Stella Maris

Marķukirkja

 

Trśfręšslurit Kažólsku Kirkjunnar

 

 

ANNAR HLUTI: LEYNDARDÓMAR KRISTNINNAR HAFŠIR UM HÖND

ANNAR ŽĮTTUR - HIN SJÖ SAKRAMENTI KIRKJUNNAR

ŽRIŠJI KAFLI: SAKRAMENTIN TIL ŽJÓNUSTU VIŠ SAMFÉLAGIŠ

1533. (1212) Skķrnin, fermingin og evkaristķan eru sakramenti kristinnar innvķgslu. Žau leggja grunninn aš sameiginlegri köllun allra kristinna lęrisveina sem er köllun til heilagleika og til žess erindis aš boša heiminum fagnašarerindiš. Žau mišla žeim nįšargjöfum sem eru naušsynlegar til aš lifa samkvęmt Andanum ķ žessu lķfi pķlagrķmsins į leiš til hins himneska föšurlands.

1534. Tvö önnur sakramenti, helgar vķgslur og hjónaband, hafa sįluhjįlp annarra aš augnamiši. Stušli žau jafnframt aš persónulegri sįluhjįlp gerist žaš fyrir žjónustu viš ašra. Žau mišla sérstöku erindi ķ kirkjunni og žjóna til aš byggja upp lżš Gušs.

1535. (784) Žeir sem žegar eru vķgšir meš skķrninni og fermingunni [1] til almenns prestdóms allra trśšara geta žegiš fyrir žessi sakramenti tilteknar vķgslur. Žeir sem žiggja sakramentiš helgar vķgslur eru vķgšir ķ Kristi “til žess aš nęra kirkjuna meš orši Gušs og nįš.” [2] “Aš žvķ er snertir kristin hjón eru žau styrkt og, ef svo mį segja, vķgš meš sérstöku sakramenti til skyldna sinna og tignar.” [3]

6. GREIN - SAKRAMENTIŠ HELGAR VĶGSLUR

1536. (860) Žaš er meš sakramentinu helgar vķgslur aš erindinu sem Kristur fól postulunum er haldiš įfram ķ kirkjunni allt til loka tķmanna. Žannig er žaš sakramenti postullegrar žjónustu er felur ķ sér žrjįr grįšur: žaš sem heyrir til biskupi, presti og djįkna. (Um erindi postullegrar žjónustu sem Kristur stofnsetti, sjį aš ofan nr. 874 o.įfr. Hér veršur einungis fjallaš um žęr sakramentislegu leišir sem žessi žjónusta gengur mann af manni).

I. HVERS VEGNA KALLAST ŽETTA SAKRAMENTI VĶGSLUR (ORDO)?

1537. (922-923, 1631) Ķ rómversku fornöldinni stóš oršiš ordo fyrir fastmótašar stošir samfélagsins, einkum stjórnunarlegar. Ordinatio žżšir innlimun ķ ordo. Kirkjan hefur fastmótašar stošir sem erfikenningin, ekki įn skķrskotunar til Heilagrar Ritningar, [4] hefur frį fornu fari kallaš taxeis (į grķsku) eša ordines. Og žannig er ķ helgisišunum talaš um ordo episcoporum, ordo presbyterorum, ordo diaconorum. Ašrir hópar eru einnig kallašir ordo: trśnemar, meyjar, hjón, ekkjur….

1538. (875, 699) Innlimun ķ eina af žessum stošum kirkjunnar įtti sér staš meš helgihaldi sem nefndist ordinatio, trśarlegri og helgisišalegri athöfn sem var helgun, blessun eša sakramenti. Ķ dag er oršiš ordinatio eša vķgslugerš notaš eingöngu yfir hina sakramentislegu athöfn sem innlimar viškomandi mann ķ žį vķgslu (ordo) sem er biskups-, prests- eša djįknavķgsla og er meira en eintóm śtvalning, śtnefning, skipun eša innsetning af hįlfu samfélagsins žvķ aš hśn veitir gjöf Heilags Anda sem leyfir iškun į “helgu valdi” (sacra potestas) [5] sem einungis getur komiš frį Kristi sjįlfum fyrir tilstilli kirkju hans. Vķgslugeršin nefnist einnig consecratio žvķ aš hśn er śtvalning og innsetning af Kristi sjįlfum sem hann gerir ķ žįgu kirkju sinnar. Handayfirlagning biskupsins įsamt vķgslubęninni myndar hiš sżnilega tįkn vķgslugeršarinnar.

II. SAKRAMENTIŠ HELGAR VĶGSLUR Ķ RĮŠDEILD HJĮLPRĘŠISINS

Prestdómurinn ķ gamla sįttmįlanum

1539. Hinn śtvaldi lżšur var settur af Guši sem “prestarķki og heilagur lżšur”. [6] En af lżš Ķsraels valdi Guš eina af tólf ęttkvķslum hans, ęttkvķsl Levķ, og setti hana til aš fara meš gušsžjónustuna; Guš er sjįlfur arfur hennar. [7] Sérstök athöfn helgaši upphafiš aš prestdóminum ķ gamla sįttmįlanum. Presturinn “er settur fyrir menn til žjónustu frammi fyrir Guši til žess aš bera fram gjafir ogfórnir fyrir syndir”. [8]

1540. (2099) Enda žótt žessi prestdómur hafi veriš stofnsettur til aš boša Orš Gušs og endurreisa samfélagiš viš Guš meš fórnum og bęn [9] var honum eigi aš sķšur ekki kleift aš koma hjįlpręšinu til leišar. Hann varš stöšugt aš endurtaka fórnir sķnar og gat ekki öšlast žį endanlega helgun sem einungis fórn Krists mundi fullna. [10]

1541. Helgisišir kirkjunnar sjį hins vegar ķ prestdómi Arons og žjónustu Levķtanna, lķkt og meš stofnsetningu öldunganna sjötķu, [11] fyrirboša um vķgša žjónustu hins nżja sįttmįla. Žvķ er žaš aš ķ hinni latnesku helgiathöfn bišur kirkjan ķ vķgsluforgildinu viš vķgslu biskupa: Guš og Fašir Drottins vors Jesś Krists.… Fyrir orš nįšar žinnar gafst žś kirkju žinni fyrirmęli, frį öndveršu śtvaldir žś afkomendur Abrahams til aš vera heilög žjóš žķn, žś settir höfšingja og presta og lést aldrei helgistaš žinn vera įn žjónustu.… [12]

1542. Viš vķgslu presta bišur kirkjan: Drottinn, heilagi Fašir.… Žegar į tķš hins fyrri sįttmįla śtheimtu embęttin meš heilaga leyndardóma aš žś veldir til framgangs samfélaginu og ętlunarverki žess menn til aš vera nęstir Móse og Aron aš stétt og viršingu, en žessa tvo geršir žś aš leištogum til aš stjórna lżšnum og helga hann. Į eyšimerkurgöngu žeirra śtbreiddir žś anda Móse gegnum forsjį sjötķu hyggindamanna sem voru honum til stušnings viš aš stjórna lżšnum. Žś gęddir syni Arons allsnęgtum föšur žeirra. [13]

1543. Ķ vķgslubęninni viš vķgslu djįkna jįtar kirkjan: Almįttugi Guš… Kirkjunni,…ķ žvķ skyni aš musteriš nżja eflist og dafni, setur žś žrķskiptan žjónustulżš viš helgar fórnir til vegsemdar nafni žķnu, eins og žś ķ upphafi valdir syni Levķ til žjónustu ķ hinni fyrri tjaldbśš. [14]

Hinn eini prestdómur Krists

1544. (874) Allt žaš sem prestdómur gamla sįttmįlans bošaši uppfyllist ķ Kristi Jesś sem er eini “mešalgangarinn milli Gušs og manna”. [15] Ķ kristinni hefš er litiš į Melkķsedek, “prest Hins Hęsta Gušs”, sem fyrirboša um prestdóm Krists, hinn einstaka “ęšsta prest aš hętti Melkķsedeks” [16] sem er “heilagur, sviklaus og óflekkašur” [17] “žvķ aš meš einni fórn hefur hann um aldur fullkomnaš žį er helgašir verša”, [18] žaš er aš segja, meš sinni einstöku krossfórn.

1545. (1367, 662) Endurlausnarfórn Krists er einstök, framkvęmd ķ eitt skipti fyrir öll; eigi aš sķšur er hśn gerš nęrverandi ķ evkaristķufórn kirkjunnar. Žaš sama į viš um hinn eina prestdóm Krists; hann er geršur nęrverandi meš hinum žjónandi prestdómi įn žess aš žaš rżri hinn einstaka prestdóm Krists: “Einungis Kristur er hinn sanni prestur, hinir eru einungis žjónar hans.” [19]

Tvenns konar hlutdeild ķ prestdómi Krists

1546. (1268) Kristur, ęšsti prestur og eini mešalgangarinn, hefur gert kirkjuna “aš konungsrķki og prestum, Guši sķnum og Föšur til handa.” [20] Allt samfélag trśašra er ķ sjįlfu sér prestasamfélag. Hinir trśušu iška prestdóm sinn sem žeir fį ķ skķrninni meš žįtttöku sinni, hver samkvęmt köllun sinni, ķ erindi Krists sem prestur, spįmašur og konungur. Žaš er fyrir sakramenti skķrnarinnar og fermingarinnar aš hinir trśušu eru “vķgšir til… helgrar prestžjónustu”. [21]

1547. (1142, 1120) Prestdómur sem felst ķ žjónustu og helgivaldi biskupa og presta og almennur prestdómur allra hinna trśušu “taka į sinn hįtt žįtt ķ hinum eina prestdómi sem er Krists”. Žeir eru “skyldir žó aš ešlismunur sé į en eigi ašeins stigsmunur”. [22] Ķ hverju felst hann? Mešan almennur prestdómur hinna trśušu er iškašur meš žvķ aš leiša ķ ljós skķrnarnįšina - lķf trśar, vonar og kęrleika, lķf samkvęmt Andanum - er hinn žjónandi prestdómur til žjónustu viš hinn almenna prestdóm. Hann beinist aš žvķ aš leiša ķ ljós skķrnarnįš allra kristinna manna. Hinn žjónandi prestdómur er leiš sem Kristur hefur til aš byggja stöšugt upp kirkju sķna og leiša hana. Žetta er įstęša žess aš hann fęr sinn farveg ķ sķnu eigin sakramenti, sakramentinu helgar vķgslur.

Ķ persónu Krists, höfušsins…

1548. (875, 792) Ķ embęttisžjónustu hins vķgša žjóns er Kristur sjįlfur nęrverandi ķ kirkjunni sem höfuš lķkama sķns, hiršir hjaršar sinnar, ęšsti prestur endurlausnarfórnarinnar, og sannleikskennandi. Žetta er žaš sem kirkjan į viš žegarhśn segir aš presturinn, fyrir kraft sakramentisins helgar vķgslur, starfi in persona Christi Capitis:23 Hér er um aš ręša sama prestinn, Krist Jesśm, žvķ žjónn hans stendur fyrir helga persónu hans meš sönnum hętti. Žar sem hann er geršur ķ sannleika lķkan ęšstaprestinum į grundvelli prestvķgslunnar sem hann hefur meštekiš, hefur hann vald til aš starfa ķ krafti og ķ eigin persónu Krists (virtute ac persona ipsius Christi). [24] Kristur er uppspretta alls prestdómsins: prestur gamla lögmįlsins var mynd Krists og prestur nżja lögmįlsins starfar ķ persónu Krists. [25]

1549. (1142) Fyrir hina vķgšu žjónustu, sérstaklega hjį biskupum og prestum, er nęrvera Krists sem höfuš kirkjunnar gerš sżnileg mitt ķ samfélagi trśašra. [26] Eins og heilagur Ignatķus frį Antķokkķu segir svo fallega er biskupinn typos tou Patros: Hann er sem lifandi mynd af Guši Föšurnum. [27]

1550. (896, 1128, 1584) Žessi nęrvera Krists ķ sįlnahiršinum ber ekki aš skilja sem svo aš sį sķšarnefndi sé verndašur gegn öllum mannlegum veikleika, drottnunargirni, villu, jafnvel synd. Kraftur Heilags Anda įbyrgist ekki meš sama hętti allar athafnir hiršanna. Žótt žessi įbyrgš nįi til sakramentanna žannig aš jafnvel synd klerksins komi ekki ķ veg fyrir aš nįšin beri įvöxt, skilur hirširinn eftir sig spor meš öšrum athöfnum sķnum sem vitna ekki alltaf um tryggš viš fagnašarerindiš og getur žar af leišandi skašaš hina postullegu frjósemi kirkjunnar.

1551. (876, 1538, 608) Prestdómurinn er hiršisžjónusta. “Embęttiš sem Drottinn hefur fališ hiršum lżš sķns er ķ strangasta skilningi žjónusta”. [28] Hann er ķ einu og öllu tengdur Kristi og mönnunum. Hann hvķlir algjörlega į Kristi og einstökum prestdómi hans: prestdómurinn hefur veriš stofnsettur til hags fyrir mennina og fyrir samneyti kirkjunnar. Sakramentiš helgar vķgslur mišlar “helgu valdi” sem er ekkert annaš en Krists sjįlfs. Iškun slķks myndugleika hefur žannig aš višmišun žį fyrirmynd sem er Kristur en af kęrleika gerši hann sig minnstan og žjón allra. [29] “Drottinn sagši meš skżrum hętti aš umhyggja fyrir hjörš hans vęri sönnun um kęrleika til hans.” [30]

“Ķ nafni allrar kirkjunnar”

1552. Hinn žjónandi prestdómur hefur ekki einungis žaš hlutverk aš standa Kristi ķ staš - höfši kirkjunnar - frammi fyrir samkundu trśašra heldur einnig aš verka ķ nafni allrar kirkjunnar žegar bęn hennar er fęrš Guši og umfram allt žegar evkaristķufórnin er framborin. [31]

1553. (795) “Ķ nafni allrar kirkjunnar” merkir ekki aš prestarnir séu skipašir fulltrśar samfélagsins. Bęn og fórnfęring kirkjunnar verša ekki skilin frį bęn og fórnfęringu Krists, höfušs hennar; žaš er ętķš žannig aš Kristur tilbišur ķ kirkju sinni og fyrir kirkju sķna. Öll kirkjan, lķkami hans, bišur og fórnfęrir sér “fyrir hann og meš honum og ķ honum”, ķ einingu Heilags Anda, Guši Föšurnum. Allur lķkaminn, caput et membra, bišur og fórnfęrir sjįlfum sér og žess vegna eru žeir ķ lķkamanum, sem eru sér ķ lagi žjónar hans, ekki einungis kallašir žjónar Krists heldur einnig žjónar kirkjunnar. Žaš er vegna žess aš hinn žjónandi prestdómur stendur fyrir Krist aš hann getur stašiš fyrir kirkjuna.

