Stella Maris

Marķukirkja

 

Trśfręšslurit Kažólsku Kirkjunnar

 

 

ANNAR HLUTI: LEYNDARDÓMAR KRISTNINNAR HAFŠIR UM HÖND

ANNAR ŽĮTTUR - HIN SJÖ SAKRAMENTI KIRKJUNNAR

1210. (1113) Kristur stofnsetti sakramenti hins nżja lögmįls. Žau eru sjö: skķrn, ferming (eša biskupun), evkaristķan, skriftir, smurning sjśkra, helgar vķgslur og hjónaband. Sakramentin sjö snerta öll stig og allar mikilvęgar stundir kristilegs lķfs:1 žau leiša af sér fęšingu og vöxt, gręšingu og erindi hins kristna trśarlķfs. Žannig er viss lķking meš žróunarstigum nįttśrlegs lķfs og hins andlega lķfs.

1211. (1374) Meš žvķ aš fylgja žessari hlišstęšu veršur ķ fyrsta kaflanum gerš grein fyrir hinum žremur sakramentum kristinnar innvķgslu; žvķ nęst veršur ķ öšrum kaflanum fjallaš um sakramentin sem gręša; og žrišji kaflinn fjallar um sakramentin sem eru til žjónustu viš samfélag og erindi hinna trśušu. Žessi röš er ķ sjįlfu sér ekki sś eina en hśn leišir okkur fyrir sjónir aš sakramentin mynda samręmda heild žar sem hvert einstakt sakramenti skipar sinn mikilvęga sess. Ķ žessari heildareiningu skipar evkaristķan einstakan sess sem “sakramenti sakramentanna”: “Öllum öšrum sakramentum er beint aš žvķ lķkt og aš markmiši sķnu”. [2]

« FYRSTI KAFLI: SAKRAMENTI KRISTINNAR INNVĶGSLU

1212. Sakramenti kristinnar innvķgslu - skķrn, ferming og evkaristķan - leggja grunninn aš sérhverju kristnu lķfi. “Hlutdeildin ķ hinni gušdómlegu nįttśru sem mönnunum er gefin fyrir nįš Krists ber meš sér vissa lķkingu viš upphaf, žróun og nęringu nįttśrlegs lķfs. Hinir trśušu fęšast į nż meš skķrninni, styrkjast af fermingarsakramentinu og meštaka ķ evkaristķunni fęšu eilķfs lķfs. Meš žessum sakramentum kristinnar innvķgslu fį žeir žannig ķ sķauknu męli aušlegš hins gušdómlega lķfs og ganga fram veginn ķ įtt aš fullkomnun į kęrleikanum.” [3]

« 1. GREIN - SKĶRNARSAKRAMENTIŠ

1213. Heilög skķrn er grundvöllurinn aš öllu kristnu lķfi, žaš er hlišiš aš lķfi ķ Andanum (vitae spiritualis ianua) [4] og dyrnar aš hinum sakramentunum. Žaš er fyrir skķrnina aš viš erum frelsuš af synd og endurfęšumst sem börn Gušs; viš gerumst limir Krists, erum innlimuš ķ kirkjuna og fįum hlutdeild ķ erindi hennar: “Skķrnin er sakramenti endurfęšingar af vatni og ķ Oršinu.” [5]

I. HVAŠ KALLAST ŽETTA SAKRAMENTI?

1214. (628) Žetta sakramenti kallast skķrn eftir žeirri meginathöfn sem hśn er gerš eftir: aš skķra er į grķsku baptizein og žżšir aš “dżfa” eša “sökkva”; nišurdżfing ķ vatn er tįkn fyrir greftrun trśnemans ķ dauša Krists žašan sem hann rķs upp ķ upprisu meš honum sem “nż sköpun”. [6]

1215. (1257) Žetta sakramenti kallast einnig “laug žar sem vér endurfęšumst og Heilagur Andi gjörir oss nżja” žvķ aš žaš tįknar og kemur raunverulega til leišar fęšingu af vatni og Anda en įn žess “getur enginn komist inn ķ Gušs rķki”. [7]

1216. (1243) “Žessi laug er kölluš upplżsing vegna žess aš žeir sem fį žessa kennslu ķ trśnni eru upplżstir ķ skilningi sķnum….” [8] Eftir aš hafa žegiš Oršiš ķ skķrninni, “hiš sanna ljós sem upplżsir hvern mann”, hefur hin skķrša persóna “tekiš į móti ljósinu”, hśn veršur “barn ljóssins”, veršur raunar “ljós” sjįlf:9 Skķrnin er fegursta og dżrlegasta gjöf Gušs…. Viš köllum hana gjöf, nįš, smurningu, upplżsingu, ódaušlegt fat, laug endurfęšingar, innsigli, og hina dżrmętustu gjöf. Hśn er kölluš gjöf vegna žess aš hśn er veitt žeim sem hafa sjįlfir ekkert aš fęra; nįš vegna žess aš hśn er jafnvel veitt žeim sem eru sekir; skķrn vegna žess aš syndin er greftruš ķ vatninu; smurning žvķ hśn er prestleg og konungleg (lķkt og žeir eru sem smuršir eru); upplżsing žvķ hśn ljómar af ljósi; fat žar sem hśn hylur smįn okkar; laug žvķ hśn laugar; og innsigli žar sem hśn er vöršur okkar og hśn er merki um herradóm Gušs. [10]

II. SKĶRNIN Ķ RĮŠDEILD HJĮLPRĘŠISINS

Fyrirbošanir um skķrnina ķ gamla sįttmįlanum 1217. Ķ helgisišum pįskavökunnar žegar skķrnarvatniš er blessaš minnist kirkjan meš hįtķšlegum hętti hinna miklu atburša ķ hjįlpręšissögunni sem žį žegar bošušu leyndardóm skķrnarinnar: Guš, žś sem meš ósżnilegum krafti žķnum kemur til leišar undursamlegum įhrifum meš tįknum sakramentanna; žś, sem undirbjóst vatniš sem žś skapašir į margan hįtt til žess aš žaš vęri vitni nįšar žeirrar sem veitist ķ skķrninni. [11]

1218. (344, 694) Allt frį upphafi heimsins hefur vatniš, svo lķtillįt og undursamleg sköpun, veriš uppspretta lķfs og frjósemi. Heilög Ritning lżsir žvķ į žann hįtt aš Andi Gušs “svķfi” yfir žvķ:12 Guš, Andi žinn sveif yfir vötnunum ķ upphafi heimsins til žess aš žį žegar skyldi ešli vatnsins öšlast helgandi mįtt. [13]

1219. (701, 845) Kirkjan lķtur į örk Nóa sem fyrirboša um hjįlpręši ķ skķrninni žvķ aš “ķ henni frelsušust fįeinar - žaš er įtta - sįlir ķ vatni”: [14] Guš, sem tįknašir endurfęšinguna meš sjįlfu vatnsflóšinu žannig aš leyndardómur žessa frumefnis yrši löstunum endir og dyggšunum upphaf. [15]

1220. (1010) Meš sama hętti og vatniš sem sprettur upp af jöršinni tįknar lķf, tįknar vatn sjįvarins dauša og getur žvķ stašiš fyrir leyndardóm krossins. Meš žeim hętti tįknar skķrnin samfélag viš dauša Krists.

1221. En umfram allt bošar gangan ķ gegnum Raušahafiš - frelsun Ķsraels śr įnauš ķ Egyptalandi - frelsunina sem skķrnin leišir af sér: Guš, žś lést afkomendur Abrahams ganga žurrum fótum yfir Raušahafiš og leiddir žį śt śr įnauš til žess aš žeir vęru ķmynd Gušs helga lżšs er skķrnin hafši leyst frį allri synd. [16]

1222. Aš sķšustu finnum viš fyrirboša um skķrnina ķ göngunni yfir įna Jórdan žvķ meš henni fékk lżšur Gušs aš gjöf landiš sem nišjum Abrahams hafši veriš gefiš fyrirheit um - mynd um hiš eilķfa lķf. Fyrirheitiš um žessa heilögu arfleifš er uppfyllt ķ nżja sįttmįlanum.

Skķrn Krists

1223. (232) Allar fyrirbošanirnar ķ gamla sįttmįlanum uppfyllast ķ Kristi Jesś. Hann byrjar opinbert starf sitt eftir aš hafa sjįlfur veriš skķršur af heilögum Jóhannesi skķrara ķ įnni Jórdan. [17] Eftir upprisu sķna gefur Kristur postulum sķnum žetta erindi: “Fariš žvķ og gjöriš allar žjóšir aš lęrisveinum, skķriš žį ķ nafni Föšurins, Sonarins og hins Heilaga Anda, og kenniš žeim aš halda allt žaš sem ég hef bošiš yšur.” [18]

1224. (536) Drottinn okkar gekk sjįlfviljugur undir skķrn, ętluš syndurum, hjį heilögum Jóhannesi til aš “fullnęgja öllu réttlęti”. [19] Atferli Jesś sżnir fram į aš hann svipti sig öllu. [20] Andinn sem sveif yfir vötnunum viš fyrstu sköpunina steig žį nišur yfir Krist ķ ašdraganda hinnar nżju sköpunar og Faširinn opinberaši Jesśm sem sinn “elskaša Son”. [21]

1225. (766) Į pįskum sķnum veitti Kristur öllum mönnum ašgang aš uppsprettu skķrnarinnar. Hann hafši žegar talaš um pķslir sķnar, sem hann var ķ žann mund aš lķša ķ Jerśsalem, sem “skķrn” sem hann įtti aš skķrast meš. [22] Blóšiš og vatniš sem rann śr stunginni sķšu hins krossfesta Jesś eru tįkn um skķrnina og evkaristķuna, sakramenti nżs lķfs. [23] Žašan ķ frį er mögulegt aš “fęšast af vatni og Anda” [24] og komast žar meš inn ķ rķki Gušs. Lķttu į hvar žś ert skķršur og sjįšu hvašan skķrnin kemur: frį krossi Krists, frį Kristi dįnum. Žar er allur leyndardómurinn: Hann dó fyrir žig. Ķ honum ertu endurleystur, ķ honum ertu sįluhólpinn. [25]

Skķrnin ķ kirkjunni

1226. (849) Allt frį sjįlfum hvķtasunnudeginum hefur kirkjan haft um hönd og veitt heilaga skķrn. Heilagur Pétur segir viš mannfjöldann sem undrast prédikun hans: “Gjöriš išrun og lįtiš skķrast hver og einn ķ nafni Jesś Krists til fyrirgefningar synda yšar; žį munuš žér öšlast gjöf Heilags Anda.” [26] Postularnir og samstarfsmenn žeirra bjóša hverjum žeim skķrn sem trśir į Jesśm: Gyšingum, hinum gušhręddu og heišingjunum. [27] Įvallt er litiš svo į aš skķrnin tengist trśnni: “Trś žś į Drottin Jesśm, og žś munt verša hólpinn og heimili žitt” sagši heilagur Pįll viš fangavöršinn ķ Filippķ. Frįsögnin heldur įfram og segir žar um fangavöršinn: “Og var hann žegar skķršur og allt hans fólk”. [28]

1227. (790) Samkvęmt Pįli postula fęr hinn trśaši samfélag meš Kristi dįnum, hann er grafinn meš honum og rķs upp meš honum: Eša vitiš žér ekki, aš allir vér, sem skķršir erum til Krists Jesś, erum skķršir til dauša hans? Vér erum žvķ dįnir og greftrašir meš honum ķ skķrninni, til žess aš lifa nżju lķfi, eins og Kristur var upp vakinn frį daušum fyrir dżrš Föšurins. [29] Hinir skķršu hafa “ķklęšst Kristi”. [30] Fyrir Heilagan Anda er skķrnin laugun sem hreinsar, réttlętir og helgar. [31]

1228. Žar af leišandi er skķrnin laug af vatni žar sem “óforgengilegt sęši” Oršs Gušs virkar til lķfs. [32] Heilagur Įgśstķnus segir um skķrnina: “Oršiš kemur til (hins efnislega) frumefnis og veršur aš sakramenti.” [33]

III. HVERNIG ER SKĶRNARSAKRAMENTIŠ HAFT UM HÖND?

Kristin innvķgsla

1229. Menn hafa allt frį tķmum postulana gerst kristnir meš žvķ aš ganga veginn og hljóta innvķgslu ķ įföngum. Žennan veg mį feta hratt eša hęgt en hann veršur įvallt aš fela ķ sér vissa grundvallažętti: aš Oršiš sé kunngjört, fagnašarbošskapurinn meštekinn er hafi sinnaskipti ķ för meš sér, trśin jįtuš, skķrn, śthellingu Heilags Anda, og upptöku ķ samfélag evkaristķunnar.

1230. (1248) Žessi innvķgsla hefur veriš meš afar mismunandi hętti ķ gegnum aldirnar allt eftir ašstęšum. Į fyrstu öldum kirkjunnar varš veruleg žróun ķ kristinni innvķgslu. Langt trśnįm fól ķ sér röš af undirbśningsathöfnum sem voru helgisišaleg leišarmörk į undirbśningsleiš trśnemans og nįšu hįmarki ķ helgihaldi sakramenta kristinnar innvķgslu.

1231. (13) Žar sem barnaskķrnin er oršin hefšbundin ķ helgihaldi sakramentisins er žaš ein einstök athöfn sem dregur saman ķ örstuttu mįli alla undirbśningsįfanga kristinnar innvķgslu. Žaš liggur ķ ešli mįlsins aš barnaskķrnin krefst trśnįms eftir skķrnina. Ekki er einungis brżnt aš tilsögn sé fyrir hendi eftir skķrnina heldur verša naušsynleg nįšarįhrif skķrnarinnar aš fį aš flęša til persónulegs vaxtar. Žaš er hér sem kveriš eša trśfręšslan kemur aš gagni.

1232. (1204) Annaš Vatķkanžingiš endurreisti hjį latnesku kirkjunni “trśnįm fulloršna sem felur ķ sér nokkur ašgreind skref”. [34] Ķ Ordio initiationis christianę adultorum [35] mį finna helgiathafnirnar fyrir žessi skref. Žingiš gaf einnig leyfi til žess aš “ķ trśbošslöndum, til višbótar žvķ sem kristin arfleifš hefur fram aš fęra, mį bęta viš žeim žįttum innvķgslu sem žegar eru žekktir mešal sumra žjóša, aš žvķ leyti aš hęgt sé aš laga žį aš hinum kristnu sišareglum”. [36]

1233. (1290) Nś į dögum byrjar innvķgsla fulloršinna ķ öllum helgiathöfnum, latneskum sem austurlenskum, į žvķ aš žeir hefja trśnįm og nęr žaš hįmarki sķnu ķ einu helgihaldi hinna žriggja sakramenta innvķgslunnar: skķrnar, fermingar og evkaristķu. [37] Ķ austurlenskum helgiathöfnum hefst kristin innvķgsla ungbarna einnig meš skķrn en fermingin og evkaristķan fylgja strax į eftir. Ķ hinni rómversku helgiathöfn er henni aftur į móti fylgt eftir meš trśfręšslu til margra įra įšur en henni lżkur meš fermingu og evkaristķunni, hįpunkti kristinnar innvķgslu. [38]

Helgihaldiš sem innvķgsla ķ leyndardómana (mystagogi)

1234. Ljóslega mį sjį merkingu og nįš skķrnasakramentisins ķ athöfnum helgihalds žess. Meš žvķ aš fylgja gaumgęfilega eftir vķsbendingum og oršum helgihaldsins eru hinir trśušu leiddir inn ķ žį aušlegš sem žetta sakramenti stendur fyrir og kemur raunverulega til leišar ķ hverju nżju skķrnarbarni.

1235. (617, 2157) Krossmarkiš viš upphaf helgihaldsins markar žann mann meš merki Krists sem į eftir aš tilheyra honum og tįknar nįš endurlausnar Krists sem įunnin var fyrir okkur meš krossinum.

1236. (1122) Orš Gušs sem er kunngjört upplżsir trśnemann og samkunduna um opinberašan sannleikann og kallar fram andsvar trśarinnar sem er óašskiljanlegt skķrninni. Skķrnin er “sakramenti trśarinnar” og er hśn žaš meš einstökum hętti žar sem hśn er sakramentisleg innganga ķ žaš lķf sem trśin er.

1237. (1673, 189) Žar sem skķrnin tįknar lausn frį synd og frį frumkvöšli hennar djöflinum er ein eša fleiri sęringarbęnir (exorcismus) sagšar yfir trśnemanum. Sį sem stżrir helgihaldinu smyr hann sķšan olķu trśnema, eša réttir hendur sķnar yfir hann, og trśneminn hafnar Satan skilyršislaust. Žannig undirbśinn getur hann jįtaš trś kirkjunnar sem honum er “trśaš fyrir” meš skķrninni. [39]

1238. (1217) Skķrnarvatniš er helgaš meš epķklesisbęn (annaš hvort į žessari tilteknu stundu eša į pįskavökunni). Kirkjan bišur Guš aš fyrir tilstilli Sonar hans komi kraftur Heilags Anda yfir vatniš til aš žeir sem verši skķršir ķ žvķ “fęšist af vatni og Anda”. [40]

1239. (1214) Žvķ nęst kemur naušsynlegasta athöfn sakramentisins: strangt til tekiš sjįlf skķrnin. Hśn tįknar og kemur raunverulega til leišar dauša syndarinnar og inngöngu inn ķ lķf hinnar alheilögu žrenningar meš žvķ aš taka į sig mynd pįskaleyndardóms Krists. Įhrifamesta framkvęmd skķrnarinnar er žreföld nišurdżfing ķ skķrnarvatniš. En sķšan ķ fornöld hefur einnig veriš hęgt aš veita hana meš žvķ ausa vatni žrisvar sinnum yfir höfuš trśnemans.

1240. Ķ latnesku kirkjunni fer žetta fram meš žeim hętti aš sį sem skķrir eys vatni žrisvar sinnum og segir eftirfarandi orš: “N, ég skķri žig ķ nafni Föšurins, Sonarins og hins Heilaga Anda.” Ķ austurlenskum helgisišum snżr trśneminn sér ķ austur og presturinn segir: “Žjónn Gušs, N, skķrist ķ nafni Föšurins, Sonarins og hins Heilaga Anda.” Og viš įkall til hverrar persónu hinnar alheilögu žrenningar nišurdżfir presturinn trśnemann ķ vatniš og reisir hann upp aftur.

