiginlegu hlutskipti sem er Guš. Forsjón, augsżnileg gęska og sįluhjįlparśrręši hans nį til allra žar til sį dagur rennur upp aš hinir śtvöldu hafa safnast saman ķ hinni heilögu borg. [331]

843. (28, 856) Kažólska kirkjan višurkennir ķ öšrum trśarbrögšum leitina, “ķ óljósum myndum og lķkingum”, aš Guši sem er óžekktur en engu aš sķšur nęrri žar sem hann gefur lķf, anda og alla hluti og vill aš allir menn verši hólpnir. Žess vegna telur kirkjan aš öll sś gęska og allur sį sannleikur sem finna mį ķ žessum trśarbrögšum sé “undirbśningur fyrir fagnašarerindiš og gjafir frį honum sem upplżsir alla menn til žess aš žeir geti aš lokum öšlast lķf”. [332]

844. (29) En ķ trśrękni sinni sżna mennirnir einnig žęr takmarkanir og villur sem afskręma mynd Gušs ķ žeim: Ekki er žaš óalgengt aš fjöldi manna, blekktir af hinum illa, hafi gerst hégómlegir ķ hugsun, og hafa žeir umhverft sannleika Gušs ķ lygi og dżrkaš skepnuna ķ staš Gušs. Ašrir, sem lifa og deyja ķ heiminum įn Gušs, eru gagnteknir algeru vonleysi. [333]

845. (30, 953, 1219) Til aš sameina börnin sķn į nż, sem syndin hafši tvķstraš og afvegaleitt, var žaš vilji Föšurins aš allt mannkyniš skyldi kallaš saman ķ kirkju Sonar hans. Kirkjan er stašurinn žar sem mannkyniš veršur aš finna aftur einingu sķna og hjįlpręši. Kirkjan er “heimurinn ķ sįtt”. Hśn er skipiš sem “undan golu Andans siglir öruggt ķ žessum heimi, knśin segli žöndum Drottins krossi”. Žetta var mynd sem kirkjufešrunum var hugleikin og var fyrirmynduš ķ örkinni hans Nóa sem ein frelsar undan syndaflóšinu. [334]

“Utan kirkjunnar er ekkert hjįlpręši”

846. (161, 1257) Hvernig ber aš skilja žessa stašhęfingu sem kirkjufešurnir endurtóku svo oft? [335] Sett fram meš jįkvęšum hętti žżšir hśn aš allt hjįlpręšiš kemur frį Kristi, höfšinu, fyrir kirkjuna sem er lķkami hans: Kenningu sķna grundvallar [žetta kirkjužing] į Heilagri Ritningu og erfikenningunni, žaš er aš segja, aš kirkjan, nś hér į jörš sem ķ śtlegš, er naušsynleg til sįluhjįlpar. Žvķ Kristur, sem er okkur nęrverandi ķ lķkama sķnum sem er kirkjan, er hinn eini mešalgöngumašur og einstaki eini vegur til hjįlpręšis. Hann tók fram ķ skżrum og meš įkvešnum oršum sjįlfur um naušsyn trśar og skķrnar, og stašfesti meš žvķ naušsyn kirkjunnar; žvķ žaš er eins og menn gangi gegnum dyr, er žeir verša mešlimir kirkjunnar ķ skķrninni. Žaš er žvķ, aš hver sį er veit aš kažólska kirkjan var sett af Guši fyrir Jesśm Krist sem naušsynleg stofnun, neitar samt aš verša mešlimur hennar, eša vera įfram mešlimur hennar, getur eigi vęnst hjįlpręšis. [336]

847. Žessi yfirlżsing beinist ekki aš žeim sem eiga enga sök į žvķ sjįlfir aš žekkja ekki Krist eša kirkju hans: Žeir sem eiga ekki sjįlfir sök į žvķ aš žeir žekkja ekki til fagnašarbošskapar Krists eša kirkju hans, geta einnig oršiš sįluhólpnir ef žeir leitast samt sem įšur viš aš žekkja Guš og reyna meš verkum sķnum, fyrir nįšina, aš gera vilja hans, eins og žeir žekkja hann, samkvęmt samvisku sinni 337

848. (1260) “Enda žótt Guš geti, eftir leišum sem honum einum eru kunnar, leitt žį, sem eiga enga sök į žvķ sjįlfir aš žekkja ekki gušspjalliš, til žeirrar trśar sem veršur aš hafa til aš žóknast honum, hefur kirkjan engu aš sķšur žeirri skyldu aš gegna og einnig žann helga rétt aš kynna fagnašarbošskapinn öllum mönnum.” [338]

Trśboš - skilyrši vegna žess aš kirkjan er kažólsk

849. (738, 767) Trśbošsumbošiš. “Meš žvķ aš hśn var send af Guši til allra žjóša svo aš hśn gęti veriš “hiš almenna sakramenti hjįlpręšisins”, leitar kirkjan žess, ķ hlżšni viš fyrirmęli stofnanda sķns og vegna žess aš almennt (kažólskt) ešli hennar krefst žess, aš prédika öllum mönnum fagnašarbošskapinn”: [339] “Fariš žvķ og gjöriš allar žjóšir aš lęrisveinum, skķriš žį ķ nafni Föšurins, Sonarins og hins Heilaga Anda, og kenniš žeim aš halda allt žaš sem ég hef bošiš yšur. Sjį, ég er meš yšur alla daga allt til enda veraldar.” [340]