III. ŽRĶR ŽĘTTIR SAKRAMENTISINS HELGAR VĶGSLUR

1554. (1536, 1538) “Hin kirkjulega žjónusta, stofnsett af Guši, er innt af hendi ķ žremur grįšum og žaš gera žeir sem jafnvel frį fornu fari hafa veriš nefndir biskupar, prestar og djįknar.” [32] Ķ kažólskri kenningu, sem birtist ķ helgisišunum, ķ kennsluvaldinu og stöšugri venju kirkjunnar, er žaš jįtaš aš hlutdeildin ķ hinum žjónandi prestdómi sé fólgin ķ tveimur grįšum: biskups- og prestsembętti. Djįknaembęttiš er žeim til ašstošar og žjónustu. Af žessum sökum er oršiš sacerdos notaš nś į dögum yfir biskupa og presta en ekki djįkna. Eigi aš sķšur er žaš kažólsk kenning aš veiting allra žriggja grįša, žeim sem felast ķ prestlegri hlutdeild (biskups- og prestsembęttinu) og žjónustu (djįknaembęttinu) fari fram meš sakramentislegri athöfn er nefnist “vķgslugerš”, žaš er aš segja, meš sakramentinu helgar vķgslur: Ekki er žaš sķšur mikilvęgt aš viršing ykkar fyrir djįknunum sé jafn mikil og fyrir Jesś Kristi og aš žaš sé gert meš sama hętti og žegar žiš lķtiš į biskupinn sem ķmynd Föšurins og prestana sem postulana er saman mynda rįš hans. Žvķ hafi einhver kirkja ekki žessa skipan hefur hśn ekki rétt til žess nafns. [33]

Biskupsvķgslan - fullnusta į sakramentinu helgar vķgslur

1555. (861) “Mešal žeirra embętta er voru innan kirkjunnar frį fyrstu tķš, eins og erfikenningin segir okkur, var biskupsembęttiš sem žeir höfšu į hendi er héldu fast viš hina postullegu trś og afhentu eftirmönnum sķnum hana sem postulleg frę. Žaš er žannig… sem hin postullega kenning hefur veriš opinberuš og varšveitt um heim allan, ž.e.a.s. fyrir starf žeirra sem postularnir skipušu, og eftirmenn žeirra, allt til vorra daga”. [34]

1556. (862) “Til žess aš geta ręktaš žessi miklu skyldustörf voru postularnir styrktir sérstakri nįšargjöf Heilags Anda fyrir atbeina Krists. Žessa andlegu nįšargjöf gįfu žeir aftur ašstošarmönnum sķnum meš handayfirlagningu og hefur henni žannig veriš greiddur vegur įfram meš biskupsvķgslunni.” [35]

1557. Annaš Vatķkanžingiš “kennir aš meš biskupsvķgslunni sé veitt fylling hins heilaga vķgslusakramentis, sś fylling sem ķ helgisišaframkvęmd og ķ ritum kirkjufešranna er, įn nokkurs efa, nefnd embętti ęšstaprestsins, fullkomnun (summa) hins helga prestsembęttis.” [36]

1558. (895, 1121) “Biskupsvķgslan įsamt helgunarembęttinu veitir einnig kenni- og stjórnvald.… Meš handayfirlagningunni og vķgsluoršum er Heilagur Andi veittur žeim og hiš heilaga mark vķgslunnar er žannig óafmįanlega letraš į sįlina og einnig taka biskupar į žann helga hįtt aš sér starf Krists į sżnilegan hįtt, starf sem fręšarar, hiršar og prestar, og starfa ķ persónu hans (in Eius persona agant)”. [37] “Meš krafti Heilags Anda sem žeim er gefinn eru biskuparnir žannig grundvallašir sem sannir og įreišanlegir fręšarar, ęšstu prestar og hiršar trśarinnar.” [38]

1559. (877, 882) “Mašur gerist mešlimur félagshóps biskupanna fyrir hina sakramentislegu vķgslu og helgisamneyti sitt viš höfuš og limi félagshópsins.” [39] Einkenni og félagshóplegt ešli biskupsembęttisins kemur mešal annars vel ķ ljós ķ žeirri ęvafornu venju aš kalla saman nokkra biskupa til aš taka žįtt ķ vķgsluathöfn nżs biskups. [40] Į okkar dögum krefst lögmęt vķgsla biskups sérstakra afskipta Rómarbiskups ķ krafti žess aš hann er hin ęšstu sżnilegu tengsl um samneyti hinna stašbundnu kirkna innan hinnar einu kirkju og įbyrgšarmašur frelsis žeirra.

1560. (833, 886) Sem stašgengill Krists hefur hver biskup hiršislega umsjón meš tiltekinni kirkju sem honum hefur veriš fališ aš gęta. En samtķmis ber honum aš sżna öllum kirkjum umhyggju sķna ķ félagi viš bręšur sķna į biskupsstóli: “Enda žótt hver biskup sé einungis lögmętur hiršir žess hluta hjaršarinnar sem honum er fališ aš annast, er hann, sem réttur eftirmašur postulanna aš gušlegri skipan, įbyrgur įsamt hinum biskupunum fyrir postullegu erindi allrar kirkjunnar.” [41]

1561. (1369) Allt sem hér hefur veriš sagt śtskżrir hvers vegna evkaristķan sem biskupinn hefur um hönd hefur afar sérstakt gildi sem tįkn um kirkjuna samankomna kringum altariš undir forystu žess sem stendur ķ staš Krists, góša hiršisins og höfušs kirkjunnar. [42]

Vķgsla presta- samverkamanna biskupanna

1562. “Kristur, sem Faširinn helgaši og sendi ķ heiminn, hefur, fyrir postula sķna, gefiš eftirmönnum žeirra, biskupunum, hlut ķ vķgslu sinni og erindi. Og fyrir sitt leyti hafa biskuparnir fališ żmsum mešlimum kirkjunnar žjónustuembętti sitt og gert žaš ķ żmsum žrepum.” [43] “Starfrękslu embęttisžjónustu biskupanna var meš takmörkušum hętti mišlaš til prestanna til aš skipa žį ķ prestastétt og vera samstarfsmenn biskupastéttarinnar viš aš uppfylla hiš postullega erindi sem Kristur fól henni.” [44]

1563. (1121) “Žar sem prestsembęttiš tengist biskupastéttinni hefur žaš hlut ķ myndugleikanum sem Kristur sjįlfur byggir lķkama sinn meš, helgar hann og leišir. Žess vegna hefur prestastéttin sitt eigiš sérstaka sakramenti sem prestum er veitt enda žótt innvķgslusakramentin séu forsenda žess. Meš žvķ sakramenti eru prestarnir smuršir smurningu Heilags Anda sem merkir žį sérstöku auškenni er samlagar žį prestinum Kristi meš žeim hętti a š žeir geta verkaš ķ persónu Krists, höfušsins.” [45]

1564. (611) “Enda žótt prestarnir séu ekki upphafnir til embęttis ęšsta prests, og žrįtt fyrir žį stašreynd aš žeir eru hįšir biskupunum til aš geta iškaš myndugleika sinn, skipa žeir sér eigi aš sķšur ķ flokk meš biskupunum vegna prestlegrar tignar sinnar. Ķ krafti sakramentisins helgar vķgslur eru žeir vķgšir til aš vera sannir prestar Nżja testamentisins eftir mynd Krists, hins ęšsta og eilķfa prests, sem boši fagnašarerindiš, eru hiršar hinna trśušu og haldi gušsžjónustur.” [46]

1565. (849) “Fyrir sakramentiš helgar vķgslur eiga prestar hlut ķ erindinu sem Kristur fól postulunum og skyldi nį til alls heimsins. Hin andlega gjöf sem žeir hafa meštekiš meš vķgslunni er ekki undirbśningur undir takmarkaš og stutt erindi “heldur til frelsiserindis sem spannar allar jöršina “allt til endimarka jaršarinnar,”” [47] žeir “verša reišubśnir ķ andanum aš prédika fagnašarerindiš alls stašar.” [48]

1566. (1369, 611) “Žaš er viš aš rękja evkaristķuna eša ķ evkaristķskri samkundu hinna trśušu (synaxis) aš prestarnir iška heilagt embętti sitt til fulls. Žar verka žeir ķ persónu Krists og boša leyndardóm hans, žeir sameina fórnargjafir hinna trśušu fórn Krists, höfušs žeirra, og ķ messufórninni, žar til Drottinn kemur, gera žeir hina einstöku fórn Nżja testamentisins nęrverandi og virka į nż, fórn Krists žar sem hann framber sjįlfan sig Föšurnum ķ eitt skipti fyrir öll sem flekklaust fórnarlamb.” [49] Öll prestžjónusta žeirra dregur styrk sinn af žessari einstęšu fórn. [50]

1567. (1462, 2179) “Prestarnir, hóglįtir samstarfsmenn félagshóps biskupanna og stoš žeirra og verkfęri, kallašir til aš žjóna lżš Gušs, mynda įsamt meš biskupi sķnum einstakan prestahóp (presbyterium) sem hefur į hendi żmsar ašgreindar skyldur. Ķ stašbundnum söfnušum koma žeir meš vissum hętti fram fyrir hönd biskupsins sem žeir tengjast ķ trausti og örlęti. Aš hluta til hvķlir vitjun hans og skyldur į žeim ķ daglegri sįlgęslu žeirra.” [51] Prestarnir įstunda einungis hiršisžjónustu sķna hįšir biskupinum og ķ samfélagi viš hann. Loforšiš um hlżšni, sem žeir gefa biskupinum į žvķ andartaki aš vķgslan fer fram, og frišarkvešjan frį honum viš lok helgisiša vķgslunnar, merkja aš biskupinn lķtur į žį sem samstarfsmenn, syni, bręšur og vini og į móti žiggur hann frį žeim kęrleika og hlżšni.

1568. (1537) “Meš vķgslusakramentinu, sem innlimar žį ķ prestastéttina, eru prestarnir bundnir hver öšrum nįnum böndum sakramentislegs bręšralags. Žeir mynda hins vegar meš sérstökum hętti ķ biskupsdęmi sķnu einn prestahóp sem biskupinn leišir.” [52] Ķ helgisišunum er eining prestahópsins lįtin ķ ljós meš žeirri venju aš handayfirlagning prestanna kemur į eftir biskupinum ķ vķgsluathöfninni.

Vķgsla djįkna - “til žjónustu”

1569. “Nešar ķ stiganum eru djįknarnir sem fį handayfirlagningu “ekki til prestskapar heldur til žjónustu.”” [53] Viš vķgslu til embęttis djįkna leggur einungis biskupinn hendur yfir höfuš vķgslužegans en meš žvķ er vķsaš til hinna sérstöku tengsla djįknans viš biskupinn ķ “dķakonķu” hans. [54]

1570. (1121) Djįknarnir eiga hlut ķ erindi og nįš Krists meš sérstökum hętti. [55] Sakramentiš helgar vķgslur markar žį óafmįanlegu auškenni (“character”) og gerir žį lķka Kristi sem gerši sjįlfan sig aš “djįkna” eša žjóni allra. [56] Verkefni djįknans eru mešal annars žau aš ašstoša biskupinn og prestana viš aš hafa um hönd hina helgu leyndardóma, umfram allt evkaristķuna, ašstoša viš śtdeilingu ķ heilagri samneytingu, vera viš hjónavķgslur og blessa brśšhjónin, boša gušspjalliš og prédika, žjóna viš śtfarir auk žess aš helga sig żmsum žjónustustörfum er snerta nįungakęrleikann. [57]

1571. (1579) Latneska kirkjan endurreisti eftir annaš Vatķkanžingiš djįknaembęttiš “til eiginlegrar og varanlegrar grįšu innan helgivaldsins”, [58] nokkuš sem Austurkirkjurnar hafa įvallt varšveitt. Žetta fasta djįknaembętti, sem veita mį kvęntum karlmönnum, er erindi kirkjunnar mikil blessun. Žaš er vissulega gagnlegt og gott aš žeir sem inna af hendi sanna djįknažjónustu ķ kirkjunni, hvort sem hśn er į helgisišalegum eša hiršislegum vettvangi, eša sé hśn samfélags- eša kęrleiksstarf, verši “styrktir meš yfirlagningu handa sem mann fram af manni mį rekja til postulanna. Žannig verša žeir enn frekar bundnir altarinu og fyrir hina sakramentislegu nįš djįknaembęttisins mun hiršisžjónusta žeirra verša enn frjósamari.” [59]

IV. HELGIHALD ŽESSA SAKRAMENTIS

1572. Meš hlišsjón af žvķ hversu mikilvęg vķgsla biskups, prests eša djįkna er fyrir lķf stašbundinnar kirkju gerir helgihald hennar rįš fyrir žvķ aš eins margir trśašir og mögulegt er sęki žaš. Ęskilegt er aš helgihaldiš fari fram ķ dómkirkjunni į sunnudegi og ķ žeirri hįtķšlegu mynd sem hęfir žvķ. Allar žrjįr vķgslur, biskups-, prests- og djįknavķgsla, fara fram meš lķkum hętti. Žęr fara réttilega fram innan altarisžjónustu messunnar.

1573. (699, 1585) Hjį öllum žremur grįšum er grunnathöfn sakramentisins helgar vķgslur fólgin ķ žvķ aš biskupinn leggur hendur yfir höfuš vķgslužegans og flytur sérstaka vķgslubęn žar sem hann bišur Guš um śthellingu Heilags Anda og sérstakar gjafir hans til handa vķgslužeganum meš tilliti til žeirra hiršisstarfa sem hann er vķgšur til. [60]

1574. (1294, 796) Lķkt og meš öll sakramentin er helgiathöfnum bętt viš helgihaldiš. Žessar helgiathafnir eru mjög breytilegar eftir žvķ hvaša hefšir helgisišanna eiga ķ hlut en žęr eiga žaš sameiginlegt aš tjį hinar mörgu hlišar nįšar sakramentisins. Žannig er byrjunarathöfnin ķ latnesku kirkjunni - kynning og śtvalning į vķgslužeganum, tilsögn biskupsins, athugun į umsękjandanum, litanķa til heilagra - til votts um aš vališ į umsękjandanum sé ķ samręmi viš venju kirkjunnar. Hśn er undirbśningur aš hinni hįtķšlegu vķgslugerš en į eftir henni fylgja nokkrar helgiathafnir sem lįta į tįknręnan hįtt ķ ljós og fullgera leyndardóminn sem įtt hefur sér staš: hjį biskupi og presti er žaš smurning meš heilagri krismu, tįkni um sérstaka smurningu Heilags Anda sem gerir hiršisžjónustu žeirra įvaxtarķka; žeim er fęršar ķ hendur gušspjallabók, biskupi er gefinn hringur, mķtur og biskupsstafur sem tįkn um postullegt erindi hans aš boša Orš Gušs, um tryggš hans viš kirkjuna, brśši Krists, og um starf hans sem hiršir hjaršar Drottins; prestinum er gefinn patķna og kaleikur - “fórnargjöf heilags lżšs” sem hann er kallašur til aš bera fram fyrir Guš; gušspjallabók er sett ķ hendur djįknanum en hann hefur žį veriš kvaddur til žess embęttis aš boša fagnašarerindi Krists.

