Stella Maris

Marķukirkja

 

Trśfręšslurit Kažólsku Kirkjunnar

 

 

FJÓRŠI HLUTI: KRISTIN BĘN

FYRSTI ŽĮTTUR - BĘNIN Ķ HINU KRISTILEGA LĶFI

FYRSTI KAFLI: OPINBERUN BĘNARINNAR - ALMENNT KALL TIL BĘNAR

2566. Mašurinn leitar Gušs. Viš sköpunina kallar Guš sérhverja veru śr tómi til tilvistar. "Krżndur meš sęmd og heišri" fęr mašurinn, nęstur į eftir englunum, aš žekkja "hversu dżrlegt er nafn Drottins um alla jöršina." [1] Enda žótt mašurinn hafi meš syndinni glataš lķkingu sinni viš Guš er hann įfram ķ mynd skapara sķns og varšveitir löngun sķna eftir honum sem kallar hann til tilvistar. Öll trśarbrögš bera vitni um grundvallarleit mannsins aš Guši. [2]

2567. Guš kallar manninn fyrst. Mašurinn kann aš gleyma skapara sķnum eša halda sig fjarri įsjón hans. Hann kann aš hlaupa į eftir skuršgošum eša įsaka gušdóminn um aš hafa yfirgefiš sig; eigi aš sķšur kallar hinn lifandi og sanni Guš įn aflįts hvern mann til žess leyndardómsfulla fundar sem nefnist bęn. Ķ bęninni er kęrleikur hins trśfasta Gušs įvallt fyrri til ķ frumkvęši sķnu. Fyrstu skref okkar eru ętķš žau aš bregšast viš. Žar sem Guš smįm saman gerir sig kunnan og kennir manninum aš kenna sjįlfan sig, birtist bęnin sem gagnkvęmt hróp, sįttmįlsdrama. Fyrir orš og athöfn nęr žetta drama tökum į hjartanu. Ķ gegnum alla hjįlpręšissöguna upplżsist žaš.

« 1. GREIN - Ķ GAMLA TESTAMENTINU

2568. Ķ Gamla testamentinu er opinberun bęnarinnar sett į milli syndafallsins og endurreisnar mannsins, milli hins sorgmędda kalls Gušs til fyrstu barna sinna: "Hvar ertu?… Hvaš hefir žś gjört?" [3] og višbragša einkasonar Gušs žegar hann kemur ķ heiminn: "Sjį, ég er kominn aš gjöra žinn vilja, Guš minn." [4] Bęnin er bundin sögu mannsins žvķ hśn er sambandiš viš Guš ķ atburšarįs sögunnar.

SKÖPUNIN - UPPSPRETTA BĘNARINNAR

2569. Fyrsta reynslan af bęninni er žegar veruleiki sköpunarinnar hefst. Ķ fyrstu 9 köflum fyrstu Mósebókar er žessu sambandi viš Guš lżst sem fórnfęringu į frumburšum śr hjörš Abels, sem įkalli til nafns Gušs į tķmum Enoss og meš oršunum aš "ganga meš Guši." [5] Fórnfęring Nóa er Guši žóknanleg og Guš blessar hann og fyrir hann alla sköpunina vegna žess aš hjarta hans var einlęgt og heilt; Nói lķkt og Enos į undan honum "gengur meš Guši." [6] Ķ slķkri bęn lifir margt réttlįtt fólk ķ öllum trśarbrögšum. Ķ órjśfandi sįttmįla sķnum viš allar lifandi skepnur [7] hefur Guš įvallt kallaš menn til bęnar. En umfram allt er žaš meš föšur okkar Abraham sem bęnin er opinberuš ķ Gamla testamentinu.

FYRIRHEIT GUŠS OG BĘN TRŚARINNAR

2570. Žegar Guš kallar Abraham fer hann af staš "eins og Drottinn hafši sagt honum." [8] Hjarta hans er algerlega undirgefiš Oršinu og žvķ hlżšir hann. Aš hlusta meš hjartanu, sem tekur įkvaršanir samkvęmt vilja Gušs, er mjög naušsynlegt bęninni en einungis ķ žvķ sambandi skipta oršin mįli. Bęn Abrahams lżsir sér fyrst og fremst ķ verkum: Fįmįll sem hann er, reisir hann Drottni altari į hverjum įningarstaš. Viš fįum ekki aš heyra um fyrstu bęn Abrahams ķ oršum fyrr en sķšar: Dulin kvörtun sem minnir Guš į fyrirheit hans sem viršast ekki hafa veriš efnd. [9] Žannig birtist einn žįttur ķ drama bęnarinnar strax ķ upphafi: Reynt er į trśna į trśfesti Gušs.

2571. Žar sem Abraham trśši į Guš og gekk ķ nęrveru hans og įtti sįttmįla viš hann [10] var hann, ęttfaširinn, undir žaš bśinn aš taka į móti leyndardómsfullum gesti ķ tjaldiš sitt. Óvenjuleg gestrisni Abrahams ķ Mamrelundi er undanfari bošunar į hinum sanna Syni fyrirheitsins. [11] Eftir žaš, eftir aš Guš hafši trśaš Abraham fyrir fyrirętlunum sķnum, slęr hjarta Abrahams ķ takt viš miskunn Drottins gagnvart mönnunum og fullur trśnašartrausts įręšir hann aš bišja žeim įrnašar. [12]

2572. Į lokastigum hreinsunar sinnar ķ trśnni er Abraham "sem fengiš hafši fyrirheitin," [13] bešinn aš fórna syninum sem Guš hafši gefiš honum. Hann veikist ekki ķ trśnni ("Guš mun sjį sér fyrir lambi til brennifórnarinnar"), žvķ hann "hugši aš Guš vęri žess jafnvel megnugur aš vekja upp frį daušum." [14] Og žannig veršur fašir hinna trśušu Föšurnum lķkur, honum sem žyrmir ekki sķnum eigin Syni, heldur framselur hann fyrir okkur öll. [15] Bęnin endurreisir manninn til lķkingar viš Guš og gerir honum kleift aš eiga hlut ķ krafti kęrleika Gušs sem frelsar fjöldann. [16]

2573. Guš endurnżjar fyrirheit sitt viš Jakob, forföšur hinna tólf kynžįtta Ķsraels. [17] Įšur en Jakob hittir Esaś, eldri bróšur sinn, glķmir hann alla nóttina viš leyndardómsfulla mannveru sem neitar aš gefa nafn sitt en blessar hann įšur en hann fer viš dagrenningu. Ķ andlegri hefš kirkjunnar hefur žessi frįsögn varšveist sem tįkn um aš bęnin sé trśarbarįtta og aš hśn sé sigur žolgęšisins. [18]

MÓSE OG BĘN MEŠALGANGARANS

2574. Žegar fyrirheitin byrja aš rętast (pįskahįtķšin, leišingin śt af Egyptalandi, lögmįliš gefiš og sįttmįlinn stašfestur) veršur bęn Móse eftirtektarveršasta dęmiš um įrnašarbęn sem uppfyllt veršur ķ hinum eina "mešalgangara milli Gušs og manna, manninum Kristi Jesś." [19]

2575. Aftur kemur frumkvęši Gušs. Hann kallar til Móse innan śr brennandi žyrnirunnanum. [20] Žessi atburšur er ein af frummyndum bęnarinnar ķ andlegri hefš gyšingdóms og kristninnar. Žegar "Guš Abrahams, Ķsaks og Jakobs" kallar į Móse til aš vera žjón sinn, er žaš vegna žess aš hann er hinn lifandi Guš sem vill aš allir menn lifi. Guš opinberar sig til aš frelsa žį en hann gerir žaš ekki einn eša įn žeirra: Hann kallar į Móse til aš vera erindreka sinn, eiga félag viš sig ķ miskunnsemi sinni, ķ hjįlpręšisverki sķnu. Ķ žessu erindi gętir innilegrar bónar hjį Guši og einungis eftir langa rökręšu fellir Móse vilja sinn aš vilja frelsara Gušs. En ķ samtalinu žegar Guš veitir honum trśnaš sinn, lęrir Móse einnig aš bišja: Hann fęrist undan, afsakar sig og hefur umfram allt efasemd, en žaš er ķ svari viš žessari efasemd sem Drottinn trśir honum fyrir ósegjanlegu nafni sķnu sem opinberaš veršur fyrir mįttug verk hans.