850. (257, 730) Uppruni og tilgangur trśbošsins. Umbošiš til trśbošs frį Drottni er aš endingu grundvallaš ķ hinum eilķfa kęrleika hinnar alhelgu žrenningar: “Kirkjan į jöršu er ķ ešli sķnu trśbošssinnuš žvķ hśn, samkvęmt fyrirętlun Föšurins, rekur uppruna sinn til erindis Sonarins og hins Heilaga Anda.” [341] Endanlegur tilgangur meš trśboši er enginn annar en aš fį menn til aš eiga hlut ķ samfélagi Föšurins og Sonarins og hins Heilaga Anda. [342]

851. (221, 429, 74, 217, 2104, 890) Hvatinn til trśbošs. Žaš er af kęrleika Gušs til allra manna aš kirkjunni į öllum tķmum er gefin skyldan og žrótturinn til aš stunda trśboš sitt af atorku: “Kęrleikur Krists knżr oss”. [343] Žvķ aš Guš “vill aš allir menn verši hólpnir og komist til žekkingar į sannleikanum”. [344] Guš vill aš allir menn verši hólpnir fyrir žekkingu į sannleikanum. Hjįlpręšiš er aš finna ķ sannleikanum. Žeir sem hlżša hvatningu Anda sannleikans eru žegar į leiš til hjįlpręšis. En kirkjan, sem falinn er žessi sannleikur, veršur aš fara śt til aš uppfylla löngun žeirra og fęra žeim sannleikann. Vegna žess aš kirkjan trśir į fyrirętlun Guš um hjįlpręši til handa öllum mönnum, veršur hśn aš vera trśbošssinnuš.

852. (2044, 2473) Vegir trśbošsins. Heilagur Andi er frumkvöšullinn, “ašalpersónan ķ öllu erindi kirkjunnar”. [345] Žaš er hann sem leišir kirkjuna į vegi trśbošsins. “Ķ žessu erindi heldur kirkjan įfram og breišir śt, ķ rįs sögunnar, erindi Krists sem var sendur til aš fęra fįtękum fagnašarbošskapinn; žannig veršur kirkjan, hvött įfram af Anda Krists, aš ganga veginn sem Kristur sjįlfur gekk, leiš fįtęktar og aušmżktar, žjónustu og sjįlfsfórnar allt til dauša, dauša sem hann hrósaši sigri yfir meš upprisu sinni.” [346] Žannig er “blóš pķslarvottanna sįškorn kristinna manna”. [347]

853. (1428, 2443) Į vegferš sinni sem pķlagrķmur hefur kirkjan einnig fengiš aš reyna žaš “ósamręmi sem er į milli žess bošskapar sem hśn kunngerir og mannlegs veikleika žeirra sem hefur veriš trśaš fyrir fagnašarbošskapnum”. [348] Einungis meš žvķ aš fara “veg išrunar og endurnżjunar”, hinn “žrönga veg krossins”, getur lżšur Gušs breitt śt veldi Krists. [349] Žvķ aš “eins og Kristur framkvęmdi endurlausnarverk sitt ķ fįtękt og var ofsóttur, žannig er kirkjan kölluš til aš fylgja žeirri sömu leiš ef hśn į aš mišla mannkyninu af įvöxtum hjįlpręšisins”. [350]

854. (2105, 1204) Ķ krafti erindis sķns “fer kirkjan sömu vegferš og allt mannkyniš og hlutskipti hennar į jöršu er žaš sama og hjį heiminum. Henni er ętlaš aš vera sem sśrdeig, vera sįlin ķ hinu mannlega samfélagi sem į aš endurnżjast af Kristi og umbreytist ķ fjölskyldu Gušs”. [351] Trśbošsstarfsemin krefst žolinmęši. Hśn hefst meš žvķ aš kunngera fagnašarbošskapinn žjóšum og hópum sem trśa ekki enn į Krist; [352] sķšan er haldiš įfram meš žvķ aš koma į fót kristnum samfélögum sem eru “tįkn um nęrveru Gušs ķ heiminum” [353] og žau leiša til žess aš stofnašar eru stašbundnar kirkjur. [354] Žetta veršur aš fela ķ sér menningartileinkun ef fagnašarbošskapurinn į aš ķklęšast holdi ķ menningu hverrar žjóšar. [355] En ekki veršur komist hjį ósigrum. “Hvaš varšar einstaklinga, hópa og žjóšir er žaš einungis stig af stigi aš kirkjan snertir žį og hrķfur og tekur žį žannig inn til hinar kažólsku fullnustu.” [356]

855. (821) Erindi kirkjunnar örvar žį višleitni aš stefnt verši aš kristinni einingu. [357] Žvķ aš “sundrung mešal kristinna manna hindrar kirkjuna ķ žvķ aš hrinda ķ framkvęmd žeirri kažólsku fullnustu sem henni er eiginleg ķ žeim börnum hennar sem vissulegar tengjast henni meš skķrninni en eru eigi aš sķšur ašskilin frį fullu samneyti viš hana. Žar aš auki er žaš kirkjunni mun meiri erfišleikum hįš aš lįta ķ ljós ķ raunverulegu lķfi allar hlišar į gagngerum kažólskum einkennum sķnum”. [358]