V. HVER GETUR VEITT ŽETTA SAKRAMENTI?

1575. (857) Kristur valdi sjįlfur postulana og gaf žeim hlut ķ erindi sķnu og myndugleika. Reistur til hęgri handar Föšurins yfirgefur hann ekki hjörš sķna heldur varšveitir hana fyrir atbeina postulanna og leišir hana fyrir tilstilli žeirra sömu hirša og halda ķ dag įfram starfi hans. [61] Žannig er žaš Kristur sem gefur aš sumir eru postular, ašrir hiršar. Hann heldur įfram aš starfa fyrir biskupana. [62]

1576. Žar sem aš sakramentiš helgar vķgslur er sakramenti postullegrar žjónustu, tilheyrir žaš biskupunum, sem eftirmönnum postulana, aš lįta “nįšargjöf Andans” ganga įfram, [63] hiš “postullega frę”. [64] Žeir biskupar sem hafa gilda vķgslu, žaš er aš segja, žeir sem hafa hina postullegu vķgsluröš, geta meš lögmętum hętti veitt allar žrjįr grįšur sakramentisins helgar vķgslur. [65]

VI. HVER GETUR MEŠTEKIŠ ŽETTA SAKRAMENTI?

1577. (551, 861, 862) “Einungis skķršur karlmašur (vir) meštekur helga vķgslu meš gildum hętti.” [66] Drottinn Jesśs valdi karlmenn (viri) til aš mynda félagshóp postulanna tólf og postularnir geršu slķkt hiš sama žegar žeir völdu sér samstarfsmenn til aš taka viš af žeim ķ hiršisstarfinu. [67] Ķ félagshópi biskupanna, sem prestarnir eru ķ einingu viš meš prestdóminum, er félagshópur hinna tólf ętķš nęrverandi og virkur žar til Kristur kemur aftur. Kirkjan telur sig bundna af žessu vali Drottins. Af žeim sökum er vķgsla kvenna ekki möguleg. [68]

1578. (2121) Enginn hefur rétt į aš meštaka sakramentiš helgar vķgslur. Enginn getur tekiš sér sjįlfur žetta starf; hann er kallašur til žess af Guši. [69] Hver sį sem telur sig merkja aš Guš kalli hann til vķgšrar žjónustu veršur aš gefa sig fram ķ aušmżkt viš yfirstjórn kirkjunnar sem hefur žį įbyrgš og žann rétt aš kalla menn til aš meštaka vķgslur. Lķkt og meš hverja nįš er einungis hęgt aš taka viš žessu sakramenti sem óveršugri gjöf.

1579. (1618, 2233) Aš frįtöldum föstum djįknum er venjan sś aš velja alla vķgša helgižjónar latnesku kirkjunnar mešal trśašra karlmanna sem lifa viš einlķfi og hafa žann įsetning aš vera įfram einlķfir “vegna himnarķkis”. [70] Žeir eru kallašir til aš helga sig Drottni meš óskiptu hjarta og žvķ sem “Drottni žóknast”, [71] og gefa sig Guši og mönnum aš öllu leyti. Einlķfi er tįkn um žetta nżja lķf sem žjónn kirkjunnar er vķgšur til aš žjóna; sé žvķ tekiš meš glöšu hjarta bošar žaš meš ljósum hętti rķki Gušs. [72]

1580. Öldum saman hefur önnur venja veriš viš lķši ķ Austurkirkjunni: žó aš biskupar séu eingöngu valdir mešal einlķfismanna mį vķgja kvęnta menn sem djįkna og presta. Žetta hefur lengi veriš talin lögmęt framkvęmd og stunda žessir prestar įrangursrķkt žjónustustarf ķ söfnušum sķnum. [73] En einlķfi presta er ķ miklum metum ķ Austurkirkjunum og hafa margir prestar vališ žaš af frjįlsum vilja sökum Gušs rķkis. Ķ austri sem ķ vestri mį sį karlmašur ekki lengur kvęnast sem žegiš hefur sakramentiš helgar vķgslur.

VIII. ĮHRIF SAKRAMENTISINS HELGAR VĶGSLUR

Hiš óafmįanlega auškenni

1581. (1548) Žetta sakramenti samlagar vķgslužegann Kristi meš sérstakri nįš Heilags Anda til aš hann megi žjóna sem verkfęri Krists, kirkju hans til handa. Meš vķgslunni er honum gert kleift aš verka ķ nafni Krists, höfušs kirkjunnar, ķ žreföldu embętti hans sem prestur, spįmašur og konungur.

1582. (1121) Žessi hlutdeild ķ embętti Krists er veitt ķ eitt skipti fyrir öll eins og ķ skķrninni og fermingunni. Lķkt og žessi tvö sakramenti veitir sakramentiš helgar vķgslur óafmįanlegt andlegt auškenni sem hvorki er endurtekiš né veitt til brįšabirgša. [74]

1583. Ef um er aš ręša alvarlegt tilfelli mį leysa mann sem hefur gilda vķgslu undan žeim skyldum og störfum sem tengjast vķgslunni eša banna honum aš stunda žau. Hann getur hins vegar ekki oršiš leikmašur į nż ķ strangasta skilningi [75] vegna žess aš auškenniš sem vķgslan veitir honum varir aš eilķfu. Köllunin og erindiš sem hann meštekur į vķgsludeginum marka hann varanlega.

1584. (1128, 1550) Śr žvķ aš žaš er Kristur sem verkar aš endingu til hjįlpręšis fyrir hinn vķgša embęttisžjón, veldur skortur į sóma hjį žeim sķšarnefnda ekki žvķ aš Kristur hęttir aš verka. [76] Heilagur Įgśstķnus hefur uppi sterk orš ķ žessu sambandi: Hvaš višvķkur hinum dramblįta helgižjóni skal setja hann į stall meš djöflinum. En meš žvķ er gjöf Krists ekki vanhelguš: žaš sem flęšir ķ gegnum hann heldur įfram hreinleika sķnum og žaš sem lķšur ķ gegnum hann er eftir sem įšur tęrt og fellur ķ hinn góša jaršveg.… Hinum andlega krafti sakramentisins mį lķkja viš ljósiš: Žeir sem eiga aš upplżsast meštaka žaš ķ skżrleika žess og liggi leiš žess ķ gegnum saurugan mann óhreinkast žaš ekki af honum. [77]

Nįš Heilags Anda

1585. Ķ žessu sakramenti er nįš Heilags Anda samlögun aš Kristi, prestinum, kennaranum og sįlnahiršinum, en vķgslužeginn er geršur aš hirši hans.

1586. (2448, 1558) Hjį biskupinum snżst žetta fyrst og fremst um nįšargjöf styrkleikans (“Anda almęttis”: Vķgslubęn viš biskupsvķgslu ķ latnesku helgiathöfninni): [78] nįšina til aš leiša og vernda kirkju sķna af styrk og skynsemi sem fašir og sįlnahiršir, hafa til žess óeigingjarnan kęrleika gagnvart öllum og sżna žeim fįtęku, sjśku og žurfandi forgang ķ kęrleikanum. Žessi nįš knżr hann til aš boša öllum fagnašarerindiš, vera fyrirmynd hjaršarinnar, fara fyrir henni į leiš helgunnar og setja sig ķ evkaristķunni aš jöfnu viš Krist, prestinn og fórnarlambiš, įn žess aš óttast žaš aš leggja lķf sitt ķ sölurnar fyrir sauši sķna: Fašir, žś žekkir hjörtu allra manna. Žś hefur kjöriš žennan žjón žinn til biskupsembęttis. Megi hann gęta heilagrar hjaršar žinnar, og verša lżtalaus ęšstiprestur fyrir augliti žķnu, meš žvķ aš žjóna žér dag og nótt. Gef aš hann kalli įvallt yfir oss velžóknan žķna og beri fram fórnir heilagrar kirkju žinnar. Megi Andinn, sem veitir mįtt hins ęšsta prestdóms, gefa honum kraft til aš fyrirgefa syndir, samkvęmt heiti žķnu, veita embętti aš fyrirmęlum žķnum, og leysa hverskonar fjötra meš žvķ valdi, er žś fékkst postulum žķnum. Megi hann žóknast žér ķ göfuglyndi og hjartans einlęgni, og fęra žér žannig ljśfa fórn. Fyrir Son žinn Jesśm Krist, en fyrir hann ber žér dżrš, mįttur og heišur, įsamt Heilögum Anda, ķ kirkju žinni nś og um aldir alda. [79]

1587. (1564) Ķ eftirfarandi bęn śr bżsanskri helgiathöfn er komiš oršum aš hinni andlegu gjöf sem veitist meš prestvķgslunni. Viš handayfirlagninguna segir biskupinn mešal annars: Drottinn, fyll žann mann gjöfum Heilags Anda sem žś hefur ętlaš aš verši reistur til prestdóms. Gjör žaš til aš hann megi vera žess veršur aš standa vammlaus frammi fyrir altari žķnu og boša fagnašarerindiš um rķki žitt, žjóna žķnu sannleiksorši, bera fram andlegar gjafir og fórnir žķnar og endurreisa lżš žinn meš laugun endurfęšingar; til aš hann megi fara til móts viš hinn mikla Guš og Frelsara vorn, Jesśm Krist, Son žinn eina, į žeim degi er hann snżr aftur, og sękja til žinnar ómęlanlegu gęsku laun sķn fyrir trśfasta framkvęmd į embętti sķnu. [80]

1588. (1569) Djįknarnir eru “styrktir af sakramentislegri nįš til aš helga sig, ķ sameiningu viš biskupinn og prestahóp hans, lżš Gušs ķ žjónustu (“dķakonķu”) helgisišanna, fagnašarbošskaparins og kęrleiksverkanna”. [81]

1589. (460, 1551) Frammi fyrir mikilleika hinnar prestlegu nįšar fannst hinum helgu kirkjufręšurum žeir knśšir til aš fylgja kallinu til afturhvarfs svo aš žeir gętu lagaš allt lķf sitt aš honum sem gaf žeim žaš sakramenti er gerši žį aš hiršum. Svo męlti heilagur Gregorķus frį Nazianzus žegar hann var ungur prestur: Viš veršum aš byrja į žvķ aš hreinsa sjįlfa okkur įšur en viš hreinsum ašra; viš veršum aš fį uppfręšslu įšur en viš getum uppfrętt ašra; viš veršum aš gerast ljósiš sem upplżsir; viš veršum aš dragast nęr Guši til aš fęra hann nęr öšrum; viš veršum aš helgast til aš helga og til aš getaš tekiš ķ hönd, leitt og gefiš skynsöm rįš. Ég veit hvers žjónar viš erum, ķ hvers sporum viš erum. Ég žekki mikilleika Gušs og veikleika mannsins en einnig getu hans. [Hver er žį presturinn? Hann er] verjandi sannleikans, hann stendur meš englum, gefur dżrš meš erkienglum, sendir fórnargjafir upp til altarisins į hęšum, hann į hlutdeild ķ prestdómi Krists, endurmótar sköpunina, endurreisir [ķ henni] mynd Gušs, endurskapar hana fyrir heiminn į hęšum, og, svo aš minnst sé į žaš sem er allra mest, hann er dżrlegur geršur og hann getur ekki annaš en dżrlegt gert. [82] Og sóknarpresturinn ķ Ars segir: “Žaš er presturinn sem heldur įfram endurlausnarverkinu į jöršu.… Ef viš skildum ķ raun og veru hvaš presturinn er, mundum viš vilja deyja, ekki af ótta, heldur af kęrleika.… Prestdómurinn er kęrleikur hjarta Jesś.” [83]

Ķ STUTTU MĮLI

1590. Heilagur Pįll sagši viš lęrisvein sinn Tķmóteus: “Fyrir žį sök minni ég žig į aš glęša hjį žér žį nįšargjöf, sem Guš gaf žér viš yfirlagningu handa minna” (2Tm 1:6), og: “Žaš orš er satt, aš sękist einhver eftir biskupsstarfi, žį girnist hann fagurt hlutverk” (1Tm 3:1). Viš Tķtus sagši hann: “Ég lét žig eftir į Krķt, til žess aš žś fęršir ķ lag žaš, sem ógjört var, og skipašir öldunga ķ hverri borg, svo sem ég lagši fyrir žig” (Tt 1:5).

1591. Öll er kirkjan prestlegur lżšur. Ķ krafti skķrnarinnar eiga allir hinir trśušu hlut ķ prestdómi Krists. Žessi hlutdeild nefnist “almennur prestdómur hinna trśušu”. Į grunni žessa almenna prestdóms og til aš žjóna honum er til stašar önnur hlutdeild ķ erindi Krists. Žar er um aš ręša žjónustuna sem sakramentiš helgar vķgslur veitir og er žaš hlutverk hennar aš žjóna ķ mišju samfélagsins ķ nafni Krists, höfušsins, og ķ persónu hans.

1592. Hinn žjónandi prestdómur er aš ešli annar en almennur prestdómur hinna trśušu vegna žess aš hann veitir helgan kraft til aš žjóna hinum trśušu. Hinir vķgšu žjónar inna af hendi žjónustu sķna viš lżš Gušs meš kennslu (munus docendi), meš gušsžjónustu (munus liturgicum) og hiršislegri forustu (munus regendi).

1593. Alveg frį upphafi hefur hiš vķgša žjónustuembętti veriš veitt ķ žremur grįšum: žaš heyrir til biskupi, presti og djįkna. Ķ žeirri heild sem kirkjan myndar eru žjónusturnar óbętanlegar sem veittar eru ķ vķgslunni: įn biskupsins, prestanna og djįknanna er ekki um neina kirkju aš ręša (sbr. heilagur Ingatķus frį Antķokkķu, Epistula ad Trallianos, 3, 1).

1594. Biskupinn meštekur fullnustu sakramentisins helgar vķgslur. Žaš innlimar hann ķ félagshóp biskupanna og gerir hann aš sżnilegu höfši žeirrar tilteknu kirkju sem honum er trśaš fyrir. Sem eftirmenn postulanna og mešlimir félagshópsins eiga biskuparnir hlut ķ postullegri įbyrgš og erindi allrar kirkjunnar undir myndugleika pįfans, eftirmanns heilags Péturs.