1241. (1294, 1574, 783) Smurning meš heilagri krismu (ilmsmyrsl sem biskupinn helgar) tįknar gjöf Heilags Anda til hins nżskķrša. Hann er oršinn kristinn, žaš er aš segja, “smuršur” af Heilögum Anda, innlimašur ķ Krist sem er smuršur prestur, spįmašur og konungur. [41]

1242. (1291) Ķ helgisišum Austurkirknanna er smurningin eftir skķrnina sakramenti krismunnar (fermingin). Ķ rómversku helgisišunum er smurningin eftir skķrnina bošun annarrar smurningar meš helgri krismu sem veitt er sķšar af biskupi - fermingu sem “stašfestir” svo aš segja og fullkomnar smurningu skķrnarinnar.

1243. (1216, 2769) Hvķtu klęšin tįkna aš sį sem skķršur er hefur “ķklęšst Kristi” [42] og er upp risinn meš Kristi. Kertiš, tendraš af pįskakertinu, tįknar aš Kristur hefur upplżst nżnemann. Ķ honum eru hinir skķršu “ljós heimsins”. [43] Hinn nżskķrši er nś, ķ Syninum eina, Gušs barn og hefur rétt til aš segja bęn barna Gušs: “Fašir vor.”

1244. (1292) Fyrsta altarisgangan. Nżnemanum, sem oršinn er barn Gušs og hefur klęšst brśškaupsklęšunum, er veittur ašgangur inn ķ “brśškaupsveislu lambsins” [44] og fęr hann fęšu hins nżja lķfs, lķkama og blóš Krists. Austurkirkjurnar hafa višhaldiš skżrum skilningi į einingu kristinnar innvķgslu meš žvķ aš lįta alla nżskķrša og fermda bergja į hinu heilaga sakramenti, jafnvel lķtil börn meš hlišsjón af oršum Drottins: “Leyfiš börnunum aš koma til mķn, varniš žeim eigi.” [45] Latneska kirkjan, sem geymir bergingu į hinu heilaga sakramenti žar til skilningsaldri er nįš, lętur ķ ljós bein tengsl skķrnarinnar viš evkaristķuna meš žvķ aš lįta bera hiš nżskķrša barn fram fyrir altariš og bišja Faširvoriš.

1245. Helgihaldi skķrnarinnar lżkur meš hįtķšlegri blessun. Blessun móšurinnar skipar sérstakan sess žegar nżfędd börn eru skķrš.

IV. HVERJUM MĮ VEITA SKĶRN?

1246. “Hver sś persóna sem ekki er skķrš, og einungis hśn, getur hlotiš skķrn.” [46]

Skķrn fulloršinna

1247. Allt frį upphafi kirkjunnar hefur skķrn fulloršinna veriš algeng venja į žeim stöšum žar sem žaš er enn į frumstigi aš kunngjöra gušspjalliš. Trśnįmiš (undirbśningur undir skķrnina) skipar žannig mikilvęgan sess. Žessi innganga ķ kristna trś og kristiš lķf į aš gera trśnemann reišubśinn aš meštaka gjöf Gušs ķ skķrninni, fermingunni og evkaristķunni.

1248. (1230) Bregšist trśnemarnir vel viš frumkvęši gušdómsins stušlar trśnįm žeirra eša ašlögun aš žvķ aš afturhvarf žeirra og trś fįi aš žroskast og aš žaš eigi sér staš ķ einingu viš kirkjusamfélagiš. Trśnįmiš į aš vera “ašlögun aš öllu kristnu lķfi… žegar lęrisveinarnir tengjast Kristi kennara sķnum. Einnig į aš innvķgja trśnemana dyggilega ķ leyndardóm hjįlpręšisins, kynna žeim iškun į dyggšum fagnašarbošskaparins og žį į aš leiša inn ķ lķf trśar, helgisiša og kęrleika lżšs Gušs meš röš helgra athafna”. [47]

1249. (1259) Trśnemarnir “eru žegar tengdir kirkjunni, žeir eru žegar heimafólk Krists og ekki er óalgengt aš žeir lifi žegar lķfi trśar, vonar og kęrleika”. [48] “Heilög móšir, kirkjan, hefur žegar tekiš viš žeim meš įst og umhyggju ķ skaut sitt sem sķn eigin börn.” [49]

Skķrn ungbarna

1250. (403, 1996) Ungbörn fęšast meš fallna mannlega nįttśru og bera flekk erfšasyndarinnar. Žess vegna hafa žau einnig žörf į nżrri fęšingu ķ skķrninni til aš frelsast frį valdi myrkursins og fara inn ķ rķki frelsis Gušsbarna, žangaš sem allir menn eru kallašir. [50] Hin fyllilega frķa nįš hjįlpręšisins er einkum sżnileg ķ skķrn ungbarna. Kirkjan og foreldrarnir vęru aš neita barni um hina ómetanlegu nįš aš gerast barn Gušs vęri žvķ ekki veitt skķrn skömmu eftir fęšingu. [51]

1251. Kristnir foreldrar munu gera sér grein fyrir žvķ aš žessi gjörš samręmist hlutverki žeirra aš uppfóstra lķfiš sem Guš hefur treyst žeim fyrir. [52]

1252. Sś venja aš skķra ungbörn er ęvaforn ķ kirkjunni. Afdrįttarlaus vitnisburšur um žessa venju er til allt frį 2. öld og og ekki er loku fyrir žaš skotiš aš frį upphafi postullegrar bošunar, žegar “heimilin” voru skķrš, hafi ungbörn einnig veriš skķrš. [53]

Trś og skķrn

1253. (1123, 168) Skķrnin er sakramenti trśarinnar. [54] En trśin žarf į samfélagi trśašra aš halda. Einungis innan trśar kirkjunnar getur hver og einn hinna trśušu trśaš. Trśin sem krafist er til skķrnar er ekki fullkomin og fullžroskuš trś heldur upphaf sem į aš žróast. Trśneminn eša skķrnarvotturinn er spuršur: “Hvers bišjiš žiš af kirkju Gušs?” Svariš er: “Trśna!”

1254. (2101) Trśin veršur aš vaxa eftir skķrnina hjį öllum žeim sem skķršir eru, hvort sem žeir eru börn eša fulloršnir. Af žeim sökum endurnżjar kirkjan į hverju įri viš pįskavökuna skķrnarheitin meš hįtķšlegum hętti. Undirbśningur aš skķrninni nęr einungis aš žröskuldi nżs lķfs. Skķrnin er uppspretta žessa nżja lķfs ķ Kristi, žašan sem allt kristiš lķf sprettur fram.

1255. (1311) Ašstoš foreldranna er mikilvęg til aš nįšarįhrif skķrnarinnar komi ķ ljós. Hlutverk gušföšur og gušmóšur eru einnig mikilvęg en žau verša aš vera stašföst ķ trśnni, hafa getu og vera reišubśin aš ašstoša hinn nżskķrša, barn eša fulloršinn, į lķfsvegi hins kristna manns. [55] Hlutverk žeirra er vissulega kirkjulegt starf (officium). [56] Allt kirkjusamfélagiš ber einhverja įbyrgš į žróun og varšveislu nįšarinnar sem veitt er viš skķrnina.

V. HVER GETUR SKĶRT?

1256. (1239, 1240, 1752) Reglulegur helgižjónn skķrnarinnar er biskupinn eša prestur og ķ latnesku kirkjunni einnig djįkninn. [57] Ef ķ naušir rekur getur hver sem er, jafnvel óskķršur mašur, meš žeim įsetningi sem krafist er, veitt skķrn [57]b meš žvķ aš nota žrenningarformślu skķrnarinnar. Žess įsetningar er krafist aš hafa vilja til aš gera žaš sem kirkjan gerir žegar hśn skķrir. Kveikjuna aš žessum möguleika finnur kirkjan ķ almennum hjįlpręšisvilja Gušs og naušsyn skķrnarinnar til hjįlpręšis. [58]

VI. NAUŠSYN SKĶRNARINNAR

1257. (1129, 161, 846) Drottinn stašfestir sjįlfur aš skķrnin sé naušsynleg til hjįlpręšis. [59] Hann bošar jafnframt lęrisveinum sķnum aš kunngjöra fagnašarbošskapinn öllum žjóšum og skķra žęr. [60] Skķrnin er žeim mönnum naušsynleg til hjįlpręšis sem fagnašarbošskapurinn hefur veriš kunngjöršur og hafa tękifęri til aš bišja um žetta sakramenti. [61] Kirkjan žekkir engar ašrar leišir en skķrnina til aš tryggja ašgang aš eilķfri sęlu. Af žessum sökum gętir hśn žess aš vanrękja ekki erindiš sem hśn hefur fengiš frį Drottni - aš allir sem skķršir geta veriš séu “endurfęddir af vatni og Andanum”. Guš hefur bundiš hjįlpręšiš skķrnarsakramentinu en sjįlfur er hann ekki bundinn af sakramentum sķnum.

1258. (2473) Kirkjan hefur įvallt haft žį stašföstu sannfęringu aš žeir sem deyja fyrir trśna įn žess aš hafa hlotiš skķrn, séu skķršir meš dauša sķnum fyrir og meš Kristi. Žessi blóšskķrn, lķkt og meš löngunarskķrnina, leišir af sér įvexti skķrnarinnar įn žess aš vera sakramenti.

1259. (1249) Trśnemar sem deyja įšur en žeir eru skķršir er tryggš sįluhjįlp žótt sakramentiš hafi ekki veriš veitt. Hana fį žeir vegna sinnar eindregnu löngunnar aš meštaka žaš og meš išrun synda sinna og nįungakęrleika.

1260. (848) “Žar sem Kristur dó fyrir alla og žar sem allir menn eru ķ raun og veru kallašir til sama hlutskiptis, sem er gušdómlegt, ber okkur aš halda aš Heilagur Andi geri öllum kleift aš gerast hluttakendur ķ pįskaleyndardóminum meš žeim hętti sem Guš žekkir.” [62] Hver sį mašur sem er fįfróšur um fagnašarerindi Krists og um kirkju hans en leitar sannleikans og gerir vilja Gušs ķ samręmi viš skilning hans į honum, getur oršiš sįluhólpinn. Gera mį rįš fyrir aš sį mašur mundi hiklaust hafa löngun til skķrnar vissi hann um naušsyn hennar.

1261. (1250, 1257) Hvaš varšar börn sem deyja įn žess aš hafa veriš skķrš, getur kirkjan ekkert annaš gert en fališ žau miskunn Gušs į hendur eins og hśn gerir ķ śtfararathöfn sinni fyrir žau. Žvķ aš hin mikla miskunnsemi Gušs, sem vill aš allir menn verši sįluhólpnir, og blķša Jesś gagnvart börnunum sem fékk hann til aš segja: “Leyfiš börnunum aš koma til mķn, varniš žeim eigi,” [63] fęr okkur til aš vona aš til sé leiš til sįluhjįlpar fyrir žau börn sem deyja įn žess aš hafa veriš skķrš. Žeim mun įrķšandi er kall kirkjunnar aš varna ekki litlum börnum aš koma til Krists meš žvķ aš meštaka gjöf heilags skķrnarsakramentis.

VII. NĮŠARĮHRIF SKĶRNARINNAR

1262. (1234) Hin mismunandi įhrif skķrnarinnar eru tįknuš meš skynjanlegum žįttum hinnar sakramentislegu helgiathafnar. Nišurdżfing ķ vatn tįknar ekki einungis dauša og hreinsun heldur einnig endurfęšingu og endurnżjun. Žannig eru grundvallarįhrifin tvenns konar - hreinsun af synd og nż fęšing ķ Heilögun Anda. [64]

Til fyrirgefningar syndanna…

1263. (977, 1425) Meš skķrninni eru allar syndir fyrirgefnar, erfšasyndin og allar persónulegar syndir sem og öll syndagjöld. [65] Ekkert er ķ hinum endurfęddu sem hindrar žį aš ganga inn ķ konungsrķki Gušs, hvorki synd Adams né persónulegar syndir né afleišingar syndarinnar, en žar vegur žyngst ašskilnašur frį Guši.

1264. (975, 2514, 1426, 405) Engu aš sķšur eru vissar stundlegar afleišingar syndarinnar įfram ķ hinum skķrša, eins og kvöl, veikindi, dauši og sį veikleiki sem fylgir lķfinu eins og skapgeršarbrestir og žar fram eftir götunum. Žį er einnig til stašar tilhneiging til syndar sem erfikenningin kallar concupiscientia eša, svo gripiš sé til myndręns mįls, “syndabruni” (fomes peccati). Žar eš žessi löngun til hins illa (concupiscientia) “er okkar aš glķma viš getur hśn ekki skašaš žį sem gegna ekki og berjast karlmannlega gegn henni meš nįš Jesś Krists”. [66] Aš sjįlfsögšu fęr “sį sem keppir ķ ķžróttum … ekki sigursveiginn nema hann keppi löglega”. [67]

“Skapašur į nż”

1265. (505, 460) Skķrnin hreinsar ekki einungis burt allar syndir heldur veldur hśn žvķ aš nżneminn er “skapašur į nż”, hśn gerir hann aš kjörbarni Gušs sem oršinn er “hluttakandi ķ gušlegu ešli”, [68] limur Krists og samarfi hans, [69] og musteri Heilags Anda. [70]

1266. (1992, 1812, 1831, 1810) Alheilög žrenning gefur hinum skķrša helgandi nįšina, nįš réttlętingarinnar: - hśn gerir honum kleift aš trśa į Guš, aš vona į hann og aš elska hann eftir leišum hinna gušdómlegu dyggša; - hśn gefur honum kraft til aš lifa og starfa undir hvatningu Heilags Anda fyrir gjafir Heilags Anda; - hśn gerir honum unnt aš vaxa ķ gęsku eftir leišum hinna sišferšilegu dyggša. Žannig hefur allt yfirnįttśrlegt lķf hins kristna manns rętur sķnar ķ skķrninni.

Innlimašur ķ kirkjuna, lķkama Krists

1267. (782) Skķrnin gerir okkur aš limum į lķkama Krists: “Žvķ aš vér erum hver annars limir.” [71] Skķrnin innlimar okkur ķ kirkjuna. Śt af skķrnarfontinum fęšist hinn eini Gušslżšur nżja sįttmįlans sem er hafinn yfir öll nįttśrleg eša mannleg mörk žjóša, menninga, kynžįtta og kynja: “Ķ einum Anda vorum vér allir skķršir til aš vera einn lķkami.” [72]

1268. (1141, 784) Hinir skķršu eru oršnir “lifandi steinar” sem eiga aš “uppbyggjast… ķ andlegt hśs, til heilags prestafélags”. [73] Meš skķrninni fį žeir hlut ķ prestdómi Krists, ķ spįmannlegu og konunglegu erindi hans. Žeir eru “śtvalin kynslóš, konunglegt prestafélag, heilög žjóš, eignarlżšur, til žess aš [žeir skuli] vķšfręgja dįšir hans sem kallaši [žį] frį myrkrinu til sķns undursamlega ljóss.” [74] Skķrnin gefur hlut ķ hinum almenna prestdómi allra žeirra sem trśa.

1269. (871) Eftir aš hafa gerst mešlimur kirkjunnar, tilheyrir sį sem skķršur er ekki lengur sjįlfum sér heldur honum sem dó og reis upp fyrir okkur. [75] Frį žeirri stundu er hann kallašur til aš vera undirgefinn öšrum, aš žjóna žeim ķ samfélagi kirkjunnar og vera “hlżšinn og eftirlįtur” leištogum kirkjunnar, [76] sżna žeim viršingu og įstśš. [77] Į sama hįtt og skķrnin hefur ķ för meš sér įbyrgšir og skyldur, nżtur hinn skķrši einnig réttinda innan kirkjunnar: aš meštaka sakramentin, aš vera nęršur į Orši Gušs og aš hafa stušning af öšrum andlegum śrręšum kirkjunnar. [78]

1270. (2472) “[Hinir skķršu] endurfęšast sem Gušsbörn og verša aš višurkenna fyrir öllum mönnum trśna sem žeir hafa žegiš af Guši ķ gegnum kirkjuna” og taka žįtt ķ postullegri starfsemi lżšs Gušs og trśboši hans. [79]

Hiš sakramentislega einingarband kristinna manna 1271. (818, 838) Skķrnin myndar grundvöllinn aš samfélagi mešal allra kristinna manna aš meštöldum žeim sem enn eru ekki ķ fullu samneyti viš kažólsku kirkjuna: “Žvķ aš menn sem trśa į Krist og hafa veriš skķršir meš réttum hętti komast ķ eins konar samfélag viš kažólsku kirkjuna žótt meš ófullkomnum hętti sé. Réttlęttir af trś ķ skķrninni eru žeir innlimašir ķ Krist; žeir hafa žess vegna rétt til aš kallast kristnir og žaš er vel viš hęfi aš börn hinnar kažólsku kirkju skuli lķta į žį sem bręšur sķna.” [80] “Skķrnin myndar žar af leišandi sakramentislegt einingarband sem varir į milli allra žeirra sem hafa endurfęšst ķ henni.” [81]

Óafmįanlegt andlegt merki…

1272. (1121) Innlimuš ķ Krist meš skķrninni veršur hin skķrša persóna sem Kristur. Skķrnin innsiglar hinn kristna mann meš žvķ óafmįanlega andlega merki (character) aš hann heyrir Kristi til. Engin synd getur afmįš žetta merki jafnvel žótt syndin komi ķ veg fyrir žaš aš skķrnin beri įvöxt hjįlpręšisins. [82] Skķrnin er veitt er ķ eitt skipti fyrir öll og ekki er hęgt aš endurtaka hana.

1273. (1070) Meš žvķ aš vera innlimašir ķ kirkjuna meš skķrninni hafa hinir trśušu meštekiš hiš sakramentislega innsiglismark (character) sem vķgir žį til kristilegrar trśariškunar. [83] Innsigli skķrnarinnar gerir kristnum mönnum kleift og skuldbindur žį til aš žjóna Guši meš žvķ aš taka žįtt ķ heilögum helgisišum kirkjunnar af brennandi įhuga og aš įstunda prestdóm skķrnar sinnar meš žvķ aš bera vitni um heilagt lķferni og virkan nįungakęrleika. [84]

1274. (197, 2016) Heilagur Andi hefur merkt okkur innsigli Drottins (“Dominicus character”) “til endurlausnardagsins”. [85] “Skķrnin er vissulega innsigli eilķfs lķfs”. [86] Hinn trśaši kristni mašur sem hefur “varšveitt innsigliš” til loka, veriš trśr žeim kröfum sem skķrnin felur ķ sér, veršur kleift aš yfirgefa žetta lķf meš “merki trśarinnar”, [87] meš skķrnartrś sķna, ķ eftirvęntingu um sęlusżnina į Guši - fullnustu trśarinnar - og ķ von um upprisu.

