Stella Maris

Marķukirkja

 

Trśfręšslurit Kažólsku Kirkjunnar

 

 

FYRSTI HLUTI: TRŚARJĮTNINGIN

FYRSTI ŽĮTTUR - “ÉG TRŚI” - “VÉR TRŚUM”

26. Žegar viš jįtum trś okkar byrjum viš į žvķ aš segja: “Ég trśi” eša “Vér trśum”. Įšur en trś kirkjunnar er śtskżrš, eins og hśn er jįtuš ķ trśarjįtningunni, haldin ķ helgisišunum og lifuš ķ hlżšni viš bošorš Gušs og ķ bęn, veršum viš fyrst aš spyrja hvaš žaš žżšir “aš trśa”. Trśin er svar mannsins til Gušs sem opinberar sig og gefur sjįlfan sig manninum, samtķmis žvķ aš hann gefur manninum rķkulegt ljós žegar hann leitar aš endanlegri merkingu lķfs sķns. Viš munum žess vegna ķhuga fyrst žį leit (1. kafli), sķšan hina gušdómlegu opinberun žar sem Guš kemur til fundar viš manninn (2. kafli) og aš lokum višbrögš trśarinnar (3. kafli).

FYRSTI KAFLI: HĘFILEIKI MANNSINS TIL GUŠS

« I. LÖNGUNIN EFTIR GUŠI

27. (355, 170, 1718) Löngunin eftir Guši er letruš ķ hiš mannlega hjarta vegna žess aš mašurinn er skapašur af Guši og fyrir Guš; og Guš dregur manninn linnulaust til sķn. Einungis ķ Guši mun mašurinn finna sannleikann og hamingjuna sem hann leitar sleitulaust: Tign mannsins hvķlir umfram allt į žeirri stašreynd aš hann er kallašur til samfélags viš Guš. Žessu boši um aš eiga samtal viš Guš er beint til mannsins strax viš upphaf tiluršar hans. Žvķ aš ef mašurinn į sér tilveru er žaš vegna žess aš Guš hefur skapaš hann af kęrleika og fyrir kęrleikann heldur hann įfram aš gefa honum tilveru. Hann getur ekki lifaš aš fullu samkvęmt sannleikanum nema hann višurkenni fśslega žennan kęrleika og feli sig skapara sķnum. [1]

28. (843, 2566, 2095-2109) Allt ķ gegnum söguna og til dagsins ķ dag hafa menn lįtiš ķ ljós leit sķna aš Guši ķ trśarskošunum sķnum og breytni og gert žaš meš żmsum hętti: meš bęnum, fórnum, helgihaldi, hugleišslu o.s.frv. Žrįtt fyrir žį tvķręšni sem slķkar trśartjįningar hafa stundum ķ för meš sér, eru žęr žaš almennar aš kalla mį manninn trśarveru: Hann skóp og af einum allar žjóšir manna og lét žęr byggja allt yfirborš jaršar, er hann hafši įkvešiš setta tķma og mörk bólstaša žeirra. Hann vildi, aš žęr leitušu Gušs, ef verša mętti žęr žreifušu sig til hans og fyndu hann. En eigi er hann langt frį neinum af oss. Ķ honum lifum, hręrumst og erum vér. [2]

29. (2123-2128, 398) En žessi “nįnu og lķfsnaušsynlegu tengsl mannsins viš Guš” (GS 19, 1) geta gleymst, framhjį žeim litiš eša jafnvel aš žeim sé afdrįttarlaust hafnaš af manninum. [3] Slķk afstaša getur stafaš af mismunandi įstęšum: uppreisn gegn hinu illa ķ heiminum; vanžekkingu eša tómlęti ķ trśarefnum; įhyggjum žessa heims og aušęfum; hneykslanlegri framkomu af hįlfu trśašra; hugsunarhętti sem er fjandsamlegur trśarbrögšum; og aš lokum žaš višhorf hins synduga manns sem fęr hann til aš fela sig fyrir Guši af hręšslu og flżja kall hans. [4]