856. (839, 843) Ķ trśbošsstarfinu er gert rįš fyrir žvķ aš fram fari vinsamlegar samręšur viš žį sem hafa enn ekki meštekiš fagnašarbošskapinn. [359] Žeir sem eiga trś geta hagnast į slķkum samręšum og lęrt aš meta betur aš veršleikum “žį žętti sannleika og nįšar sem finna mį mešal heišingjanna og sem eru nokkurs konar leynileg nęrvera Gušs”. [360] Žeir kunngera žeim fagnašarerindiš sem žekkja žaš ekki til aš treysta, fullgera og hefja upp sannleikann og gęskuna sem Guš hefur sįš mešal manna og žjóša, og til aš hreinsa žį frį villu og illsku “Guši til dżršar, illum öndum til skammar og mönnunum til sęlu”. [361]

IV. KIRKJAN ER POSTULLEG

857. (75, 171, 880, 1575) Kirkjan er postulleg vegna žess aš hśn er grundvölluš į postulunum meš žrennum hętti: - hśn var stofnuš og hśn byggir įfram į “grundvelli postulanna”, [362] vottanna sem Kristur sjįlfur valdi og sendi śt til erindisgeršar; [363] - meš ašstoš Andans sem dvelur ķ henni varšveitir kirkjan kenninguna og lętur hana ganga aš erfšum, [364] “arfinn góša”, heilnęmu oršin sem hśn hefur heyrt frį postulunum; [365] - postularnir halda įfram aš kenna, helga og leiša hana žar til Kristur kemur aftur. Žeir gera žaš fyrir eftirmenn sķna ķ hiršisembęttinu: félagshóp biskupanna, “meš prestana sér viš hliš, ķ einingu viš eftirmann Péturs, yfirhirši kirkjunnar”: [366] Žś, eilķfi hiršir, yfirgefur ekki hjörš žķna, heldur varšveitir hana fyrir atbeina heilagra postula, undir stöšugri vernd žinni, til žess aš henni verši stjórnaš af žeim sömu leištogum, er žś hefur sett sem hirša yfir hana, sem stašgengla Sonar žķns. [367]

Erindi postulanna

858. (551, 425, 1086) Jesśs er erindreki Föšurins. Viš upphaf hiršisžjónustu sinnar “kallaši [hann] til sķn žį er hann sjįlfur vildi.… Hann skipaši tólf er skyldu vera meš honum og hann gęti sent śt aš prédika”. [368] Žašan ķ frį uršu žeir “erindrekar” hans (apostoloi į grķsku). Ķ žeim heldur hann įfram sķnu eigin erindi: “Eins og Faširinn hefur sent mig, eins sendi ég yšur.” [369] Hiršisžjónusta postulanna er įframhald į eigin žjónustu hans; Jesśs sagši viš žį tólf: “Sį sem tekur viš yšur, tekur viš mér.” [370]

859. (876) Jesśs tengir žį viš erindiš sem hann fékk frį Föšurnum. “Ekkert getur Sonurinn gjört af sjįlfum sér” heldur fęr hann allt frį Föšurnum sem sendi hann. Meš sama hętti geta žeir sem Sonurinn sendir ekkert gert įn hans. [371] Frį honum fį žeir umbošiš og mįttinn til aš inna af hendi erindi sitt. Postular Krists vissu aš žeir voru kallašir af Guši sem “žjónar nżs sįttmįla”, “žjónar Gušs”, “erindrekar Krists” og “žjónar Krists og rįšsmenn yfir leyndardómum Gušs”. [372]

860. (642, 765, 1087) Einn žįttur ķ embętti postulanna gengur ekki aš erfšum: aš vera śtvaldir vottar aš upprisu Krists og vera žannig undirstöšusteinar kirkjunnar. En žaš er annar žįttur ķ embętti žeirra sem er višvarandi. Kristur lofaši aš vera meš žeim allt til enda veraldar. Hiš gušdómlega erindi sem Jesśs fól postulunum “mun vara allt til endaloka žessa heims žar eš fagnašarbošskapurinn, er žeir įttu aš boša, og vera bošašur einnig eftir žeirra daga, er uppspretta alls lķfs kirkjunnar um alla tķš. Žess vegna sįu postularnir um aš skipa sér eftirmenn…”. [373]

Biskuparnir - eftirmenn postulanna

861. (77, 1087) “[Postularnir] höfšu ekki ašeins menn sér til ašstošar ķ trśboši sķnu, heldur fólu žeir žeim einnig ķ hendur - sem einskonar erfšaskrį - žį skyldu aš fullkomna og styrkja verk žaš er žeir höfšu sjįlfir hafiš, og geršu žeir žetta til žess aš starfi žeirra yrši haldiš įfram eftir žeirra dag. Žeir bušu žeim aš gęta allrar hjaršarinnar, kirkju Gušs, žvķ Heilagur Andi hafši skipaš žį žar sem hirša. Žeir skipušu žvķ menn til žessa verks og samžykktu žaš fyrirkomulag, aš ašrir menn tękju viš embęttum žeirra, aš žeim lįtnum.” [374]

862. (880, 1556) “Eins og embętti žaš sem Drottinn veitti sęlum Pétri einum, fyrirliša postulanna, er varanlegt ķ ešli sķnu og įtti aš ganga til eftirmanna hans, žannig er žaš einnig meš embętti postulanna sem hirša kirkjunnar; embętti žeirra er einnig varanlegt ķ ešli sķnu, og įttu eftirmenn postulanna, biskuparnir, aš gegna žvķ helga embętti óaflįtanlega.” [375] Žess vegna kennir kirkjan “aš žaš sé Gušs vilji aš biskupar taki viš embęttum postulanna sem hiršar kirkjunnar, og aš sį sem hlżši į žį, hlżši į Krist, en sį sem hafni žeim, hafni honum, og žeim, er sendi hann.” [376]