2576. "En Drottinn talaši viš Móse augliti til auglitis eins og mašur talar viš mann." [21] Bęn Móse er einkennandi fyrir hugleišslubęn en ķ henni er žjónn Gušs trśr erindi sķnu. Móse talar oft og lengi viš Guš, fer į fjöll til aš hlusta į hann og sįrbišja og fer ofan til fólksins til aš endurtaka orš Gušs hans žvķ til leišbeiningar. Móse "er trśaš fyrir öllu hśsi mķnu. Ég tala viš hann munni til munns, berlega og eigi ķ rįšgįtum," žvķ "Móse var einkar hógvęr, framar öllum mönnum į jöršu." [22]

2577. Meš sķnum nįnu samskiptum viš hinn trśfasta, žolinmóša og gęskurķka Guš, [23] fęr Móse styrk og stašfestu til aš bišja įrnašar. Hann bišur ekki fyrir sjįlfum sér heldur fyrir lżšnum sem Guš gerši aš sķnum. Móse bišur honum žegar įrnašar viš orrustuna gegn Amalekķtum og bišur aš Mirjam megi heil verša. [24] En žaš er einkum eftir aš lżšurinn hefur falliš frį trśnni aš Móse gengur fram fyrir Guš og "ber af blakiš" til aš bjarga fólkinu. [25] Röksemdirnar ķ bęnum hans - žvķ įrnašur er einnig leyndardómsfull barįtta - voru mikilhęfum įrnašarmönnum mešal Gyšinga og ķ kirkjunni örvun til įręšni: Guš er kęrleikur; hann er žvķ réttlįtur og trśfastur; hann getur ekki oršiš tvķsaga; hann veršur aš minnast dįsamlegra verka sinna žvķ dżrš hans er ķ hśfi og hann getur ekki yfirgefiš žessa žjóš sem ber nafn hans.

DAVĶŠ OG BĘN KONUNGSINS

2578. Bęn žjóšar Gušs dafnar ķ skugga bśstašar Gušs, fyrst ķ sįttmįlsörkinni og seinna ķ musterinu. Leištogar fólksins - hiršarnir og spįmennirnir - kenna žeim fyrst aš bišja. Sem ungbarn hlżtur Samśel aš hafa lęrt af móšur sinni, Hönnu, aš "standa fyrir augliti Drottins" og af prestinum Elķ aš hlżša į orš hans: "Tala žś, Drottinn, žvķ aš žjónn žinn heyrir." [26] Seinna kemst hann einnig aš kostnaši og afleišingum įrnašar: "Og fjarri sé žaš mér aš syndga į móti Drottni meš žvķ aš hętta aš bišja fyrir yšur. Ég vil kenna yšur hinn góša og rétta veg." [27]

2579. Davķš er umfram ašra konungurinn "eftir Gušs hjarta," hirširinn sem bišur fyrir žjóš sinni og bišur ķ žeirra nafni. Undirgefni hans viš vilja Gušs, lofsöngur hans og išrun veršur bęn žjóšarinnar fyrirmynd. Bęn hans, bęn Gušs smurša, er bjargföst trś į hiš gušdómlega fyrirheit og sżnir hśn elskandi og fagnandi tiltrś į Guši, sem einn er konungur og Drottinn. [28] Ķ Sįlmunum er Davķš, innblįsinn Heilögum Anda, fremsti spįmašur gyšinglegrar og kristinnar bęnar. Bęn Krists, hins sanna Messķasar og sonar Davķšs, leišir ķ ljós merkingu žessarar bęnar og uppfyllir hana.

2580. Musteriš ķ Jerśsalem, bęnahśsiš sem Davķš vildi reisa, er verk sonar hans, Salómons. Bęnin viš vķgslu musterisins styšst viš fyrirheit og sįttmįla Gušs, um virka nęrveru nafns hans mešal žjóšar sinnar og rifjar upp voldug verk hans viš leišinguna śt af Egyptalandi. [29] Konungurinn lyftir höndum til himins og grįtbišur Drottin fyrir sķna hönd og fyrir hönd allrar žjóšarinnar og komandi kynslóša aš fyrirgefa syndir žeirra og aš žeir fįi daglegt višurvęri sitt til aš žjóšin megi vita aš hann einn er Guš og aš žjóšin megi tilheyra honum af öllu hjarta sķnu.

ELĶA, SPĮMENNIRNIR OG SINNASKIPTI HJARTANS

2581. Musteriš įtti aš vera stašur žar sem žjóš Gušs skyldi menntast ķ bęninni: Pķlagrķmsferšir, hįtķšir og fórnir, kvöldoffur, reykelsiš og skošunarbraušiš - öll skķrskotušu žessi tįkn um heilagleika og dżrš Gušs hins hęsta og nęsta til bęnarinnar og voru leišir aš henni. En helgisišaįhugi leišir oft af sér óhóflega ytri dżrkun. Žjóšina skorti kennslu ķ trśnni og afturhvarf hjartans. Žaš kom ķ hlut spįmannanna aš rįša bót į žessu bęši fyrir og eftir śtlegšina.

2582. Elķa er "fašir" spįmannanna, "kynslóšar žeirrar er leitar Drottins, stundar eftir augliti žķnu, žś Jakobs Guš." [30] Nafn Elķa, "Drottinn er minn Guš," segir fyrir um hróp fólksins sem svarar bęn hans į Karmelfjalli. [31] Heilagur Jakob vķsar ķ Elķa žegar hann hvetur okkur til aš bišja: "Kröftug bęn réttlįts manns megnar mikiš." [32]

2583. Žegar Elķa hafši lęrt miskunnsemi ķ einverustaš sķnum viš lękinn Krķt kenndi hann ekkjunni ķ Sarefta aš trśa į Orš Gušs og stašfestir trś hennar meš brennandi bęn sinni: Guš vekur son ekkjunnar til lķfsins. [33] Fórnin į Karmelfjalli er afgerandi prófun į trś lżšs Gušs. Sem svar viš beišni Elķa: "Bęnheyr mig, Drottinn! Bęnheyr mig," eyšir eldur Drottins brennifórninni žegar komiš var aš kvöldoffrinu. Ķ helgisišum Austurkirkjunnar er beišni Elķa endurtekin ķ hinu evkaristķska įkalli til Heilags Anda (epiclesis). Elķa fer aš lokum eyšimerkurleišina sem liggur til stašarins žar sem hinn lifandi og sanni Guš opinberar sig žjóš sinni, hann felur sig, lķkt og Móse, "ķ bergskorunni" žar til leyndardómsfull nęrvera Gušs fer fram hjį. [34] En žaš er einungis į fjallinu žar sem ummyndunin gerist aš Móse og Elķa sjį óhjśpaš andlit hans sem žeir leitušu; "birtu lagši af žekkingunni į dżrš Gušs eins og hśn skķn frį įsjónu Jesś Krists" krossfestan og upp risinn. [35]

2584. Einir andspęnis Guši fį spįmennirnir ljós og styrk til aš sinna erindi sķnu. Bęn žeirra er ekki flótti frį žessum vantrśaša heimi heldur er hśn gaumgęfileg eftirtekt viš Orš Gušs. Stundum er bęn žeirra oršaskipti eša kvörtun en įvallt er hśn įrnašarbęn sem vęntir og undirbżr ķhlutun frelsarans Gušs, herra sögunnar. [36]

SĮLMARNIR, BĘN SAFNAŠARINS

2585. Allt frį tķmum Davķšs til komu Messķasar mį sjį ķ textum žessara helgu bóka hversu bęnin dżpkar sem bešin er ķ eigin žįgu og ķ žįgu annarra. [37] Sįlmunum var smįm saman safnaš ķ 5 bękur Saltarans (eša "Lofgjöršarsöngvanna"), meistaraverki bęnarinnar ķ Gamla testamentinu.