Ķ STUTTU MĮLI

1275. Kristin innvķgsla er fullgerš ķ sameiningu žriggja sakramenta: Skķrninni sem er upphafiš į nżju lķfi; fermingunni sem styrkir žaš; og evkaristķunni sem nęrir lęrisveininn į lķkama og blóši Krists til aš hann umbreytist ķ Krist.

1276. “Fariš žvķ og gjöriš allar žjóšir aš lęrisveinum, skķriš žį ķ nafni Föšurins, Sonarins og hins Heilags Anda, og kenniš žeim aš halda allt žaš sem ég hef bošiš yšur” (Mt 28:19-20).

1277. Skķrnin er fęšing inn ķ nżtt lķf ķ Kristi. Samkvęmt vilja Drottins er hśn naušsynleg til hjįlpręšis, og žaš er kirkjan einnig sem viš göngum inn ķ meš skķrninni.

1278. Naušsynlegasta athöfn skķrnarinnar felst ķ nišurdżfingu žess sem skķršur er eša aš vatni sé ausiš į höfuš hans mešan įkölluš er alheilög žrenning: Faširinn, Sonurinn og hinn Heilagi Andi.

1279. Įvöxtur skķrnarinnar eša skķrnarnįšin er rķkur veruleiki sem felur ķ sér fyrirgefningu į erfšasyndinni og öllum persónulegum syndum, fęšingu til nżs lķfs žar sem mašurinn veršur kjörbarn Föšurins, limur Krists og musteri Heilags Anda. Žessi veruleiki gerir žaš aš verkum aš hinn skķrši er innlimašur ķ kirkjuna, lķkama Krists, og hann fęr hlut ķ prestdómi Krists.

1280. Skķrnin merkir sįlina óafmįanlegu andlegu merki (“character”) sem vķgir hina skķršu persónu til kristilegrar trśariškunar. Vegna žessa merkis eša “character” er ekki hęgt aš endurtaka skķrnina (sbr. DS 1609 og DS 1624).

1281. Žeir sem deyja fyrir trśna, žeir sem eru trśnemar, og allir žeir sem žekkja ekki kirkjuna en eru knśšir af nįšinni aš leita Gušs af einlęgni og reyna eftir fremsta megni aš gera vilja hans, eru sįluhólpnir jafnvel žótt žeir hafi ekki veriš skķršir (sbr. LG 16).

1282. Allt frį fyrstu tķmum hafa börn veriš skķrš žvķ aš skķrnin er nįš og gjöf Gušs sem gerir ekki rįš fyrir neinum mannlegum kostum; börnin eru skķrš ķ trś kirkjunnar. Innganga ķ kristilegt lķf veitir ašgang aš sönnu frelsi.

1283. Hvaš varšar žau börn sem deyja įn skķrnar bjóša helgisišir kirkjunnar okkur aš treysta į miskunnsemi Gušs og aš bišja fyrir hjįlpręši žeirra.

1284. Ef ķ naušir rekur getur hver sem er skķrt aš žvķ tilskyldu aš hann hafi žann įsetning aš gera žaš sem kirkjan gerir og aš žvķ tilskyldu aš hann ausi vatni yfir höfuš skķrnarbarnsins į mešan hann segir: “Ég skķri žig ķ nafni Föšurins, Sonarins og hins Heilaga Anda.”

« 2. GREIN - FERMINGARSAKRAMENTIŠ

1285. Saman eru skķrnin, evkaristķan og fermingarsakramentiš öll “sakramenti kristinnar innvķgslu” og er mikilvęgt aš eining žeirra varšveitist. Śtskżra į fyrir hinum trśušu aš vištaka į fermingarsakramentinu sé naušsynleg til aš fullna nįšarįhrif skķrnarinnar. [88] Žvķ aš “[hinir skķršu] eru styrktir sérstökum krafti sem žeir öšlast frį Heilögum Anda ķ fermingunni og eru žvķ tengdir kirkjunni į enn nįnari hįtt en įšur. Hjį žeim er sś skylda žvķ enn rķkari aš śtbreiša trśna og aš verja hana, bęši ķ orši og verki, sem sannir vottar Krists”. [89]

1286. (702-716) Ķ Gamla testamentinu bošušu spįmennirnir aš Andi Drottins mundi hvķla yfir Messķasi, sem vonast var eftir, vegna hjįlpręšiserindis hans. [90] Heilagur Andi steig nišur og kom yfir Jesśm žegar hann var skķršur af Jóhannesi en žaš tįknaši aš žar vęri kominn sį sem koma skyldi, Messķas, Sonur Gušs. [91] Hann var getinn af Heilögum Anda; allt lķf og allt erindi hans var framkvęmt ķ fullu samneyti viš Heilagan Anda en hann gaf Faširinn honum “ómęlt”. [92]

1287. (739) Žessi fullnusta Andans var ekki einvöršungu ętluš Messķasi heldur įtti aš mišla henni til allrar messķasaržjóšarinnar. [93] Kristur gaf fyrirheit um žessa śthellingu Andans viš mörg tękifęri, [94] fyrirheit sem hann uppfyllti fyrst į pįskadag og sķšar meš enn tilkomumeiri hętti į hvķtasunnudag. [95] Fylltir Andanum hófu postularnir aš kunngjöra “stórmerki Gušs” og Pétur lżsti žvķ yfir aš žessi śthelling Andans vęri tįkn um messķasaröldina. [96] Žeir sem trśšu į hinn postullega bošskap og létu skķrast öšlušust gjöf hins Heilaga Anda. [97]

1288. (699) “Frį og meš žeim degi, til aš fullnusta vilja Krists, veittu postularnir hinum nżskķršu gjöf Andans meš handayfirlagningu sem fullkomnar skķrnarnįšina. Af žessum sökum er kenningin um skķrnina og handayfirlagninguna sögš ķ Hebreabréfinu vera mešal undirstöšuatriša kristinnar uppfręšslu. Handayfirlagningin er réttilega višurkennd ķ kažólskri arfleifš sem uppruni fermingarsakramentisins sem meš vissum hętti gerir nįš hvķtasunnunnar ęvarandi ķ kirkjunni.” [98]

1289. (695, 436, 1297) Auk handayfirlagningarinnar kom mjög snemma til sögunnar smurning meš ilmsmyrsl (krismu) til aš leggja enn frekari įherslu į gjöf Heilags Anda. Smurning žessi varpar ljósi į nafnheitiš “kristinn” sem žżšir “smuršur” og er dregiš af Kristi sjįlfum sem Guš “smurši…Heilögum Anda”. [99] Žessi helgiathöfn, aš smyrja, hefur haldist ę sķšan bęši ķ austri og vestri. Af žessum sökum kalla Austurkirkjurnar žetta sakramenti, krismasjon, smurningu meš krismu, eša myron sem žżšir “krisma”. Ķ vestri er notast viš oršiš konfirmasjon (ferming) sem žżšir aš žetta sakramenti bęši stašfestir skķrnina og styrkir skķrnarnįšina.

Tvęr erfšavenjur: Ķ austri og ķ vestri

1290. (1233) Į fyrstu öldunum var venjan sś aš fermingin vęri hluti af sama helgihaldi og skķrnin og myndaši saman meš henni “tvöfalt sakramenti” svo notaš sé oršatiltęki heilags Kżprķanusar. Mikil aukning į ungbarnaskķrn allt įriš ķ gegn, fjölgun sókna ķ dreifbżli og stękkun biskupsdęma var mešal žess sem olli žvķ aš biskupinum var ókleift aš vera višstaddan hvarvetna žar sem helgihald skķrnarinnar fór fram. Ķ vestri var óskin um aš fullnustu skķrnarinnar yrši ķ höndum biskupsins žess valdandi aš stundlegur ašskilnašur varš į milli hinna tveggja sakramenta. Ķ austri hélst eining žeirra og žannig er fermingin gerš af prestinum sem skķrir. En hann getur einungis gert svo meš žeirri “myron” sem biskup hefur vķgt. [100]

1291. (1242) Sišur Rómakirkjunnar greiddi fyrir žróun į vestręnum siš: tvöfaldri smurningu meš heilagri krismu eftir skķrnina. Fyrsta smurning nżnemans, žegar hann steig upp śr skķrnarlauginni, var gerš af prestinum; hśn var fullgerš meš annarri smurningu į enni hins nżskķrša sem biskupinn gerši. [101] Fyrsta smurningin meš heilagri krismu sem presturinn gerši er nś sem fyrr hluti af helgiathöfn skķrnarinnar; hśn žżšir aš sį sem skķršur er fęr hlut ķ spįmannlegu, prestlegu og konunglegu embętti Krists. Sé um aš ręša skķrn į fulloršnum veršur einungis ein smurning eftir skķrnina, sem sé, viš ferminguna.

1292. (1244) Žaš er venja ķ Austurkirkjunum aš leggja rķkari įherslu į einingu hinnar kristnu innvķgslu. Hinsvegar er lįtiš ķ ljós meš skżrari hętti ķ latnesku kirkjunni hvert er samneyti hins nżja kristna manns viš biskupinn sem įbyrgšarmann og žjón einingar, kažólsks ešlis og postulleika kirkju sinnar, og žannig tengslanna aftur til postullegs uppruna kirkju Krists.

II. TĮKN OG HELGIATHÖFN FERMINGARINNAR

1293. (695) Ķ umfjöllun um helgiathöfn fermingarinnar er rétt aš ķgrunda tįkn smurningar, hvaš žaš stendur fyrir og hvaš er letraš meš žvķ: andlegt innsigli. Ķ biblķulegum og öšrum fornum tįknkerfum er smurningin aušug aš merkingu: olķa er tįkn um gnęgš og fögnuš; [102] hśn hreinsar (smurning fyrir og eftir baš) og hśn liškar (ķžróttamenn og glķmumenn smyrja sig); olķan er tįkn um gręšingu žvķ aš hśn mżkir mar og sįr; 103 og hśn veldur skķnandi fegurš, heilsu og styrk.

1294. (1152) Smurning meš olķu hefur allar žessar merkingar ķ hinu sakramentislega lķfi. Smurning meš olķu trśnema įšur en skķrn fer fram tįknar hreinsun og styrkingu; smurning sjśkra mišlar gręšingu og huggun. Smurning meš heilagri krismu eftir skķrnina ķ fermingunni og prestvķgslunni er vķgslutįkn. Meš fermingunni fį kristnir menn, žaš er, žeir smuršu, mun stęrri hlut ķ erindi Jesś Krists og fullnustu Heilags Anda sem hann er fylltur svo aš lķf žeirra gefi frį sér “góšilm Krists”. [104]

1295. (698) Meš žessari smurningu fęr fermingabarniš “merkiš”, innsigli Heilags Anda. Innsigliš tįknar tiltekna persónu, er merki um persónulegan myndugleika eša um eignarhald į einhverju. [105] Žannig voru hermenn merktir meš innsigli foringja sinna og žręlar meš innsigli hśsbónda sinna. Innsigli stašfestir lagalega athöfn eša skjal og kann einstöku sinnum aš gera innihald žess aš leyndarmįli. [106]

1296. (1121) Kristur sagši sjįlfur aš hann vęri merktur innsigli Föšur sķns. [107] Kristnir menn eru einnig merktir innsigli: “Žaš er Guš sem gjörir oss įsamt yšur stašfasta ķ Kristi og hefur smurt oss. Hann hefur sett innsigli sitt į oss og gefiš oss Anda sinn sem pant ķ hjörtum vorum.” [108] Žetta innsigli Heilags Anda merkir aš viš tilheyrum Kristi ķ einu og öllu, žaš er innritun ķ žjónustu hans aš eilķfu, jafnframt žvķ aš vera fyrirheit um gušdómlega vernd ķ hinum miklu žrengingum heimsslitanna. [109]

Helgihald fermingarinnar

1297. (1183, 1241) Vķgsla hinnar heilögu krismu er mikilvęg athöfn sem fer į undan helgihaldi fermingarinnar en er samt į vissan hįtt hluti af henni. Žaš er biskupinn sem vķgir hina heilögu krismu fyrir allt biskupsdęmi sitt viš olķumessu skķrdagsins. Ķ sumum Austurkirknanna er žessi vķgsla ķ höndum patrķarkans: Ķ helgisišunum frį Antķokkķu er vķgsluįkall (epķklesis) hinnar heilögu krismu (myron) žannig: “[Fašir…sendu Heilagan Anda žinn] yfir oss og yfir žessa olķu sem er frammi fyrir oss og vķgšu hana svo aš hśn verši öllum žeim sem smuršir eru henni og merktir, heilög myron, prestleg myron, konungleg myron, smurning glešinnar, klęši ljóssins, skikkja hjįlpręšisins, andleg gjöf, helgun sįlar og lķkama, óforgengileg hamingja, óafmįanlegt innsigli, festa trśarinnar og ógnvekjandi hjįlmur gegn öllum verkum óvinarins.”

1298. Žegar helgihald fermingarinnar er ašskiliš skķrninni, eins og er reyndin ķ hinni rómversku helgiathöfn, byrja helgisišir fermingarinnar į žvķ aš fermingarbörnin endurnżja skķrnarheitin og fara meš trśarjįtninguna. Žetta sżnir ljóslega aš fermingin į sér staš ķ framhaldi af skķrninni. [110] Žegar fulloršnir eru skķršir fermast žeir samstundis og fį aš eiga hlut ķ evkaristķunni. [111]

1299. (1831) Ķ rómverskri helgiathöfn réttir biskupinn hendurnar yfir öll fermingarbörnin. Sķšan į tķmum postulanna hefur žetta veriš tįkn um gjöf Andans. Biskupinn kallar į śthellingu Andans meš žessum oršum: Almįttugi Guš, Fašir Drottins vors Jesś Krists, žś endurfęddir žessa žjóna žķna og žernur meš vatni og Heilögum Anda og frelsašir žau meš žvķ frį syndinni; send žś žeim, Drottinn, Heilagan Anda, talsmann žinn; veit žeim Anda vķsdóms og skilnings, Anda rįšspeki og krafta, Anda žekkingar og gušrękni, fyll žau ótta Drottins. Fyrir Krist, Drottin vorn. [112]

1300. (699) Žessu nęst er meginathöfn sakramentisins. Ķ latnesku helgiathöfninni “er fermingarsakramentiš veitt meš žvķ aš smyrja krismu į enniš undir yfirlagningu handar og žessum oršum: “Accipe signaculum doni Spiritus Sancti” [Meštak žś innsigli veitingar Heilags Anda]”. [113] Ķ austurkirkjum bżsanskra helgiathafna eru mikilvęgustu hlutar lķkamans smuršir meš myron eftir įkallsbęnina: enniš, augun, nefiš, eyrun, varirnar, brjóstiš, bakiš, hendur og fętur. Hver smurning er gerš undir oršunum: Sphragis doreas Pneumatos Hagiou (Signaculum doni Spiritus Sancti): “Innsigli gjafar Heilags Anda.” [113]b

1301. Frišarkvešjan, sem lżkur helgiathöfn sakramentisins, tįknar og sżnir fram į kirkjulegt samneyti viš biskupinn og alla hina trśušu. [114]

III. ŽAŠ SEM FERMINGIN LEIŠIR AF SÉR

1302. (731) Ljóst er af helgihaldi žess aš fermingarsakramentiš leišir af sér hina sérstöku śthellingu Heilags Anda, lķka žeirri śthellingu er féll ķ hlut postulanna į hvķtasunnudeginum.

1303. (1262-1274, 2044) Į žessum grunni eykur og dżpkar fermingin nįšarįhrif skķrnarinnar: - hśn festir rętur okkar enn betur ķ hinum gušdómlega barnarétti og fęr okkur til aš hrópa upp yfir okkur: “Abba, Fašir!”; [115] - hśn eflir einingu okkar viš Krist; - hśn eykur gjafir Heilags Anda ķ okkur; - hśn gerir tengsl okkar viš kirkjuna enn nįnari en įšur; [116] - hśn fęrir okkur sérstakan styrk Heilags Anda til aš breiša śt og verja trśna ķ orši og verki sem sannir vottar Krists, jįta af hugrekki nafn Krists, og skammast sķn aldrei fyrir krossinn. [117] Minnist žess aš žiš hafiš meštekiš andlegt innsigli, anda visku og skilnings, anda réttrar dómgreindar og hugrekkis, anda žekkingar og lotningar og anda gušhręšslu. Verndiš žaš sem žiš hafiš móttekiš. Guš Faširinn hefur markaš ykkur meš tįkni sķnu; Kristur Drottinn hefur stašfest ykkur og hefur sett pant sinn, Andann, ķ hjarta ykkar. [118] .

1304. (1121) Fermingin, lķkt og skķrnin sem hśn fullnar, er einungis veitt einu sinni žvķ aš hśn hśn mótar ķ sįlina óafmįanlegt andlegt merki, “character”, sem er tįkn um aš Jesśs Kristur hafi merkt hinn kristna mann innsigli Anda sķns meš žvķ aš klęša hann krafti aš ofan svo hann megi verša vottur hans. [119]

1305. (1268) Žetta merki eša “character” fullkomnar hinn almenna prestdóm hinna trśušu sem meštekinn er ķ skķrninni og “hinn fermdi tekur viš krafti til aš jįta trśna į Krist opinberlega, nįnast samkvęmt embęttinu (quasi ex officio)”. [120]

IV. HVERJUM MĮ VEITA ŽETTA SAKRAMENTI?

1306. (1212) Sį sem er skķršur en ekki fermdur ber aš fermast žvķ aš žaš er honum aušiš. [121] Śr žvķ aš skķrn, ferming og evkaristķa mynda eina heild leišir žaš af sér aš “hinum trśušu ber skylda til žess aš meštaka žetta sakramenti žegar til žess žykir hentugur tķmi”. [122] Skķrnin er vissulega gild og hśn verkar įn fermingar og evkaristķu, en kristin innvķgsla er įfram ófullgerš.