30. (2567, 845, 368) “Hjarta žeirra er leita Drottins glešjist.” [5] Enda žótt mašurinn geti gleymt Guši eša hafnaš honum hęttir Guš aldrei aš kalla hvern mann til aš leita sķn svo aš hann megi lifa og finna hamingju. En žessi leit eftir Guši krefst žess af manninum aš hann noti alla sķna vitsmuni, hafi heišarlegan vilja, sé “einlęgur ķ hjarta”, auk žess aš hann hafi vitnisburš annarra sem kenna honum aš leita Gušs. Drottinn, žś ert mikill og veršugur allrar lofgjöršar. Mikill er mįttur žinn og speki žķn er ómęlanleg. Og mašurinn, sem er svo lķtill hluti sköpunar žinnar, įręšir aš lofa žig; žessi mašur sem ķklęddur er daušleika og ber ķ sér vitnisburš um syndina og er sönnun žess aš žś žolir žį sem hreykja sér upp. Žrįtt fyrir allt vill mašurinn, žótt hann sé ekki nema lķtill hluti sköpunar žinnar, lofa žig. Žś sjįlfur hvetur hann til aš hafa yndi af žvķ aš lofsyngja žig žvķ aš žś hefur gert okkur fyrir žig sjįlfan og hjarta okkar er órótt, uns žaš hvķlist ķ žér. [6]

« II. LEIŠIR TIL AŠ KOMAST TIL ŽEKKINGAR Į GUŠI

31. Sköpuš ķ mynd Gušs og kölluš til aš žekkja hann og elska uppgötvar sś persóna sem leitar Gušs vissar leišir til aš komast til žekkinga į honum. Žęr eru einnig kallašar sannanir fyrir tilveru Gušs, ekki aš žęr séu sannanir lķkt og fįst ķ nįttśruvķsindum, heldur ķ merkingu “samstęšra og sannfęrandi röksemda” sem gera okkur kleift aš öšlast vissu um sannleikann. Žessar “leišir” til aš nįlgast Guš ķ sköpunarverkinu hafa tvo śtgangspunkta: efnisheiminn og hina mannlegu persónu.

32. (54, 337) Heimurinn: śt frį hreyfingu, tilurš, óvissu og skipulagi og fegurš heimsins getur mašur komist til žekkingar į Guši sem upphaf og sem endir alheimsins. Eins og heilagur Pįll segir um heišingjanna: Žaš, er vitaš veršur um Guš, er augljóst į mešal žeirra. Guš hefur birt žeim žaš. Žvķ aš hiš ósżnilega ešli hans, bęši hans eilķfi kraftur og gušdómleiki, er sżnilegt frį sköpun heimsins, meš žvķ aš žaš veršur skiliš af verkum hans. [7] Og heilagur Įgśstķnus varpar fram žessari įskorun: Spyrjiš fegurš jaršarinnar, spyrjiš fegurš hafsins, spyrjiš fegurš loftsins sem ženst og blęs, spyrjiš fegurš himinsins… spyrjiš allt žetta. Öll svara žau: “Sjįiš hve fögur viš erum.” Fegurš žeirra er jįtning [confessio]. Žessar feguršir eru hįšar breytingum. Hver gerši žęr ef ekki sį hinn Fagri [Pulcher] sem ekki er breytingum hįšur? [8]

33. (1730, 2500, 1776, 1703, 366) Hin mannlega persóna: Ķ einlęgni gagnvart sannleika og fegurš, ķ skynjun sinni fyrir žvķ sem er sišferšilega rétt, ķ frelsi sķnu og fyrirrödd samvisku sinnar, ķ löngun sinni eftir hamingjunni og žvķ óendanlega, spyr mašurinn sjįlfan sig um tilveru Gušs. Ķ öllu žessu greinir hann merki um sķna andlegu sįl. Sįlin, sem er “frjókorn eilķfšarinnar er viš berum ķ okkur og er óumbreytanleg gagnvart žvķ sem er efnislegt,” [9] getur einungis įtt uppruna sinn ķ Guši.

34. (199) Heimurinn og mašurinn bera vott um žaš aš hvorugir geyma žeir ķ sér upphaf sitt eša endalok en aš žeir eigi hlut ķ Verunni sjįlfri sem ein į hvorki uppruna né endi. Į žennan hįtt, eftir ólķkum leišum, getur mašurinn komist til žekkingar į žvķ aš til er veruleiki sem er frumorsök og endimark allra hluta, veruleiki “sem allir kalla Guš”. [10]

35. (50, 159) Skilningarvit mannsins gerir honum kleift aš komast til žekkingar į tilveru hins persónulega Gušs. En Guš vildi opinbera sig manninum til aš hann gęti gengiš til nįins samneytis viš sig og hann gaf honum nįšina til aš taka į móti žessari opinberun ķ trś. Sönnun fyrir tilveru Gušs getur eigi aš sķšur vakiš manninn til trśar og hjįlpaš honum aš sjį aš trśin strķšir ekki gegn skynseminni.