2586. Sįlmarnir nęra og tjį bęn žjóšar Gušs žegar hśn safnast saman į hinum miklu hįtķšum ķ Jerśsalem og hvern sabbatsdag ķ samkundunum. Bęn hennar er ķ senn persónuleg og samfélagsleg; hśn snertir žį sem bišja sem og alla menn. Sįlmarnir komu fram hjį samfélögum ķ Landinu helga og hjį dreifšum samfélögum (Diaspora) og taka žeir til alls sköpunarverksins. Bęn žeirra minnir į lišna frelsisatburši en teygir sig engu aš sķšur inn ķ framtķšina, jafnvel til enda sögunnar; hśn minnist fyrirheita Gušs sem hann hefur žegar efnt og vęntir Messķasar sem muni uppfylla žau endanlega. Sįlmarnir, bešnir og uppfylltir ķ Kristi, eru eftir sem įšur ómissandi žįttur ķ bęn kirkjunnar. [38]

2587. Saltarinn er bókin žar sem Orš Gušs veršur aš bęn mannsins. Ķ öšrum bókum Gamla testamentisins "kunngera oršin verk Gušs og varpa ljósi į leyndardóminn sem žau geyma." [39] Orš sįlmaskįldsins, sungin Guši, lįta ķ ljós og lofa hjįlpręšisverk Drottins; sami Andinn er verki Gušs og svari mannsins innblįstur. Kristur sameinar hvort tveggja. Ķ honum kenna sįlmarnir okkur įfram hvernig į aš bišja.

2588. Bęn Saltarans ķ sķnum margvķslegu geršum mótašist ķ senn af helgisišum musterisins og hinu mannlega hjarta. Hvort sem Sįlmarnir eru hymnar eša sorgarbęnir eša žakkargeršarbęnir, frį einstaklingum eša samfélögum, hvort sem žeir eru konunglegir tónar, pķlagrķmssöngvar eša speki til ķhugunar, endurspegla žeir dįsamleg verk Gušs ķ sögu žjóšar sinnar sem og mannlega reynslu sįlmaskįldsins. Enda žótt tiltekinn sįlmur kunni aš endurspegla lišinn atburš bżr hann samt sem įšur yfir slķkum einfaldleika aš hann mį bišja ķ sannleika af mönnum įn tillits til tķma og ašstęšna.

2589. Sami žrįšur gengur allt ķ gegnum Sįlmana: Einföld og sjįlfkrafa bęn; löngun eftir Guši ķ gegnum og meš öllu žvķ sem gott er ķ sköpun hans; męša trśmannsins žegar hann, sem elskar Guš framar öllu, stendur berskjaldašur frammi fyrir herskara óvina og freistinga en ķ vissu sinni um kęrleika Gušs og ķ undirgefni sinni viš vilja hans bķšur eftir žvķ hvaš hinn trśfasti Guš gerir. Lofgjöršin styrkir ętķš bęn sįlmanna. Žess vegna er hann afar višeigandi titill žessa sįlmasafns sem viš höfum žegiš ķ arf: "Lofgjöršarsöngvar." Žeim hefur veriš safnaš saman til aš flytja viš safnašargušsžjónustur; frį Saltaranum hljómar bęnakalliš og svariš sem sungiš er: Halelś-Ja! ("Allelśja"), "Lofiš Drottin!" Hvaš veitir meiri įnęgju en sįlmur? Davķš lętur žetta vel ķ ljós: "Lofiš Drottin žvķ sįlmur gerir gott: Lofiš Guš vorn af gleši og fegurš!" Jį, sįlmur er blessun af vörum fólksins, lofsöngur til Gušs, hollustueišur safnašarins, almenn hylling, orš sem talar fyrir munn allra, rödd kirkjunnar, jįtning trśarinnar ķ söng. [40]

Ķ STUTTU MĮLI

2590. "Bęn er aš lyfta hug og hjarta til Gušs eša ósk um góša hluti frį Guši" (Hl. Jóhannes frį Damaskus, De fide orth. 3, 24: PG 94, 1089C).

2591. Guš kallar įn aflįts hverja persónu til žessa leyndardómsfulla fundar viš sig. Bęnin er allt ķ gegnum hjįlpręšissöguna gagnkvęmt kall milli Gušs og manns.

2592. Bęn Abrahams og Jakobs birtist sem trśarbarįtta er hefur traust į trśfesti Gušs og fullvissa um sigur žann sem hinir žolgóšu hafa fyrirheit um.

2593. Bęn Móse bregst viš frumkvęši hins lifanda Gušs til frelsunar žjóš sinni. Hśn segir fyrir um įrnašarbęn hins eina mešalgangara, Krists Jesś.

2594. Bęn žjóšar Gušs dafnaši ķ skugga bśstašar Gušs į jöršu, ķ sįttmįlsörkinni og ķ musterinu undir leišsögn hirša hennar, sérstaklega Davķšs konungs, og spįmannanna.

2595. Spįmennirnir bošušu lżšnum sinnaskipti hjartans og mešan žeir leitušu įkaft eftir įsjónu Gušs, eins og Elķa, bįšu žeir lżšnum įrnašar.

2596. Sįlmarnir mynda meistaraverk bęnarinnar ķ Gamla testamentinu. Žeir bera meš sér tvo óašskiljanlega eiginleika: Hinn persónulega og hinn samfélagslega. Žeir nį til allra žįtta sögunnar, minna į fyrirheit Gušs sem žegar eru uppfyllt og vęnta komu Messķasar.

2597. Sįlmarnir, bešnir og uppfylltir ķ Kristi, eru ómissandi og višvarandi žįttur ķ bęn kirkjunnar. Žeir henta mönnum įn tillits til tķma og ašstęšna.

« 2. GREIN - Ķ FULLNUSTU TĶMANS

2598. Drama bęnarinnar opinberast okkur aš fullu ķ Oršinu sem geršist hold og dvelur mešal okkar. Aš leita skilnings į bęn hans meš žvķ aš athuga hvaš vottar hans kunngera okkur ķ gušspjallinu er aš nįlgast heilagan Drottin Jesśm eins og Móse nįlgašist brennandi žyrnirunnann: Fyrst er aš ķhuga hann ķ bęn, žį aš hlżša į hvernig hann kennir okkur aš bišja til aš vita hvernig hann heyrir bęn okkar.

JESŚS BIŠUR

2599. Sonur Gušs sem geršist Sonur Jómfrśarinnar, lęrši einnig aš bišja samkvęmt mannlegu hjarta sķnu. Hann lęrši forskriftir bęnarinnar hjį móšur sinni sem ķhugaši og geymdi ķ hjarta sér alla hina "miklu hluti" sem hinn voldugi hafši gert. [41] Ķ samkundunni ķ Nasaret og ķ musterinu ķ Jerśsalem lęrši hann aš bišja meš bęnaroršum og hljómfalli žjóšar sinnar. En bęn hans sprettur upp frį nokkuš annarri og leyndri uppsprettu eins og hann lętur į sér skilja žegar hann var 12 įra: "Mér ber aš vera ķ hśsi Föšur mķns." [42] Hér byrjar žaš nżja aš opinberast sem felst ķ žvķ aš bišja ķ fullnustu tķmans: Sonarbęnin sem Faširinn vęntir frį börnum sķnum er loksins įstunduš af Syninum eina ķ mannlegu ešli hans įsamt meš mönnunum og fyrir žį.

2600. Lśkasargušspjalliš leggur įherslu į athöfn Heilags Anda og merkingu bęnarinnar ķ hiršisstarfi Krists. Jesśs bišst fyrir į undan śrslitastundum ķ lķfi sķnu: Įšur en Fašir hans ber honum vitni viš skķrnina og ummyndunina og įšur en hann uppfyllir kęrleiksrķka fyrirętlun Föšurins meš pķslum sķnum. [43] Hann bišst einnig fyrir į undan śrslitastundum sem snerta erindi postulanna: Įšur en hann velur og kallar til sķn hina tólf, įšur en Pétur jįtar aš hann sé "Kristur Gušs" og aftur bišur hann aš trś foringja postulanna bregšist ekki žegar hans er freistaš. [44] Bęn Jesś fyrir atburši hjįlpręšisins sem Faširinn bišur hann aš gera er aušmjśk og trśföst skuldbinding mannlegs vilja hans viš elskandi vilja Föšurins.