1307. Öldum saman hefur ķ latneskum siš veriš bent į “skilningsaldurinn” sem višmišun į žvķ hvenęr skuli ferma. En žegar hętta er į dauša ber aš ferma börn jafnvel žótt žau hafi enn ekki nįš skilningsaldri. [123]

1308. (1250) Enda žótt fermingin sé stundum kölluš “sakramenti kristilegs žroska” megum viš ekki jafna fulltķša trś viš fulltķša aldur eftir nįttśrlegum vexti og ekki megum viš heldur gleyma žvķ aš skķrnarnįšin er frķ og óveršskulduš nįšarśtvalning sem žarf ekki “stašfestingu” til aš verka. Heilagur Tómas minnir okkur į žetta: Aldur lķkamans įkvaršar ekki aldur sįlarinnar. Mašurinn getur öšlast andlegan žroska jafnvel ķ bernsku lķkt og segir ķ Speki Salómons: “Ęruverš elli felst ekki ķ lengd lķfdaga, hśn er ekki talin ķ įrum.” Mörg börn, žökk sé styrkingu sem žau hafa meštekiš frį Heilögum Anda, hafa barist hetjulega, jafnvel śthellt blóši sķnu, ķ žįgu Krists. [124]

1309. Undirbśningurinn undir ferminguna į aš beinast aš žvķ aš leiša hinn kristna mann til nįnari einingar viš Krist og kraftmeiri kynna viš Heilagan Anda - athafnir hans, gjafir og boš - til žess aš hann verši žess megnugur aš axla hinar postullegu įbyrgšir kristilegs lķfs. Aš žessu į fermingarfręšslan aš stefna og vekja į hjį žeim sem fręšslunnar njóta tilfinningu fyrir žvķ aš žeir tilheyra kirkju Jesś Krists sem og viškomandi sókn. Sóknin ber sérstaka įbyrgš į undirbśningi fermingarbarnanna. [125]

1310. (2670) Sį sem fermst veršur aš vera ķ nįšarįstandi. Hann į žannig aš meštaka išrunarsakramentiš til aš vera hreinn fyrir gjöf Heilags Anda. Öflugra bęnahald į aš vera undirbśningur undir žaš aš styrking Heilags Anda og nįšargjafir hans séu meštekin af hlżšni og vilja til athafna. [126]

1311. (1255) Lķkt og ķ skķrninni leitar fermingarbarniš andlegrar ašstošar votts. Til aš įhersla sé lögš į einingu sakramentanna tveggja er vel viš hęfi aš hann sé annaš hvort gušfešginanna sem vottušu viš skķrnina. [127]

V. HELGIŽJÓNN FERMINGARINNAR

1312. (1233) Biskupinn er upprunalegur helgižjónn fermingarinnar. [128] Ķ austurvegi er žaš venjan aš sami presturinn og skķrir fermi strax ķ kjölfariš ķ eina og sama helgihaldinu. Žaš gerir hann meš heilagri krismu sem vķgš hefur veriš af patrķarkanum eša biskupinum en žannig lętur hann ķ ljós hina postullega einingu kirkjunnar žvķ aš fermingarsakramentiš styrkir einingarbönd hennar. Ķ latnesku kirkjunni gildir sama reglan viš skķrn fulloršinna eša žegar einhver sem hlotiš hefur skķrn ķ öšru kristnu samfélagi, sem hefur ekki fullgilt fermingarsakramenti, er tekinn upp ķ fullt samneyti viš kirkjuna. [129]

1313. (1290, 1285) Ķ latnesku helgiathöfninni er biskupinn hinn sanni helgižjónn fermingarinnar. [130] Gerist žess žörf mį biskupinn veita prestum umboš til aš ferma [131] enda žótt žaš hęfi aš hann žjónusti hana sjįlfur sé žaš haft ķ huga aš žar er komin įstęša žess aš stundlegur ašskilnašur varš į milli fermingar og skķrnar. Biskuparnir eru eftirmenn postulanna og hafa žeir žegiš sakramentiš helgar vķgslur ķ fullnustu sinni. Žjónusta žeirra į fermingarsakramentinu sżnir žaš og sannar aš žaš verkar til žess aš žeir sem žiggja žaš komast ķ nįnari einingu viš kirkjuna, viš postullegan uppruna hennar og erindi hennar aš bera Kristi vitni.

1314. (1307) Ef kristinn mašur er ķ lķfshęttu getur hvaša prestur sem er fermt hann. [132] Raunin er sś aš kirkjan vill ekki aš eitt einasta af börnum hennar, jafnvel ekki žau yngstu, yfirgefi žennan heim įn žess aš hafa veriš fullkomin gerš af Heilögum Anda meš žeirri gjöf aš fyllast Kristi.

Ķ STUTTU MĮLI

1315. “Žegar postularnir ķ Jerśsalem heyršu, aš Samarķa hefši tekiš viš orši Gušs, sendu žeir til žeirra žį Pétur og Jóhannes. Žeir fóru noršur žangaš og bįšu fyrir žeim, žeir męttu öšlast Heilagan Anda, žvķ aš enn var hann ekki kominn yfir neinn žeirra. Žeir voru ašeins skķršir til nafns Drottins Jesś. Nś lögšu žeir hendur yfir žį, og fengu žeir Heilagan Anda” (P 8:14-17).

1316. Fermingin fullkomnar skķrnarnįšina; hśn er sakramentiš sem gefur Heilagan Anda til aš festa okkur enn dżpra ķ gušdómlegum barnarétti okkar, innlima okkur meš enn varanlegri hętti ķ Krist, styrkja bönd okkar viš kirkjuna, tengja okkur enn frekar viš erindi hennar og hjįlpa okkur aš bera kristinni trś vitni ķ orši og verki.

1317. Lķkt og skķrnin letrar fermingin kristna sįl andlegu merki eša “character” sem er óafmįanlegt; af žessum sökum er einungis hęgt aš meštaka žetta sakramenti einu sinni į lķfstķšinni.

1318. Ķ austurvegi er žetta sakramenti žjónustaš strax į eftir skķrninni og fylgir žįtttaka ķ evkaristķunni ķ kjölfariš; žessi hefš heldur į lofti einingu hinna žriggja innvķgslusakramenta. Ķ latnesku kirkjunni er žetta sakramenti žjónustaš žegar skilningsaldrinum hefur veriš nįš og er biskupinum aš jafnaši ętlaš aš fara meš helgihald žess en meš žeim hętti er žaš tįknaš aš žetta sakramenti styrkir hin kirkjulegu bönd.

1319. Žaš fermingarbarn sem nįš hefur skilningsaldri veršur aš jįta trśna, vera ķ nįšarįstandi, hafa žann įsetning aš meštaka sakramentiš, og vera reišubśiš aš uppfylla hlutverk sitt sem lęrisveinn og vottur Krists, bęši innan kirkjusamfélagsins og į veraldlegum vettvangi.

1320. Undirstöšuathöfn fermingarinnar er smurning į enni hins skķrša meš heilagri krismu (ķ austurvegi eru skynfęrin jafnframt smurš) įsamt žvķ aš helgižjónninn réttir hendurnar yfir höfuš hans og segir: “Accipe signaculum doni Spiritus Sancti” (“Meštak žś innsigli veitingar Heilags Anda”) samkvęmt rómverskri helgiathöfn eša “Signaculum doni Spiritus Sancti” (“Innsigli veitingar Heilags Anda”) samkvęmt bżsanskri helgiathöfn.

1321. Ef ferming er haldin ašskilin skķrninni koma tengsl hennar viš skķrnina mešal annars ķ ljós meš endurnżjun skķrnarheitanna. Ferming undir helgihaldi evkaristķunnar er til žess falliš aš undirstrika einingu hinna kristnu innvķgslusakramenta.

« 3. GREIN - SAKRAMENTI EVKARISTĶUNNAR

1322. (1212) Heilög evkaristķa fullkomnar kristna innvķgslu. Žeir sem hafa veriš upphafnir til hins konunglega prestdóms meš skķrninni og eru oršnir enn įžekkari Kristi meš fermingunni, taka žįtt įsamt öllum ķ söfnušinum, eftir leišum evkaristķunnar, ķ sjįlfri fórn Drottins.

1323. (1402) “Viš sķšustu kvöldmįltķšina, nóttina sem hann var svikinn, stofnsetti frelsari vor žakkargjöršarfórn lķkama sķns og blóšs. Žetta gerši hann til aš krossfórnin yrši ęvarandi allt ķ gegnum aldirnar žar til hann kęmi aftur. Žannig lét hann ķ hendur sinni elskušu brśši, kirkjunni, minningu um dauša sinn og upprisu: sakramenti kęrleikans, tįkn um einingu, bönd manngęsku og pįskamįltķšina žar sem Krists er neytt, sįlin fyllt nįš og heit gefiš um komandi dżrš vora.” [133]

I. EVKARISTĶAN - NĮŠARLIND OG HĮMARK KIRKJULEGS LĶFS

1324. (864) Evkaristķan er “nįšarlind og hįmark kristilegs lķfernis”. [134] “Öll hin sakramentin, og raunar öll kirkjuleg žjónusta og störf hins postullega embęttis, tengjast evkaristķunni og semja sig aš henni. Žvķ aš hin blessaša evkaristķa geymir öll andleg gęši kirkjunnar, sem sé, Krist sjįlfan, hann sem er pįskalamb vort.” [135]

1325. (775) “Evkaristķan er virkt tįkn og hįleit orsök žess samneytis ķ hinu gušdómlega lķfi og žeirrar einingu lżšs Gušs sem kirkjan sękir tilveru sķna til. Hśn er hįpunktur žess verknašar Gušs ķ Kristi aš helga heiminn sem og žeirrar tilbeišslu sem menn gefa Kristi og fyrir hann Föšurnum ķ Heilögum Anda.” [136]

1326. (1090) Og aš endingu: Viš žaš aš hafa evkaristķuna um hönd höfum viš žegar sameinaš okkur hinum himnesku helgisišum og vęntum eilķfs lķfs žegar Guš veršur allt ķ öllu. [137]

1327. (1124) Ķ stuttu mįli sagt er evkaristķan inntak og įgrip trśar okkar: “Hugsunarhįttur okkar semur sig aš evkaristķunni og į móti stašfestir evkaristķan hugsunarhįtt okkar.” [138]

II. HVAŠ KALLAST ŽETTA SAKRAMENTI?

1328. (2637, 1082, 1359) Hin óžrjótanlega aušlegš žessa sakramentis birtist ķ hinum żmsu nöfnum sem viš gefum žvķ. Hvert nafn kallar fram vissar hlišar žess. Žaš nefnist: Evkaristķa, vegna žess aš žaš er žakkargjörš Guši til handa. Grķsku oršin eucharistein [139] og eulogein [140] minna į hina gyšinglegu blessun sem kunngjörir - sérstaklega į mešan mįltķš stendur yfir - verk Gušs: sköpun, endurlausn og helgun.

1329. (1382, 790, 1348) Mįltķš Drottins, vegna tengsla žess viš kvöldmįltķšina sem Drottinn snęddi meš lęrisveinum sķnum kvöldiš fyrir pķslargöngu sķna og vegna žess aš ķ henni mį sjį fyrir brśškaupsveislu lambsins ķ hinni himnesku Jerśsalem. [141] Brotning braušsins, vegna žess aš Jesśs hafši žennan siš, sem var hluti af matarvenjum Gyšinga, žegar hann sem gestgjafi blessaši og śtdeildi braušinu, [142] og umfram allt viš sķšustu kvöldmįltķšina. [143] Žaš var žegar hann braut braušiš aš lęrisveinarnir žekktu hann aftur eftir upprisuna, [144] og žaš var žannig sem fyrstu kristnu mennirnir auškenndu evkaristķskar samkundur sķnar; [145] meš žvķ vildu žeir gefa til kynna aš allir žeir sem neyta hins eina brotna braušs, Krists, ganga til samneytis viš hann og mynda einn lķkama ķ honum. [146] Evkaristķusamkunda (syntaxis), vegna žess aš evkaristķan er höfš um hönd mitt ķ samkundu hinna trśušu, hinni sżnilegu mynd kirkjunnar. [147]

1330. (1341, 2643, 614, 1169) Minning um pķslir Drottins og upprisu. Heilög fórn, vegna žess aš žaš gerir nęrverandi hina einu fórn Krists frelsarans og nęr til fórnargjafa kirkjunnar. Einnig eru notuš hugtökin heilög messufórn, “lofgjöršarfórn”, andleg fórn og hrein og heilög fórn, [148] žar sem žaš fullkomnar og er framar öllum fórnum gamla sįttmįlans. Heilagir og gušdómlegir helgisišir, vegna žess aš allir helgisišir kirkjunnar eiga mišju sķna og sterkustu tjįningu ķ helgihaldi žessa sakramentis; meš sama hętti köllum viš žaš helgihald hinna helgu leyndardóma. Viš tölum um allrahelgasta sakramenti vegna žess aš žaš er sakramenti sakramentanna. Myndir evkaristķunnar sem varšveittar eru ķ gušslķkamahśsinu er gefiš žetta sama nafn.

1331. (950, 948, 1405) Heilög samneyting (kommśnķa), vegna žess aš meš žessu sakramenti setjum viš okkur ķ einingu viš Krist sem gerir okkur hluttakendur ķ lķkama sķnum og blóši til viš veršum einn lķkami. [149] Viš köllum žaš einnig: hiš heilaga (ta haiga; sancta)150 - sem er fyrsta merkingin į “samfélagi heilagra” ķ postullegu trśarjįtningunni - englabrauš, brauš af himni, lyf ódaušleikans, [151] leišarnesti….

1332. (849) Heilög messa, (missa) vegna žess aš helgisišunum, žegar leyndardómur hjįlpręšisins er fullgeršur, lżkur meš žvķ aš hinir trśušu eru sendir śt (misso) til aš uppfylla vilja Gušs ķ daglegu lķfi sķnu.

III. EVKARISTĶAN Ķ RĮŠDEILD HJĮLPRĘŠISINS

Tįkn braušsins og vķnsins

1333. (1350, 1147, 1148) Ķ hjarta helgihalds evkaristķunnar eru braušiš og vķniš sem meš oršum Krists og įkalli til hins Heilaga Anda verša aš lķkama og blóši Krists. Trś boši Drottins, og ķ minningu hans žar til hann kemur aftur ķ dżrš, heldur kirkjan įfram aš gera žaš sem hann gerši ašfarakvöld pķslargöngu sinnar: “tók [hann] braušiš…,” “tók hann eftir mįltķšina einnig hinn dżrlega kaleik….” Tįkn braušs og vķns sem verša aš lķkama og blóši Krists į žann hįtt sem er ęšri öllum skilningi halda jafnframt įfram aš tįkna gęsku sköpunarinnar. Žess vegna fęrum viš skaparanum žakkir fyrir braušiš og vķniš viš fórnunina, [152] įvexti “mannlegs erfišis”, en umfram allt “įvöxt jaršarinnar” og “įvöxt vķnvišarins” - gjafir skaparans. Ķ athöfnum Melkķsedeks konungs og prests, sem “kom meš brauš og vķn”, sér kirkjan fyrirboša um sķna eigin fórnfęringu. [153]

1334. (1150, 1363) Ķ gamla sįttmįlanum voru brauš og vķn borin fram til fórnar mešal frumgróša jaršarinnar sem tįkn um žakklęti til skaparans. En žau öšlušust einnig nżja merkingu ķ tengslum viš śtleišinguna af Egyptalandi: Ósżrša braušiš sem Ķsrael neytir į pįskum įr hvert er minning um hina skyndilegu brottför sem frelsaši žį undan Egyptalandi; minningin um manna ķ eyšimörkinni minnir Ķsrael į aš žeir lifa į brauši Oršs Gušs; [154] žeirra daglega brauš er įvöxtur hins fyrirheitna lands, pantur žess aš Guš er trśfastur ķ fyrirheitum sķnum. “Bikar blessunarinnar” [155] viš lok pįskamįltķšar Gyšinga gefur hįtķšarfögnuši vķnsins heimsslitaleg einkenni: messķaska eftirvęntingu um endurreisn Jerśsalem. Žegar Jesśs stofnsetti evkaristķuna gaf hann blessun braušsins og bikarins nżja og endanlega merkingu.

1335. (1151) Jarteiknin viš margföldun braušanna, žegar Drottinn segir blessunaroršin, brżtur braušiš og gefur lęrisveinunum til aš dreifa mešal mannfjöldans, er fyrirboši um hversu mikill nęgtabrunnur hiš einstaka brauš evkaristķu hans er. [156] Tįkn vatnsins sem breytt var ķ vķn ķ Kana bošar žį žegar stundina žegar Jesśs veršur dżrlegur geršur. Žaš sżnir fram į fullnustu brśškaupsveislunnar ķ konungsrķki Föšurins žar sem hinir trśušu munu drekka hiš nżja vķn sem oršiš er aš blóši Krists. [157]

1336. (1327) Fyrsta bošun evkaristķunnar olli sundrung mešal lęrisveinana į sama hįtt og bošun pķslarsögunnar hneykslaši žį: “Žung er žessi ręša. Hver getur hlustaš į hana?” [158] Evkaristķan og krossinn eru įsteytingarsteinn. Žetta er sami leyndardómurinn og hann er tilefni endalausrar sundrungar. “Ętliš žér aš fara lķka?”: [159] Spurning Drottins endurómar allt ķ gegnum aldirnar sem įstśšlegt boš um aš reyna žaš aš einungis hann “hefur orš eilķfs lķfs” [160] og aš žaš aš meštaka ķ trś gjöf evkaristķu hans er aš meštaka Drottin sjįlfan.

Stofnsetning evkaristķunnar

1337. (610, 611) Drottinn sem hafši elskaš žį sem voru hans, elskaši žį uns yfir lauk. Žegar hann vissi aš stundin var runnin upp aš yfirgefa žennan heim og snśa aftur til Föšurins, žvoši hann fętur žeirra undir mįlsverši og gaf žeim kęrleiksbošoršiš. [161] Til žess aš gefa žeim pant kęrleika sķns, svo hann yfirgęfi aldrei sķna og til aš gera žį hluttakendur ķ pķslum sķnum, stofnsetti hann evkaristķuna til minningar um dauša sinn og upprisu og skipaši postulum sķnum aš hafa hana um hönd žar til hann kęmi aftur. “Žar meš skipaši hann žį presta Nżja testamentisins”. [162]

1338. Samstofnagušspjöllin žrjś og heilagur Pįll postuli hafa eftirlįtiš okkur frįsögn um stofnsetningu evkaristķunnar; heilagur Jóhannes skżrir fyrir sitt leyti frį oršum Jesś ķ samkundunni ķ Kaupernaum sem var undirbśningur fyrir stofnsetningu evkaristķunnar: Kristur kallar sjįlfan sig brauš lķfsins sem stķgur nišur af himni. [163]

1339. (1169) Jesśs valdi pįskatķmann til aš uppfylla žaš sem hann hafši bošaš ķ Kaupernaum, sem sé, aš gefa lęrisveinum sķnum lķkama sinn og blóš: Žegar sį dagur ósżršu braušanna kom er slįtra skyldi pįskalambinu, sendi Jesśs žį Pétur og Jóhannes og sagši: “Fariš og bśiš til pįskamįltķšar fyrir oss.…” Žeir fóru… og bjuggu til pįskamįltķšar. Og er stundin var komin, gekk hann til boršs og postularnir meš honum. Og hann sagši viš žį: “Hjartanlega hef ég žrįš aš neyta žessarar pįskamįltķšar meš yšur įšur en ég lķš. Žvķ ég segi yšur: Eigi mun ég framar neyta hennar fyrr en hśn fullkomnast ķ Gušs rķki.” …Og hann tók brauš, gjörši žakkir, braut žaš, gaf žeim og sagši: “Žetta er lķkami minn, sem fyrir yšur er gefinn. Gjöriš žetta ķ mķna minningu.” Eins tók hann kaleikinn eftir kvöldmįltķšina og sagši: “Žessi kaleikur er hinn nżi sįttmįli ķ mķnu blóši sem fyrir yšur er śthellt.” [164]

1340. (1151, 677) Meš žvķ aš halda sķšustu kvöldmįltķšina meš postulum sķnum undir boršum pįskamįltķšar gaf Jesśs pįskum Gyšinga sķna endanlegu merkingu. Ķ kvöldmįltķšinni er žaš gert fyrirsjįanlegt aš Jesśs hverfur til Föšur sķns meš dauša sķnum og upprisu, hinum nżju pįskum, og er evkaristķan, sem fullnar pįska Gyšinga, helgihald žess og gerir fyrirsjįanlega sķšustu pįskahįtķš kirkjunnar ķ dżrš himnarķkisins.