Postulleikinn

863. (900, 2472) Öll kirkjan er postulleg ķ žeim skilningi aš hśn er, ķ gegnum eftirmenn heilags Péturs og hina postulana, ķ samfélagi trśar og lķfs viš uppruna sinn og sem slķk er hśn “send śt” ķ heiminn. Allir mešlimir kirkjunnar eiga hlut ķ žessu erindi en žó meš ólķkum hętti. “Kristin köllun er ķ ešli sķnu köllun til postulleika.” “Postulleiki” nefnist “sérhver sś athöfn hins leyndardómsfulla lķkama” er hefur žann tilgang “aš breiša śt konungsrķki Krists um alla jöršu”. [377]

864. (828, 824, 1324) Kristur, śtsendur af Föšurnum, er uppspretta alls postulleika kirkjunnar”; žannig er gagnsemi postulleikans bęši hjį vķgšum žjónum og leikmönnum hįš naušsynlegri einingu žeirra viš Krist. [378] Postulleikinn getur tekiš į sig żmsar myndir, allt eftir köllun, kröfum tķmans og margvķslegum gjöfum Heilags Anda. En žaš er kęrleikurinn, nęršur umfram allt af evkaristķunni, sem įvallt er, “svo aš segja, sįl alls postulleikans”. [379]

865. (811, 541) Kirkjan er ein, heilög, kažólsk og postulleg ķ hinum dżpsta og endanlega eiginleika sķnum vegna žess aš ķ henni er “konungsrķki himins”, [380] “veldi Gušs”, žegar aš finna, sem veršur fullnaš viš loka tķmanna. Konungsrķkiš er komiš ķ persónu Krists og vex į leyndardómsfullan hįtt ķ hjarta žeirra sem innlimašir eru ķ hann žar til žaš birtist viš heimsslitin. Žį munu allir žeir sem hann hefur endurleyst og gert “heilaga og lżtalausa fyrir [sér]” [381] safnast saman sem einn lżšur Gušs, “brśšur lambsins”, [382] “borgin helga, Jerśsalem, sem nišur steig af himni frį Guši [og] hafši dżrš Gušs”. [383] “Og mśr borgarinnar hafši tólf undirstöšusteina og į žeim nöfn hinna tólf postula lambsins.” [384]

Ķ STUTTU MĮLI

866. Kirkjan er eitt: Hśn višurkennir einn Drottin, jįtar eina trś, fęšist af einni skķrn, myndar einungis einn lķkama, er gefiš lķf af hinum eina Anda, er kölluš til einnar vonar (sbr. Ef 4:3-5) og viš fullnustu hennar veršur unninn bugur į allri sundrung.

867. Kirkjan er heilög: Hinn allra heilagasti Guš er upphaf hennar; Kristur, brśšgumi hennar, gaf sjįlfan sig til aš gera hana heilaga; Andi heilagleikans gefur henni lķf. Žar sem hśn hefur enn syndara innan sinna vébanda er hśn “hin syndlausa sem gerš er af syndurum”. Heilagleiki hennar skķn ķ dżrlingunum; ķ Marķu er hśn žegar alheilög.

868. Kirkjan er kažólsk: Hśn kunngerir fullnustu trśarinnar. Hśn geymir ķ sjįlfri sér öll mešul hjįlpręšisins og žjónustar žeim. Hśn er send śt til allra žjóša. Hśn talar til allra manna. Hśn umlykur alla tķma. Hśn er “trśbošssinnuš ķ ešli sķnu” (AG 2).

869. Kirkjan er postulleg. Hśn byggir į varanlegum grunni: “hinum tólf postulum lambsins” (Opb 21:14). Į henni veršur ekki sigrast (sbr. Mt 16:18). Hśn varšveitist óskeikul ķ sannleikanum: Kristur stjórnar henni fyrir tilstilli Péturs og hinna postulanna sem eru nęrverandi ķ eftirmönnum sķnum, pįfanum og ķ félagshópi biskupanna.

870. Hina einstöku og einu kirkju Krist, sem vér jįtum ķ trśarjįtningunni aš sé ein, heilög, kažólsk og postulleg… er aš finna žar sem er hin kažólska kirkja, stjórnaš af arftaka Péturs og biskupunum sem eru ķ samneyti meš honum enda žótt mörg sannleiksatriši trśar og helgunar sé aš finna utan hennar” (LG 8).