2601. "Svo bar viš er Jesśs var į staš einum aš bišjast fyrir, aš einn lęrisveina hans sagši viš hann, žį er hann lauk bęn sinni: "Herra, kenn žś oss aš bišja"." [45] Žegar lęrisveinn Krists sér meistara sinn aš bęn langar hann aš bišja. Meš žvķ aš ķhuga og hlżša į Soninn, lęrimeistara bęnarinnar, lęra börnin aš bišja til Föšurins.

2602. Jesśs fer oft afsķšis til aš bišja ķ einveru į fjöllum uppi, einkum aš nęturlagi. [46] Hann geymir alla menn ķ bęn sinni žvķ hann tekur meš sér mannkyniš ķ holdtekju sinni og framber žaš Föšurnum žegar hann framber sjįlfan sig. Jesśs, Oršiš sem geršist hold, fęr ķ mannlegri bęn sinni hlutdeild ķ öllu žvķ sem "bręšur hans" fį aš reyna; hann sér aumur į veikleika žeirra til aš frelsa žį. [47] Til žess var hann sendur af Föšurnum. Orš hans og verk eru žannig sjįanlegur vitnisburšur um bęn hans ķ leyndum.

2603. Gušspjallamennirnir hafa varšveitt tvęr ašrar enn afdrįttarlausari bęnir Krists mešan opinbert hiršisstarf hans stóš yfir. Bįšar byrja žęr į žakkaroršum. Ķ žeirri fyrri jįtar Jesśs Föšurinn, višurkennir hann og vegsamar žvķ hann hafi huliš leyndardóma rķkisins žeim sem telja sig lęrša en opinberaš žį hinum smįu, hinum fįtęku sęlubošanna. [48] Upphrópun hans, "Jį, Fašir!" lętur ķ ljós djśp hjarta hans, hśn sżnir tryggš hans viš žaš sem Föšurnum er "žóknanlegt," hśn endurómar Fiat ("verši… ") móšur hans viš getnaš hans og er fyrirboši um žaš sem hann mun segja viš Föšurinn ķ angist sinni. Öll bęn Jesś er fólgin ķ žessari įstrķku tryggš mannlegs hjarta hans viš leyndardóm vilja Föšurins. [49]

2604. Seinni bęnin, įšur en Lasarus er reistur upp, er skrįš af heilögum Jóhannesi. [50] Žakkarorš fara į undan atburšinum: "Fašir, ég žakka žér aš žś hefur bęnheyrt mig," sem gefur til kynna aš Faširinn heyrir įvallt bęnir hans. Jesśs bętir strax viš: "Ég vissi aš sönnu aš žś heyrir mig įvallt," sem gefur til kynna aš hann var stöšugt aš bišja slķkra bęna. Bęn Jesś, sem einkennist af žakkargjörš, opinberar okkur hvernig į aš bišja: įšur en gjöfin er gefin bindur Jesśs tryggš sķna viš hann sem gefur og sem gefur sjįlfan sig meš žvķ aš gefa. Sį sem gefur er dżrmętari en gjöfin; hann er "fjįrsjóšurinn" og žaš er ķ honum sem hjarta Sonarins er stöšugt; gjöfin er gefin "aš auki." [51] Prestabęn Jesś skipar sérstakan sess ķ rįšdeild hjįlpręšisins. [52] Viš munum hugleiša hana viš lok fyrsta žįttar. Hśn opinberar hina ęvarandi bęn ęšstaprests okkar og geymir samtķmis žaš sem hann kennir okkur um bęn okkar til Föšur okkar og tekiš veršur til mešferšar ķ öšrum žętti.

2605. Žegar tķminn er runninn upp fyrir hann aš uppfylla elskandi fyrirętlun Föšurins bregšur Jesśs upp mynd af žvķ hversu óendanlega djśp sonarbęn hans er og ekki einungis įšur en hann gefur sjįlfan sig af fśsum vilja ("Fašir… ekki minn heldur žinn vilji") [53] heldur jafnvel meš sķšustu oršum sķnum į krossinum žar sem bęn og sjįlfsgjöf verša eitt: "Fašir, fyrirgef žeim, žvķ aš žeir vita ekki hvaš žeir gjöra"; [54] "Sannlega segi ég žér: Ķ dag skaltu vera meš mér ķ Paradķs"; [55] "Kona, nś er hann sonur žinn" - "Nś er hśn móšir žķn"; [56] "Mig žyrstir"; [57] "Guš minn, Guš minn, hvķ hefur žś yfirgefiš mig?"; [58] "Žaš er fullkomnaš" [59] "Fašir, ķ žķnar hendur fel ég anda minn," [60] alveg žar til hann hrópaši "hįrri röddu" žegar hann lést og gaf upp anda sinn. [61]

2606. Allar naušir mannkynsins, naušir allra tķma, sem hneppt er ķ žręldóm syndar og dauša, allar bęnir og įrnašur hjįlpręšissögunnar safnast saman ķ žessu hrópi Oršsins sem geršist hold. Hér tekur Faširinn viš žeim og žaš er framar öllum vonum aš hann svarar žeim meš žvķ aš reisa upp Son sinn. Žannig uppfyllist og fullkomnast drama bęnarinnar ķ rįšdeild sköpunarinnar og hjįlpręšisins. Saltarinn fęrir okkur lykilinn aš bęninni ķ Kristi. Žaš er ķ upprisunni "ķ dag" sem Faširinn segir: "Žś ert Sonur minn. Ķ dag gat ég žig. Biš žś mig og ég mun gefa žér žjóširnar aš erfš og endimörk jaršar aš óšali." [62] Hebreabréfiš lętur ķ ljós meš įhrifamiklum hętti hvernig bęn Jesś fullnaši sigur hjįlpręšisins: "Į jaršvistardögum sķnum bar hann fram meš sįrum kveinstöfum og tįraföllum bęnir og aušmjśk andvörp fyrir žann, sem megnaši aš frelsa hann frį dauša, og fékk bęnheyrslu vegna gušhręšslu sinnar. Og žótt hann Sonur vęri, lęrši hann hlżšni af žvķ sem hann leiš. Žegar hann var oršinn fullkominn, gjöršist hann öllum žeim, er honum hlżša, höfundur eilķfs hjįlpręšis." [63]

JESŚS KENNIR OKKUR AŠ BIŠJA

2607. Žegar Jesśs bišst fyrir er hann žį žegar aš kenna okkur aš bišja. Bęn hans til Föšur sķns er hin gušdómlega leiš (leiš trśar, vonar og kęrleika) bęnar okkar til Gušs. En gušspjalliš fęrir okkur einnig afdrįttarlausa kennslu Jesś um bęnina. Eins og vitur kennari nęr hann haldi į okkur žar sem viš erum og leišir okkur smįm saman til Föšurins. Žegar Jesśs įvarpar mannfjöldann sem fylgir honum byggir hann į žvķ sem fjöldinn žekkir žį žegar um bęnina śr gamla sįttmįlanum og kynnir žeim žaš nżja ķ rķkinu sem ķ vęndum er. Žvķ nęst opinberar hann žeim žetta nżja meš dęmisögum. Aš lokum talar hann opinskįtt um Föšurinn og Heilagan Anda viš lęrisveina sķna sem eiga eftir aš vera uppfręšarar bęnarinnar ķ kirkju hans.

2608. Frį og meš fjallręšunni krefst Jesśs afturhvarfs hjartans: Sęttir viš bróšur sinn įšur en fórnargjöfin er fęrš į altariš, elska óvini sķna og bišja fyrir žeim sem ofsękja mann, bišja til Föšurins ķ leynum, ekki fara meš fįnżta męlgi, fyrirgefa śr djśpum hjartans ķ bęn, hafa hreint hjarta og leita fyrst rķkisins. [64] Slķkum sinnaskiptum barnsins er aš öllu leyti beint til Föšurins.