“Gjöriš žetta ķ mķna minningu”

1341. (611, 1363) Fyrirmęli Jesś um aš endurtaka athafnir hans og orš “žangaš til hann kemur” krefjast žess ekki einungis aš viš gleymum ekki Jesś og žvķ sem hann gerši. Žau fela ķ sér aš postularnir og eftirmenn žeirra skuli ķ helgisišunum halda minningu um Krist, um lķf hans, dauša hans og upprisu, og um įrnaš hans ķ okkar žįgu hjį Föšurnum. [165]

1342. (2624) Kirkjan hefur allt frį upphafi veriš trś fyrirmęlum Drottins. Um kirkjuna ķ Jerśsalem er žetta skrifaš: Žeir ręktu trślega uppfręšslu postulanna og samfélagiš, brotning braušsins og bęnirnar.… Daglega komu žeir saman meš einum huga ķ helgidóminum, žeir brutu brauš ķ heimahśsum, neyttu fęšu saman ķ fögnuši og einlęgni hjartans. [166]

1343. (1166, 2177) Žaš var umfram allt “fyrsta dag vikunnar”, sunnudag”, dag upprisu Jesś, aš kristnir menn komu saman “til aš brjóta braušiš”. [167] Frį žeim tķma og til okkar daga hefur evkaristķan stöšugt veriš höfš um hönd og žvķ höfum viš hana ķ dag ķ sömu grunngerš alls stašar ķ kirkjunni. Hśn er nś sem fyrr mišjan ķ lķfi kirkjunnar.

1344. (1404) Frį helgihaldi til helgihalds, žegar lżšur Gušs kunngjörir pįskaleyndardóm Jesś “žangaš til hann kemur”, fetar hann “hinn žrönga veg krossins” [168] į vegferš sinni sem pķlagrķmur til hinnar himnesku veislu žar sem allir hinir śtvöldu munu sitja til boršs ķ rķki Gušs.

IV. HELGISIŠALEGT HELGIHALD EVKARISTĶUNNAR

Messa allra alda

1345. Žegar į 2. öld finnum viš vitnisburš heilags Jśstķnusar pķslarvotts um höfušatriši helgihalds evkaristķunnar. Žau hafa haldist žau sömu til okkar daga ķ öllum hinum merku stofnum helgisišanna. Heilagur Jśstķnus skrifaši hinum heišna keisara Antonķusi Pķusi (138-161) ķ kringum įriš 155 og śtskżrši hvaš kristnir menn geršu: Į žeim degi sem viš köllum dag sólarinnar safnast allir saman į einum staš hvort heldur žeir bśa ķ borg eša til sveita. Žį eru minningar postulanna og skrif spįmannanna lesin og er žaš gert eins lengi og tķminn leyfir. Žegar lestrinum er lokiš įminnir og hvetur sį sem er ķ forsęti alla višstadda aš breyta eftir žessari góšu fręšslu. Žvķ nęst rķsa allir į fętur og bišja fyrir sjįlfum sér*… og fyrir öllum hinum, hvar sem žį er aš finna, til aš lķf okkar og starf megi byggja į réttsżni og bošoršunum svo okkur verši gefin eilķf sįluhjįlp. Aš loknu bęnahaldinu heilsum viš hvert öšru meš kossi. Žvķ nęst eru borin fram brauš og bikar blandašur vatni og vķni til žess sem situr ķ forsęti mešal bręšranna. Hann tekur viš žeim og fyrir nafn Sonarins og hins Heilaga Anda fęrir hann Föšur allra hluta lof og dżrš og drjśg stund fer ķ žakkargjörš (į grķsku: eucharistian) fyrir aš viš skyldum vera talin žess veršug aš meštaka žessar gjafir. Žegar hann hefur lokiš bęnum sķnum og žakkargjörš ljį allir višstaddir samžykki sitt meš žvķ aš segja “amen”. Žegar sį sem er ķ forsęti hefur gjört žakkir og fólkiš veitt andsvar sitt, gefa žeir sem viš köllum djįkna öllum višstöddum braušiš, vatniš og vķniš sem oršin eru “evkaristķsk” (helguš) og fęra žau žeim sem eru fjarstaddir. [169]

1346. (103) Helgisišir evkaristķunnar fylgja žeim grundvallaržįttum sem hafa varšveist ķ gegnum aldirnar og allt til okkar daga. Ķ žeim mį finna tvo meginhluta sem saman mynda grundvallareiningu: - söfnušinn, oršsžjónustuna, meš lestrum, hómilķu og almennri fyrirbęn; - altarisžjónustuna, žar sem brauš og vķn eru borin fram, helgandi žakkargjöršina og samneytingu. Saman mynda oršsžjónustan og altarisžjónustan “eina tilbeišsluathöfn”; [170] boršiš sem er dśkaš fyrir okkur ķ evkaristķunni er hvort tveggja ķ senn borš Oršs Gušs og lķkama Drottins. [171]

1347. Mį ekki sjį hér sömu žętti og ķ pįskamįltķš hins upprisna Jesś meš lęrisveinum sķnum? Hann śtskżrši ritningarnar fyrir žeim mešan hann gekk meš žeim; hann sat til boršs meš žeim “tók braušiš, blessaši žaš, braut og fékk žeim žaš”. [172]

Hvernig helgihaldiš fer fram

1348. (1140, 1548) Allir safnast saman. Hinir kristnu koma saman į einum staš til aš halda samkundu evkaristķunnar. Ķ öndvegi hennar er Kristur sjįlfur žvķ aš hann er fyrsta orsök evkaristķunnar. Hann er ęšstiprestur nżja sįttmįlans; hann stżrir sjįlfur meš ósżnilegum hętti sérhverju helgihaldi evkaristķunnar. Žaš er meš žvķ aš standa ķ hans staš aš biskupinn eša presturinn - sem verka ķ persónu Krists höfušsins (in persona Christi capitis) - stjórna samkundunni, įvarpa hana eftir lestranna, taka viš fórnargjöfunum og fara meš efstubęnina. Allir hafa sķnu hlutverki aš gegna ķ helgihaldinu, hver į sinn hįtt: lesararnir, žeir sem koma meš fórnargjafirnar, žeir sem śtdeila sakramentinu og allur lżšurinn sem meš sķnu “amen” opinberar žįtttöku sķna.

1349. (1184) Oršsžjónustan felur ķ sér “skrif spįmannanna”, žaš er aš segja Gamla testamentiš, og “minningar postulanna” (bréf žeirra og gušspjöllin). Eftir hómilķuna, sem er hvatning um aš veita žessu Orši vištöku eins og žaš sannarlega er, Orš Gušs, [173] og aš lifa samkvęmt žvķ, kemur almenn fyrirbęn fyrir öllum mönnum samkvęmt oršum postulans: “Fyrst af öllu įminni ég um aš bera fram įkall, bęnir, fyrirbęnir og žakkargjöršir fyrir öllum mönnum, fyrir konungum og öllum žeim, sem hįtt eru settir.” [174]

1350. (1359, 614) Fórnargjafirnar frambornar (fórnunin): Brauš og vķn eru borin fram til altarisins, stundum ķ helgigöngu. Presturinn fórnfęrir žeim ķ nafni Krists ķ hinni evkaristķsku fórn žar sem žau verša aš lķkama hans og blóši. Žetta er sjįlf athöfn Krists viš sķšustu kvöldmįltķšina - “tók hann brauš og kaleik”. “Einungis kirkjan ber žessa hreinu fórnargjöf fram fyrir skaparann žegar hśn ķ žakkargjörš framber žaš sem af sköpun hans er komiš.” [175] Meš afhendingu fórnargjafanna til altarisins er žaš tekiš upp sem Melkķsedek gerši og gjafir skaparans faldar ķ hendur Kristi sem ķ fórn sinni fullkomnar alla žęr fórnir sem mašurinn leitast viš aš fęra.

1351. (1397, 2186) Allt frį öndveršu hafa kristnir menn, auk žess aš fęra brauš og vķn til evkaristķunnar, komiš meš gjafir til aš deila meš žeim sem eru žurfandi. Žessi hefš, sem įvallt er sómi aš, aš efna til samskota er innblįsin fordęmi Krists sem geršist fįtękur til aš viš męttum aušgast:176 Žeir sem eru vel settir og sem kjósa svo, gefa eins og žeir vilja. Žaš sem safnast er lįtiš ķ hendur honum sem situr ķ forsęti til aš ašstoša munašarleysingja og ekkjur, žį sem vegna veikinda eša af öšrum įstęšum lķša skort, fanga, aškomumenn sem sest hafa aš - ķ stuttu mįli, alla žį sem eru žurfandi. [177]

1352. (559) Anafóran: Meš efstubęninni - žakkar- og helgunarbęninni - erum viš komin aš kjarna og hįtindi helgihaldsins: Ķ forgildinu žakkar kirkjan Föšurnum, fyrir Krist, ķ Heilögum Anda, fyrir öll verk hans: sköpunina, endurlausnina og helgunina. Allt samfélagiš sameinast žannig žeirri linnulausu lofgjörš sem kirkjan į himnum, englarnir og allir dżrlingarnir, syngja hinum žrķhelga Guši.

1353. (1105, 1375) Ķ epķklesis (įkalli) bišur kirkjan Föšurinn aš senda Heilagan Anda sinn (eša kraft blessunar hans [178]) yfir braušiš og vķniš til aš fyrir kraft hans verši žau aš lķkama og blóši Jesś Krists og til aš žeir sem taka žįtt ķ evkaristķunni verši einn lķkami og einn andi (ķ sumum helgisišum er žaš hefš aš stašsetja epķklesis į eftir anamnesis). Ķ frįsögn innsetningarinnar gerir mįtturinn ķ oršum og athöfnum Krists og kraftur Heilags Anda žaš aš verkum aš lķkami og blóš Krists eru nęrverandi aš sakramentishętti undir myndum braušsins og vķnsins - fórn hans framborin į krossinum ķ eitt skipti fyrir öll.

1354. (1103, 954) Ķ anamnesis (minning), sem kemur strax ķ kjölfariš, minnir kirkjan į pķslargöngu, upprisu og dżrlega endurkomu Krists Jesś; hśn ber fram fyrir Föšurinn fórnargjöf Sonar hans sem sęttir okkur viš hann. Ķ fyrirbęninni sżnir kirkjan fram į aš evkaristķan er höfš um hönd ķ samfélagi viš alla kirkjuna į himni og jöršu, meš lifandi og lįtnum, og ķ samfélagi viš hirša kirkjunnar, pįfann, stašarbiskup, presta hans og djįkna, og alla biskupa heimsins og kirkjur žeirra.

1355. (1382, 1327) Viš heilaga samneytingu, sem kemur į eftir hinni Drottinlegu bęn og brotningu braušsins, meštaka hinir trśušu “braušiš frį himni” og “bikar hjįlpręšisins”, lķkama og blóš Krists sem fórnfęrši sjįlfum sér “heiminum til lķfs”: [179] Vegna žess aš braušiš og vķniš hafa veriš gerš “evkaristķsk”, svo aš notaš sé fornt oršatiltęki, “köllum viš žessa fęšu evkaristķu. Enginn mį eiga hlut ķ henni nema hann trśi aš žaš sem viš kennum sé satt, aš hann hafi veriš skķršur til fyrirgefningar syndanna og til endurfęšingar og lifi eftir žvķ sem Kristur kenndi”. [180]

V. FÓRNIN AŠ SAKRAMENTISHĘTTI: ŽAKKARGJÖRŠ, MINNING, NĮVIST

1356. Kristnir menn hafa allt frį upphafi haft evkaristķuna um hönd ķ bśningi sem hefur alla ešlisžętti óbreytta žrįtt fyrir afar fjölbreytta tķma og helgisiši, og er žaš vegna žess aš viš vitumaš viš erum bundin af žeirri skipun Drottins sem hann gaf kvöldiš fyrir pķslargöngu sķna: “Gjöriš žetta ķ mķna minningu.” [181]

1357. Žessa skipun framkvęmum viš meš žvķ aš halda minningu um fórn hans. Meš žeim hętti fęrum viš Föšurnum til fórnar žaš sem hann sjįlfur hefur gefiš okkur: gjafir sköpunar hans, brauš og vķn, sem meš krafti Heilags Anda og oršum Krists eru oršin aš lķkama og blóši Krists. Žannig veršur Kristur nęrverandi meš raunverulegum og leyndardómsfullum hętti.

1358. Žess vegna ber okkur aš lķta į evkaristķuna sem: - žakkar- og lofgjörš til Föšurins; - minningarfórn Krists og lķkama hans; - nįvist Krists fyrir kraft oršs hans og Anda hans.

Žakkar- og lofgjörš til Föšurins

1359. (293) Evkaristķan, sakramenti hjįlpręšis okkar sem Kristur fékk įorkaš į krossinum, er einnig lofgjöršarfórn ķ žakklęti fyrir sköpunarverkiš. Ķ fórn evkaristķunnar er öll sköpunin sem Guš elskar framborin Föšurnum fyrir dauša og upprisu Krists. Fyrir Krists getur kirkjan framboriš lofgjöršarfórn ķ žakklęti fyrir allt žaš sem Guš hefur gert gott, fagurt og réttlįtt ķ sköpuninni og mannkyninu.

1360. (1083) Evkaristķan er žakkargjöršarfórn til Föšurins, blessun žar sem kirkjan lętur ķ ljós žakklęti sitt til Gušs fyrir allar velgjörningar hans, fyrir allt žaš sem hann hefur komiš til leišar fyrir sköpunina, endurlausnina og helgunina. Evkaristķa žżšir fyrst og fremst “žakkargjörš”.

1361. (294) Evkaristķan er einnig lofgjöršarfórn žar sem kirkjan syngur Guši dżrš ķ nafni allrar sköpunarinnar. Žessa lofgjöršarfórn er einungis hęgt aš framkvęma fyrir Krist: hann sameinar hina trśušu persónu sinni, lofgjörš sinni og įrnaši sķnum til aš lofgjöršarfórnin til Föšurins sé borin fram fyrir Krists og meš honum og sé meštekin ķ honum.

Minningarfórn Krists og lķkama hans, kirkjunnar

1362. (1103) Evkaristķan er minning um pįska Krists. Hin eina einstaka fórn hans er gerš nęrverandi og hśn framborin aš sakramentishętti ķ helgisišum kirkjunnar, sem er lķkami hans. Į eftir innsetningaroršunum er ķ öllum efstubęnunum aš finna bęnir sem nefnast anamnesis eša minning.

1363. (1099) Ķ skilningi Heilagrar Ritningar felur oršiš minning ekki eingöngu ķ sér upprifjun į lišnum atburšum heldur opinberast ķ henni hin mįttugu verk sem Guš innti af hendi fyrir mennina. [182] Žegar helgisišir eru haldnir um žessa lišnu atburši eru žeir meš vissum hętti fęršir til nśtķšar og geršir raunverulegir. Žannig skildu Ķsraelsmenn frelsun sķna śr Egyptalandi: Ķ hvert skipti sem pįskahįtķšinni er fagnaš, er śtleišingin af Egyptalandi (Exodus) fęrš til nśtķšar og žannig er sköpuš minning mešal hinna trśušu til aš žeir geti ašlagaš lķf sitt žeim atburši.

1364. (611, 1085) Ķ Nżja testamentinu fęr minningin nżja merkingu. Žegar kirkjan hefur evkaristķuna um hönd minnist hśn pįska Krists sem eru fęršir til nśtķšar: fórnfęring Krists į sjįlfum sér ķ eitt skipti fyrir öll į krossinum, er ęvarandi nįlęg. [183] “Ķ hvert sinn sem krossfórnin er fęrš į altarinu, žaš er “pįskalambi voru er slįtraš sem er Kristur”, heldur endurlausnarstarf vort įfram.” [184]

1365. (2100, 1846) Žar sem evkaristķan er minning um pįska Krists er hśn sömuleišis fórn. Fórnareinkenni evkaristķunnar birtast ķ sjįlfum innsetningaroršunum: “Žetta er lķkami minn, sem fyrir yšur er gefinn” og: “Žessi kaleikur er hinn nżi sįttmįli ķ mķnu blóši, sem fyrir yšur er śthellt.” [185] Kristur gefur okkur ķ evkaristķunni sama lķkamann og hann gaf fyrir okkur į krossinum, og sama blóšiš og hann “śthellti fyrir marga til fyrirgefningar synda.” [186]

1366. (613) Evkaristķan er žannig fórn vegna žess aš hśn fęrir til lķšandi stundar (gerir nęrverandi) krossfórnina, vegna žess aš hśn er minning um hana og vegna žess aš hśn gefur hlut ķ įvöxtum hennar: Kristur, Drottin vor og Guš, fórnfęrši sjįlfum sér ķ eitt skipti fyrir öll Guši Föšurnum meš dauša sķnum į altari krossins til aš fullna žar ęvarandi endurlausn. En žar sem prestdómur hans įtti ekki aš enda meš dauša hans vildi hann viš sķšustu kvöldmįltķšina, “nóttina sem hann var svikinn”, eftirlįta brśši sinni, kirkjunni, sżnilega fórn (eins og nįttśra mannsins gerir kröfur til)en ķ henni skyldi hin blóšuga fórn, sem hann įtti ķ eitt skipti fyrir öll aš fullna į krossinum, gerš nęrverandi, minningin um hana gerš varanleg žar til heimurinn liši undir lok, og žar skyldi hinn frelsandi kraftur hennar settur til fyrirgefningar syndanna sem vér drżgjum į degi hverjum. [187]

1367. (1545) Fórn Krists og fórn evkaristķunnar er ein og sama fórnin: “Fórnarlambiš er eitt og hiš sama: žaš sem nś fórnfęrir sér fyrir žjónustu prestanna er hiš sama og fórnfęrši sér ķ žaš skiptiš į krossinum, fórnin er einungis framborin meš mismunandi hętti.” “Og śr žvķ aš žessi gušdómlega fórn, sem höfš er um hönd ķ messunni, geymir hinn sama Krist og fórnfęrši sér eitt sinn meš blóšugum hętti į altari krossins, en er nś fórnfęrš įn blóšsśthellingar…, er hśn sönn frišžęgingarfórn.” [188]

1368. (618, 2031, 1109) Evkaristķan er einnig fórn kirkjunnar. Kirkjan, lķkami Krists, į hlut ķ fórnfęringu höfuš sķns. Meš honum er hśn sjįlf fórnfęrš aš fullu og öllu. Hśn sameinast įrnašarbęnum hans hjį Föšurnum fyrir öllum mönnum. Ķ evkaristķunni veršur fórn Krists einnig fórn lima lķkama hans. Lķf hinna trśušu, lofsöngur žeirra, žjįningar, bęnir og vinna sameinast verki Krists og hinni fullkomnu fórnfęringu hans og fį žannig algerlega nżtt gildi. Fórn Krists, nęrverandi į altarinu, gerir öllum kynslóšum kristinna manna kleift aš sameinast fórnfęringu hans. Ķ katakombunum er kirkjan oft sżnd sem kona ķ bęnastellingu er bišur meš śtbreidda handleggi. Lķkt og Kristur, sem breiddi śt armleggi sķna į krossinum, framber kirkjan sjįlfa sig og bišur öllum mönnum įrnašar - fyrir hann, meš honum og ķ honum.