1595. Prestarnir sameinast biskupunum ķ hinni prestlegri tign en samtķmis eru žeir hįšir žeim viš aš inna af hendi hiršisstörf sķn; žeir eru kallašir til aš vera skynsamir samverkamenn biskupanna. Žeir mynda um biskupinn prestahóp (presbyterium) sem ber įsamt honum įbyrgš į stašarkirkjunni. Biskupinn felur žeim sókn til aš annast eša tiltekiš kirkjuembętti.

1596. Djįknarnir eru žjónar sem eru vķgšir til žjónustuverkefna ķ kirkjunni; žeir meštaka ekki hiršislegan prestdóm en vķgslan veitir žeim mikilvęg störf ķ žjónustu oršsins, ķ gušsžjónustunni, ķ hinni hiršislegu forystu og kęrleiksžjónustunni, verkefni sem žeir stunda undir hiršislegum myndugleika biskupsins.

1597. Sakramentiš helgar vķgslur er veitt meš handayfirlagningu og eftirfylgjandi hįtķšlegri vķgslubęn žar sem Guš er bešinn um aš veita vķgslužeganum žęr nįšargjafir Heilags Anda sem žjónusta hans krefst. Vķgslan gefur sakramentislegt auškenni sem er óafmįanlegt.

1598. Kirkjan veitir sakramentiš helgar vķgslur einungis skķršum karlmönnum (viri) sem fundnir eru hęfir til žess aš annast hiršisžjónustuna. Kirkjuyfirvöld hafa ein žann rétt og žį įbyrgš aš kalla til žjónustu žann mann sem meštekur sakramentiš helgar vķgslur.

1599. Ķ latnesku kirkjunni er venjan sś aš veita vķgslusakramenti prestsins einungis žeim vķgslužegum sem eru reišubśnir aš lifa einlķfi af frjįlsum vilja og sem lįta opinberlega ķ ljós žann įsetning sinn aš vera einlķfir vegna kęrleika til Gušsrķkis og vegna kęrleikans aš žjóna manninum.

1600. Žaš eru biskuparnir sem veita sakramentiš helgar vķgslur ķ öllum žremur grįšum žess.

« 7. GREIN - HJÓNABANDSSAKRAMENTIŠ

1601. “Hjónabandssįttmįlinn, žar sem karl og kona gera meš sér félag um alla lķfstķš, beinist samkvęmt ešli sķnu aš hag makanna og getnaši og uppfręšslu afkvęmis; žennan sįttmįla milli skķršra persóna hefur Kristur Drottinn reist til žeirrar viršingar aš vera sakramenti.” [84]

I. HJÓNABANDIŠ Ķ FYRIRĘTLUN GUŠS

1602. (369, 796) Heilög Ritning hefst į sköpun karls og konu ķ mynd og lķkingu Gušs og ķ nišurlagi hennar er gefin sżn į “brśškaupsveislu lambsins”. [85] Allt ķ gegnum Ritninguna er sagt frį hjónabandinu og “leyndardómi” žess, stofnun žess og žį merkingu sem Guš hefur gefiš žvķ, um uppruna og endi žess, hvernig žvķ hefur veriš lifaš į ólķkan hįtt allt ķ gegnum hjįlpręšissöguna, erfišleikana af völdum syndarinnar og endurnżjun žess “ķ Drottni” ķ hinum nżja sįttmįla Krists og kirkjunnar. [86]

Hjónabandiš ķ skipan sköpunarinnar

1603. (371, 2331, 2210) “Žaš allra nįnasta samfélag lķfs og kęrleika sem myndar hjśskapinn var stofnsett af skaparanum og hann fyllti žaš lögmįli sem er žvķ eiginlegt.… Guš er sjįlfur höfundur hjónabandsins.” [87] Köllunin til hjónabands er letruš ķ innsta ešli karls og konu eins og žau koma frį hendi skaparans. Hjónabandiš er ekki hrein mannleg stofnun žrįtt fyrir aš žaš kunni ķ aldanna rįs aš hafa tekiš į sig żmsar myndir į mismunandi menningarsvęšum, viš félagslegar ašstęšur og eftir andlegum višhorfum. Žessi munur į ekki aš gera žaš aš verkum aš viš gleymum sameiginlegum og varanlegum auškennum žess. Jafnvel žótt viršing žessarar stofnunnar komi ekki allsstašar jafn skżrt ķ ljós [88] mį finna į öllum menningarsvęšum einhverja tilfinningu fyrir mikilleika hjśskaparins. “Velferš einstaklingsins og hvortveggja kristins og mannlegs samfélags er meš rķkjandi hętti hįš heilbrigšu hjśskapar- og fjölskyldulķfi.” [89]

1604. (355) Guš skapaši manninn af kęrleika og hann kallar hann sömuleišis til aš hafa kęrleika en hann er hverjum manni ešlislęgur og jafnframt grundvallarköllun hans. Žvķ aš mašurinn er skapašur ķ mynd og lķkingu Gušs sem sjįlfur er kęrleikur. [90] Žar sem Guš skapaši hann karl og konu veršur gagnkvęmur kęrleikur žeirra aš mynd žess algera og óbrigšula kęrleika sem Guš hefur į manninum. Ķ augum skaparans er žetta gott, žaš er harla gott. Og žessi kęrleikur sem Guš blessar į aš vera frjósamur og honum ber aš framfylgja žegar vakaš er yfir sköpuninni: “Og Guš blessaši žau, og Guš sagši viš žau: “Veriš frjósöm, margfaldist og uppfylliš jöršina og gjöriš ykkur hana undirgefna”.” [91]

1605. (372, 1614) Heilög Ritning stašfestir aš karl og kona voru sköpuš hvort fyrir annaš: “Eigi er žaš gott, aš mašurinn sé einsamall.” [92] Konan, “hold af hans holdi”, jafningi hans og trśnašarvinur, er gefin honum sem “mešhjįlp”; žannig stendur hśn fyrir Guš en frį honum kemur hjįlp okkar. [93] “Žess vegna yfirgefur mašur föšur sinn og móšur sķna og bżr viš eiginkonu sķna, svo aš žau verši eitt hold.” [94] Drottinn sżndi sjįlfur fram į aš žetta žżddi órjśfanlega einingu žegar hann rifjaši upp hver fyrirętlun skaparans hefši veriš “frį upphafi”: “Žannig eru žau ekki framar tvö, heldur einn mašur.” [95]

Hjónabandiš undir valdi syndarinnar

1606. Allir menn upplifa hiš illa allt ķ kringum sig og hiš innra meš sér. Žessa upplifun mį einnig reyna ķ samskiptum karls og konu. Misklķš, drottnunargirni, ótryggš, afbrżšissemi og įtök sem geta snśist upp ķ hatur og ašskilnaš hafa įvallt stofnaš einingu žeirra ķ hęttu. Meš einum eša öšrum hętti getur röskun žessi oršiš brįš en hana mį aš mestu leyti laga eftir menningarašstęšum, samtķš og persónuleika viškomandi. Eigi aš sķšur viršast einkenni hennar almenn.

1607. (1848, 400) Žessi röskunin sem viš veršum var viš į svo sįrsaukafullan hįtt į ekki rętur aš rekja samkvęmt trśnni til nįttśru karls eša konu eša ešlis samlķfis žeirra, heldur til syndarinnar. Fyrsta afleišing fyrstu syndarinnar, hvarfsins frį Guši, var slit į upprunalegu samfélagi karls og konu. Samskipti žeirra brenglušust viš žaš aš įsakanir gengu į bįša bóga; [96] gagnkvęmt ašdrįttarafl žeirra, sjįlf gjöf skaparans, varš aš samskiptum drottnunar og losta; [97] og žeirri fögru köllun karls og konu aš vera frjósöm, margfaldast og gera jöršina sér undirgefna fylgdi sś byrši aš barnsburši skyldi fylgja žrautir og vinnunni strit. [98]

1608. (55) Eigi aš sķšur helst skipan sköpunarinnar óbreytt enda žótt alvarleg röskun hafi oršiš į henni. Til aš gręša sįr syndarinnar žurfa karl og kona į nįšinni aš halda sem Guš af sinni ómęlanlegu miskunnsemi neitar žeim aldrei um. [99] Įn žessarar hjįlpar geta karl og kona ekki komist til žeirrar einingar lķfs žeirra sem Guš “ķ upphafi” skapaši žau til.

Hjónabandiš ķ kennslu lögmįlsins

1609. (410) Ķ miskunn sinni yfirgaf Guš ekki hinn synduga mann. Refsingin sem syndin hafši ķ för meš sér - “meš žraut skalt žś börn fęša” og “ķ sveita andlitis žķns skalt žś neyta braušs žķns” [100] - geymir einnig śrręši sem takmarka įhrif žess skaša sem syndin veldur. Eftir syndafalliš er hjónabandiš hjįlp til žess aš yfirstķga sjįlfshyggju, eigingirni og žį išju aš leita sjįlfum sér nautnar; og žaš er hjįlp til aš opna sig hvort fyrir öšru, styšja hvort annaš og aš gefa af sjįlfum sér.

1610. (1963, 2387) Samviskan žróaši meš sér sišgęši um einingu og órjśfanleika hjónabandsins undir kennslu gamla lögmįlsins. Ķ Gamla testamentinu var fjölkvęni ęttfešranna og konunganna ekki hafnaš meš afdrįttarlausum hętti. Engu aš sķšur hafši lögmįliš gefiš Móse žį stefnu aš vernda eiginkonuna frį gerręšislegum yfirrįšum eiginmannsins enda žótt, samkvęmt oršum Drottins, žaš geymdi enn leifar af “haršśš hjartna” mannsins sem var įstęša žess aš Móse leyfši eiginmönnum aš skilja viš konur sķnar. [101]

1611. (219, 2380, 2361) Meš žvķ aš spįmennirnir sįu sįttmįla Gušs viš Ķsrael ķ mynd algers og trśfasts hjśskaparkęrleika bjuggu žeir samvisku lżšs Gušs undir aš hafa dżpri skilning į einingu og órjśfanleika hjónabandsins. [102] Rutarbók og Tobķtsbók bera hjartnęmt vitni um hįa stöšu hjónabandsins og um trśfesti og hlżju makanna. Erfikenningin hefur įvallt séš ķ Ljóšaljóšunum einstaka tjįningu mannlegs kęrleika aš žvķ leyti aš hann sé endurskin af kęrleika Gušs - kęrleika sem er “sterkur eins og daušinn” og “mikiš vatn getur ekki slökkt”. [103]

Hjónabandiš ķ Drottni

1612. (521) Brśšarsįttmįlinn milli Gušs og lżšs hans, Ķsraels, hafši undirbśiš veginn fyrir hinn nżja og ęvarandi sįttmįla en ķ honum, meš žvķ aš ķklęšast holdi og gefa lķf sitt, hefur Sonur Gušs į vissan hįtt komist til einingar viš allt mannkyniš sem hann frelsaši og žannig gert allt tilbśiš fyrir “brśškaupsveislu lambsins”. [104]

1613. Viš upphaf opinbers lķfs sķns gerir Jesśs fyrsta tįkn sitt - aš ósk móšur sinnar - mešan brśškaupsveisla stendur yfir. [105] Kirkjan leggur mikla įherslu į nęrveru Jesś ķ brśškaupsveislunni ķ Kana. Hśn sér ķ henni stašfestingu į žvķ aš hjónabandiš sé gott og aš hśn boši aš eftirleišis sé hjónabandiš virkt tįkn um nęrveru Krists.

1614. (2336, 2382) Ķ prédikun sinni kenndi Jesśs meš ótvķręšum hętti upprunalega merkingu einingar karls og konu eins og skaparinn hafši viljaš žaš frį upphafi: leyfiš sem Móse gaf til aš skilja viš eiginkonu sķna var tilslökun vegna haršśšar hjartnanna. [106] Hjśskapareining karls og konu er órjśfanleg: Žetta hefur Guš sjįlfur įkvaršaš “žaš sem Guš hefur tengt saman, mį mašur eigi sundur skilja”. [107]

1615. (2364, 1642) Žessi ótvķręša įhersla į órjśfanleika hjónabandsins kann aš hafa gert einhverja rįšvillta og virst vera óframkvęmanleg krafa. En Jesśs hefur ekki sett į makana byršar sem žeir geta ekki boriš, sem eru of žungar - žyngri en lögmįl Móse leyfši. [108] Hann kom til aš reisa viš upprunalega skipan sköpunarinnar sem syndin hafši raskaš og hann gefur sjįlfur styrkinn og nįšina til aš lifa viš hjónaband undir nżrri sżn į Gušsrķki. Žaš er meš žvķ aš fylgja Kristi, afneita sjįlfum sér og taka upp kross sinn, aš hjónunum veršur “gefiš” aš meštaka upprunalega merkingu hjónabandsins og lifa samkvęmt henni meš hjįlp Krists. [109] Žessi nįš kristilegs hjónabands er įvöxtur kross Krists, uppsprettu alls kristilegs lķfs.