2609. Žegar hjartaš hefur skuldbundiš sig til afturhvarfs lęrir žaš aš bišja ķ trś. Trś er aš bindast barnslegri tryggš viš Guš umfram žaš sem viš höfum tilfinningar fyrir og skiljum. Žetta er mögulegt vegna žess aš įstkęr Sonurinn veitir okkur ašgang aš Föšurnum. Hann getur bešiš okkur aš "leita" og "knżja į" žar sem hann sjįlfur er hlišiš og vegurinn. [65]

2610. Į sama hįtt og Jesśs bišur til Föšurins og fęrir honum žakkir įšur en hann meštekur gjafir sķnar, žannig kennir hann okkur aš hafa barnslega dirfsku: "Hvers sem žér bišjiš ķ bęn yšar, žį trśiš, aš žér hafiš öšlast žaš, og yšur mun žaš veitast." [66] Slķkur er mįttur efalausrar bęnar og trśar: "Sį getur allt sem trśir." [67] Jesśs er jafn hryggur yfir "vantrś" nįunga sinna og hvaš lęrisveinar hans eru "trślitlir" [68] og hann er hugfanginn yfir mikilli trś rómverska hundrašshöfšingjans og kanversku konunnar. [69]

2611. Bęn trśarinnar felst ekki eingöngu ķ žvķ aš segja "herra, herra," heldur aš gera vilja Föšurins af heilum huga. [70] Jesśs hvetur lęrisveina sķna aš sżna ķ bęnum sķnum aš žeim sé umhugaš um aš eiga samstarf viš fyrirętlun Gušs. [71]

2612. Ķ Jesś er "Gušs rķki ķ nįnd". [72] Hann kallar žį til sinnaskipta og trśar sem į hann hlżša og einnig til įrvekni. Lęrisveinninn bķšur įrvakur ķ bęn sinni, hann hlustar eftir honum sem er og sem kemur og gerir žaš ķ minningu um fyrstu komu hans ķ aušmżkt holdsins og ķ von um endurkomu hans ķ dżrš. [73] Ķ samfélagi viš meistara sinn er bęn lęrisveinanna barįtta; einungis meš žvķ aš vera vakandi ķ bęninni foršast mašur aš falla ķ freistni. [74]

2613. Heilagur Lśkas gefur okkur žrjįr dęmisögur um bęnina og fjalla žęr allar um grundvallaratriši:
- Fyrsta sagan um "įgengna vininn" [75] segir okkur aš bišja įkaft: "Knżiš į og fyrir yšur mun upp lokiš verša." Honum sem bišur meš žessum hętti mun hinn himneski Fašir gefa "eins og hann žarf" og sérstaklega Heilagan Anda sem hefur allar gjafir ķ sér.
- Önnur sagan um "įgengnu ekkjuna" [76] beinist aš einum eiginleika bęnarinnar: įvallt er naušsynlegt aš bišja sleitulaust og meš langlyndi trśarinnar. "En mun Mannssonurinn finna trśna į jöršu, žegar hann kemur?"
- Žrišja sagan um "farķseann og tollheimtumanninn" [77] varšar aušmżkt hjartans sem bišur. "Guš, vertu mér syndugum lķknsamur!" Kirkjan gerir žessa bęn ęvarandi aš sinni: Kyrie eleison!

2614. Žegar Jesśs hefur af einlęgni trśaš lęrisveinum sķnum fyrir leyndardómi bęnarinnar til Föšurins, opinberar hann žeim hvernig bęn žeirra og okkar į aš vera eftir aš hann hefur snśiš aftur til Föšurins ķ dżrlegu mannešli sķnu. Žaš er nżtt aš "bišja ķ hans nafni". [78] Trś į Soninn fęrir lęrisveinunum žekkingu į Föšurnum vegna žess aš Jesśs er "vegurinn, sannleikurinn og lķfiš". [79] Trśin ber įvöxt sinn ķ kęrleika. Žaš merkir aš halda orš og boš Jesś, aš vera meš honum ķ Föšurnum sem ķ honum elskar okkur žaš mikiš aš hann er meš okkur. Ķ žessum nżja sįttmįla er fullvissan um aš bęn okkar sé heyrš grundvölluš į bęn Jesś. [80]

2615. En žaš er ekki allt. Žaš sem Faširinn gefur okkur žegar bęn okkar er sameinuš bęn Jesś er aš viš fįum "annan hjįlpara, aš hann sé hjį yšur aš eilķfu, Anda sannleikans." [81] Žetta nżja ķ bęninni og ķ stašreyndum hennar kemur ķ ljós ķ kvešjuręšunni. [82] Ķ Heilögum Anda er kristin bęn kęrleikssamfélag viš Föšurinn, ekki einungis fyrir tilstušlan Krists heldur einnig ķ honum: "Hingaš til hafiš žér einskis bešiš ķ mķnu nafni. Bišjiš, og žér munuš öšlast, svo aš fögnušur yšar verši fullkominn." [83]

JESŚS HEYRIR BĘNIR OKKAR

2616. Bęnum beint til Jesś hefur hann žegar svaraš meš hiršisstarfi sķnu į jöršu, ķ tįknum sem sjį fyrir um mįtt dauša hans og upprisu: Jesśs heyrir bęn trśarinnar sem lįtin er ķ ljós meš oršum (lķkžrįi mašurinn, Jaķrus, kanverska konan, góši ręninginn) [84] eša meš žögninni (žeir sem bįru lama manninn, konan meš blóšlįt sem snerti klęši hans, tįr og smyrsl bersyndugu konunnar). [85] Hin eindregna bón blindu mannanna, "miskunna žś okkur, sonur Davķšs" eša "sonur Davķšs, Jesśs, miskunna žś mér!" er endurnżjuš ķ bęnahefšinni meš Jesśbęninni: "Drottinn Jesśs Kristur, Sonur Gušs, miskunna mér syndugum!" [86] Hvort sem žaš snżst um aš lękna sjśkleika eša fyrirgefa syndir svarar Jesśs įvallt bęn sem bešin er ķ trś: "Trś žķn hefur frelsaš žig, far žś ķ friši." Heilagur Įgśstķnus dregur saman į undursamlegan hįtt žrjįr hlišar bęnar Jesś: "Hann bišur fyrir okkur sem prestur, hann bišur ķ okkur sem höfuš okkar og til hans bišjum viš sem Guš okkar. Viš skulum žvķ greina rödd okkar ķ honum og rödd hans ķ okkur." [87]

BĘN MARĶU MEYJAR

2617. Bęn Marķu opinberast okkur žegar ljómar af fyllingu tķmans. Į undan holdtekju Sonar Gušs og į undan śthellingu Heilags Anda er bęn hennar ķ einstöku samstarfi viš fyrirętlun Föšurins um kęrleika og gęsku: Viš bošunina fyrir getnaši Krists; į hvķtasunnunni fyrir myndun kirkjunnar, lķkama Krists. [88] Ķ trś aušmjśkrar ambįttar sinnar fęr gjöf Gušs žęr vištökur sem hann hafši vęnst frį upphafi tķmanna. Hśn sem hinn almįttugi hafši gert "full nįšar" svarar meš žvķ aš offra sér allri: "Sjį, ég er ambįtt Drottins. Verši mér eftir orši žķnu." "Fiat" ("verši… "): žetta er hin kristna bęn: aš vera allur Gušs žvķ hann er allur okkar.

2618. Gušspjalliš sżnir okkur hvernig Marķa bišur og leitar įrnašar ķ trś. ķ Kana [89]bišur móšir Jesś son sinn um žaš sem į vantar ķ brśškaupsveislu en hśn er tįkn um ašra veislu - brśškaupsveislu lambsins žegar hann, lambiš, gefur lķkama sinn og blóš aš beišni kirkjunnar, brśšar sinnar. Og į stundu nżja sįttmįlans, viš fętur krossins, [90] er Marķa bęnheyrš sem konan, hin nżja Eva, hin sanna "móšir allra lifenda."