1369. (834, 882, 1561, 1566) Öll kirkjan sameinast fórnfęringu og įrnašarbęn Krists. Pįfinn, sem hefur meš höndum žjónustu Péturs ķ kirkjunni, tengist sérhverju helgihaldi evkaristķunnar og er hann žar nefndur sem tįkn og žjónn einingar allrar hinnar almennu kirkju. Biskup stašarins er įvallt įbyrgur fyrir evkaristķunni, jafnvel žegar prestur leišir hana; nafn biskupsins er nefnt og merkir žaš aš hann situr ķ forsęti ķ stašarkirkjunni mitt į mešal presta sinna og meš ašstoš djįknanna. Söfnušurinn leitar einnig įrnašar fyrir alla žį helgižjóna sem, ķ hans žįgu og meš honum, frambera fórn evkaristķunnar: Eina evkaristķan sem žiš skuluš lķta į sem gilda er hśn sem biskup sjįlfur hefur um hönd eša hann sem biskup gefur vald til žess. [189] Fyrir žjónustu prestsins er hin andlega fórn žeirra sem trśa fullkomnuš ķ einingu viš fórn Krists, hins eina mešalgangara, sem ķ evkaristķunni er fórnfęrš meš höndum prestsins įn blóšsśthellingar og aš sakramentishętti ķ nafni allrar kirkjunnar, žar til Drottinn sjįlfur kemur. [190]

1370. (956, 969) Žaš eru ekki einungis limirnir hér į jöršu sem sameinast fórnfęringu Krists heldur einnig žeir sem žegar njóta dżršar himnanna. Kirkjan framber evkaristķuna ķ samneyti viš sęla Marķu mey og alla dżrlingana og ķ minningu žeirra. Ķ evkaristķunni er kirkjan svo aš segja viš fętur krossins meš Marķu, sameinuš fórnargjöf og įrnaši Krists.

1371. (958, 1689, 1032) Fórn evkaristķunnar er einnig framborin fyrir žį trśušu sem lįtnir eru og “hafa dįiš ķ Kristi en eru ekki enn aš fullu hreinsašir” [191] svo aš žeir megi ganga inn til ljóss og frišar Krists: Jaršiš žennan lķkama hvar sem vill, hafiš enga įhyggju af honum. Žess eins biš ég ykkur, aš žiš minnizt mķn viš altari Drottins, hvar svo sem žiš eruš. [192] Sķšan bišjum viš [ķ anafórunni] fyrir hinum helgu fešrum og biskupum sem sofnašir eru og almennt fyrir öllum žeim sem sofnašir eru į undan okkur og viš gerum žaš ķ žeirri trś aš žaš sé til mikilla sįlubóta fyrir žęr sįlir sem lķknbęnin er framborin fyrir ķ nįvist hins heilaga og geigvęnlega fórnarlambs.… Meš žvķ aš bera fram fyrir Guš aušmjśkar bęnir okkar ķ žįgu žeirra sem sofnašir eru, hafi žeir syndgaš, fórnfęrum viš Kristi, fórnaš vegna synda allra, til aš Guš, sem elskar manninn, sé nįšugur žeim og nįšugur okkur. [193]

1372. (1140) Heilagur Įgśstķnus dregur saman į ašdįunarveršan hįtt žessa kenningu sem fęr okkur til aš taka meš ę fullkomnari hętti žįtt ķ fórn endurlausnara okkar sem viš fęrum ķ evkaristķunni: Hin fyllilega endurleysta borg, samkunda og samfélag dżrlinganna, er framborin Guši sem allsherjarfórn af ęšstaprestinum, en hann gekk žaš langt ķ žjóns mynd aš gefa sjįlfan sig ķ pķslargöngu sinni til fórnar fyrir okkur svo aš viš męttum gerast lķkami slķks mikilfenglegs höfušs.… Žannig er fórn kristinna manna: “Vér erum, žótt margir séum, einn lķkami ķ Kristi”. Kirkjan heldur įfram aš framkalla į nż žessa fórn ķ altarissakramentinu, sem hinir trśušu žekkja svo vel, og sjį žar glöggt, aš ķ žvķ sem hśn fórnfęrir, er hśn sjįlf fórnfęrš. [194]

Nįvist Krists meš orši hans og krafti Heilags Anda

1373. (1088) “Kristur Jesśs er sį sem dįinn er. Og meira en žaš: Hann er upprisinn, hann er viš hęgri hönd Gušs og hann bišur fyrir oss,” og hann er nįlęgur kirkju sinni į margan hįtt:195 Ķ orši sķnu, ķ bęn kirkju sinnar, “hvar sem tveir eša žrķr eru saman komnir ķ mķnu nafni, žar er ég mitt į mešal žeirra”, [196] ķ hinum fįtęku, sjśku og žeim sem ķ fangelsi eru, [197] ķ sakramentunum sem hann er höfundur aš, ķ messufórninni, og ķ persónu helgižjónsins. En “einkum og sér ķ lagi er hann nęrverandi… undir myndum evkaristķunnar.” [198]

1374. (1211) Hvernig nįvist Krists er hįttaš undir myndum evkaristķunnar er einstakt. Žaš lyftir evkaristķunni upp yfir öll hin sakramentin og gerir hana aš “fullkomleika andlegs lķfs og markinu sem öll sakramentin beinast aš”. [199] Ķ hinu allrahelgasta sakramenti evkaristķunnar er “lķkami og blóš, įsamt meš sįl og gušdómi, Drottins vors Jesś Krists og geymir žvķ sannarlega, raunverulega og aš innsta ešli Krist allan.” [200] “Žessi nįvist er kölluš er kölluš “raunveruleg” en ekki ķ žvķ skyni aš śtiloka allar ašrar geršir nęrveru lķkt og žęr vęru “ekki raunverulegar” heldur vegna žess aš hśn er nęrvera ķ sķnum fyllsta skilningi: nęrvera į innsta ešli samkvęmt hverju Kristur, Guš og mašur, er nęrverandi ķ einu og öllu.” [201]

1375. (1105, 1128, 298) Ummyndunin į braušinu og vķninu ķ lķkama og blóš Krists veldur žvķ aš Kristur er nęrverandi ķ žessu sakramenti. Kirkjufešurnir stóšu fastir į trś kirkjunnar um aš žaš sem orsaki žessa breytingu sé verkun oršs Krists og athafnar Heilags Anda. Žannig segir heilagur Jóhannes Krżsostomus: Ekki er žaš mašurinn sem veldur žvķ aš žaš sem framboriš er verši aš lķkama og blóši Krists heldur hann sem var krossfestur fyrir okkur, Kristur sjįlfur. Presturinn, ķ hlutverki Krists, segir žessi orš en mįttur žeirra og nįš eru frį Guši komin. Žetta er lķkami minn, segir hann. Žessi orš umbreyta fórnargjöfunum. [202] Og heilagur Ambrósķus segir um žessa ummyndun: Trśiš žvķ aš žetta er ekki žaš sem nįttśran hefur orsakaš heldur žaš sem blessunin hefur helgaš. Mįttur blessunarinnar yfirstķgur afl nįttśrunnar vegna žess aš meš blessuninni er nįttśrunni sjįlfri breytt.… Getur ekki orš Krists, sem getur skapaš žaš śr engu sem ekki var til, breytt hlutum sem til eru ķ žaš sem žeir ekki voru įšur? Ekki er žaš minna verk aš gefa hlutum upprunalegt ešli sitt en aš breyta ešli žeirra. [203]

1376. Kirkjužingiš ķ Trent setti ķ hnotskurn hina kažólsku trś žegar žaš lżsti yfir: “Śr žvķ aš Kristur endurlausnari vor sagši aš žaš vęri sannarlega lķkami sinn sem hann var aš fórnfęra undir myndum braušsins, hefur žaš įvallt veriš sannfęring kirkju Gušs, og sem žetta heilaga kirkjužing lżsir enn į nż yfir, aš viš helgun braušsins og vķnsins breytist allt innsta ešli braušsins ķ innsta ešli lķkama Krists Drottins vors og allt innsta ešli vķnsins ķ innsta ešli blóšs hans. Og hin heilaga kažólska kirkja hefur réttilega kallaš žessa breytingu gjörbreytingu (transsubstantiatio).” [204]

1377. Hin evkaristķska nįvist Krists hefst į žvķ andartaki aš helgunin į sér staš og varir jafn lengi og evkaristķsku myndirnar endast. Kristur er nęrverandi aš einu og öllu ķ hverri myndanna og ķ einu og öllu ķ hverjum hluta žeirra, meš žeim hętti aš brotning braušsins skiptir ekki Kristi. [205]

1378. (1178, 103, 2628) Tilbeišsla evkaristķunnar. Ķ helgisišum messunnar sżnum viš trś okkar į raunverulega nįvist Krists undir myndum braušsins og vķnsins mešal annars meš žvķ aš krjśpa eša hneigja höfušiš djśpt sem merki um dżrkun okkur į Drottni. “Kažólska kirkjan hefur įvallt dżrkaš, og gerir enn, sakramenti evkaristķunnar og ekki einungis ķ messunni heldur einnig utan hennar - żtrustu varkįrni er gętt viš varšveislu į helgušum hostķum; žęr eru settar til śtstillingar til aš hinir trśušu geti tignaš žęr meš hįtķšlegum hętti; og į žeim er haldiš ķ helgigöngum.” [206]

1379. (1183, 2691) Upphaflega var gušslķkamahśsiš sett upp til aš varšveita evkaristķuna į veršugum staš svo aš fęra mętti hana sjśkum og fjarstöddum utan messunnar. Eftir žvķ sem trśin į raunverulega nįvist Krists ķ evkaristķunni dżpkaši varš kirkjunni ę betur ljós merking žögullar dżrkunnar į Drottni sem nęrverandi er undir hinum evkaristķsku myndum. Žetta er įstęša žess aš gušslķkamahśsinu er įkvaršašur stašur į sérlega veršugum staš ķ kirkjunni og aš smķši žess er meš žeim hętti aš sannleikurinn um raunverulega nįvist Krists ķ hinu blessaša sakramenti er sżndur og įhersla lögš į hann.

1380. (669, 478, 2715) Žaš sęmir sér vel aš Kristur skyldi vilja vera įfram nęrverandi ķ kirkju sinni meš žessum einstaka hętti. Žegar Kristur, ķ sinni sżnilegu mynd, var ķ žann mund aš yfirgefa sķna eigin vildi hann gefa okkur nįvist sķna ķ sakramentinu; žar sem hann var ķ žann mund aš fórnfęra sér į krossinum okkur til frelsunar, vildi hann aš viš hefšum minningu um kęrleika sinn - um aš hann elskaši okkur “uns yfir lauk”, [207] jafnvel aš žvķ marki aš hann gaf lķf sitt. Ķ evkaristķskri nįvist sinni er hann į leyndardómsfullan hįtt mitt į mešal okkar sem sį sem elskaši okkur og lagši sjįlfan sig ķ sölurnar fyrir okkur, [208] og hann er įfram undir tįknunum sem lįta ķ ljós og mišla žessum kęrleika: Kirkjan og heimurinn eru ķ mikilli žörf fyrir tilbeišslu evkaristķunnar. Jesśs bķšur okkar ķ žessu sakramenti kęrleikans. Gefum okkur tķma og göngum til fundar viš hann ķ tilbeišslu, ķ hugleišslu sem full er af trś, og opnum leiš til aš bęta fyrir alvarlegar misgjöršir og glępi heimsins. Lįtum ekkert lįt verša į tilbeišslu okkar. [209]

1381. (156, 215) “Žaš aš ķ žessu sakramenti er sannur lķkami og blóš Krists er eitthvaš sem “ekki er hęgt aš reyna meš skilningarvitunum”, segir heilagur Tómas, “heldur einungis meš trś sem reišir sig į gušdómlegt vald”. Žess vegna segir heilagur Kżril ķ skżringum sķnum į Lśkasi 22:19 (“Žetta er lķkami minn, sem fyrir yšur er gefinn”): “Ekki draga ķ efa hvort žetta sé satt heldur takiš viš oršum frelsarans ķ trś, žvķ aš žar eš hann er sannleikurinn getur hann ekki sagt ósatt.”” [210]

Ég tilbiš žig meš trausti, tigni himna son, er žś braušsmynd bśinn, bżšur heimi von. Žér af heilum huga hjarta lżtur mitt, viršir, hrifiš, heillaš, hįleitt veldi žitt. Bragš og svipur braušsins blekkja mig ei kann, er um hulsiš heyr' ég hulinn sannleikann. Trś mķn traust og mįttug tekur greitt viš žvķ, er oss Herrann hermir helgum ritum ķ. [211]

VI. PĮSKAMĮLTĶŠIN

1382. (950) Messan er į einum og sama tķma, og meš óašskiljanlegum hętti, minningarfórnin žar sem krossfórnin er gerš ęvarandi og hin helga veisla samneytis viš lķkama og blóš Drottins. Žvķ helgihald evkaristķunnar beinist aš öllu leyti aš hinni nįnu einingu hinna trśušu viš Krist ķ heilagri samneytingu. Sį sem bergir ķ samneytingunni meštekur Krist sjįlfan sem fórnfęrši sig fyrir okkur.

1383. (1182) Altariš sem kirkjan safnast saman um ķ helgihaldi evkaristķunnar stendur fyrir tvęr hlišar sama leyndardómsins: altari fórnarinnar og borš Drottins. Žetta veršur enn ljósara meš žvķ aš kristiš altari tįknar Krist sjįlfan, nęrverandi mitt ķ samkundu sinna trśušu, bęši sem fórnarlambiš, framboriš okkur til sįttargjöršar, og fęša af himnum sem gefur sig okkur. “Žvķ aš hvaš er altari Krists ef ekki mynd af lķkama Krists?” [212] spyr heilagur Ambrósķus. Og į öšrum staš segir hann: “Altariš stendur fyrir lķkama [Krists] og Lķkami Krists er į altarinu.” [213] Helgisiširnir lįta ķ ljós žessa einingu fórnar og samneytis ķ mörgum bęnum. Žannig bišur rómverska kirkjan ķ anafóru sinni: Ķ aušmżkt bišjum vér žig, almįttugi Guš, aš žś lįtir heilagan engil žinn flytja žessa fórn į höndum sér til altaris žķns ķ hęšum fyrir auglit gušlegrar hįtignar žinnar, svo aš allir vér, sem neytum hįheilags lķkama og blóšs Sonar žķns af žessu altari, mettumst af allri himneskri blessun og nįš. [214] “Takiš og etiš af žessu allir”: Samneytingin 1384. (2835) Drottinn gerir okkur boš og hvetur okkur eindregiš til aš meštaka sig ķ sakramenti evkaristķunnar: “Sannlega, sannlega segi ég yšur: Ef žér etiš ekki hold Mannssonarins og drekkiš blóš hans, hafiš žér ekki lķfiš ķ yšur.” [215]

1385. (1457) Til aš svara žessu boši veršum viš aš undirbśa okkur undir žessa stóru og heilögu stund. Heilagur Pįll brżnir fyrir okkur aš prófa samviskuna: “Hver sem etur braušiš eša drekkur bikar Drottins óveršuglega, veršur žess vegna sekur viš lķkama og blóš Drottins. Hver mašur prófi sjįlfan sig og eti sķšan af braušinu og drekki af bikarnum. Žvķ aš sį sem etur og drekkur įn žess aš dęma rétt um lķkamann, hann etur og drekkur sjįlfum sér til dóms.” [216] Hver sį sem gerir sér grein fyrir žvķ aš hann hefur alvarlega synd į samviskunni veršur aš meštaka išrunarsakramentiš įšur en hann gengur til heilagrar samneytingar.

1386. (732) Frammi fyrir slķku sakramenti getur hinn trśaši einungis endurtekiš meš aušmjśkum hętti orš hundrašshöfšingjans og gert žaš af brennandi trś: “Domine, non sum dignus ut intres sub tectum meum, sed tantum dic verbo, et sanabitur anima mea” (“Drottinn, ég er žess ekki veršur aš meštaka žig. Męl žś ašeins eitt orš, og žį mun sįl mķn heil verša”). [217] Og ķ hinum gušdómlegu helgisišum heilags Jóhannesar Krżsostomus bišja hinir trśušu ķ sama anda: Minn Sonur Gušs, gef mér hlut ķ žķnum leyndardómsfulla kvöldverši. Ég mun hvorki segja óvinum žķnum leyndarmįliš né kyssa žig Jśdasarkossi. Lķkt og góši ręninginn hrópa ég: “Jesśs, minnst žś mķn, žegar žś kemur ķ rķki žitt.”