« III. ŽEKKINGIN Į GUŠI SAMKVĘMT KIRKJUNNI

36. (355) “Heilög móšir okkar, kirkjan, trśir og kennir aš Guš, sem er upphaf allra hluta og endir žeirra, megi žekkja meš vissu af hinum skapaša heimi meš nįttśrlegu ljósi mannlegrar skynsemi.” [11] Įn slķkra hęfileika gęti mašurinn ekki tekiš į móti opinberun Gušs. Mašurinn hefur žessa hęfileika vegna žess aš hann er skapašur “ķ mynd Gušs”. [12]

37. (1960) En viš žau sögulegu skilyrši sem mašurinn lifir er žaš engu aš sķšur erfitt fyrir hann aš komast til žekkingar į Guši eftir leišum skynseminnar einnar: Enda žótt skynsemin hafi, strangt til tekiš, meš sķnum nįttśrlega mętti og ljósi, vissulega getu til aš öšlast sanna og örugga žekkingu į hinum eina persónulega Guši, sem vakir yfir og stjórnar heiminum af forsjón sinni, og af nįttśrlögmįlinu sem letraš er ķ hjarta okkar af skaparanum, eru engu aš sķšur margar hindranir į veginum sem varna skynseminni frį žvķ aš hafa virk og įrangursrķk not af žessu įskapaša hęfileika. Žvķ aš sannleikurinn um samskipti Gušs og mannsins er algerlega hafinn yfir sżnilega tilhögun hluta, og žegar hann er yfirfęršur ķ mannlega athöfn og hefur įhrif į hana, kallar hann į sjįlfsfórn og sjįlfsafneitun. Aš žvķ er varšar hinn mannlega huga er hann hindrašur ķ aš öšlast slķkan sannleika, ekki einungis fyrir įhrif tilfinninga og ķmyndunaraflsins heldur einnig vegna skašlegra langana sem eru afleišingar erfšasyndarinnar. Žannig gerist žaš aš menn sem žannig er įstatt um geta aušveldlega sannfęrt sjįlfa sig um aš žaš sem žeir vilja ekki aš sé satt sé rangt eša aš minnsta kosti vafasamt. [13]

38. (2036) Žetta er įstęša žess aš mašurinn hefur žörf fyrir žvķ aš vera upplżstur af opinberun Gušs, ekki einungis um žessa hluti sem eru ofar skilningi hans heldur einnig “um žann sannleika trśar og sišferšis sem ķ sjįlfu sér er ekki hafinn yfir mannlega skynsemi til aš jafnvel viš nśverandi skilyrši mannsins megi allir menn žekkja hann įn vandręša, af öruggri vissu og įn žess aš viš hann blandist villa”. [14]

« IV. HVERNIG GETUM VIŠ RĘTT UM GUŠ?

39. (851) Meš žvķ aš verja hęfileika mannlegrar skynsemi til aš žekkja Guš, lętur kirkjan ķ ljós tiltrś sķna į žvķ aš mögulegt sé aš tala til og viš alla menn um Guš og eiga žannig samtal viš önnur trśarbrögš, viš heimspeki og vķsindi, sem og viš trślausa menn og gušleysingja.

40. Žar sem žekking okkar į Guši er takmörkuš er mįlfar okkar um hann žaš einnig. Viš getum einungis nefnt Guš śt frį sköpunum hans og samkvęmt okkar takmörkušu leišum žekkingar og hugsunar.

41. (213, 299) Allar skapanir bera vissa lķkingu viš Guš og žį sérstaklega mašurinn, sem skapašur er ķ mynd og lķkingu Gušs. Margvķsleg fullkomnun skapananna - sannleikur žeirra, gęska og fegurš - endurspeglar hina óendanlegu fullkomnun Gušs. Af žessu leišir aš viš getum nefnt Guš meš žvķ aš ganga śt frį fullkomnun skapana hans, “žvķ af mikilfengleik og fegurš sköpunarinnar mį geta sér til um höfundinn”. [15]

42. (212, 300, 370) Guš er hafinn yfir allar skapanir. Viš veršum žvķ stöšugt aš hreinsa mįlfar okkar af öllu žvķ sem er takmarkaš, ķmyndun eša ófullkomiš ef viš eigum ekki aš flękja mynd okkar af Guši - “hinum ólżsanlega, óskiljanlega, ósżnilega og ófanganlega” - meš mannlegri tślkun okkar į honum. [16] Mannleg orš okkar eru įvallt vanmįttug gagnvart leyndardómi Gušs.