2619. Žess vegna er Lofsöngur Marķu, [91] hinn latneski Magnificat eša bżsanski Megalynei, bęši söngur móšur Gušs og móšur kirkjunnar; söngur dóttur Sķonar og hins nżja lżšs Gušs; žakkargjöršarsöngur fyrir fullnustu nįšarinnar sem er śthellt ķ rįšdeild hjįlpręšisins og söngur hinna "fįtęku" sem hafa fengiš vonir sķnar uppfylltar meš efndum į fyrirheitunum sem gefin voru forfešrum okkar, "Abraham og nišjum hans ęvinlega."

Ķ STUTTU MĮLI

2620. Sonarbęn Jesś er hin fullkomna fyrirmynd bęnar ķ Nżja testamentinu. Bęn Jesś sem oft er bešin ķ einveru og ķ leynum felur ķ sér kęrleiksrķka hollustu viš vilja Föšurins jafnvel į krossinum og algera vissu um aš vera bęnheyršur.

2621. Ķ kennslu sinni kennir Jesśs lęrisveinum sķnum aš bišja meš hreinu hjarta, meš lifandi og višvarandi trś og meš barnslegri dirfsku. Hann kallar žį til įrvekni og bżšur žeim aš fęra Guši bęnir sķnar ķ hans nafni. Jesśs Kristur svarar sjįlfur bęnum sem beint er til hans.

2622. Bęnir Marķu meyjar, Fiat hennar (verši… ) og Lofsöngur (Magnificat), einkennast af žvķ aš hśn gefur sjįlfa sig sem örlįta gjöf ķ trś.

« 3. GREIN - Į DÖGUM KIRKJUNNAR

2623. Į hvķtasunnudeginum var fyrirheitna Andanum śthellt yfir lęrisveinana žar sem žeir voru "allir saman komnir." [92] Mešan žeir bišu Andans voru "allir žessir meš einum huga stöšugir ķ bęninni." [93] Andinn sem kennir kirkjunni og minnir hana į allt sem Jesśs sagši [94] įtti einnig aš móta hana ķ bęnalķfi sķnu.

2624. Ķ fyrsta samfélaginu ķ Jerśsalem "ręktu [hinir trśušu] trślega uppfręšslu postulanna og samfélagiš, brotning braušsins og bęnirnar." [95] Žessi röš einkennir bęn kirkjunnar: Hśn er grundvölluš į hinni postullegu trś, hśn stašfestist af kęrleikanum; hśn fęr nęringu sķna ķ evkaristķunni.

2625. Ķ fyrsta lagi eru žetta bęnir sem hinir trśušu heyra og lesa um ķ Ritningunum en bišja einnig sjįlfir
- sérstaklega bęnir Sįlmanna ķ ljósi fullnustu žeirra ķ Kristi. [96] Heilagur Andi sem žannig heldur minningu Krists į lofti ķ bišjandi kirkju hans, leišir hana einnig til fullnustu sannleikans og uppörvar nżtt oršalag sem tjįir óręšan leyndardóm Krists sem er aš verki ķ lķfi kirkju hans, sakramentunum og erindi. Žetta oršalag žróast ķ hinum miklu hefšum andlegs lķfs og helgisiša. Form bęnarinnar eins og žaš birtist ķ hinum postullegu og kanónķsku Ritningum er undirstaša hinnar kristnu bęnar.

I. BLESSUN OG TILBEIŠSLA

2626. Blessunin lętur ķ ljós grundvallarhręringu kristinnar bęnar: Hśn leišir saman Guš og mann. Ķ blessuninni sameinast gjöf Gušs og vištaka mannsins žegar žeir kallast į. Blessunarbęnin er svar mannsins viš gjöf Gušs: Žar sem Guš blessar er hinu mannlega hjarta kleift aš blessa aftur hann sem er uppspretta allrar blessunar.

2627. Žessi hręring birtist ķ tveimur grundvallarformum: Bęn okkar stķgur upp ķ Heilögum Anda ķ gegnum Krist til Föšurins - viš blessum hann fyrir aš hafa blessaš okkur [97] hśn sįrbišur um nįš Heilags Anda sem ķ gegnum Krist stķgur nišur frį Föšurnum - hann blessar okkur. [98]

2628. Tilbeišslan er fyrsta višhorf žess manns sem jįtar aš hann sé sköpuš vera frammi fyrir skapara sķnum. Hśn upphefur mikilleika Drottins sem skapaši okkur [99] og almętti frelsarans sem frelsar okkur frį hinu illa. Tilbeišsla er hollustueišur andans viš "konung dżršarinnar," [100] žögul lotning ķ nęrveru Gušs "sem įvallt er meiri." [101] Tilbeišsla į žrķheilögum og alvalda Guši kęrleikans fyllir okkur aušmżkt og veitir okkur fullt traust žegar viš bišjum sįrt og innilega.

II. BĘNAĮKALL

2629. Fjölbreytilegur oršaforši er hafšur um grįtbęnina ķ Nżja testamentinu: Leitiš eftir, bišjiš um, sįrbęniš, įkalliš, grįtbęniš, hrópiš upp og jafnvel "strķšiš ķ bęn." [102] Hśn tekur venjulega į sig žį mynd aš bešiš er lķknar žvķ žaš er mönnum nęrtękast: Žaš er ķ žessari mynd bęnarinnar sem viš sżnum skilning į sambandi okkar viš Guš. Sem skapašar verur erum viš sjįlf ekki okkar eigiš upphaf, ekki herrar yfir andstreymi, ekki okkar endanlegt takmark. En žar eš viš erum syndarar vitum viš sem kristnir menn aš viš höfum snśiš baki viš Föšurnum. Meš bęnaįkallinu höfum viš žį žegar snśiš aftur til hans.

2630. Varla er hęgt aš segja aš Nżja testamentiš geymi nokkrar harmkvęlabęnir eins og er svo algengt ķ Gamla testamentinu. Ķ hinum upprisna Kristi er įkall kirkjunnar uppörvaš af von enda žótt viš bķšum enn ķ eftirvęntingu og veršum į degi hverjum aš taka sinnaskiptum į nż. Kristiš įkall, žaš sem heilagur Pįll kallar "stunur," rķs upp śr öšrum djśpum, śr djśpum sköpunar sem hefur "fęšingahrķšir" og okkar "mešan vér bķšum… [endurlausnar lķkama vorra]. Žvķ aš ķ voninni erum vér hólpnir oršnir." [103] En aš lokum "meš andvörpum, sem ekki veršur oršum aš komiš" hjįlpar Heilagur Andi "oss ķ veikleika vorum. Vér vitum ekki, hvers vér eigum aš bišja eins og ber, en sjįlfur Andinn bišur fyrir oss meš andvörpum sem ekki veršur oršum aš komiš." [104]

2631. Fyrsta skrefiš ķ bęnaįkallinu er aš bišja um fyrirgefningu eins og tollheimtumašurinn ķ dęmisögunni: "Guš, vertu mér syndugum lķknsamur!" [105] Žaš er forsenda fyrir bęn sem er réttlįt og hrein. Trśföst aušmżkt fęrir okkur į nż inn ķ birtuna frį samfélagi Föšurins viš Son sinn Jesśm Krist og til samfélags hvers viš annan til aš "hvaš sem vér bišjum um fįum vér hjį honum." [106] Aš bišja um fyrirgefningu er forsenda altarisžjónustunnar og persónulegrar bęnar.

2632. Kristin bęn snżst um löngun og leit eftir rķkinu sem kemur, eins og Kristur hefur kennt. [107] Bęnir okkar eru stigskiptar: Viš bišjum fyrst um aš rķkiš komi, žvķ nęst um žaš sem er naušsynlegt til aš taka į móti žvķ og eiga samstarf um komu žess. Žessi samvinna viš erindi Krists og Heilags Anda sem nś er erindi kirkjunnar, er višfang bęnar hins postullega safnašar. [108] Žaš er bęn Pįls, postulans einstaka, sem opinberar okkur hvernig gušdómleg umhyggja fyrir öllum kirkjum į aš vera kristinni bęn innblįstur. [109] Meš bęn sinni vinnur hver skķršur mašur aš komu rķkisins.