1387. (2043) Žegar hinir trśušu bśa sig undir aš meštaka meš veršugum hętti žetta sakramenti skulu žeir virša föstuna sem kirkja žeirra setur. [218] Lķkamlegt atferli (hreyfingar og klęšnašur) į aš sżna viršingu, hįtķšleika og fögnuš žessarar stundar žegar Kristur gerist gestur okkar.

1388. Žaš er ķ samręmi viš sjįlfa merkingu evkaristķunnar aš hafi hinir trśušu žann vilja sem krafist er [219] bergi žeir ķ samneytingunni žegar žeir taka žįtt ķ messunni. [219]b Eins og kom fram hjį öšru Vatķkanžinginu: “Męlt er eindregiš meš fullkomnari žįtttöku ķ messunni meš žvķ aš hinir trśušu, eftir bergingu prestsins, meštaki lķkama Drottins af žeirri sömu fórn.” [220]

1389. (2042, 2837) Kirkjan skyldar hina trśušu til aš taka žįtt ķ hinum gušdómlegu helgisišum į sunnudögum og helgidögum og, eftir aš hafa undirbśiš sig meš vištöku išrunarsakramentisins, aš meštaka evkaristķuna aš minnsta kosti einu sinni į įri, į pįskatķmanum ef žvķ veršur viš komiš. [221] En kirkjan hvetur hina trśušu eindregiš til žess aš meštaka heilaga evkaristķu į sunnudögum og helgidögum eša gjarnan oftar, jafnvel daglega.

1390. Žar eš Kristur er nęrverandi aš sakramentishętti undir hverri myndinni um sig eru allir įvextir hinnar evkaristķsku nįšar mešteknir žótt samneytingin eigi sér staš einvöršungu undir myndum braušsins. Af hiršislegum įstęšum hefur samneyting meš žessum hętti veriš löglega stašfest ķ latnesku helgiathöfninni sem vištekin venja. En “tįkn samneytingarinnar veršur fullkomnara žegar ķ henni er bergt į bįšum tegundum žvķ aš meš žeim hętti veršur tįkn hinnar evkaristķsku mįltķšar enn skżrara.” [222] Žetta er hinn hefšbundna venja viš samneytinguna ķ austurlenskum helgiathöfnum.

Įvextir heilagrar samneytingar

1391. (460, 521) Heilög samneyting bętir einingu okkar viš Krist. Fullur įvöxtur žess aš meštaka evkaristķuna ķ heilagri samneytingu er hin nįnasta eining viš Krist Jesśm. Drottinn segir sannarlega: “Sį sem etur hold mitt og drekkur blóš mitt er ķ mér og ég ķ honum.” [223] Lķf ķ Kristi į grundvöll sinn ķ hinni evkaristķsku veislumįltķš: “Eins og hinn lifandi Fašir sendi mig og ég lifi fyrir Föšurinn, svo mun sį lifa fyrir mig, sem mig etur.” [224] Į hįtķš Drottins, žegar hinir trśušu meštaka lķkama Sonarins, kunngjöra žeir hver öšrum fagnašarerindiš um aš frumgróša lķfsins hafi veriš śtdeilt, lķkt og žegar engillinn sagši viš Marķu Magdalenu: “Kristur er upp risinn!” Einnig nś öšlast hver sį sem meštekur Krist, lķf og upprisu. [225]

1392. (1212, 1524) Žaš sem efnisleg fęša gerir fyrir lķkamlegt lķf okkar kemur heilög samneyting til leišar į undursamlegan hįtt ķ andlegu lķfi okkar. Samneyti viš hold hins upprisna Krists, hold “sem gefiš er lķf og gefur lķf fyrir Heilagan Anda”, [226] varšveitir, eykur og endurnżjar nįšarlķfiš sem viš höfum móttekiš ķ skķrninni. Žessi vöxtur kristilegs lķfs žarfnast evkaristķskrar samneytingar sem nęringu, braušsins į pķlagrķmsferš okkar aš stund daušans žegar žaš veršur gefiš okkur sem leišarnesti.

1393. (613) Heilög samneyting skilur okkur frį syndinni. Lķkami Krists sem viš bergjum ķ heilagri samneytingu er “ofurseldur fyrir oss”, og blóšiš sem viš drekkum er “śthellt fyrir marga til fyrirgefningar syndanna”. Af žessum sökum getur evkaristķan ekki komiš okkur til einingar viš Krist įn žess aš hśn hreinsi okkur samtķmis af fyrri syndum og varšveiti okkur fyrir komandi syndum: Svo oft sem viš etum žetta brauš og drekkum af bikarnum kunngjörum viš dauša Drottins. Ef viš kunngjörum dauša Drottins, kunngjörum viš fyrirgefningu syndanna. Ef blóši hans er śthellt til fyrirgefningar syndanna ķ hvert sinn sem žvķ er śthellt, ętti ég įvallt aš meštaka žaš svo žaš megi įvallt fyrirgefa syndir mķnar. Vegna žess aš ég syndga stöšugt ętti ég stöšugt aš hafa lęknisrįš. [227]

1394. (1863, 1436) Lķkt og lķkamleg nęring gefur nżjan kraft žannig styrkir evkaristķan nįungakęrleika okkar sem hęttir til aš veikjast ķ hinu daglega lķfi; og žessi lifandi nįungakęrleikur žvęr burt smįsyndir. [228] Meš žvķ aš Kristur gefur okkur sjįlfan sig endurnęrir hann kęrleika okkar og gerir okkur kleift aš rjśfa óheilbrigt dįlęti okkar į sköpunum og festa rętur ķ honum: Śr žvķ aš Kristur dó fyrir okkur af kęrleika bišjum viš um, žegar viš minnumst dauša hans viš fórnina, aš žessi kęrleikur veitist okkur meš komu Heilags Anda. Viš bišjum meš aušmjśkum hętti aš ķ krafti žess kęrleika sem gaf Kristi viljann til aš deyja fyrir okkur, megum viš einnig, meš žvķ aš meštaka nįšargjöf Heilags Anda, lķta į heiminn sem krossfestan fyrir okkur og viš sjįlf krossfest heiminum.… Meš gjöf kęrleikans ķ okkur skulum viš deyja syndinni og lifa ķ žįgu Gušs. [229]

1395. (1855, 1446) Meš žeim sama kęrleika og evkaristķan tendrar ķ okkur verndar hśn okkur fyrir daušasyndum ókominna įra. Žvķ stęrri hlut sem viš eigum ķ lķfi Krists og žvķ meir sem viš eflumst ķ vinįttu okkar viš hann, žvķ erfišara veršur žaš fyrir okkur aš slķta sambandi viš hann meš daušasynd. Evkaristķunni er ekki ętlaš aš fyrirgefa daušasyndir - žaš er tilgangur išrunarsakramentisins. Evkaristķan er réttilega sakramenti žeirra sem eru ķ fullu samneyti viš kirkjuna.

1396. (1118, 1267, 790, 1064) Eining hins leyndardómsfulla lķkama: Evkaristķan myndar kirkjuna. Žeir sem meštaka evkaristķuna eru ķ einingu viš Krist meš enn nįnari hętti. Žaš er fyrir hana aš Kristur kemur žeim til einingar viš alla trśaša ķ einum lķkama - kirkjunni. Heilög samneyting endurnżjar, styrkir og dżpkar žessa innlimun ķ kirkjuna, sem žegar hefur į sér staš ķ skķrninni. Ķ skķrninni erum viš kölluš til aš mynda einn lķkama. [230] Evkaristķan uppfyllir žetta kall: “Sį bikar blessunarinnar, sem vér blessum, er hann ekki samfélag um blóš Krists? Og braušiš, sem vér brjótum, er žaš ekki samfélag um lķkama Krists? Af žvķ aš braušiš er eitt, erum vér hinir mörgu einn lķkami, žvķ aš vér höfum allir hlutdeild ķ hinu eina brauši:” [231] Ef žiš eruš lķkami og limir Krists žį er žaš ykkar sakramenti sem stendur į borši Drottins; žaš er ykkar sakramenti sem žiš meštakiš. “Amen” (“sannarlega er žaš satt!”) er andsvar ykkar viš žvķ sem žiš eruš og meš andsvari ykkar stašfestiš žiš žaš. Žvķ aš žiš heyriš oršin “lķkami Krists” og svariš “Amen”. Veriš žvķ limir į lķkama Krists til aš Amen ykkar sé satt. [232]

1397. (2449) Evkaristķan felur okkur hina fįtęku į hendur. Til aš meštaka ķ sannleika lķkama og blóš Krists, gefin upp fyrir okkur, veršum viš aš žekkja Krist ķ hinum fįtękustu, ķ mešbręšrum hans: Žiš hafiš bragšaš blóš Drottins en žekkiš samt ekki bróšur ykkar. Žiš vanviršiš žetta borš žegar žiš dęmiš žann mann ekki veršan žess aš deila mįltķš ykkar sem kvešiš er į um aš sé žess veršur aš deila boršinu meš ykkur. Frį öllum syndum frelsaši Guš ykkur og bauš ykkur hingaš en ekki hafiš žiš gerst miskunnsamari. [233]

1398. (838) Evkaristķan og eining kristinna manna. Frammi fyrir mikilfengleika žessa leyndardóms hrópar heilagur Įgśstķnus upp yfir sig: “Ó, sakramenti gušhręšslu! Ó, sakramenti einingar! Ó, band kęrleikans!” [234] Eftir žvķ sem sundrungin ķ kirkjunni er kvalafyllri sem rżfur sameiginlega žįtttöku ķ borši Drottins, verša bęnir okkar til Drottins ę įrķšandi aš sį tķmi megi koma aftur aš full eining rķki mešal žeirra sem trśa į hann.

1399. (838) Austurlensku kirkjurnar sem eru ekki ķ fullu samneyti viš kažólsku kirkjuna hafa um hönd evkaristķuna af miklum kęrleika. “Žessar kirkjur, enda žótt žęr séu ašskildar frį oss, bśa yfir sönnum sakramentum - sérstaklega vegna žess aš žęr, ķ krafti hinnar postullegu vķgslurašar, hafa prestdóminn og evkaristķuna - sem ennžį bindur okkur žeim sterkum böndum.” Visst samneyti in sacris, og žannig ķ evkaristķunni, er “ekki einungis mögulegt heldur einnig rįšlegt žegar ašstęšur haga žvķ žannig og myndugleiki kirkjunnar leyfir”. [235]

1400. (1536) Kirkjusamfélög sem eiga rętur aš rekja til sišaskiptanna og eru ašskilin frį kažólsku kirkjunni “hafa ekki varšveitt sannan veruleika leyndardóms evkaristķunnar einkum fyrir žaš aš sakramentiš helgar vķgslur vantar hjį žeim”. [236] Žetta er įstęša žess aš kažólska kirkjan getur ekki įtt meš žessum samfélögum innbyršis evkaristķska samneytingu. Eigi aš sķšur, žegar žessi kirkjusamfélög “minnast dauša og upprisu Drottins ķ heilagri kvöldmįltķš, jįta žau aš žaš tįkni lķf ķ samneyti viš Krist og aš žau vęnti komu hans ķ dżrš”. [237]

1401. (1483, 1385) Ef stašarbiskup telur brżna naušsyn til geta kažólskir helgižjónar veitt sakramentin (evkaristķuna, skriftir og smurningu sjśkra) kristnum mönnum sem ekki eru ķ fullu samneyti viš kažólsku kirkjuna en bišja sjįlfir um žaš. Žetta er gert aš žvķ tilskyldu aš žeir sżni fram į žaš aš žeir haldi kažólska trś um žessi sakramenti og hafi žann vilja sem krafist er. [238]

VII. EVKARISTĶAN - “PANTUR HINNAR KOMANDI DŻRŠAR”

1402. (1323, 1130) Ķ fornri bęn lofsyngur kirkjan leyndardóm evkaristķunnar: “Ó, heilaga mįltķš, žar sem Kristur er vor fęša, minningin um pķslir hans gerš lifandi, sįl vor fyllt nįš og pantur hinnar komandi dżršar oss gefinn.” Ef evkaristķan er minning um pįska Drottins Jesś og ef samneyting okkar į altarinu mettar okkur “af allri himneskri blessun og nįš” [239] žį er evkaristķan jafnframt vęnting um hina himnesku dżrš.

1403. (671) Viš sķšustu kvöldmįltķšina fékk Drottinn lęrisveina sķna til aš beina sjónum sķnum aš fullnustu pįskanna ķ konungsrķki Gušs: “Ég segi yšur: Héšan ķ frį mun ég eigi drekka af žessum vķnvišar įvexti til žess dags, er ég drekk hann nżjan meš yšur ķ rķki Föšur mķns.” [240] Ķ hvert sinn sem kirkjan hefur evkaristķuna um hönd minnist hśn žessa fyrirheitis og beinir sjónum sķnum aš “honum sem…kemur”. Ķ bęn sinni bišur hśn um endurkomu hans: “Marana ta!” “Kom žś, Drottinn Jesśs!” [241] “Lįt nįš koma og lįt heim žennan lķša undir lok.” [242]

1404. (1041, 1028) Kirkjan veit aš Drottinn kemur jafnvel nśna ķ evkaristķu sinni og aš hann er žar mitt į mešal okkar. Nįvist hans er hins vegar hulin. Žess vegna höfum viš evkaristķuna um hönd “ķ eftirvęntingu vorrar sęlu vonar og opinberunar Frelsara vors Jesś Krists”, [243] og bišjum um “aš vér munum įsamt žeim mettašir verša af dżrš žinni aš eilķfu, er žś žerrar hvert tįr af augum vorum; žvķ žegar vér sjįum žig, Guš vorn, eins og žś ert, munum vér verša žér lķkir um allar aldir og lofa žig įn aflįts um alda rašir, fyrir Krist, Drottin vorn”. [244]

1405. (1042, 1000) Ekki er til öruggari pantur eša augljósara tįkn um žessa miklu von um nżjan himinn og nżja jörš, “žar sem réttlęti bżr”, [245] en evkaristķan. Ķ hvert skipti sem žessi leyndardómur er hafšur um hönd “heldur endurlausnarstarf vort įfram” og viš “brjótum eitt brauš sem er lyf ódaušleikans og algild lękning til varnar dauša og til lķfs ķ Jesś Kristi um aldir alda”. [246]

Ķ STUTTU MĮLI

1406. Jesśs sagši: “Ég er hiš lifandi brauš, sem steig nišur af himni. Hver sem etur af žessu brauši, mun lifa aš eilķfu.… Sį sem etur hold mitt og drekkur blóš mitt, hefur eilķft lķf, og…er ķ mér og ég ķ honum” (Jh 6:51, 64, 56).

1407. Evkaristķan er kjarni og hįtindur lķfs kirkjunnar vegna žess aš ķ henni gefur Kristur kirkju sinni og öllum mešlimum hennar aš eiga samleiš meš lof- og žakkargjöršarfórn hans sem var framborin Föšurnum ķ eitt skipti fyrir öll į krossinum; meš fórn sinni śthellir hann nįš hjįlpręšisins yfir lķkama sinn sem er kirkjan.

1408. Helgihald evkaristķunnar felur įvallt ķ sér eftirfarandi: Upplestur į Orši Gušs; žakkargjörš til Gušs Föšur fyrir allar velgjöršir hans, einkum aš hann skyldi gefa Son sinn; helgun braušs og vķns; og žįtttöku ķ mįltķš altarisžjónustunnar meš žvķ aš meštaka lķkama og blóš Drottins. Allir mynda žessir žęttir eina tilbeišsluathöfn.

1409. Evkaristķan er minning um pįska Krists, žaš er aš segja, um hjįlpręšisverkiš sem fullnaš var meš lķfi, dauša og upprisu Krists, verkiš sem gert er nęrverandi ķ athöfn helgisišanna.

1410. Žaš er Kristur sjįlfur, ęšsti prestur nżja sįttmįlans, sem fyrir žjónustu prestanna framber fórn evkaristķunnar. Og žaš er hinn sami Kristur, raunverulega nęrverandi undir myndum braušsins og vķnsins, sem er fórnargjöfin ķ fórn evkaristķunnar.

1411. Einungis prestar meš gilda vķgslu geta veriš ķ forsęti evkaristķunnar og helgaš braušiš og vķniš žannig aš žau verši lķkami og blóš Drottins.

1412. Grundvallartįkn hins evkaristķska sakramentis eru brauš śr hveiti og vķn śr vķnberjum en yfir žau er blessun Heilags Anda kölluš og presturinn segir helgunaroršin sem Jesśs męlti viš sķšustu kvöldmįltķšina: “Žetta er lķkami minn, sem veršur ofurseldur fyrir yšur.… Žetta er kaleikur blóšs mķns…”.

1413. Meš helguninni er gjörbreytingu braušsins og vķnsins ķ lķkama og blóš Krists komiš til leišar. Undir helgušum myndum braušs og vķns er Kristur sjįlfur, lifandi og dżrlegur, nęrverandi į sannan og raunverulegan hįtt og aš innsta ešli: lķkami hans og blóš, meš sįl hans og gušdómleika (sbr. kirkjužingiš ķ Trent: DS 1640; 1651).

1414. Sem fórn er evkaristķan einnig framborin til aš bęta fyrir syndir lifandi og lįtinna og til aš öšlast andlegar eša stundlegar velgjörningar frį Guši.

1415. Hver sem vill meštaka Krist ķ hinni evkaristķsku samneytingu veršur aš vera ķ nįšarįstandi. Hver sem drżgt hefur daušasynd mį ekki ganga til altaris nema aš hafa žegiš aflausn ķ išrunarsakramentinu.

1416. Heilagt samneyti viš lķkama og blóš Krists styrkir einingu kvöldmįltķšargestsins viš Drottin, fyrirgefur smįsyndir hans og varšveitir hann frį alvarlegri syndum. Žar sem meštaka į žessu sakramenti styrkir kęrleiksböndin milli kvöldmįltķšargestsins og Krists, styrkir hśn einnig einingu kirkjunnar, hins leyndardómsfulla lķkama Krists.

1417. Kirkjan męlir eindregiš meš žvķ aš hinir trśušu bergi ķ heilagri samneytingu žegar žeir taka žįtt ķ helgihaldi evkaristķunnar; hśn skyldar žį til aš gera svo aš minnsta kosti einu sinni į įri.

1418. Žar eš Kristur sjįlfur er nęrverandi ķ altarissakramentinu į aš heišra hann meš tilbeišslu. “Aš vitja hins allrahelgasta sakramentis er… sönnun um žakklęti, tįkn um kęrleika og rękt viš tilbeišsluna gefna Kristi Drottni vorum” (Pįll VI, MF 66).