1616. Žetta fęr Pįll postuli okkur til aš skilja žegar hann segir: “Žér menn, elskiš konur yšar eins og Kristur elskaši kirkjuna og lagši sjįlfan sig ķ sölurnar fyrir hana, til žess aš helga hana.” Og hann bętir strax viš: ““Žess vegna skal mašur yfirgefa föšur og móšur og bśa viš eiginkonu sķna, og munu žau tvö verša einn mašur.” Žetta er mikill leyndardómur. Ég hef ķ huga Krist og kirkjuna.” [110]

1617. (796) Allt kristilegt lķf ber merki um hjśskaparkęrleika Krists og kirkjunnar. Skķrnin, innlimun ķ lżš Gušs, er žį žegar hjśskaparleyndardómur; hśn er svo aš segja hjśskaparlaugin [111] og fer į undan brśškaupsveislunni sem er evkaristķan. Kristiš hjónaband veršur žar meš aš virku tįkni, sakramenti sįttmįlans milli Krists og kirkjunnar. Fyrst hjónaband milli skķršra persóna tįknar og mišlar nįš er žaš aš sönnu sakramenti nżja sįttmįlans. [112]

Skķrlķfi vegna himnarķkis

1618. (2232, 1579) Kristur er mišja alls kristilegs lķfernis. Tengslin viš hann ganga į undan öllum öšrum tengslum, fjölskyldu eša félagslegum. [113] Allt frį upphafi hefur kirkjan haft karla og konur sem hafa neita sér um žau gęši sem felast ķ hjónabandinu og hafa gert žaš til aš fylgja lambinu hvert sem žaš fer, stašrįšin ķ aš gera žaš sem Drottins er. Žau hafa leitast viš aš žóknast honum, hafa fariš til móts viš brśšgumann sem kemur. [114] Kristur hefur bošiš vissum einstaklingum aš fylgja sér eftir žessum vegi lķfsins sem hann sjįlfur er fyrirmynd aš: Sumir eru vanhęfir til hjśskapar frį móšurlķfi, sumir eru vanhęfir gjöršir af manna völdum, sumir hafa sjįlfir gjört sig vanhęfa vegna himnarķkis. Sį höndli, sem höndlaš fęr. [115]

1619. (922-924) Skķrlķfi sökum himnarķkis er žróun į skķrnarnįšinni. Žaš er kröftugt tįkn um aš tengslin viš Krist séu sterkari en allt annaš og aš įköf eftirvęnting rķkir um endurkomu hans, tįkn sem einnig minnir į aš hjónabandiš er veruleiki žessa nśverandi aldurs sem lķšur undir lok. [116]

1620. (2349) Hjónabandssakramentiš og skķrlķfi vegna himnarķkis eru bęši frį Drottni sjįlfum komin. Žaš er hann sem gefur žeim merkingu og veitir žeim nįšina sem er naušsynleg til aš geta lifaš žeim ķ samręmi viš vilja hans. [117] Viršing fyrir skķrlķfi vegna himnarķkis [118] ogkristinn skilningur į hjónabandinu eru óašskiljanlegir žęttir sem styrkja hvor annan: Hver sį sem ófręgir hjónabandiš gerir einnig lķtiš śr dżrš skķrlķfisins. Hver sį sem lofar žaš gerir skķrlķfiš ašdįunarveršara og ljóma žess meiri. Žaš sem viršist gott einungis ķ samanburši viš hiš vonda mun aš sönnu ekki vera gott. En žaš sem er enn betra en nokkuš sem višurkennt er aš sé gott, er žaš allra besta. [119]

II. HELGIHALD HJÓNABANDSINS

1621. (1323, 1368) Ķ hinni latnesku helgiathöfn er hefš fyrir žvķ aš hjónavķgsla tveggja kažólskra trśenda sé haldin ķ heilagri messu vegna tengingar allra sakramentanna viš pįskaleyndardóm Krists. [120] Ķ evkaristķunni er minningin fullnuš um nżja sįttmįlann žegar Kristur sameinast kirkjunni órjśfanlegum sįttmįla, sinni elskušu brśši sem hann lagši sjįlfan sig ķ sölurnar fyrir. [121] Žvķ er žaš tilhlżšilegt aš brśšhjónin innsigli jįyrši sitt aš gefa sig hvort öšru, gefa hvort öšru lķf sitt, meš žvķ aš žau sameini žaš fórnargjöf Krists ķ žįgu kirkju hans sem gerš er nęrverandi ķ evkaristķufórninni, og meš žvķ aš meštaka evkaristķuna žannig aš žau, meš žvķ aš meštaka hinn sama lķkama og hiš sama blóš Krists, verši “einn lķkami” ķ Kristi. [122]

1622. (1422) “Žar sem helgisišalegt helgihald hjónavķgslunnar er sakramentisleg helgunarathöfn veršur žaš … ķ sjįlfu sér aš vera gilt, veršugt og frjósamt.” [123] Žvķ žykir žaš viš hęfi aš brśšurin og brśšguminn undirbśi sig undir helgihald hjónavķgslu sinnar og meštaki išrunarsakramentiš.

1623. Ķ latneskri erfšavenju eru brśšhjónin žjónar nįšar Krists og meš gagnkvęmum hętti veita žau hvort öšru hjónabandsakramentiš meš žvķ aš lįta ķ ljósi samžykki sitt frammi fyrir kirkjunni. Ķ erfšavenju Austurkirknanna eru prestarnir (biskupar eša prestar) vottar um gagnkvęmt samžykki brśšhjónanna [124] en til aš sakramentiš sé gilt er blessun žeirra einnig naušsynleg. [125]

1624. (736) Hinir żmsu helgisišir eru aušugir af blessunar- og įkallsbęnum žar sem bešiš er um nįš Gušs og blessun yfir hin nżju hjón, einkum brśšina. Ķ įkallsbęn (epķklesis) žessa sakramentis meštaka brśšhjónin Heilagan Anda til aš hafa samneyti ķ kęrleika Krists og kirkjunnar. [126] Žaš er hann sem er innsigliš į sįttmįla žeirra, ęvarandi og ótęmandi nįšarlind kęrleika žeirra og krafturinn sem endurnżjar tryggš žeirra.

III. SAMŽYKKI TIL HJÓNABANDS

1625. (1734) Hjónabandssįttmįlinn er geršur į milli karlmanns og kvenmanns sem bęši eru skķrš, eru frjįls aš žvķ aš ganga ķ hjónaband og gefa samžykki sitt af frjįlsum vilja; “aš vera frjįls” žżšir: - aš vera ekki undir naušung; - aš vera ekki hindrašur af nįttśrulögmįlinu eša kirkjulögum.

1626. (2201) Kirkjan lķtur svo į aš samžykkiš sem brśšhjónin gefa hvort öšru sé sį naušsynlegi žįttur sem “myndar hjónabandiš”. [127] Ef samžykki vantar er ekkert hjónaband.

1627. Samžykkiš felst ķ “mannlegri athöfn žar sem hjónin gefa sig hvort öšru meš gagnkvęmum hętti”: “Ég, N., tek žig, N., sem eiginkonu mķna” - “Ég, N., tek žig, N., sem eiginmann minn.” [128] Žetta samžykki sem bindur brśšhjónin hvort öšru fullnast viš žaš aš žau tvö “verša eitt hold”. [129]

1628. (1735) Samžykkiš veršur aš vera viljaverk af beggja hįlfu, frjįlst af žvingunum eša alvarlegum utanaškomandi ótta. [130] Enginn mannlegur mįttur getur leyst žetta samžykki af hólmi. [131] Sé žetta frelsi ekki til stašar er hjónabandiš ógilt.

1629. Af žessum sökum (eša vegna annarra įstęšna sem ógilda hjónabandiš) getur kirkjan, eftir rannsókn į ašstęšum af hęfum kirkjudómstóli, lżst yfir ógildingu hjónabandsins, [132] žaš er aš segja, aš aldrei hafi veriš til stašar neitt hjónaband. Ķ slķku tilfelli er žeim sem hlut eiga aš mįli frjįlst aš giftast aš žvķ tilskyldu aš lausn hafi fengist frį ešlilegum skyldum fyrra sambands. [133]

1630. Presturinn (eša djįkni) sem ašstošar viš helgihald hjónavķgslunnar tekur viš samžykki brśšhjónanna ķ nafni kirkjunnar og veitir blessun hennar. Nęrvera žjóns kirkjunnar (og einnig vottanna) er skżr mynd žeirrar stašreyndar aš hjónabandiš er kirkjunni viškomandi.

1631. (1069, 1537, 2365) Žetta er įstęša žess aš kirkjan hefur aš jafnaši krafist žess af sķnum trśušu aš giftingin fari fram eftir žeirri umgjörš sem kirkjan setur. Nokkrar įstęšur mį nefna til aš skżra žessa įkvöršun: [134] - Hjónabandssakramentiš er helgisišaleg athöfn. Žvķ er žaš tilhlżšilegt aš žaš sé haft um hönd ķ opinberum helgisišum kirkjunnar; - Hjónavķgsla er innleišsla ķ kirkjulega ordo eša stétt og hśn skapar réttindi og skyldur ķ kirkjunni milli hjónanna, og gagnvart börnum žeirra; - Žar sem hjónabandiš er lķferni lifaš ķ kirkjunni er naušsynlegt aš enginn vafi leiki um žaš (žašan er komin skyldan um vottana); - Žaš aš samžykkiš er gert meš opinberum hętti verndar jįyršiš sem ķ eitt skipti er gefiš og žaš hjįlpar hjónunum aš halda tryggš viš žaš.

1632. (2206, 2350) Hjónabandsundirbśningur er afar mikilvęgur til aš brśšhjónin gefi jįyrši sķn af frelsi og fullri vissu um įbyrgš sķna og til aš hjónabandssįttmįlinn megi byggja į traustum og varanlegum mannlegum og kristnum grunni. Fordęmi og uppeldi foreldra og fjölskyldna er besti undirbśningurinn. Hlutverk sįlnahirša og hins kristna samfélags sem “fjölskyldu Gušs” er ómetanlegt viš aš mišla mannlegum og kristnum gildum um hjónabandiš og fjölskylduna. [135] Žetta į ekki sķst viš į okkar dögum žegar margt ęskufólk hefur reynslu af sundrušum heimilum sem geta ekki lengur tryggt žessa innvķgslu: Brżnt er aš ęskufólki sé veitt hęfileg og tķmabęr fręšsla, umfram allt į sjįlfu heimilinu, um tign hjśskaparkęrleikans, hlutverk hans og iškun, til aš, eftir aš hafa lęrt gildi hreinlķfis, žvķ verši kleift, žegar réttum aldri er nįš, aš bindast meš heišviršum hętti tryggšum og ganga ķ hjónaband. [136]

Blönduš hjónabönd og mismunandi trśarbrögš (disparitas cultus)

1633. Ķ mörgum löndum er nokkuš um blönduš hjónabönd (annar ašilinn er kažólskur en hinn ekki). Leggja veršur sérstaka rękt viš žau af hįlfu hjónanna og sįlnahirša žeirra. Jafnvel enn meiri ašgęslu er krafist žegar um er aš ręša mismunandi trśarbrögš ķ hjónabandinu (annar ašilinn er kažólskur en hinn óskķršur).

1634. (817) Žótt hjónin komi frį mismunandi kirkjudeildum skapar žaš ekki óyfirstķganlega hindrun fyrir hjónabandiš ef žeim aušnast aš hafa žaš saman sem žau hafa fengiš hvort frį sķnu samfélagi og nemi hvort af öšru hvernig žau lifa hvort um sig ķ tryggš viš Krist. Hins vegar mį ekki vanmeta erfišleika blandašra hjónabanda. Žeir orsakast af žeirri stašreynd aš ekki hefur enn reynst unnt aš vinna bug į ašskilnaši kristinna manna. Hjónin eiga į hęttu aš upplifa ógęfu óeiningar kristinna manna jafnvel innan veggja heimilisins. Ef trśarbrögšin eru af ólķkum toga getur žaš aukiš enn į žessa erfišleika. Įgreiningur um trśna og hina eiginlegu sżn į hjónabandiš, en einnig ólķk trśarhugsun, getur valdiš spennu ķ hjónabandinu, sérstaklega aš žvķ er varšar uppfręšslu barnanna. Žį getur sś freisting gert vart viš sig aš sżna trśnni tómlęti.

1635. Samkvęmt gildandi lögum ķ latnesku kirkjunni veršur blandaš hjónaband aš hafa skżlaust leyfi kirkjulegs yfirvalds til aš teljast lögmętt. [137] Žegar um er aš ręša mismunandi trśarbrögš veršur vegna žess meinbugs aš liggja fyrir skżlaus undanžįga til aš hjónabandiš teljist gilt. [138] Žetta leyfi eša undanžįga hefur žaš aš forsendu aš bįšir ašilar žekki og śtiloki ekki grundvallarmarkmiš og megineinkenni hjónabandsins; og ennfremur aš sį sem er kažólskur stašfesti žęr skyldur sķnar, sem hinum ókažólska hafa veriš geršar kunnar, aš varšveita trś sķna og tryggja skķrn og uppfręšslu barnanna ķ kažólsku kirkjunni. [139]

1636. (821) Meš samkirkjulegum višręšum hefur kirkjulegum samfélögum į mörgum svęšum reynst kleift aš setja į stofn sameiginlega sįlgęslu fyrir blönduš hjónabönd. Hlutverk hennar er aš hjįlpa hjónunum aš bśa viš sķnar sérstöku ašstęšur ķ ljósi trśarinnar. Henni er einnig ętlaš aš vinna bug į žeirri spennu sem skuldbindingar hjónanna hvort viš annaš og gagnvart kirkjulegum samfélögum sķnum valda og aš żta undir aš žaš sem žeim er sameiginlegt ķ trśnni fįi aš dafna og aš viršing rķki fyrir žvķ sem ašskilur žau.

1637. Ķ hjónabandi meš mismunandi trśarbrögš hefur kažólski makinn sérstöku hlutverk aš gegna: “Žvķ aš vantrśaši mašurinn er helgašur ķ konunni og vantrśaša konan er helguš ķ bróšurnum.” [140]Mikil gleši yrši žaš hinum kristna maka og kirkjunni ef žessi “helgun” leiddi til frjįls afturhvarfs hins makans til kristinnar trśar. [141] Einlęgur hjśskaparkęrleikur, aušmjśk og žolinmóš iškun į fjölskyldudyggšum og žrautseigja ķ bęninni getur bśiš vantrśaša makann undir žaš aš taka viš nįšinni til afturhvarfs.