43. (206) Žegar viš tölum um Guš meš žessum hętti lętur mįlfar okkar vissulega ķ ljós mannlega tjįningu; engu aš sķšur fjallar žaš ķ raun og veru um Guš sjįlfan enda žótt žaš geti ekki tjįš hann ķ óendanlegum einfaldleika hans. Ennfremur veršum viš aš hafa ķ huga aš “enginn grķpur til lķkingar milli skaparans og sköpunar įn žess aš lįta į sér skilja jafnvel enn meiri sundurleitni”; [17] og einnig aš “hvaš varšar Guš getum viš ekki skiliš hvaš hann er, heldur einungis hvaš hann er ekki og hvernig ašrar verur standa ķ tengslum viš hann.” [18]

Ķ STUTTU MĮLI

44. Mašurinn er trśarvera aš ešli og köllun. Mašurinn kemur frį Guši og fer til Gušs og hann getur ekki lifaš mannsęmandi lķfi įn žess aš bśa fśslega viš tengsl sķn viš Guš.

45. Mašurinn er skapašur til aš lifa ķ samfélagi viš Guš. Žaš er ķ honum sem hann finnur hamingjuna: “Žegar ég er ķ fullkominni einingu viš žig veršur ekki lengur nein sorg eša žrengingar; fylltur af žér veršur lķf mitt fullkomiš (Hl. Įgśstķnus, Conf. 10, 28, 39: PL 32, 795).

46. Žegar mašurinn hlżšir į bošskap sköpunarinnar og rödd samviskunnar getur hann fengiš fullvissu um tilveru Gušs sem er frumorsök og endir alls.

47. Kirkjan kennir aš hinn eina sanna Guš, skapara okkar og Drottin, megi žekkja meš vissu af verkum hans, žökk sé nįttśrlegu ljósi mannlegrar skynsemi (sbr. fyrsta Vatķkanžingiš, grein 2 § 1: DS 3026).

48. Viš getum raunverulega nefnt Guš meš žvķ aš lķta til margvķslegrar fullkomnunar skapananna hans sem eru ķ mynd hins óendanlega fullkomna Gušs, jafnvel žótt takmarkaš mįlfar okkar geti ekki tęmt leyndardóminn.

49. “Įn skaparans hverfa hinar sköpušu verur” (GS 36). Žetta er įstęša žess hvers vegna hinir trśušu vita aš kęrleikur Krists hvetur žį til aš fęra žeim ljós hins lifanda Gušs sem žekkja hann ekki eša sem hafna honum.

Nęsti kafli


Óopinber śtgįfa © Reynir K. Gušmundsson žżddi Brįšabirgšažżšing


  1. Annaš Vatķkanžingiš, GS 19 § 1.
  2. P 17:26-28.
  3. GS 19 § 1.
  4. Sbr. GS 19-21; Mt 13:22; 1M 3:8-10; Jn 1:3.
  5. Sl 105:3.
  6. Hl. Įgśstķnus, Conf. 1, 1, 1:PL 32, 659-661.
  7. Rm 1:19-20; sbr. P 14:15, 17; 17:27-28; SS 13:1-9.
  8. Hl. Įgśstķnus, Sermo 241, 2:PL 38, 1134.
  9. GS 18 § 1; sbr. 14 §2.
  10. Hl. Tómas frį Akvķnó, STh 1, 2, 3.
  11. Fyrsta Vatķkanžingiš, Dei Filius 2: DS 3004; sbr. 3026; annaš Vatķkanžingiš, Dei Verbum 6.
  12. Sbr. 1M 1:27.
  13. Pķus XII, Humani Generis, 561: DS 3875.
  14. Pķus XII, Humani Generis, 561: DS 3876; sbr. Dei Filius 2: DS 3005; DV 6; Hl. Tómas frį Akvķnó, STh I, 1, 1.
  15. SS 13:5.
  16. Helgisišir hl. Jóhannesar Krżsostomus, Anaphora.
  17. Fjórša Lateranžingiš: DS 806.
  18. Hl. Tómas frį Akvķnó, SCG I, 30.