1419. Kristur sem er kominn yfir frį žessum heimi til Föšurins gefur okkur evkaristķuna sem pant um dżrš hjį honum. Žįtttaka ķ heilagri fórn sameinar okkur viš hjarta hans, styrkir okkur į pķlagrķmsgöngu okkar ķ gegnum lķfiš, fęr okkur til aš lengja eftir eilķfu lķfi og sameinar okkur jafnvel nś žegar viš kirkjuna į himnum, viš alsęla Marķu mey og alla dżrlinganna.

Nęsti kafli


Óopinber śtgįfa © Reynir K. Gušmundsson žżddi Brįšabirgšažżšing


  1. Sbr. hl. Tómas frį Akvķnó, STh III, 65, 1.
  2. Hl. Tómas frį Akvķnó STh III, 65, 3.
  3. Pįll VI postulleg reglugerš, Divinae consortium naturae: AAS 63 (1971) 657; sbr. OICA inngangur 1-2.
  4. Sbr. kirkjužingiš ķ Flórens: DS 1314: vitae spiritualis ianua.
  5. Rómverska trśfręšsluritiš II, 2, 5; sbr. kirkjužingiš ķ Flórens: DS 1314; CIC grein 204 § 1; 849; CCEO grein 675 § 1.
  6. 2Kor 5:17; Gl 6:15; sbr. Rm 6:3-4; Kól 2:12.
  7. Tt 3:5; Jh 3:5.
  8. Hl. Jśstķnus, Apologia 1, 61, 12: PG 6, 421.
  9. Jh 1:9; 1Ž 5:5; Heb 10:32; Ef 5:8.
  10. Hl. Gregorķus frį Nazianzus, Oratio 40, 3-4: PG 36, 361C.
  11. Rómversk kažólska messubókin, pįskavakan 42: vatniš blessaš.
  12. Sbr. 1M 1:2.
  13. Rómversk kažólska messubókin, pįskavakan 42: vatniš blessaš.
  14. 1Pt 3:20.
  15. Rómversk kažólska messubókin, pįskavakan 42: vatniš blessaš.
  16. Rómversk kažólska messubókin, pįskavakan 42: vatniš blessaš: "Abrahae filios per mare Rubrum sicco vestigio transire fecisti, ut plebs, a Pharaonis servitute liberata, populum baptizatorum pręfiguraret."
  17. Sbr. Mt 3:13.
  18. Mt 28:19-20; sbr. Mk 16:15-16.
  19. Mt 3:15.
  20. Sbr. Fl 2:7.
  21. Mt 3:16-17.
  22. Mk 10:38; sbr. Lk 12:50.
  23. Sbr. Jh 19:34; 1Jh 5:6-8.
  24. Jh 3:5.
  25. Hl. Ambrósķus, De sacr. 2, 2, 6: PL 16, 444; sbr. Jh 3:5.
  26. P 2:38.
  27. Sbr. P 2:41; 8:12-13; 10:48; 16:15.
  28. P 16:31-33.
  29. Rm 6:3-4; sbr. Kól 2:12.
  30. Gl 3:27.
  31. Sbr. 1Kor 6:11; 12:13.
  32. 1Pt 1:23; sbr. Ef 5:26.
  33. Hl. Įgśstķnus, In Jo. ev. 80, 3: PL 35, 1840.
  34. SC 64.
  35. OCA (1972)
  36. SC 65; sbr. SC 37-40.
  37. Sbr. AG 14; CIC, grein 851; 865; 866.
  38. Sbr. CIC, grein 851, 2. lišur; 868.
  39. Sbr. Rm 6:17.
  40. Jh 3:5.
  41. Sbr. Ordo Baptismi parvulorum 62.
  42. Gl 3:27.
  43. Mt 5:14; sbr. Fl 2:15.
  44. Opb 19:9.
  45. Mk 10:14.
  46. CIC grein 864; sbr. CCEO, grein 679.
  47. AG 14; sbr. OICA 19; 98.
  48. AG 14 § 5.
  49. LG 14 § 3; sbr. CIC grein 206; 788 § 3.
  50. Sbr. kirkjužingiš ķ Trent (1546): DS 1514; sbr. Kól 1:12-14.
  51. Sbr. CIC, grein 867; CCEO, grein 681; 686, 1.
  52. Sbr. LG 11; 41; GS 48; CIC, grein 868.
  53. Sbr. P 16:15, 33; 18:8; 1Kor 1:16; CDF, tilmęlin Pastoralis actio: AAS 72 (1980) 1137-1156.
  54. Sbr. Mk 16:16.
  55. Sbr. CIC, grein 872-874.
  56. Sbr. SC 67.
  57. Sbr. CIC, grein 861 § 1; CCEO, grein 677 § 1.
  58. CIC, grein 861 § 2.
  59. Sbr. 1Tm 2:4.
  60. Sbr. Jh 3:5.
  61. Sbr. Mt 28:19-20; sbr. kirkjužingiš ķ Trent (1547): DS 1618; LG 14; AG 5.
  62. Sbr. Mk16:16.
  63. GS 22 § 5; sbr. LG 16; AG 7.
  64. Mk 10:14; sbr. 1Tm 2:4.
  65. Sbr. P 2:38; Jh 3:5.
  66. Sbr. kirkjužingiš ķ Flórens (1439): DS 1316.
  67. Kirkjužingiš ķ Trent (1546): DS 1515.
  68. 2Tm 2:5.
  69. 2Kor 5:17; 2Pt 1:4; sbr. Gl 4:5-7
  70. Sbr. 1Kor 6:15; 12:27: Rm 8:17.
  71. Sbr. 1Kor 6:19.
  72. Ef 4:25.
  73. 1Kor 12:13.
  74. 1Pt 2:5.
  75. 1Pt 2:9.
  76. Sbr. 1Kor 6:19; 2Kor 5:15.
  77. Sbr. Heb 13:17.
  78. Sbr. Ef 5:21; 1Kor 16:15-16; 1Ž 5:12-13; Jh 13:12-15.
  79. Sbr. LG 37; CIC, grein 208-223, CCEO, grein 675:2.
  80. LG 11; sbr. LG 17; AG 7; 23.
  81. UR 3.
  82. UR 22 § 2.
  83. Sbr. Rm 8:29; kirkjužingiš ķ Trent (1547): DS 1609-1619.
  84. Sbr. LG 11.
  85. Sbr. LG 10.
  86. Hl. Įgśstķnus, Epistulę, 98, 5: PL 33, 362; Ef 4:30; sbr. 1:13-14; 2Kor 1:21-22.
  87. Hl. Ķreneus, Demonstratio apostolica, 3: SCh 62, 32.
  88. Rómversk kažólska messubókin, I. efstabęn (aš rómverskum hętti) 97.
  89. Sbr. rómversk kažólsk helgiathöfn, helgiathöfn fermingarinnar (OC), inngangur 1.
  90. LG 11; sbr. OC inngangur 2.
  91. Sbr. Jes 11:2; 61:1; Lk 4:16-22.
  92. Sbr. Mt 3:13-17; Jh 1:33-34.
  93. Jh 3:34.
  94. Sbr. Esk 36:25-27; Jl 3:1-2.
  95. Sbr. Lk 12:12; Jh 3:5-8; 7:37-39; 16:7-15; P 1:8.
  96. Sbr. Jh 20:22; P 2:1-14.
  97. P 2:11; sbr. 2:17-18.
  98. Sbr. P 2:38.
  99. Pįll VI, Divinae consortium naturae, 659; sbr. P 8:15-17; 19:5-6: Heb 6:2.
  100. P 10:38.
  101. Sbr. CCEO, grein 695 § 1; 696 § 1.
  102. Sbr. hl. Hippolżtus, Tradio apostolica, 21: SCh11, 80-95.
  103. Sbr. 5M 11:14; Sl 23:5; 104:15.
  104. Sbr. Jes 1:6; Lk 10:34.
  105. 2Kor 2:15.
  106. Sbr. 1M 38:18; 41:42; 5M 32:34; CT 8:6.
  107. Sbr. 1Kon 21:8; Jer 32:10; Jes 29:11.
  108. Sbr. Jh 6:27.
  109. 2Kor 1:21-22; sbr. Ef 1:13; 4:30.
  110. Sbr. Opb 7:2-3; 9:4; Esk 9:4-6.
  111. Sbr. SC 71.
  112. Sbr. CIC, grein 866.
  113. OC 25.
  114. Pįll VI, postulleg reglugerš, Divinae consortium naturae, 663.
  115. Rituale per le Chiese orientali di rito bizantino in lingua greca; Pars Prima (Libreria Editrice Vaticana, 1954) 36.
  116. Sbr. hl. Hippolżtus, Traditio apostolica, 21.
  117. Rm 8:15.
  118. Sbr. LG 11.
  119. Sbr. kirkjužingiš ķ Flórens (1439): DS 1319; LG 11; 12.
  120. Hl. Ambrósķus, De mystteriis, 7, 42: PL 15, 402-403.
  121. Sbr. kirkjužingiš ķ Trent (1547): DS 1609; Lk 24:48-49.
  122. Hl. Tómas frį Akvķnó, STh III, 72, 5 ad 2.
  123. Sbr. CIC, grein 889 § 1.
  124. CIC, grein 890.
  125. Sbr. CIC, grein 891; 883, 3.
  126. Hl. Tómas frį Akvķnó, STh III, 72, 8, ad 2; SS 4:8.
  127. Sbr. OC inngangur 3.
  128. Sbr. P 1:14.
  129. Sbr. OC inngangur 5; 6; CIC, grein 893 §§ 1-2.
  130. Sbr. LG 26.
  131. Sbr. CIC, grein 883 § 2.
  132. Sbr. CIC, grein 882.
  133. Sbr. CIC, grein 884 § 2.
  134. Sbr. CIC, grein 883 § 3.
  135. SC 47.
  136. LG 11.
  137. PO 5.
  138. Stjórnardeild helgiathafna, tilmęlin, Eucharisticum mysterium 6.
  139. Sbr. 1Kor 15:28.
  140. Hl Ķreneus, Adversus hęreses, 4, 18, 5: PG 7/1, 1028.
  141. Sbr. Lk 22:19; 1Kor 11:24.
  142. Sbr. Mt 26:26; Mk 14:22.
  143. Sbr. 1Kor 11:20; Opb 19:9.
  144. Sbr. Mt 14:19; 15:36; Mk 8:6, 19.
  145. Sbr. Mt 26:26; 1Kor 11:24.
  146. Sbr. Lk 24:13-35.
  147. Sbr. P 2:42, 46; 20:7, 11.
  148. Sbr. 1Kor 10:16-17.
  149. Sbr. 1Kor 11:17-34.
  150. Heb 13:15; sbr 1Pt 2:5; Sl 116:13, 17; Ml 1:11.
  151. Sbr 1Kor 10:16-17.
  152. Tilskipanir postullanna 8, 13, 12: PG 1, 1108; Didache 9, 5; 10:6: SCh 248, 176-178.
  153. Hl. Ignatķus frį Antķokkķu, Ad Eph. 20, 2: SCh10, 76.
  154. Sl 104:13-15.
  155. 1M 14:18; sbr. rómversk kažólska messubókin 1. efstabęn (aš rómverskum hętti) 95.
  156. Sbr. 5M 8:3.
  157. 1Kor 10:16.
  158. Sbr. Mt 14:13-21; 15:32-39.
  159. Sbr. Jh 2:11; Mk 14:25.
  160. Jh 6:60.
  161. Jh 6:67.
  162. Jh 6:68.
  163. Sbr. Jh 13:1-17; 34-35.
  164. Kirkjužingiš ķ Trent (1562): DS 1740.
  165. Sbr. Jh 6.
  166. Lk 22:7-20; sbr. Mt 26:17-29; Mk 14:12-25; 1Kor 11:23-26.
  167. Sbr. 1Kor 11:26.
  168. P 2:42, 46.
  169. P 20:7.
  170. AG 1; sbr. 1Kor 11:26.
  171. Hl. Jśstķnus, Apologia 1, 65-67, textinn į undan stjörnumerkinu er śr 67. kafla.
  172. SC 56.
  173. Sbr. DV 21.
  174. Sbr. Lk 24:13-35.
  175. Sbr. 1Ž 2:13.
  176. 1Tm 2:1-2.
  177. Hl. Ķreneus, Adversus hęreses, 4, 18, 4: PG 7/1, 1027; sbr. Ml 1:11.
  178. Sbr. 1Kor 16:1; 2Kor 8:9.
  179. Hl. Jśstķnus, Apologia 1, 67: PG 6, 429.
  180. Sbr. rómversk kažólska messubókin, 1. efstabęn (aš rómverskum hętti) 90.
  181. Jh 6:51.
  182. Hl. Jśstķnus, Apologia 1, 66, 1-2: PG 6, 428.
  183. 1Kor 11:24-25.
  184. Sbr. 2M 13:3.
  185. Sbr. Heb 7:25-27.
  186. LG 3; sbr. 1Kor 5:7.
  187. Lk 22:19-20.
  188. Mt 26:28.
  189. Kirkjužingiš ķ Trent (1562): DS 1740; sbr. 1Kor 11:23; Heb 7:24, 27.
  190. Kirkjužingiš ķ Trent (1562) Doctrina de ss. Missae sacrifcio, c. 2: DS 1743; sbr. Heb 9:14, 27.
  191. Hl. Ignatķus frį Antķokkķu, Ad Smyrn. 8:1; SCh 10, 138.
  192. PO 2 § 4.
  193. Kirkjužingiš ķ Trent (1562): DS 1743.
  194. Hl. Monķka ķ samtali viš syni sķna, hl. Įgśstķnus og bróšur hans, įšur en hśn lést, Conf. 9, 11, 27: PL 32, 775. Ķsl. žżš. Sigurbjörn Einarsson (Bókaśtgįfa Menningarsjóšs: Reykjavķk 1962) 69.
  195. Hl. Kżril frį Jerśsalem, Catecheses mystagogicę, 5, 9. [10]: PG 33, 1116-1117.
  196. Hl. Įgśstķnus, De civitate Dei, 10, 6: PL 41, 283; sbr. Rm 12:5.
  197. Rm 8:34; LG 48.
  198. Mt 18:20.
  199. Sbr. Mt 25:31-46.
  200. SC 7.
  201. Hl. Tómas frį Akvķnó, STh III, 73, 3c.
  202. Kirkjužingiš ķ Trent (1551): DS 1651.
  203. Pįll VI, MF 39.
  204. Hl. Jóhannes Krżsostomus, De proditiione Judę, 1:6: PG 49, 380.
  205. Hl. Ambrósķus, De mysteriis, 9, 50; 52: PL 16, 405-407.
  206. Kirkjužingiš ķ Trent (1551): DS 1642; Mt 26:26 o.įfr.; Lk 22:19 o.įfr.; 1Kor 11:24 o.įfr.
  207. Sbr. kirkjužingiš ķ Trent: DS 1641.
  208. Pįll VI, MF 56.
  209. Jh 13:1.
  210. Sbr. Gl 2:20.
  211. Jóhannes Pįll II, Dominicae cenae 3.
  212. Hl. Tómas frį Akvķnó, STh III, 75, 1; sbr. Pįll VI, MF 18; hl. Kżril frį Alexandrķu, In Luc. 22, 19: PG 72, 912.
  213. Adoro de devote, sįlmur eignašur hl. Tómasi frį Akvķnó; žżšing sr. Jóhannes Gunnarsson, sbr. Sįlmar og messusöngvar, kažólska kirkjan 1996.
  214. Hl. Ambrósķus, De sacramentis 5, 2, 7: PL 16, 447C.
  215. Hl. Ambrósķus, De sacramentis 4, 2, 7: PL 16, 437C.
  216. Rómversk kažólska messubókin, 1. efstabęn (aš rómverskum hętti) 96: Supplices te rogamus, omnipotens Deus: iube hęc perferri per manus sancti Angeli tui in sublime altare tuum, in conspectu divinae maiestatis tuae; ut, quotquot ex hac altaris participatione sacrosanctum Filii tui Corpus et Sanguinem sumpserimus, omni benedictione caelesti et gratia repleamur.
  217. Jh 6:53.
  218. 1Kor 11:27-29.
  219. Rómversk kažólska messubókin, svar fyrir altarisgönguna; sbr. Mt 8:8.
  220. Sbr. CIC, grein 919.
  221. Sbr. CIC, grein [916].
  222. Sbr. CIC, grein 917; hinir trśušu mega meštaka heilaga evkaristķu einungis ķ annaš skipti sama dag [sbr. Pontificia Commissio Codici Iuris Canonici Authentice Intrepretando, Responsa ad proposita dubia, 1: AAS 76 (1984) 746].
  223. SC 55.
  224. Sbr. OE 15; CIC, grein 920.
  225. GIRM 240.
  226. Jh 6:56.
  227. Jh 6:57.
  228. Fanqith, sżrlenskar tķšir frį Antķokkķu, 1. bindi, kommśnķon 237 a-b.
  229. PO 5.
  230. Hl. Ambrósķus, De sacramentis 4, 6, 28: PL 16, 446; sbr. 1Kor 11:26.
  231. Sbr. kirkjužingiš ķ Trent (1551): DS 1638.
  232. Hl. Fulgentķus frį Ruspe, Contra gesta Fabiani, 28, 16-19: CCL 19A, 813-814.
  233. Sbr. 1Kor 12:13.
  234. 1Kor 10:16-17.
  235. Hl. Įgśstķnus, Sermo 272: PL 38, 1247.
  236. Hl. Jóhannes Krżsostomus, Homiliae in primam ad Corinthios, 27, 4: PG 61, 229-230; sbr. Mt 25:40.
  237. Hl. Įgśstķnus, In evangelium Joannis tractatus, 26, 13: PL 35, 1613; sbr. SC 47.
  238. UR 15 § 2; sbr. CIC, grein 844 § 3.
  239. UR 22 § 3.
  240. UR 22 §3.
  241. Sbr. CIC grein 844 § 4.
  242. Rómversk kažólska messubókin, 1. efstabęn (aš rómverskum hętti) 96: Supples te rogamus.
  243. Mt 26:29; sbr. Lk 22:18; Mk 14:25.
  244. Opb 1:4; 22:20; 1Kor 16:22.
  245. Didache 10, 6: SCh 248, 180.
  246. Rómversk kažólska messubókin 126, innskot eftir Faširvoriš: Expectantes beatam spem et adventum Salvatoris nostri Jesu Christi; sbr. Tt 2:13.
  247. Žrišja efstabęn 116: bęn fyrir hinum lįtnu.
  248. 2Pt 3:13.
  249. LG 3; hl. Ignatķus frį Antķokkķu, Ad Eph. 20, 2: SCh 10; 76.