IV. ĮHRIF HJÓNABANDSSAKRAMENTISINS

1638. “Meš gildri hjónavķgslu myndast band į milli hjónanna sem er ķ sjįlfu ešli sķnu ęvarandi og śtilokar ašra maka; ķ kristnu hjónabandi eru hjónin ennfremur styrkt og, ef svo mį segja, helguš af sérstöku sakramenti til žeirra skyldna og žeirrar tignar sem fylgir stöšu žeirra.” [142]

Žaš sem bindur hjónabandiš

1639. Guš innsiglar sjįlfur samžykki brśšhjónanna žegar žau gefa sig hvort öšru og taka viš hvort öšru. [143] Af sįttmįla žeirra rķs “stofnun sem stašfest er af gušslögum… jafnvel ķ augum samfélagsins”. [144] Sįttmįli hjónanna er felldur inn ķ sįttmįla Gušs viš manninn: “Sannur hjśskaparkęrleikur er hrifinn til gušlegs kęrleika.” [145]

1640. (2365) Žannig er žaš Guš sjįlfur sem bindur hjónabandiš og hann gerir žaš meš žeim hętti aš hjónabandiš, stofnaš og fullnaš af skķršum einstaklingum, veršur aldrei leyst upp. Žetta band, sem er til komiš vegna frjįlsrar mannlegrar athafnar brśšhjónanna og fullnustu žeirra į hjónabandinu, er frį žvķ endanlegur veruleiki er leišir af sér sįttmįla sem trśfesti Gušs įbyrgist. Kirkjan hefur ekki vald til žess aš ganga gegn žessari tilhögun gušlegrar speki. [146]

Nįš hjónabandssakramentisins

1641. “Vegna stöšu sinnar og stéttar ķ lķfinu bśa kristin hjón yfir sķnum sérstökum nįšargjöfum hjį lżš Gušs.” [147] Žessari nįš, sem er eiginleg hjónabandssakramentinu, er ętlaš aš fullkomna kęrleika hjónanna og styrkja varanleika einingar žeirra. Meš nįš žessari “hjįlpa žau hvort öšru aš öšlast heilagleika ķ hjónabandi sķnu og taka į móti og uppfręša börnin sķn.” [148]

1642. (1615, 796) Kristur er uppspretta žessarar nįšar. “Į hinum gömlu dögum kom Guš til móts viš lżš sinn meš sįttmįla kęrleika og tryggšar; meš sama hętti kemur frelsarinn, brśšgumi kirkjunnar, til móts viš kristin hjón fyrir hjónabandssakramentiš.” [149] Kristur dvelur meš žeim, hann veitir žeim styrk til aš taka kross sinn og fylgja honum, rķsa upp aftur eftir aš hafa falliš, fyrirgefa hvort öšru, bera hvors annars byršar og “vera hvort öšru undirgefin ķ ótta Krists”, [150] og aš elska hvort annaš meš yfirnįttśrlegum, nęrgętnum og frjósömum kęrleika. Ķ öllum žeim fögnuši sem žau upplifa ķ kęrleika sķnum og fjölskyldulķfinu gefur hann žeim hér į jörš forsmekkinn af brśškaupsveislu lambsins: Hvert į ég aš sękja kraftinn til aš tjį hamingjuna ķ žvķ hjónabandi sem kirkjan tengir saman, styrkir meš fórnfęringu, innsiglar meš blessun, sem bošaš er af englum og stašfest af Föšurnum?… Hversu unašslegt žaš er, bandiš į milli tveggja trśenda, nś eitt ķ voninni, eitt ķ žrįnni, eitt ķ aganum, eitt ķ sömu žjónustu! Bęši eru žau börn sama Föšur og žjónar sama Meistara, žau eru óskipt ķ anda og holdi, sannarlega tvö ķ einu holdi. Žar sem holdiš er eitt žar er og andinn einn. [151]

V. GĘŠI OG KRÖFUR HJŚSKAPARKĘRLEIKANS

1643. (2361) “Hjśskaparkęrleikurinn tekur ķ heild sinni til allra žįtta persónunnar - ašdrįttarafls lķkama og ešlishvatar, tilfinningalķfs og hrifnęmis og rķkrar löngunar anda og vilja. Hann beinist aš djśpri persónulegri einingu, einingu sem nęr lengra en aš vera sameining ķ eitt hold og leišir til žess aš til veršur eitt hjarta og ein sįl; hann krefst varanleika og tryggšar ķ gjöf sinni sem er gagnkvęm og endanleg; og hann er opinn fyrir frjósemi. Ķ stuttu mįli er žetta spurning um venjuleg einkenni alls hins nįttśrlega hjśskaparkęrleika en ķ nżrri merkingu sem ekki einungis hreinsar og styrkir žessi einkenni heldur upphefur žau til žess aš tjį sérstök kristin gildi.” [152]

Eining og órjśfanleiki hjónabandsins

1644. Žaš er ķ sjįlfri nįttśru hjśskaparkęrleikans aš krefjast žess aš persónulegt samfélag hjónanna hafi einingu og varanleika sem tekur til alls lķfs žeirra: “Žannig eru žau ekki framar tvö, heldur einn mašur.” [153] Žau “eru kölluš til aš vaxa stöšugt ķ samneyti sķnu fyrir daglega tryggš sķna viš hjśskaparheit sķn um aš gefa sig hvort öšru meš gagngerum hętti”. [154] Žetta mannlega samneyti er stašfest, hreinsaš og fullkomnaš meš samneyti ķ Jesś Kristi sem gefiš er fyrir hjónabandssakramentiš. Žaš veršur enn dżpra meš sameiginlegu trśarlķfi og sameiginlegri móttöku evkaristķunnar.

1645. (369) “Ķ žeirri persónulegri tign sem eiginmašur og eiginkona hafa aš jöfnu ķ gagnkvęmri og ótakmarkašri įst, birtist eining hjónabandsins sem Drottinn stašfestir skilyršislaust.” [155] Fjölkvęni strķšir gegn hjśskaparkęrleikanum sem er óskorašur og leyfir engar undantekningar. [156]

Tryggš hjśskaparkęrleikans (2364-2365)

1646. Žaš er ķ sjįlfu ešli hjśskaparkęrleikans aš krefjast óbrigšular tryggšar makanna. Žetta er afleišing žess aš hjónin gefa sig hvort öšru. Kęrleikurinn leitar žess aš vera endanlegur; hann getur ekki veriš tilhögun “žar til annaš veršur įkvešiš”. “Hin nįna eining hjónabandsins, sem gagnkvęm gjöf tveggja persóna, įsamt meš hag barnanna ķ huga, heimtar algera tryggš af hįlfu hjónanna og krefst órjśfanlegrar einingar milli žeirra.” [157]

1647. Dżpstu įstęšuna fyrir žessu mį finna ķ tryggš Gušs viš sįttmįla sinn, ķ tryggš Krists viš kirkju sķna. Fyrir hjónabandssakramentiš geta hjónin stašiš fyrir žessa tryggš og boriš henni vitni. Fyrir sakramentiš öšlast órjśfanleiki hjónabandsins nżja og dżpri merkingu.

1648. Žaš getur virst erfitt, jafnvel ómögulegt, aš binda sjįlfan sig annarri mannveru til lķfstķšar. Žetta veldur žvķ aš brżnt er aš kunngera fagnašarerindiš um aš Guš elski okkur meš kęrleika sem er afdrįttarlaus og endanlegur, aš hjónin eigi hlut ķ žessum kęrleika, aš hann styšji žau og styrki, og aš meš tryggš sinni beri žau vitni um trśfastan kęrleika Gušs. Hjón sem meš nįš Gušs bera žessu vitni, oft viš erfiš skilyrši, veršskulda žakklęti og stušning af hįlfu kirkjusamfélagsins. [158]

1649. (2383) Eigi aš sķšur koma upp ašstęšur žar sem sambśšin veršur nįnast ómöguleg af żmsum įstęšum. Viš slķkar ašstęšur leyfir kirkjan lķkamlegan ašskilnaš hjónanna og aš žau bśi sitt ķ hvoru lagi. Hjónin hętta ekki aš vera eiginmašur og eiginkona frammi fyrir Guši og žeim er žvķ ekki frjįlst aš stofna til nżs hjónabands. Sé žaš kleift eru sęttir besta lausnin viš žessar erfišu ašstęšur. Hiš kristna samfélag er kallaš til aš hjįlpa hjónunum aš lifa viš ašstęšur sķnar aš kristnum hętti og ķ tryggš viš hjónabandiš sem er įfram órjśfanlegt. [159]

1650. (2384) Nś į dögum hafa fjölmargir kažólskir ķ mörgum löndum gripiš til žess rįšs aš leita borgaralegs skilnašar og stofna til nżs borgaralegs hjónabands. Af tryggš viš orš Jesś Krists (“Sį sem skilur viš konu sķna og kvęnist annarri, drżgir hór gegn henni. Og ef kona skilur viš mann sinn og giftist öšrum, drżgir hśn hór”) [160] heldur kirkjan žvķ fram aš ekki megi lķta svo į aš nż sambśš sé lögmęt ef fyrsta hjónabandiš var gilt. Ef frįskildir einstaklingar ganga ķ borgaralegt hjónaband į nż, hafa žeir komiš sér ķ ašstöšu sem brżtur į hlutlęgan hįtt gegn lögmįli Gušs. Žar af leišandi geta žeir ekki įtt žįtt ķ samneytingu evkaristķunnar mešan žetta įstand žeirra varir. Af sömu įstęšum geta žeir ekki tekiš aš sér viss störf fyrir kirkjuna. Sęttir fyrir tilverknaš išrunarsakramentisins mį einungis veita žeim sem išrast žess aš hafa óvirt tįkn sįttmįlans og tryggšarinnar viš Krist og eru stašrįšnir aš lifa algeru hreinlķfi.

1651. Prestarnir og allur söfnušurinn eiga af umhyggjusemi aš bera hag žess kristna fólks mjög fyrir brjósti sem bżr viš žessar ašstęšur en varšveitir oftast trśna og vill aš börn sķn fįi kristilegt uppeldi, svo aš žaš haldi sig ekki vera śr tengslum viš kirkjuna. Žaš į og žaš getur tekiš žįtt ķ lķfi hennar sökum skķrnar sinnar: Žaš į aš hvetja til aš hlżša į Orš Gušs, vera višstatt messufórnina, vera stašfast ķ bęn, leggja sitt af mörkum til kęrleiksverka og til aš réttlęti rķki ķ samfélaginu, ala börn sķn upp ķ kristinni trś, rękta meš sér hugsun og išju yfirbótar og žannig sįrbišja dag eftir dag um nįš Gušs. [161]

Aš vera opin fyrir frjósemi (2366-2367)

1652. (372) “Žaš felst ķ ešli žeirrar stofnunar sem hjónabandiš og hjśskaparkęrleikurinn eru aš hafa getnaš og uppfręšslu afkomanda aš markmiši og er žar komin höfušdżrš hennar.” [162] Börnin eru ęšsta gjöf hjónabandsins og leggja žau mikiš af mörkum til hagsęldar foreldranna. Guš sagši sjįlfur “eigi er žaš gott aš mašurinn sé einsamall” og “skaparinn gjörši žau frį upphafi karl og konu”; hann vildi tengja žau meš sérstökum hętti viš sitt eigiš sköpunarverk og žvķ blessaši hann karlinn og konuna meš žessum oršum “veriš frjósöm og margfaldist”. Žess vegna er markmiš sanns hjśskaparkęrleika og alls fjölskyldulķfsins, sem er įrangur hans, įn žess aš žaš rżri önnur ętlunarverk hjónabandsins, aš innręta hjónunum aš ganga óhrędd til samstarfs viš skaparann og frelsarann, sem fyrir žeirra tilstilli mun dag frį degi stękka og aušga fjölskyldu sķna. [163]

1653. (2231) Frjósemi hjśskaparkęrleikans nęr til žeirra įvaxta andlegs, yfirnįttśrlegs og sišferšilegs lķfs sem foreldrarnir lįta ganga įfram til barnanna ķ uppfręšslu žeirra. Foreldrarnir eru fyrstu og ašaluppfręšarar barna sinna. [164] Ķ žeim skilningi er žjónusta viš lķfiš grundvallarverkefni hjónabandsins og fjölskyldunnar. [165]

1654. Žau hjón sem Guš hefur ekki gefiš börn geta engu aš sķšur įtt hjśskaparlķf sem er fullt af merkingu bęši ķ mannlegum og kristnum skilningi. Hjónaband žeirra getur ljómaš af frjósemi žegar kemur aš nįungakęrleika, göfuglyndi og fórnarvilja.

VI. HEIMILISKIRKJAN

1655. (759) Kristur kaus aš fęšast og vaxa śr grasi ķ fašmi hinnar helgu fjölskyldu Jósefs og Marķu. Kirkjan er ekkert annaš en “fjölskylda Gušs”. Alveg frį upphafi var kjarni kirkjunnar išulega myndašur af žeim sem tekiš höfšu trś įsamt “öllu heimili sķnu”. [166] Žeir vildu eftir sinnaskipti sķn aš “allt heimili sitt” yrši einnig hólpiš. [167] Žessar fjölskyldur sem tóku trśna voru sem eyland kristins lķfs mitt ķ vantrśušum heimi.

1656. (2204) Į okkar dögum, ķ heimi sem er oft framandi og fjandsamlegur trśnni, eru trśašar fjölskyldur afar mikilvęgar sem mišstöšvar lifandi og smitandi trśar. Žaš er įstęša žess aš annaš Vatķkanžingiš vķsaši ķ fornt hugtak og nefndi fjölskylduna Ecclesia domestica. [168] Žaš gerist ķ fašmi fjölskyldunnar aš “foreldrarnir eru fyrstu kennararnir sem kenna börnunum trśna ķ orši og meš góšu fyrirdęmi. Foreldrarnir eiga einnig aš hvetja börnin ķ žeirri lķfsköllun sem hverju žeirra er eiginleg og leggja sérstaka rękt viš hverja žį köllun er leišir til kirkjunnar”. [169]

1657. (1268, 2214-2231, 2685) Žaš er hér sem faširinn, móširin, börnin og allir fjölskyldumešlimir iška meš helgušum hętti prestdóm hinna skķršu “ķ móttöku sakramentanna, ķ bęnum sķnum og žakkargjörš, ķ heilögu lķferni sķnu, sjįlfsafneitun og kristilegum kęrleik er birtist ķ verkum žeirra”. [170] Žannig er heimiliš fyrsti skóli kristilegs lķfs og “skóli rķkulegrar mettunar mannsins”. [171] Hér lęrist žolgęši og vinnugleši, nįungakęrleikur, fyrirgefning af örlęti - jafnvel sķendurtekin - og umfram allt aš tilbišja Guši ķ bęn og aš bera fram lķf sitt fyrir hann.

1658. (2231, 2233) Viš megum ekki gleyma žeim mikla fjölda einhleypra sem, vegna žeirra sérstöku kringumstęšna sem žeir bśa viš, oft ekki aš eigin vali, standa sérstaklega nęrri hjarta Jesś og veršskulda žess vegna sérstaka įstśš og umhyggju af hįlfu kirkjunnar, sérstaklega sįlnahirša. Margir žeirra eiga engan aš, eiga enga fjölskyldu, sem oft er afleišing fįtęktar. Sumir lifa viš ašstęšur sķnar ķ anda sęlubošanna, žjóna Guši og nįunganum žannig aš til eftirbreytni er. Heimilisdyrnar, “heimiliskirkjurnar”, og dyr hinnar stóru fjölskyldu sem er kirkjan, verša aš standa žeim öllum opnar. “Enginn er įn fjölskyldu ķ žessum heimi: Kirkjan er heimili og fjölskylda fyrir alla og sérstaklega žį sem “erfiši hafa og žungar byršar”.” [172]

Ķ STUTTU MĮLI

1659. Heilagur Pįll postuli sagši: “Žér menn, elskiš konur yšar eins og Kristur elskaši kirkjuna.… Žetta er mikill leyndardómur. Ég hef ķ huga Krist og kirkjuna” (Ef 5:25, 32).

1660. Hjónabandssįttmįlann, žar sem karl og kona mynda hvort meš öšru nįiš samfélag lķfs og kęrleika, hefur skaparinn grundvallaš og gefiš sitt eigiš sérstaka lögmįl. Af sjįlfu ešli sķnu beinist hann aš hag hjónanna sem og aš getnaši og uppfręšslu barnanna. Kristur Drottinn reisti hjónaband milli žeirra sem skķršir eru til žeirrar tignar aš vera sakramenti (sbr. CIC, grein 1055 § 1; sbr GS 48 § 1).