2633. Žegar viš eigum hlut ķ frelsandi kęrleika Gušs skiljum viš aš sérhver neyš getur oršiš višfang bęnarinnar. Kristur sem tók į sig alla hluti til aš endurleysa alla hluti er dżrlegur geršur meš žvķ sem viš bišjum Föšurinn ķ hans nafni. [110] Žaš er ķ žessari tiltrś aš heilagur Jakob og heilagur Pįll hvetja okkur aš bišja įn aflįts. [111]

III. ĮRNAŠARBĘN

2634. Aš bišja įrnašar er bęnaįkall sem fęr okkur til aš bišja eins og Jesśs. Hann er hinn eini įrnašarmašur hjį Föšurnum fyrir alla menn, sérstaklega syndara. [112] "Žess vegna getur hann og til fulls frelsaš žį sem fyrir hann ganga fram fyrir Guš, žar sem hann įvallt lifir til aš bišja fyrir žeim." [113] Heilagur Andi "bišur sjįlfur fyrir oss… og bišur fyrir heilögum eftir vilja Gušs." [114]

2635. Sķšan į dögum Abrahams hefur įrnašur
- aš bišja um eitthvaš öšrum til handa - einkennt žaš hjarta sem er samhljóma miskunn Gušs. Į dögum kirkjunnar tekur įrnašur kristinna manna žįtt ķ įrnaši Krists; žaš lżsir sér ķ samfélagi heilagra. Meš įrnaši sķnum lķtur sį sem bišur "ekki ašeins į eigin hag, heldur einnig annarra," jafnvel aš žvķ marki aš bišja fyrir žeim sem gera honum illt. [115]

2636. Fyrstu kristnu samfélögin stundušu af kappi žess konar félagsskap. [116] Žannig gefur Pįll postuli žeim hlut ķ žjónustu sinni viš aš boša fagnašarerindiš117 en bišur žeim einnig įrnašar. [118] Įrnašur kristinna manna žekkir engin landamęri: "fyrir öllum mönnum, fyrir konungum og öllum žeim sem hįtt eru settir," fyrir žeim sem ofsękja, fyrir hjįlpręši žeirra sem hafna fagnašarbošskapnum. [119]

IV. ŽAKKARBĘN

2637. Žakkir einkenna bęn kirkjunnar. Meš žvķ aš hafa um hönd evkaristķuna kunngerir hśn žaš sem hśn er og veršur žaš meš enn fyllri hętti. Žvķ ķ hjįlpręšisverkinu gerir Kristur sköpunina frjįlsa af synd og dauša til aš helga hana į nż og gefa hana aftur Föšurnum, honum til dżršar. Meš žökkum sķnum taka limir lķkamans žįtt ķ žakkargerš höfušs žeirra.

2638. Lķkt og ķ bęnaįkallinu getur hver atburšur og sérhver neyš oršiš til žess aš fęršar séu žakkir. Bréf heilags Pįls byrja oft og enda meš žakkargerš žar sem Drottinn Jesśs er įvallt nęrverandi: "Žakkiš alla hluti, žvķ aš žaš er vilji Gušs meš yšur ķ Kristi Jesś"; "Veriš stašfastir ķ bęninni. Vakiš og bišjiš meš žakkargjörš." [120]

V. LOFGJÖRŠARBĘN

2639. Lofgjöršin er sś bęnagerš sem hvaš skjótast jįtar aš Guš er Guš. Hśn lofsyngur Guš sjįlfs hans vegna og gefur honum dżrš, algerlega óhįš žvķ hvaš hann gerir, einfaldlega vegna žess aš HANN ER. Hśn į hlutdeild ķ sęlli hamingju hinna hjartahreinu sem elska Guš ķ trś įšur en žeir sjį hann ķ dżrš. Ķ lofgjöršinni sameinast Andinn okkar anda til aš bera vott um aš viš erum börn Gušs, [121] hann vitnar um Soninn eina en ķ honum höfum viš öšlast barnarétt og fyrir hann gerum viš Faširinn dżrlegan. Lofgjöršin umfašmar ašrar bęnageršir og ber žęr fram fyrir hann sem er uppspretta hennar og takmark: "Einn Guš, Faširinn, sem allir hlutir eru frį og lķf vort stefnir til." [122]

2640. Ķ gušspjalli sķnu lętur heilagur Lśkas oft ķ ljós undrun og lof vegna dįsemdaverka Krists og ķ Postulasögu sinni leggur hann įherslu į aš žau séu verk Heilags Anda: samfélagiš ķ Jerśsalem, lami mašurinn sem Pétur og Jóhannes lęknušu, mannfjöldinn sem lofaši Guš og heišingjarnir ķ Pisidķu sem "glöddust og vegsömušu orš Gušs." [123]

2641. "Įvarpiš hver annan meš sįlmum, lofsöngum og andlegum ljóšum. Syngiš og leikiš fyrir Drottin ķ hjörtum yšar." [124] Lķkt og hinir innblįsnu skrifarar Nżja testamentisins lįsu fyrstu kristnu samfélögin bękur Sįlmanna meš nżjum hętti og sungu ķ žeim leyndardóm Krists. Ķ nżjung Andans settu žau einnig saman lofsöngva og ljóš ķ ljósi hins fįheyrša atburšar sem Guš kom til leišar ķ Syni sķnum: holdtekju hans, dauša hans sem sigraši daušann, upprisu hans og uppstigningu til hęgri handar Föšurnum. [125] Lofgjöršarsįlmurinn, lofsöngurinn um Guš, stķgur upp frį žessu "dįsemdarverki" allrar fyrirętlunar hjįlpręšisins. [126]

2642. Opinberunin "sem verša į innan skamms," Opinberun Jóhannesar, berst meš söngvum hinna himnesku helgisiša [127] og einnig meš fyrirbęnum "vottanna" (pķslarvottanna). [128] Spįmennirnir og dżrlingarnir, allir žeir sem drepnir voru į jöršu sakir vitnisburšar žeirra um Jesśm, herskari žeirra sem fariš hafa ķ gegnum hinar miklu žrengingar og eru farnir į undan okkur inn ķ rķkiš, syngja honum allir lof og dżrš sem situr į hįsętinu sem og lambinu. [129] Ķ samfélagi viš žį syngur kirkjan į jöršu einnig žessa söngva ķ trś sinni ķ andstreyminu. Meš įkalli sķnu og įrnaši vonar trśin gegn allri von og fęrir "Föšur ljósanna" žakkir en frį honum kemur nišur "sérhver fullkomin gįfa." [130] Žannig er trśin hrein lofgjörš.

2643. Evkaristķan geymir og tjįir allar geršir bęnar: Hśn er "hin hreina fórn" alls lķkama Krists til dżršar nafni Gušs [131] og samkvęmt trśarhefšum austurs og vesturs er hśn sjįlf "lofgjöršarfórnin".

Ķ STUTTU MĮLI

2644. Heilagur Andi, sem kennir kirkjunni og minnir hana į allt sem Jesśs sagši, leišbeinir henni einnig viš aš lifa ķ bęn og hvetur til nżrra tjįninga į grundvallargeršum bęnarinnar: blessun, įkalli, įrnaši, žökkum og lofgjörš.

2645. Žar sem Guš blessar mannlegt hjarta er žvķ kleift aš blessa aftur hann sem er uppspretta allrar blessunar.

2646. Višfang bęnaįkallsins er fyrirgefning, leit aš Gušsrķki og hver sönn naušsyn.

2647. Įrnašarbęn felst ķ žvķ aš bišja fyrir hönd annars. Hśn žekkir engin landamęri og nęr hśn til žess aš bišja fyrir óvini sķnum.