Nęsti kafli


Óopinber śtgįfa © Reynir K. Gušmundsson žżddi Brįšabirgšažżšing


  1. 1Kor 12:3.
  2. Gl 4:6.
  3. Hl. Ķreneus, Dem. ap. 7: SCh 62, 41-42.
  4. Jh 17:3.
  5. Hl. Gregorķus frį Nazianzus, Oratio theol., 5, 26 (= Oratio 31, 26): PG 36, 161-163.
  6. Nķkeu-jįtningin; sjį aš ofan nśmerakafla 465.
  7. 1Kor 2:11.
  8. Jh 16:13.
  9. Jh 14:17.
  10. Sbr. Gl 4:6.
  11. Sbr. Jh 3:34.
  12. Sbr. Jh 7:39.
  13. Sbr. Jh 17:22.
  14. Sbr. Jh 16:14.
  15. Hl. Gregorķus frį Nyssa, De Spiritu Sancto, 16: PG 45, 1321A-B.
  16. Sbr. Mt 28:19.
  17. Jh 3:5-8.
  18. Jh 14:16, 26; 15:26; 16:7.
  19. Sbr. 1Jh 2:1.
  20. Jh 16:13.
  21. Sbr. Gl 3:14; Ef 1:13.
  22. Sbr. Rm 8:15; Gl 4:6.
  23. Rm 8:9.
  24. 2Kor 3:17.
  25. Rm 8:9, 14; 15:19; 1Kor 6:11; 7:40.
  26. 1Pt 4:14.
  27. 1Kor 12:13.
  28. Jh 19:34; 1Jh 5:8.
  29. Sbr. Jh 4:10-14; 7:38; 2M 17:1-6; Jes 55:1; Sk 14:8; 1Kor 10:4; Opb 21:6; 22:17.
  30. Sbr. 1Jh 2:20:27; 2Kor 1:21.
  31. Sbr. 2M 30:22-32; 1S 16:13.
  32. Sbr. Lk 4:18-19; Jes 61:1.
  33. Sbr. Lk 2:11, 26-27.
  34. Sbr. Lk 4:1; 6:19; 8:46.
  35. Sbr. Rm 1:4; 8:11.
  36. Ef 4:13; sbr. P 2:36.
  37. Sr 48:1; sbr. 1Kon 18:38-39.
  38. Lk 1:17; 3:16.
  39. Lk 12:49.
  40. P 2:3-4.
  41. Sbr. hl. Jóhannes af krossinum, Lifandi logar kęrleikans, ķ The Collected Works of St. John of the Cross, žżš. į ensku K. Kavanaugh, OCD, og O. Rodriguez, OCD (Washington DC: Institute of Carmelite Studies, 1979), 577 o.įfr.
  42. 1Ž 5:19.
  43. Sbr. 2M 24:15-18.
  44. Sbr. 2M 33:9-10.
  45. Sbr. 2M 40:36-38; 1Kor 10:1-2.
  46. Sbr. 1Kon 8:10-12.
  47. Lk 1:35.
  48. Lk 9:34-35.
  49. Sbr. P 1:9; sbr. Lk 21:27.
  50. Jh 6:27; sbr. 2Kor 1:22; Ef 1:13; 4:30.
  51. Sbr. Mk 6:5; 8:23; 10:16.
  52. Sbr. Mk 16:18; P 5:12; 14:3.
  53. Sbr. P 8:17-19; 13:3; 19:6.
  54. Sbr. Heb 6:2.
  55. Lk 11:20.
  56. 2M 31:18; 2Kor 3:3.
  57. Tķšir. Pįskatķminn eftir uppstigninguna, hymni viš aftansöng: digitus paternae dexterae.
  58. Sbr. 1M 8:8-12.
  59. Sbr. Mt 3:16 og hlišstęšur.
  60. Gl 4:4.
  61. Sbr. 2Kor 3:14; Jh 5:39, 46.
  62. Sbr. Lk 24:44.
  63. Sbr. Sl 33:6; 104:30; 1M 1:2; 2:7 Pd 3:20-21; Esk 37:10.
  64. Bżsanskir helgisišir, Troparion fyrir morgunbęn į sunnudögum eftir annan modus.
  65. Hl. Ķreneus, Dem ap. 11: SCh 62, 48-49.
  66. Rm 3:23.
  67. Sbr. Jh 1:14; Fl 2:7.
  68. Sbr. 1M 18:1-15; Lk 1:26-38, 54-55; Jh 1:12-13; Rm 4:16-21.
  69. Sbr. 1M 12:3; Gl 3:16.
  70. Sbr. Jh 11:52.
  71. Ef 1:13-14; sbr. 1M 22:17-19; Lk 1:73; Jh 3:16; Rm 8:32; Gl 3:14.
  72. Sbr. 2M 19-20; 5M 1-11; 29-30.
  73. Gl 3:24.
  74. Sbr. Rm 3:20.
  75. 2M 19:5-6; sbr. 1Pt 2:9.
  76. Sbr. 2S 7; Sl 89; Lk 1:32-33.
  77. Sbr. Lk 24:26.
  78. Jes 43:19.
  79. Sbr. Sf 2:3; Lk 2:25, 38.
  80. Jh 12:41; sbr. Jes 6-12.
  81. Jes 11:1-2.
  82. Sbr. Jes 42:1-9; sbr. Mt 12:18-21; Jh 1:32-34; sķšan sbr. Jes 49:1-6; sbr. Mt 3:17; Lk 2:32; og aš lokum sbr. Jes 50:4-10 og Jes 52:13-53:12.
  83. Fl 2:7.
  84. Jes 61:1-2; sbr. Lk 4:18-19.
  85. Sbr. Esk 11:19; 36:25-28; 37:1-14; Jer 31:31-34; og sbr. Jl 3:1-5.
  86. Sbr. P 2:17-21.
  87. Sbr. Sf 2:3; Sl 22:27; 34:3; Jes 49:13; 61:1 o.s.frv.