1661. Hjónabandssakramentiš tįknar einingu Krists og kirkjunnar. Žaš gefur hjónunum nįšina til aš elska hvort annaš meš kęrleikanum sem Kristur hefur til kirkju sinnar; žannig fullkomnar sakramentisnįšin hina mannlegu įst hjónanna, styrkir órjśfanlega einingu žeirra og helgar žau į veginum til eilķfs lķfs (sbr. kirkjužingiš ķ Trent: DS 1799).

1662. Hjónabandiš byggir į samžykki samningsašilanna, žaš er aš segja, į viljanum aš gefa sig hvort öšru meš gagnkvęmum og endanlegum hętti meš žaš aš augnamiši aš lifa ķ trśföstum og frjósömum kęrleikssįttmįla.

1663. Žar sem hjónavķgslan gefur brśšhjónunum opinbera stöšu ķ kirkjunni žykir žaš tilhlżšilegt aš helgihaldiš sé opinbert og sé haldiš innan ramma helgisišanna, aš žaš sé gert frammi fyrir presti (eša votti sem kirkjan heimilar), svaramönnum og samkundu trśašra.

1664. Eining, órjśfanleiki og falsleysi gagnvart frjósemi eru grundvallaratriši hjónabandsins. Fjölkvęni samrżmist ekki einingu hjónabandsins; hjónaskilnašur skilur sundur žaš sem Guš hefur tengt saman; höfnun į žvķ aš vera frjósamur sviptir hjónabandinu “ęšstu gjöf” žess, barninu (GS 50 § 1).

1665. Nżtt hjónaband frįskildra sem eiga lögmęta maka į lķfi brżtur gegn fyrirętlun og lögmįli Gušs eins og Kristur kennir žaš. Žeir eru ekki skildir aš skiptum viš kirkjuna en geta ekki bergt į evkaristķunni. Žeir eiga aš lifa kristilegu lķferni einkum meš žvķ aš uppfręša börn sķn ķ trśnni.

1666. Hiš kristna heimili er sį stašur žar sem börnin fį fyrstu bošun trśarinnar. Af žessum sökum er heimiliš réttilega nefnt “heimiliskirkja”, samfélag nįšar og bęnar, skóli mannlegra dyggša og kristins nįungakęrleika.

« FJÓRŠI KAFLI: ÖNNUR HELGIHÖLD HELGISIŠANNA

« 1. GREIN - ĮRNAŠARTĮKN (SAKRAMENTALĶUR)

1667. “Heilög móšir vor, kirkjan, hefur ennfremur innleitt įrnašartįkn. Žau eru heilög tįkn sem bera meš sér lķkingu viš sakramentin. Žau standa fyrir verkun sem fyrst og fremst er andlegs ešlis og įrnašur kirkjunnar kemur til leišar. Meš žeim er mašurinn bśinn undir aš taka viš meginįhrifum sakramentanna og żmis tilvik ķ lķfi žeirra er gert aš vera heilög.” [173]

Auškenni įrnašartįknanna

1668. (699, 2157) Įrnašartįknin hafa veriš innleidd til helgunar į vissum žjónustum kirkjunnar, vissum lķfsskeišum, fjölda mismunandi tilvika ķ lķfi kristins manns og til helgrar notkunar į mörgum hlutum sem hjįlplegir eru manninum. Eftir hiršislegu mati biskupanna mį einnig laga žau aš žörfum, menningu og einstakri sögu kristinnar žjóšar į tilteknu landsvęši eša tķmabili. Žau fela įvallt ķ sér bęn, oft meš sérstökum tįknum eins og yfirlagningu handa, krossmarki eša aš stökkt er vķgšu vatni (sem minnir į skķrnina).

1669. (784, 2626) Įrnašartįknin eiga rętur aš rekja til prestdómsins sem fenginn er ķ skķrninni: hver hinna skķršu er kallašur til aš vera “blessun” og til aš blessa. [174] Žess vegna mega leikmenn leiša vissar blessanir; hins vegar er framkvęmd hennar įskilin hinum vķgšu žjónustuembęttum (biskupum, prestum og djįknum) eftir žvķ sem blessunin snżst meir um kirkjulegt og sakramentislegt lķf. [175]

1670. (1128, 2001) Įrnašartįknin veita ekki nįš Heilags Anda meš žeim hętti sem sakramentin gera en meš bęn kirkjunnar bśa žau okkur undir aš meštaka nįšina og innręta okkur aš eiga samstarf viš hana. “Helgisišir sakramentanna og įrnašartįknanna fęra nįnast hverju atviki ķ lķfi hinna trśušu sem hafa gott innręti helgun hinnar gušdómlegu nįšar sem flęšir frį pįskaleyndardómi pķnu, dauša og upprisu Krists. Til žessarar uppsprettu sękja öll sakramentin og įrnašartįknin kraft sinn. Žannig mį segja aš žaš finnst varla nokkur tilhlżšileg notkun į efnislegum hlutum sem ekki mį beina aš žvķ aš helga mennina og lofsyngja Guš.” [176]

Żmsar geršir įrnašartįkna

1671. (1078) Mešal įrnašartįknanna kemur blessunin fyrst (blessun į mönnum, mat, hlutum og stöšum). Sérhver blessun er lofgjörš til Gušs og bón um aš fį aš meštaka gjafir hans. Ķ Kristi eru kristnir menn blessašir af Guši Föšur “meš hvers konar andlegri blessun”. [177] Žetta er įstęša žess aš kirkjan mišlar blessunum meš žvķ aš įkalla nafn Jesś, venjulega mešan gert er heilagt tįkn kross Krists.

1672. (923, 925, 903) Vissar blessanir hafa varanlega žżšingu vegna žess aš žęr vķgja menn til Gušs eša afmarka hluti og staši til helgisišalegra nota. Mešal žeirra blessana sem ętlašar eru mönnum - og mį ekki rugla saman viš sakramentislegar vķgslur - er blessun į įbótum eša abbadķsum ķ klaustrum, vķgsla meyja og ekkna, helgiathöfn klausturheita og blessun vissrar žjónustu ķ kirkjunni (lesara, akólśta, trśfręšara o.s.frv.). Sem dęmi um blessun hluta mį nefna helgun eša blessun kirkju eša altaris, blessun heilagrar olķu, ķlįta, messuklęša og kirkjuklukkna o.s.frv.

1673. (395, 550, 1237) Žegar kirkjan bišur opinberlega og af myndugleika ķ nafni Jesś Krists aš mašur eša hlutur njóti verndar gegn mętti hins illa og sé tekinn burt śr veldi hans kallast žaš sęring. Jesśs gerši sęringar og kirkjan hefur žegiš frį honum kraftinn og embęttiš aš reka śt illa anda. [178] Ķ einföldu formi er sęring framkvęmd viš helgihald skķrnarinnar. Formlega sęringu eša “stęrri sęringu” mį einungis prestur gera og žį meš leyfi biskupsins. Hana skal presturinn hefja af forsjįlni og fara ķ einu og öllu eftir žeim reglum sem kirkjan hefur sett. Sęringin beinist aš žvķ aš reka burt illa anda eša aš frelsun undan andsetningu illra anda ķ krafti žess andlega myndugleika sem Jesśs fól kirkju sinni. Sjśkdómur, einkum sjśkdómur af sįlfręšilegum toga, er allt annaš mįl; lękning į honum heyrir undir lęknavķsindin. Žess vegna er mikilvęgt aš gengiš sé śr skugga um, įšur en sęringin fer fram, aš um sé aš ręša nęrveru hins vonda en ekki sjśkdóm. [179]

Alžżšleg trśrękni

1674. (2688, 2669, 2678) Fyrir utan sakramentislega helgisiši og įrnašartįkn veršur trśfręšslan aš taka tillit til żmis konar trśrękni og almenna gušhręšslu mešal hinna trśušu. Trśartilfinning kristinnar alžżšu hefur įvallt įtt sinn farveg ķ żmsum geršum gušrękni sem umlykur sakramentislegt lķf kirkjunnar. Mį žar nefna heišrun helgra dóma, heimsóknir į helgistaši, pķlagrķmsferšir, helgigöngur, krossferilsmyndirnar, trśardansar, rósakransinn, men [180] o.s.frv.

1675. Žessi tjįningarform gušrękninnar vķkka śt helgisišalegt lķf kirkjunnar en koma ekki ķ staš žess. Žau “eiga aš vera meš žeim hętti aš žau eigi samleiš meš įrstķšum kirkjunnar og séu ķ samręmi viš helgisišina enda spretta žau į einn eša annan mįta af žeim og leiša fólkiš til žeirra žar sem raunin er sś aš ķ ešli sķnu eru helgisiširnir hįtt hafnir yfir öll žessi tjįningarform”. [181]

1676. (426) Naušsynlegt er aš hiršislegur skilningur sé fyrir hendi sem haldi viš og styšji alžżšlega trśrękni og, ef žörf krefur, hreinsi og lagfęri trśartilfinninguna sem liggur aš baki slķkri gušrękni til aš hinir trśušu megi dżpka žekkingu sķna į leyndardómi Krists. [182] Iškun hennar er hįš umsjón og mati biskupanna og almennri reglu kirkjunnar. Trśrękni alžżšunnar varšveitir ķ kjarna sķnum gildi sem veita svör kristinnar speki viš stęrstu spurningum lķfsins. Kažólsk alžżšuspeki er žess megnug aš sjį fyrir sér mikilvęgt samhengi ķ lķfinu.… Hśn dregur saman į skapandi hįtt žaš gušdómlega og žaš mannlega, Krist og Marķu, anda og lķkama, samfélag og stofnun, trś og föšurland, vitsmuni og tilfinningar. Žessi speki er kristinn hśmanismi og hśn stašfestir meš gagngerum hętti tign hverrar persónu sem barn Gušs, setur undirstöšur bręšralags, kennir fólki aš męta nįttśrunni og skilja vinnuna, gefur tilefni til fagnašar og spaugs jafnvel mitt ķ mjög haršri lķfsbarįttu. Žessi speki er alžżšunni einnig sį grunnur dómgreindar og evangelķskrar ešlisįvķsunar sem gerir henni kleift aš skynja samstundis hvenęr fagnašarerindinu er žjónaš ķ kirkjunni og hvenęr žaš er marklaust gert og bęlt nišur af öšrum hagsmunum. [183]

Ķ STUTTU MĮLI

1677. Įrnašartįkn (sakramentalķur) eru heilög tįkn sem kirkjan hefur innleitt. Žau bśa manninn undir aš taka viš įvexti sakramentanna og helga żmis tilvik ķ lķfinu.

1678. Blessanir hafa mikiš vęgi mešal įrnašartįkna. Žęr fela hvortveggja ķ sér lofgjörš til Gušs fyrir verk hans og gjafir og įrnašarbęn kirkjunnar til handa mönnunum aš žeir megi nota gjafir Gušs ķ samręmi viš anda fagnašarerindisins.

1679. Til višbótar viš helgisišina nęrist kristiš lķf į żmsum geršum alžżšlegrar trśrękni sem hafa rętur sķnar ķ żmsum menningum. Samtķmis žvķ aš skżra hana vandlega ķ ljósi trśarinnar hlśir kirkjan aš żmsum geršum alžżšlegrar trśrękni sem geymir ķ tjįningu sinni evangelķska ešlisįvķsun og mannlega speki og aušgar kristilegt lķf.

« 2. GREIN - KRISTNAR JARŠARFARIR

1680. (1525) Öll sakramentin, og einkum žau sem eru innvķgsla ķ kristilegt lķf, hafa sķšustu pįska Gušsbarnsins aš markmiši, pįskana sem fyrir daušann leišir žaš inn til lķfsins ķ konungsrķki Gušs. Žį mun fullnast žaš sem žaš jįtaši ķ trś og von: “[Ég] vęnti upprisu daušra og lķfs um ókomnar aldir”. [184]

I. SĶŠUSTU PĮSKAR KRISTINS MANNS

1681. (1010-1074) Hin kristna merking daušans opinberast ķ ljósi pįskaleyndardóms Krists, dauša hans og upprisu, en ķ honum hvķlir okkar einasta von. Sį hinn kristni sem deyr ķ Kristi Jesś “hverfur burt śr lķkamanum til aš vera heima hjį Drottni”. [185]

1682. Hjį žeim sem er kristinn er daušadagurinn, lok sakramentislegs lķfs hans, upphafiš aš fullnustu į endurfęšingu hans sem hófst meš skķrninni, hinni endanlegu “lķkingu” viš “mynd Sonarins” og veitt var meš smurningu Heilags Anda, og upphafiš aš hluttöku ķ veislu konungsrķkis Gušs sem fyrirséš var ķ evkaristķunni, enda žótt lokahreinsun sé honum eigi aš sķšur naušsynleg til aš geta klęšst brśškaupsklęšunum.

1683. (1020, 627) Kirkjan, sem móšir, hefur boriš hinn kristna mann aš sakramentishętti ķ skauti sér į jaršneskri vegferš hans, og hśn fylgir honum allt til enda vegferšarinnar til aš gefa hann “Föšurnum ķ hendur”. Hśn ber fram fyrir Föšurinn, ķ Kristi, barn nįšar hans, og hśn jaršsetur, ķ von, sęši lķkamans sem mun upp rķsa ķ dżrš. [186] Žessi fórnfęring er aš fullu höfš um hönd ķ messufórninni; blessanirnar fyrir og eftir messuna eru įrnašartįkn.

II. HELGIHALD JARŠARFARANNA

1684. Kristin śtför er helgihald eftir helgisišum kirkjunnar. Žjónusta kirkjunnar viš žetta tękifęri beinist aš žvķ aš sżna virkt samneyti viš hinn lįtna, žįtttöku safnašarins, saman kominn viš jaršarförina, ķ žvķ samneyti, og aš kunngjöra söfnušinum eilķft lķf.

1685. Żmsar helgiathafnir jaršarfararinnar hafa ķ tjįningu sinni žau pįskalegu auškenni sem dauši kristins manns hefur og fara žęr fram ķ samręmi viš ašstęšur og hefšir hvers svęšis um sig, jafnvel aš žvķ er varšar lit messuskrśšans. [187]

1686. Ķ žeirri tilhögun rómversku helgisišanna sem er aš finna ķ Ordo exsequiarum (OEx) er gefinn kostur į žremur śtfęrslum į helgihaldi śtfarar, allt eftir žeim žremur stöšum žar sem hśn fer fram (heimilinu, kirkjunni eša kirkjugaršinum) og ķ samręmi viš žį žżšingu sem fjölskyldan leggur ķ śtförina, stašbundna siši og alžżšlega trśrękni. Eftirfarandi tilhögun helgihaldsins er sameiginleg öllum helgisišalegum hefšum en hśn felur ķ sér fjóra meginžętti:

1687. Söfnušinum er heilsaš. Helgihaldiš hefst meš heilsun trśarinnar. Ęttingjar og vinir hins lįtna eru bošnir velkomnir meš “uppörvunar” orši (ķ skilningi Nżja testamentisins um kraft Heilags Anda ķ von). [188] Söfnušurinn, samankominn ķ bęn, vęntir einnig “orša eilķfs lķfs”. Andlįt einhvers ķ samfélaginu (eša įrtķš eša sjöundi eša žrķtugasti dagur frį andlįti) er atburšur sem ętti aš lyfta sżninni śt yfir “žennan heim” og fį hina trśušu til aš įtta sig į hvaš trśin į hinn upprisna Krist felur ķ sér.