2648. Sérhver fögnušur og žjįning, sérhver atburšur og naušsyn getur oršiš tilefni žakkar sem meš žvķ aš eiga hlutdeild ķ žökkum Krists ętti aš fylla allt lķf manns: "Žakkiš alla hluti" (1Ž 5:18).

2649. Lofgjöršarbęnin er fullkomlega óeigingjörn og rķs upp til Gušs. Hśn lofsyngur hann og gefur honum dżrš sjįlfs hans vegna, algerlega óhįš žvķ hvaš hann hefur gert, einfaldlega vegna žess aš HANN ER.

Nęsti kafli


Óopinber śtgįfa © Reynir K. Gušmundsson žżddi


  1. Sl 8:6; 8:2.
  2. Sbr. P 17:27.
  3. 1M 3:9, 13.
  4. Heb 10:5-7.
  5. Sbr. 1M 4:4, 26; 1M 5:24.
  6. 1M 6:9; 8:20-9:17.
  7. 1M 9:8-16.
  8. 1M 12:4.
  9. Sbr. 1M 15:2 o.įfr.
  10. Sbr. 1M 15:6; 17:1 o.įfr.
  11. Sbr. 1M 18:1-15; Lk 1:26-38.
  12. Sbr. 1M 18:16-33.
  13. Heb 11:17.
  14. 1M 22:8; Heb 11:19.
  15. Rm 8:32.
  16. Sbr. Rm 8:16-21.
  17. Sbr. 1M 28:10-22.
  18. Sbr. 1M 32:24-30; Lk 18:1-8.
  19. 1Tm 2:5.
  20. 2M 3:1-10.
  21. 2M 33:11.
  22. 4M 12:3, 7-8.
  23. Sbr. 2M 34:6.
  24. Sbr. 2M 17:8-12; 4M 12:13-14.
  25. Sl 106:23; sbr. 2M 32:1-34:9.
  26. 1S 3:9-10; sbr. 1:9-18.
  27. 1S 12:23.
  28. Sbr. 2S 7:18-29.
  29. 1Kon 8:10-61.
  30. Sl 24:6.
  31. 1Kon 18:39.
  32. Jk 5:16b-18.
  33. Sbr. 1Kon 17:7-24.
  34. Sbr. 1Kon 19:1-14; sbr. 2M 33:19-23.
  35. 2Kor 4:6; sbr. Lk 9:30-35.
  36. Sbr. Am 7:2, 5; Jes 6:5, 8, 11; Jer 1:6; 15:15-18; 20:7-18.
  37. Esr 9:6-15; Neh 1:4-11; Jn 2:3-10; Tb 3:11-16; Jdt 9:2-14.
  38. Sbr. GILH, nr. 100-109.
  39. DV 2.
  40. Hl. Ambrósķus, In psalmum 1 enarratio, 1, 9: PL 14, 924; LH, laugardagur 10. vika, OR.
  41. Sbr. Lk 1:49; 2:19; 2:51.
  42. Lk 2:49.
  43. Sbr. Lk 3:21; 9:28; 22:41-44.
  44. Sbr. Lk 6:12; 9:18-20; 22:32.
  45. Lk 11:1.
  46. Sbr. Mk 1:35; 6:46; Lk 5:16.
  47. Sbr. Heb 2:12, 15; 4:15.
  48. Sbr. Mt 11:25-27 og Lk 10:21-23.
  49. Sbr. Ef 1:9.
  50. Sbr. Jh 11:41-42.
  51. Mt 6:21,33.
  52. Sbr. Jh 17.
  53. Lk 22:42.
  54. Lk 23:34.
  55. Lk 23:43.
  56. Jh 19:26-27.
  57. Jh 19:28.
  58. Mk 15:34; sbr. Sl 22:2.
  59. Jh 19:30.
  60. Lk 23:46.
  61. Sbr. Mk 15:37; Jh 19:30b.
  62. Sl 2:7-8; sbr. P 13:33.
  63. Heb 5:7-9.
  64. Sbr. Mt 5:23-24, 44-45; 6:7, 14-15, 21, 25, 33.
  65. Sbr. Mt 7:7-11, 13-14.
  66. Mk 11:24.
  67. Mk 9:23; sbr. Mt 21:22.
  68. Sbr. Mk 6:6; Mt 8:26.
  69. Sbr. Mt 8:10; 15:28.
  70. Sbr. Mt 7:21.
  71. Sbr. Mt 9:38; Lk 10:2; Jh 4:34.
  72. Mk 1:15.
  73. Sbr. Mk 13; Lk 21:34-36.
  74. Sbr. Lk 22:40, 46.
  75. Sbr. Lk 11:5-13.
  76. Sbr. Lk 18:1-8.
  77. Sbr. Lk 18:9-14.
  78. Jh 14:13.
  79. Jh 14:6.
  80. Sbr. Jh 14:13-14.
  81. Jh 14:16-17.
  82. Sbr. Jh 14:23-26; 15:7, 16; 16:13-15; 16:23-27.
  83. Jh 16:24.
  84. Sbr. Mk 1:40-41; 5:36; 7:29; sbr. Lk 23:39-43.
  85. Sbr. Mk 2:5; 5:28; Lk 7:37-38.
  86. Mt 9:27; Mk 10:48.
  87. Hl. Įgśstķnus, En. in Ps. 85, 1: PL 37, 1081; sbr. GILH 7.
  88. Sbr. Lk 1:38; P 1:14.
  89. Sbr. Jh 2:1-12.
  90. Sbr. Jh 19:25-27.
  91. Sbr. Lk 1:46-55.
  92. P 2:1.
  93. P 1:14.
  94. Sbr. Jh 14:26.
  95. P 2:42.
  96. Sbr. Lk 24:27, 44.
  97. Sbr. Ef 1:3-14; 2Kor 1:3-7; 1Pt 1:3-9.
  98. Sbr. 2Kor 13:14; Rm 15:5-6, 13; Ef 6:23-24.
  99. Sbr. Sl 95:1-6.
  100. Sl 24:9-10.
  101. Sbr. hl. Įgśstķnus, En. in Ps. 62, 16: PL 36, 757-758.
  102. Sbr. Rm 15:30; Kól 4:12.
  103. Rm 8:22-24.
  104. Rm 8:26.
  105. Lk 18:13.
  106. 1Jh 3:22; sbr. 1:7-2:2.
  107. Sbr. Mt 6:10, 33; Lk 11:2, 13.
  108. Sbr. P 6:6; 13:3.
  109. Sbr. Rm 10:1; Ef 1:16-23; Fl 1:9-11; Kól 1:3-6; 4:3-4, 12.
  110. Sbr. Jh 14:13.
  111. Sbr. Jk 1:5-8; Ef 5:20; Fl 4:6-7; Kól 3:16-17; 1Ž 5:17-18.
  112. Sbr. Rm 8:34; 1Jh 2:1; 1Tm 2:5-8.
  113. Heb 7:25.
  114. Rm 8:26-27.
  115. Fl 2:4; sbr. P 7:60; Lk 23:28, 34.
  116. Sbr. P 12:5; 20:36; 21:5; 2Kor 9:14.
  117. Sbr. Ef 6:18-20; Kól 4:3-4; 1Ž 5:25.
  118. Sbr. 2Ž 1:11; Kól 1:3; Fl 1:3-4.
  119. 1Tm 2:1; sbr. Rm 12:14; 10:1.
  120. 1Ž 5:18; Kól 4:2.
  121. Sbr. Rm 8:16.
  122. 1Kor 8:6.
  123. P 2:47; 3:9; 4:21; 13:48.
  124. Ef 5:19; Kól 3:16.
  125. Sbr. Fl 2:6-11; Kól 1:15-20; Ef 5:14; 1Tm 3:16; 6:15-16; 2Tm 2:11-13.
  126. Sbr. Ef 1:3-14; Rm 16:25-27; Ef 3:20-21; Jd 24-25.
  127. Sbr. Opb 4:8-11; 5:9-14; 7:10-12.
  128. Opb 6:10.
  129. Sbr. Opb 18:24; 19:1-8.
  130. Jk 1:17.
  131. Sbr. Ml 1:11.