  88. Lk 1:17.
  89. Jh 1:6.
  90. Lk 1:15, 41.
  91. Sbr. Lk 1:68.
  92. Mt 17:10-13; sbr. Lk 1:78.
  93. Lk 1:17.
  94. Lk 7:26.
  95. Sbr. Mt 11:13-14.
  96. Jh 1:23; sbr. Jes 40:1-3.
  97. Jh 1:7; sbr. Jh 15:26; 5:35.
  98. Sbr. 1Pt 1:10-12.
  99. Jh 1:33-36.
  100. Sbr. Jh 3:5.
  101. Sbr. Ok 8:1-9; Sr 24.
  102. Kól 2:9.
  103. Sbr. Sf 3:14; Sk 2:14.
  104. Sbr. Lk 1:46-55.
  105. Sbr. Lk 1:26-38; Rm 4:18-21; Gl 4:26-28.
  106. Sbr. Lk 1:15-19; Mt 2:11.
  107. Sbr. Lk 2:14.
  108. Sbr. Jh 19:25-27.
  109. P 1:14.
  110. Sbr. Jh 6:27, 51, 62-63.
  111. Sbr. Jh 3:5-8.
  112. Sbr. Jh 4:10, 14, 23-24.
  113. Sbr. Jh 7:37-39.
  114. Sbr. Lk 11:13.
  115. Sbr. Mt 10:19-20.
  116. Sbr. Jh 14:16-17, 26; 15:26; 16:7-15; 17:26.
  117. Sbr. Jh 13:1; 17:1.
  118. Sbr. Lk 23:46; Jh 19:30.
  119. Rm 6:4.
  120. Sbr. Jh 20:22.
  121. Jh 20:21; sbr. Mt 28:19; Lk 24:47-48; P 1:8.
  122. Sbr. P 2:33-36.
  123. Bżsanskir helgisišir, Troparion viš aftansöng hvķtasunnudags; endurtekiš ķ altarisžjónustunni eftir bergingu.
  124. 1Jh 4:8, 16.
  125. Rm 5:5.
  126. 2Kor 13:13.
  127. 1Jh 4:11-12; sbr. Rm 8:23; 2Kor 1:22.
  128. P 1:8; sbr. 1Kor 13.
  129. Gl 5:22-23.
  130. Gl 5:25; sbr. Mt 16:24-26.
  131. Hl. Basilķus, De Spiritu Sancto, 15, 36: PG 32, 132.
  132. Jh 15:8, 16.
  133. Hl. Kżril frį Alexandrķu, In Jo. ev., 11, 11: PG 74, 561.
  134. Rm 8:26.
  135. LG 1; sbr. Mk 16:15.
  136. Rómverska trśfręšsluritiš I, 10, 1.
  137. Hl. Hippolżtus, Trad. Ap. 35: SCh 11, 118.
  138. Rómverska trśfręšsluritiš I, 10, 22.
  139. Sbr. P 19:39.
  140. Sbr. 2M 19.
  141. Sbr. 1Kor 11:18; 14:19, 28, 34, 35.
  142. Sbr. 1Kor 1:2; 16:1.
  143. Sbr. 1Kor 15:9; Gl 1:13; Fl 3:6.
  144. Sbr. Ef 1:22; Kól 1:18; LG 9.
  145. LG 6.
  146. LG 6; sbr. Jh 10:1-10; Jes 40:11; Esk 34:11-31; Jh 10:11; 1Pt 5:4; Jh 10:11-16.
  147. LG 6; sbr. 1Kor 39; Rm 11:13-26; Mt 21:32-43 og hlišstęšur; Jes 5:1-7; Jh 15:1-5.
  148. LG 6; sbr. 1Kor 3:9; Mt 21:42 og hlišstęšur; P 4:11; 1Pt 2:7; Sl 118:22; 1Kor 3:11; 1Tm 3:15; Ef 2:19-22; Opb 21:3; 1Pt 2:5; Opb 21:1-2.
  149. LG 6; sbr. Gl 4:26; Opb 12:17; 19:7; 21:2, 9; 22:17; Ef 5:25-26, 29.
  150. LG 2.
  151. LG 2.
  152. LG 2.
  153. Pastor Hermae, Visio 2, 4, 1: PG 2, [899]; sbr. Aristides, Apol. 16, 6; hl. Jśstķnus, Apol. 2, 7: PG 6, 456; Tertśllķanus, Apol. 31, 3; 32, 1: PL 1, 508-509.
  154. Sbr. hl. Epifanķus, Panarion 1, 1, 5: PG 41, 181C.
  155. Klemens frį Alexandrķu, Pęd. 1, 6, 27: PG 8, 281.
  156. P 10:35; sbr. LG 9; 13; 16.
  157. Sbr. 1M 12:2; 15:5-6.
  158. Sbr. 2M 19:5-6; 5M 7:6; Jes 2:2-5; Mķk 4:1-4.
  159. LG 9; sbr. Hs 1; Jes 1:2-4; Jer 2; 31:31-34; Jes 55:3.
  160. Sbr. LG 3; AG 3.
  161. LG 5.
  162. LG 3.
  163. LG 5.
  164. LG 5.
  165. Lk 12:32; sbr. Mt 10:16; 26:31; Jh 10:1-21.
  166. Sbr. Mt 12:49.
  167. Sbr. Mt 5-6.
  168. Sbr. Mk 3:14-16.
  169. Sbr. Mt 19:28; Lk 22:30; Opb 21:12-14.
  170. Sbr. Mk 6:7; Lk 10:1-2; Mt 10:25; Jh 15:20.
  171. LG 3; sbr. Jh 19:34.
  172. SC 5.
  173. Sbr. hl. Ambrósķus, In Luc. 2, 85-89: PL 15, 1666-1668.
  174. LG 4; sbr. Jh 17:4.