1688. Oršsžjónustan viš jaršarfarir krefst mjög góšs undirbśnings vegna žess aš ķ samkundunni sem saman er komin viš śtförina gętu veriš nokkrir trśašir sem sjaldan taka žįtt ķ helgisišunum auk vina žess lįtna sem ekki eru kristnir. Sérstaklega ber aš foršast aš hómilķan verši “lķkręša af bókmenntalegu tagi” [189] en śtskżri žess ķ staš leyndardóm kristilegs dauša ķ ljósi hins upprisna Krists.

1689. (1371, 958) Messufórnin. Žegar helgihaldiš fer fram ķ kirkju er evkaristķan ķ hjarta žess pįskaveruleika sem kristilegur dauši er. [190] Ķ evkaristķunni lętur kirkjan ķ ljós virkt samneyti sitt viš hinn lįtna: ķ Heilögum Anda ber hśn fram fyrir Föšurinn fórn dauša og upprisu Krists og bišur um aš barn hans verši hreinsaš af syndum sķnum og afleišingum žeirra og aš žaš fįi ašgang aš nęgtum pįskanna viš boršiš ķ konungsrķki Gušs. [191] Žannig er žaš ķ evkaristķunni sem höfš er um hönd aš samfélag hinna trśušu, og einkum fjölskylda hins lįtna, lęrir aš lifa ķ samneyti viš hann sem “sofnašur er ķ Drottni” meš žvķ aš eiga samneyti ķ lķkama Krists, sem hann er lifandi limur į, og aš bišja fyrir honum og meš honum.

1690. (2300) Ķ kvešju kirkjunnar er sįl hins lįtna aš endingu “falin ķ hendur Guši”. Žetta er “hin hinsta kvešja žar sem hiš kristna samfélag heilsar einum mešlima sinna įšur en lķkami hans er lagšur ķ gröfina”. [192] Ķ hinni bżsönsku trśarhefš er žetta lįtiš ķ ljós meš kvešjukossi til hins lįtna: Viš žessa hinstu kvešju “syngjum vér yfir brotthvarfi hans frį žessu lķfi og ašskilnaši frį oss en einnig vegna žess aš žaš į sér staš samneyti og endurfundur. Žvķ aš jafnvel dįin erum vér alls ekki skilin aš skiptum žar sem öll förum vér sömu leiš og hittumst aftur į sama staš. Vér veršum aldrei ašskila žvķ aš vér lifum fyrir Krist og nś erum vér sameinuš Kristi į leiš okkar til hans … og öll veršum vér saman ķ Kristi.” [193]

Nęsti kafli


Óopinber śtgįfa © Reynir K. Gušmundsson žżddi Brįšabirgšažżšing


  1. Sbr. LG 10.
  2. LG 11 § 2.
  3. GS 48 § 2.
  4. Sbr. Heb 5:6; 7:11; Sl 110:4.
  5. Sbr. LG 10.
  6. 2M 19:6; sbr. Jes 61:6.
  7. Sbr. 4M 1:48-53; Js 13:33.
  8. Heb 5:1; sbr 2M 29:1-30, 5M 8.
  9. Sbr. Ml 2:7-9.
  10. Sbr. Heb 5:3; 7:27; 10:1-4.
  11. Sbr. 4M 11:24-25.
  12. Pontificale Romanum, biskupsvķgsla 26, vķgslubęn.
  13. Pontificale Romanum, prestvķgsla 22, vķgslubęn.
  14. Pontificale Romanum, djįknavķgsla 21, vķgslubęn.
  15. 1Tm 2:5.
  16. Heb 5:10; sbr. 6:20; 1M 14:18.
  17. Heb 7:26.
  18. Heb 10:14.
  19. Hl. Tómas frį Akvķnó, In ad Hebręos 8, [4].
  20. Opb 1:6; sbr. Opb 5:9-10; 1Pt 2:5, 9.
  21. LG 10 § 1.
  22. LG 10 § 2.
  23. Sbr. LG 10; 28; SC 33; CD 11; PO 2; 6.
  24. Pķus XII, heimsbréfiš Mediator Dei: AAS, 39 (1947) 548.
  25. Hl. Tómas frį Akvķnó, STh III, 22, 4c.
  26. Sbr. LG 21.
  27. Hl. Ignatķus frį Antķokkķu, Ad Trall. 3, 1: SCh 10, 96; sbr. Ad Magn, 6, 1: SCh 10, 82-88.
  28. LG 24.
  29. Sbr. Mk 10:43-45; 1Pt 2:5, 9.
  30. Hl. Jóhannes Krżsostomus, De sacerdotio, 2, 4: PG 48, 636; sbr. Jh 21:15-17.
  31. Sbr. SC 33N; LG 10.
  32. LG 28.
  33. Hl. Ignatķus frį Antķokkķu, Ad Trall. 3, 1: SCh 10, 96.
  34. LG 20.
  35. LG 21; sbr. P 1:8, 24; Jh 20:22-23; 1Tm 4:14; 2Tm 1:6-7.
  36. LG 21 § 2.
  37. LG 21.
  38. CD 2 § 2.
  39. LG 22.
  40. Sbr. LG 22.
  41. Pķus XII, Fidei donum: AAS 49 (1957) 237; sbr. LG 23; CD 4; 36; 37; AG 5; 6; 38.
  42. Sbr. SC 41; LG 26.
  43. LG 28; sbr. Jh 10:36.
  44. PO 2 § 2.
  45. PO 2.
  46. LG 28; sbr. Heb 5:1-10; 7:24; 9:11-28; Innocentķus I, Epsit. ad Decentium: PL 20, 554 A; hl. Gregorķus frį Nazianzus, Oratio 22, 22: PG 35, 432B.
  47. PO 10; OT 20; sbr. P 1:8.
  48. OT 20.
  49. LG 28; sbr. 1Kor 11:26.
  50. Sbr. PO 2.
  51. LG 28 § 2.
  52. PO 8.
  53. LG 29; sbr. CD 15.
  54. Sbr. hl. Hippolżtus, Traditio apostolica, 8: SCh 11, 58-62.
  55. Sbr. LG 41; AA 16.
  56. Sbr. Mk 10:45; Lk 22:27; hl. Pólżkarpus, Epistula ad Philippenses, 5, 2: SCh 10, 182.
  57. Sbr. LG 29; SC 35 § 4; AG 16.
  58. LG 29 § 2.
  59. AG 16 § 6.
  60. Sbr. Pķus XII, postulleg reglugerš, Sacramentum Ordinis: DS 3858.
  61. Sbr. Rómversk kažólska messubókin, 1. forgildi postulanna.
  62. Sbr. LG 21; Ef 4:11.
  63. LG 21 § 2.
  64. LG 20.
  65. Sbr. DS 794 og sbr. DS 802; CIC, grein 1012; CCEO, grein 744; 747.
  66. CIC, grein 1024.
  67. Sbr. Mk 3:14-19; Lk 6:12-16; 1Tm 3:1-13; 2Tm 1:6; Tt 1:5-9; hl. Klemens frį Róm, Epistula ad Corinthios, 42, 4; 44, 3: PG 1, 292-293; 300.
  68. Sbr. Jóhannes Pįll II, MD 26-27; CDF, yfirlżsingin Inter insigniores: AAS 69 (1977) 98-116.
  69. Sbr. Heb 5:4.
  70. Mt 19:12.
  71. 1Kor 7:32.
  72. Sbr. PO 16.
  73. Sbr. PO 16.
  74. Sbr. kirkjužingiš ķ Trent: DS 1767; LG 21; 28; PO 2.
  75. Sbr. CIC, grein 290-293, 1336 § 1, 3, 5; 1338 § 2; kirkjužingiš ķ Trent: DS 1774.
  76. Sbr. kirkjužingiš ķ Trent: DS 1612; DS 1154.
  77. Hl. Įgśstķnus, In Iohannis evangelium tractatus, 5, 15: PL 35, 1422.
  78. Sbr. Pontificale Romanum, biskupsvķgsla 26, vķgslubęn; sbr. CD 13; 16.
  79. Pontificale Romanum, biskupsvķgsla 26, vķgslubęn; sbr. hl. Hippolżtus, Traditio apostolica, 3: SCh II, 44-46.
  80. Bżsanskir helgisišir, Euchologion.
  81. LG 29.
  82. Hl. Gregorķus frį Nazianzus, Oratio 2, 71, 74, 73: PG 35, 480-481.
  83. Hl. Jóhannes Marķa Vianney, tilvitnun śr B. Nodet, Jean-Marie Vianney, Curé d'Ars, 100.
  84. CIC, grein 1055 § 1; sbr. GS 48 § 1.
  85. Opb 19:7, 9; sbr. 1M 1:26-27.
  86. 1Kor 7:39; sbr. Ef 5:31-32.
  87. GS 48 § 1.
  88. Sbr. GS 47 § 2.
  89. GS 47 §1.
  90. Sbr. 1M 1:27; 1Jh 4:8, 16.
  91. 1M 1:28; sbr. 1:31.
  92. 1M 2:18.
  93. Sbr. 1M 2:18-23; sbr. Sl 121. [2].
  94. 1M 2:24.
  95. Mt 19:6.
  96. Sbr. 1M 3:12.
  97. Sbr. 1M 2:22; 3:16b.
  98. Sbr. 1M 1:28; 3:16-19.
  99. Sbr. 1M 3:21.
  100. 1M 3:16, 19.
  101. Sbr. Mt 19:8; 5M 24:1.
  102. Sbr. Hs 1-3; Jes 54; 62; Jer 2-3: 31; Esk 16; 23; Ml 2:13-17.
  103. Ll 8:6-7.
  104. Opb 19:7, 9; sbr. GS 22.
  105. Sbr. Jh 2:1-11.
  106. Sbr. Mt 19:8.
  107. Mt 19:6.
  108. Sbr. Mt 11:29-30.
  109. Sbr. Mk 8:34; Mt 19:11.
  110. Ef 5:25-26, 31-32; sbr. 1M 2:24.
  111. Sbr. Ef 5:26-27.
  112. Sbr. DS 1800; CIC, grein 1055 § 2.
  113. Sbr. Lk 14:26; Mk 10:28-31.
  114. Sbr. Opb 14:4; 1Kor 7:32; Mt 2:56.
  115. Mt 19:12.
  116. Sbr. Mk 12:25; 1Kor 7:31.
  117. Sbr. Mt 19:3-12.
  118. Sbr. LG 42; PC 12; OT 10.
  119. Hl. Jóhannes Krżsostomus, De virginitate, 10: PG 48, 540; sbr. Jóhannes Pįll II, FC 16.
  120. Sbr. SC 61.
  121. Sbr. LG 6.
  122. Sbr. 1Kor 10:17.
  123. FC 67.
  124. Sbr. CCEO, grein 817.
  125. Sbr. CCEO, grein 828.
  126. Sbr. Ef 5:32.
  127. CIC, grein 1057 § 1.
  128. GS 48 § 1; OCM 45; sbr. CIC, grein 1057 § 2.
  129. 1M 2:24; sbr. Mt 10:8; Ef 5:31.
  130. Sbr. CIC, grein 1103.
  131. Sbr. CIC, grein 1057 § 1.
  132. Sbr. CIC, greinar 1095-1107.
  133. Sbr. CIC, grein 1071.
  134. Sbr. kirkjužingiš ķ Trent: DS 1813-1816; CIC, grein 1108.
  135. Sbr. CIC, grein 1063.
  136. GS 49 § 3.
  137. Sbr. CIC, grein 1124.
  138. Sbr. CIC, grein 1086.
  139. Sbr. CIC, grein 1125.
  140. 1Kor 7:14.
  141. Sbr. 1Kor 7:16.
  142. Sbr. CIC, grein 1134.
  143. Sbr. Mk 10:9.
  144. GS 48 § 1.
  145. GS 48 § 2.
  146. Sbr. CIC, grein 1141.
  147. LG 11.
  148. LG 11; Sbr. LG 41.
  149. GS 48 § 2.
  150. Ef 5:21; sbr. Gl 6:2.
  151. Tertśllķanus, Ad uxorem, 2, 8, 6-7: PL 1, 1415-1416; FC, 13.
  152. FC 13.
  153. Mt 19:6; sbr. 1M 2:24.
  154. FC 19.
  155. GS 49 § 2.
  156. Sbr. FC 19.
  157. GS 48 § 1.
  158. Sbr. FC 20.
  159. Sbr. FC 83; CIC, grein 1151-1155.
  160. Mk 10:11-12.
  161. FC 84.
  162. GS 48 § 1; 50.
  163. GS 50 § 1; sbr. 1M 2:18; Mt 19:4; 1M 1:28.
  164. Sbr. GE 3.
  165. Sbr. FC 28.
  166. Sbr. P 18:8.
  167. Sbr. P 16:31; P 11:14.
  168. LG 11; sbr. FC 21.
  169. LG 11.
  170. LG 10.
  171. GS 52 § 1.
  172. FC 85; sbr. Mt 11:28.
  173. SC 60; sbr. CIC, grein 1166; CCEO, grein 867.
  174. Sbr. 1M 12:2; Lk 6:28; Rm 12:14; 1Pt 3:9.
  175. Sbr. SC 79; CIC, grein 1168; De Ben. 16, 18.
  176. SC 61.
  177. Ef 1:3.
  178. Sbr. Mk 1:25-26; 3:15; 6:7, 13; 16:17.
  179. Sbr. CIC, grein 1172.
  180. Sbr. annaš kirkjužingiš ķ Nķkeu: DS 601; 603; kirkjužingiš ķ Trent: DS 1822.
  181. SC 13 § 3.
  182. Sbr. Jóhannes Pįll II, CT 54.
  183. CELAM, žrišja almenna žing (Puebla, 1979), lokaskjal §448; sbr. Pįll VI, EN 48.
  184. Nķkeu-Konstantķnópel-jįtningin.
  185. Sbr. 2Kor 5:8.
  186. Sbr. 1Kor 15:42-44.
  187. Sbr. SC 81.
  188. Sbr. 1Ž 4:18.
  189. OEx 41.
  190. Sbr. OEx 1.
  191. Sbr. OEx 57.
  192. OEx 10.
  193. Hl. Sķmeon frį Žessalonķku, De ordine sepulturę 336: PG 155, 684.