Stella Maris

Marķukirkja

Prédikun séra Denis, Sunnudag 30. mars 2003

Ķ Biblķunni eru saman komin mörg orš og žaš tekur langan tķma aš lesa hana frį upphafi til enda. En allan bošskap Biblķunnar er hęgt aš taka saman ķ gušspjalli dagsins, sem viš vorum aš hlusta į. Gušspjalliš ķ dag er aftur hęgt aš taka saman ķ žremur oršum. Žessi žrjś orš eru: “Guš elskar mig.”

Žetta er raunverulega svo. Guš elskar sannarlega sérhvert okkar. Satt aš segja elskar hann okkur svo mikiš, aš viš getum ekki gert okkur ķ hugarlund hversu mikiš. En į hinn bóginn er žaš svo, aš žvķ meir sem viš skynjum įst Gušs fyrir okkur, žvķ meir elskum viš hann.

Okkur veitist aušvelt, aš vera góš viš fólk, sem er gott viš okkur. En žaš er erfitt aš vera góš viš fólk, sem okkur gešjast ekki aš. Guš hefur ekki žetta vandamįl. Ķ heiminum öllum, er engan mann aš finna, sem honum gešjast ekki aš. Žaš er vegna žess aš hann skapaši okkur öll, og Guš skapar ekki fįnżti!

Viš getum lķka sagt um Guš, aš hann setur engin skilyrši fyrir įst sinni į okkur. Hjį honum, himneskum föšur okkar, eru engin “ef", engin “en” og engin “kannski.” Hann segir ekki viš okkur: “Kannski elska ég žig, ef žś hęttir aš syndga.” Hann segir ekki: “Ég verš vinur žinn ašeins ef žś vilt vera vinur minn.”

Nei, Guš er vinur okkar allra, og hann bżšur okkur öllum aš endurgjalda vinįttu sķna. Žaš er annaš en gaman aš leggja vinįttu viš žann, sem ekki kęrir sig um aš vera vinur žinn. Og samt er žaš nįkvęmlega žetta, sem Guš er aš gera allan tķmann. Guš sżnir okkur mjög mikla žolinmęši. Ęviskeiš okkar er žaš tķmabil, sem Guš aušsżnir okkur öllum miskunn sķna. Ef viš kynnumst Guši, en mistekst aš auka elsku okkar til hans, žį eru žau mistök sannarlega okkar megin en ekki hans megin.

Einu sinni var munkur aš tala viš fólk ķ garši klaustursins um Guš. Žegar hann hafši lokiš mįli sķnu sagši einn mašur, sem hafši ekki fariš til messu eša skrifta ķ mörg įr: “Ķ stašinn fyrir allar žessar kenningar, hvers vegna sżnir žś okkur ekki eitthvaš raunverulegt til aš sanna tilveru Gušs?” Munkurinn svaraši meš góšlegu brosi: “Hvaš myndir žś vilja aš ég sżndi žér?” Mašurinn svaraši: “Hvers vegna sżnir žś okkur ekki til dęmis eitthvaš fallegt frį himnum?”
Munkurinn gekk aš eplatrjįnum ķ klausturgaršinum og tók upp epli sem lį į jöršinni. Hann kom aftur og rétti manninum epliš. "En žetta epli er skemmt öšru megin” sagši mašurinn. “Himneskt epli vęri fullkomiš į allan hįtt.”
"Epli frį himnum vęri sannarlega fullkomiš į allan hįtt" sagši munkurinn. "En ef viš athugum hvernig įstand sįlar žinnar er nś, žį kemst žś ekki nęr hinu himneska epli en žetta!”

Mįliš er aš jafnvel žótt munkurinn hefši sżnt manninum fullkomiš epli frį himnum, žį hefši hann sannarlega ekki séš fegurš žess, vegna synda sinna. Į sama hįtt sjįum viš ekki hina undursamlegu įst Gušs į okkur, žegar viš berum sekt margra synda į samvisku okkar. Mistökin eru okkar, ekki Gušs.

Hvaš eigum viš žį, aš taka til bragšs? Viš veršum aš losa okkur viš syndir og sekt, sem viš berum inni ķ okkur. Viš veršum aš taka į móti fyrirgefningu Gušs. Viš veršum aš ganga til skrifta.

Ķ öšrum ritningarlestri segir heilagur Pįll postuli: “En Guš er aušugur aš miskunn. Af mikilli elsku sinni, sem hann gaf oss, hefur hann endurlķfgaš oss meš Kristi, žegar vér vorum daušir vegna misgjörša vorra.” Nś er tķmi miskunnar. Žegar tķmi miskunnar er lišinn hefst tķmi réttlętis.

Hvernig eigum viš žį aš elska Guš? Ein leiš er aš žakka honum daglega fyrir allt sem hann hefur gert fyrir okkur ķ fortķšinni og meš žvķ aš segja jį daglega viš öllu sem hann mun gera fyrir okkur ķ framtķšinni.