  175. AG 4.
  176. Sbr. Mt 28:19-20; AG 2; 5-6.
  177. LG 4.
  178. LG 5.
  179. LG 48.
  180. Hl. Įgśstķnus, De civ. Dei, 18, 51: PL 41, 614; sbr. LG 8.
  181. LG 5; sbr. 6; 2Kor 5:6.
  182. LG 2.
  183. Rómverska trśfręšsluritiš 1, 10, 20.
  184. LG 8 § 1.
  185. LG 8.
  186. LG 8.
  187. SC 2; sbr. Heb 13:14.
  188. Hl. Bernharšur frį Clairvaux, In Cant. Sermo 27: 14: PL 183:920D.
  189. Ef 1:10.
  190. Ef 5:32; 3:9-11; 5:25-27.
  191. Kól 1:27.
  192. 1Kor 13:8; sbr. LG 48.
  193. Jóhannes Pįll II, MD 27.
  194. Ef 5:27.
  195. Sbr. Jóhannes Pįll II, MD 27.
  196. Hl. Agśstķnus, Ep 187, 11, 34: PL 33, 846.
  197. LG 1.
  198. Opb 7:9.
  199. LG 9 § 2, 48 § 2; GS 45 § 1.
  200. Pįll VI, 22. jśnķ 1973; AG 7 § 2; sbr. LG 17.
  201. LG 9; sbr. P 10:35; 1Kor 11:25.
  202. 1Pt 2:9.
  203. Jh 3:3-5.
  204. Sbr. Jh 13:34.
  205. Rm 8:2; Gl 5:25.
  206. Sbr. Mt 5:13-16.
  207. LG 9 § 2.
  208. Sbr. Jóhannes Pįll II, RH 18-21.
  209. LG 10; sbr. Heb 5:1-5; Opb 1:6.
  210. LG 12; Jd 3.
  211. Sbr. Jh 12:32.
  212. Mt 20:28.
  213. LG 8; sbr. 36.
  214. Hl. Leó mikli, Sermo 4, 1: PL 54, 149.
  215. Sbr. Mk 1:16-20; 3:13-19; Mt 13:10-17; Lk 10:17-20; 22:28-30.
  216. Jh 15:4-5.
  217. Jh 6:56.
  218. Sbr. Jh 14:18; 20:22; Mt 28:20; P 2:33.
  219. LG 7.
  220. LG 7.
  221. LG 7; sbr. Rm 6:4-5; 1Kor 12:13.
  222. LG 7 § 3.
  223. LG 7 § 3; sbr. 1Kor 12:26.
  224. Gl 3:27-28.
  225. Kól 1:18.
  226. Kól 1:18.
  227. Gl 4:19.
  228. LG 7 § 4; sbr. Fl 3:21; Rm 8:17.
  229. Sbr. Kól 2:19; Ef 4:11-16.
  230. Hl. Įgśstķnus, In Jo. ev. 21, 8: PL 35, 1568.
  231. Hl. Gregorķus mikli pįfi, Moralia in Job, pręf., 14: PL 75, 525A.
  232. Hl. Tómas frį Akvķnó, STh III, 48, 2.
  233. Žęttir śr réttarhöldum yfir hl. Jóhönnu frį Örk.
  234. Sbr. Jh 3:29.
  235. Mk 2:19.
  236. Sbr. Mt 22:1-14; 25:1-13; 1Kor 6:15-17; 2Kor 11:2.
  237. Sbr. Opb 22:17; Ef 1:4; 5:27.
  238. Ef 5:25-26.
  239. Sbr. Ef 5:29.
  240. Ef 5:31-32.
  241. Mt 19:6.
  242. Hl. Įgśstķnus, En. in Ps. 74:4: PL 36, 948-949.
  243. Hl. Įgśstķnus, Sermo 267, 4: PL 38, 1231D.
  244. Pķus XII, heimsbréfiš, Mystici Corporis: DS 3808.
  245. 2Kor 6:16; sbr. 1Kor 3:16-17; Ef 2:21.
  246. Hl. Ķreneus, Adv. haeres. 3, 24, 1: PG 7/1, 966.
  247. Pķus XII, Mystici Corporis: DS 3808.
  248. Sbr. Ef 4:16.
  249. P 20:32.
  250. Sbr. 1Kor 12:13.
  251. LG 7 § 2.
  252. LG 12 § 2; sbr. AA 3.
  253. Sbr. 1Kor 13.
  254. LG 12; sbr. 30; 1Ž 5:12, 19-21; Jóhannes Pįll II, Christifideles Laici, 24.
  255. 1Kor 12:7.
  256. LG 8.
  257. Sbr. DS 2888.
  258. Fyrsta Vatķkanžingiš, Dei Filius 3: DS 3013.
  259. UR 2 § 5.
  260. GS 78 § 3.
  261. UR 2 § 2.
  262. Hl. Klemens frį Alexandrķu, Paed. 1, 6, 42: PG 8, 300.
  263. LG 13 § 2.
  264. Ef 4:3.
  265. Kól 3:14.
  266. Sbr. UR 2; LG 14; CIC, 205. grein.
  267. LG 8 § 2.
  268. UR 3 § 5.
  269. UR 3 § 1.
  270. Sbr. CIC, 751. grein.
  271. Órķgenes, Hom. in Ezech. 9, 1: PG 13, 732.
  272. UR 3 § 1.
  273. LG 8 § 2.
  274. UR 3 § 2; sbr. LG 15.
  275. Sbr. UR 3.
  276. Sbr. LG 8.
  277. UR 4 § 3.
  278. Jh 17:21; sbr. Heb 7:25.
  279. Sbr. UR 1.
  280. Sbr. UR 6.
  281. UR 7 § 3.
  282. UR 8 § 1.
  283. Sbr. UR 9.
  284. Sbr. UR 10.
  285. Sbr. UR 4; 9; 11.
  286. Sbr. UR 12.
  287. UR 5.
  288. UR 24 § 2.
  289. LG 39; sbr. Ef 5:25-26.
  290. LG 12.
  291. P 9:13; 1Kor 6:1; 16:1.
  292. SC 10.
  293. UR 3 § 5.
  294. LG 48.
  295. LG 48 § 3.
  296. LG 11 § 3.
  297. LG 42.
  298. Hl. Teresa frį Lisieux, Autobiography of a Saint, ensk žżš. Ronald Knox (London: Harvill, 1958) 235.
  299. LG 8 § 3; sbr. UR 3; 6; Heb 2:17; 7:26; 2Kor 5:21.
  300. Sbr. 1Jh 1:8-10.
  301. Sbr. Mt 13:24-30.
  302. Pįll VI, CPG § 19.
  303. Sbr. LG 40; 48-51.
  304. Jóhannes Pįll II, CL 16, 3.
  305. CL 17, 3.
  306. LG 65; sbr. Ef 5:26-27.
  307. Hl. Ignatķus frį Antķokkķu, Ad Smyrn. 8, 2.
  308. UR 3; AG 6; EF 1:22-23.
  309. Sbr. AG 4.
  310. Sbr. Mt 28:19.
  311. LG 13 §§ 1-2; sbr. Jh 11:52.
  312. LG 26.
  313. Sbr. CD 11; CIC greinar 368-369; CCEO greinar 177, [1]; 178; 311, [1]; 312.
  314. LG 23.
  315. Hl. Ignatķus frį Antķokkķu, Ad Rom. 1, 1; sbr. LG 13.
  316. Hl. Ķreneus, Adv. haeres. 3, 3, 2: PG 7/1, 849; sbr. fyrsta Vatķkanžingiš: DS 3057.
  317. Hl. Maxķmus jįtari, Opuscula theo.: PG 91:137-140.
  318. Pįll VI, EN 62.
  319. LG 23.
  320. LG 13.
  321. LG 14.
  322. LG 15.
  323. UR 3.
  324. Pįll VI, ręša 14. desember 1975; sbr. UR 13-18.
  325. LG 16.
  326. Sbr. NA 4.
  327. Rómversk kažólska messubókin, föstudagurinn langi: almennar fyrirbęnir VI.
  328. Rm 9:4-5.
  329. Rm 11:29.
  330. LG 16, sbr. NA 3.
  331. NA 1.
  332. LG 16; sbr. NA 2; EN 53.
  333. LG 16; sbr. Rm 1:21, 25.
  334. Hl. Įgśstķnus, Serm. 96, 7, 9: PL 38, 588; hl. Ambrósķus, De virg. 18, 118: PL 16, 297B; sbr. žegar ķ 1Pt 3:20-21.
  335. Sbr. hl. Kżprķanus, Ep. 73. [21]: PL 3, 1169; De unit.: PL 4, 509-536.
  336. LG 14; sbr. Mk 16:16; Jh 3:5.
  337. LG 16; sbr. DS 3866-3872.
  338. AG 7; sbr. Heb 11:6; 1Kor 9:16.
  339. AG 1; sbr. Mt 16:15.
  340. Mt 28:19-20.
  341. AG 2.
  342. Sbr. Jóhannes Pįll II, RMiss 23.
  343. 2Kor 5:14; sbr. AA 6; RMiss 11.
  344. 1Tm 2:4.
  345. Jóhannes Pįll II, RMiss 21.
  346. AG 5.
  347. Tertśllķanus, Apol. 50, 13: PL 1, 603.
  348. GS 43 § 6.
  349. LG 8 § 3; 15; AG 1 § 3; sbr. RMiss 12-20.
  350. LG 8 § 3.
  351. GS 40 § 2.
  352. Sbr. RMiss 42-47.
  353. AG 15 § 1.
  354. Sbr. RMiss 48-49.
  355. Sbr. RMiss 52-54.
  356. AG 6 § 2.
  357. Sbr. RMiss 50.
  358. UR 4 § 8.
  359. Sbr. RMiss 55.
  360. AG 9.
  361. AG 9.
  362. Ef 2:20; Opb 21:14.
  363. Sbr. Mt 28:16-20; P 1:8; 1Kor 9:1; 15:7-8; Gl 1:1: o.s.frv.
  364. Sbr. P 2:42.
  365. Sbr. 2Tm 1:13-14.
  366. AG 5.
  367. Rómversk kažólska messubókin, 1. forgildi postulanna.
  368. Mk 3:13-14.
  369. Jh 20:21; sbr. 13:20; 17:18.
  370. Mt 10:40; sbr. Lk 10:16.
  371. Jh 5:19, 30; sbr. Jh 15:5.
  372. 2Kor 3:6; 6:4; 5:20; 1Kor 4:1.
  373. LG 20; sbr. Mt 28:20.
  374. LG 20; sbr. P 20:28; hl. Klemens frį Róm, Ad Cor. 42, 44: PG 1, 291-300.
  375. LG 20 § 2.
  376. LG 20 § 2.
  377. AA 2.
  378. AA 4; sbr. Jh 15:5.
  379. AA 3.
  380. Sbr. Opb 19:6.
  381. Ef 1:4.
  382. Opb 21:9.
  383. Opb 21:10-11.
  384. Opb 21:14.