Stella Maris

Marķukirkja

Prédikun séra Denis, Sunnudag 28. mars 2004

Til er saga um mann sem elskaši dżr. Hann sį eitt sinn örn ķ bśri og žótti sįrt aš sjį žennan konung fuglanna žannig firrtan frelsinu. Žess vegna keypti dżravinurinn örninn. Fór hann žvķ nęst meš hann burt śr borginni, žar sem hann hafši keypt hann og aš fjallsrótum. Žar opnaši hann bśriš, en örninn var hinn rólegasti ķ opnu bśrinu. Žį stjakaši dżravinurinn viš honum, svo aš hann gekk śt śr bśrinu. En ekki reyndi hann til aš hefja sig til flugs. Žannig leiš löng stund, aš örninn gekk hęgt umhverfis bśriš. En allt ķ einu varš skżjarof og brennheitt sólskiniš flęddi yfir umhverfiš. Žį lyfti örninn höfšinu og fór aš hreyfa vęngina. Og skyndilega breišir hann śr vęngjum sķnum og lyftir sér til flugs, hęrra og hęrra. Mešan mašurinn bindur hamingjuleit sķna eingöngu viš jaršnesk gęši, lķkist hann erninum, sem gleymt hafši fluginu. En žegar hann veršur var kęrleika hins himneska föšur og fegurš himinsins veršur honum ljós, žį finnur hann, aš lķfi hans er ętlaš ęšra mark og miš.

Gušspjall dagsins fjallar um konu sem stašin var aš hórdómi. Hér er spurning: Hver er munurinn į hórdómi og skķrlķfisbrot? Hórdómur er skilgreindur sem holdlegt samband milli karls og konu, žar sem annaš žeirra eša bęši eru gift. Skķrlķfisbrot er skilgreint sem holdlegt samband tveggja ógiftra einstaklinga. Žannig sjįum viš aš annaš hvort var konan ķ gušspjallinu eša mašurinn sem hśn var meš, gift, eša žau voru bęši gift.

Ķ kažólska trśfręšsluritinu lesum viš: "(2380). Hórdómur (eša hjśskaparbrot) vķsar til ótryggšar ķ hjónabandi. Žegar tveir ašilar - og aš minnsta kosti annar žeirra er giftur - eiga ķ kynferšislegu sambandi, žótt žaš sé skammvinnt, fremja žeir hjśskaparbrot. Kristur fordęmir jafnvel löngunina til hjśskaparbrots. Sjötta bošoršiš og Nżja testamentiš banna hjśskaparbrot skilyršislaust. Spįmennirnir fordęma hjśskaparbrot fyrir alvarleika žess. Žeir sjį žaš sem synd skuršgošadżrkunar.

(2381). Hjśskaparbrot veldur óréttlęti. Sį sem drżgir hjśskaparbrot bregst heiti sķnu. Hann skašar žaš sįttmįlstįkn sem hjónabandiš er, brżtur į rétti hins makans og grefur undan hjónabandinu sem stofnunar meš žvķ aš rjśfa samninginn sem žaš hvķlir į. Hann stofnar ķ hęttu žvķ góša sem felst ķ mannlegri ęxlun og einnig velferš barnanna sem žurfa į aš halda traustu hjónabandi foreldra sinna."

En sagan ķ gušspjallinu segir okkur aš enda žótt Guš fordęmi syndina, fordęmir hann ekki syndarann. Hann bżšur öllum miskunn sķna svo aš žeir megi snśa sér frį villu sķns vegar. Allt fram į sķšustu stund okkar jaršneska lķfs, bżšur Guš okkur miskunn sķna. Hér ķ gušspjallinu bošar Jesśs miskunn Gušs sem sķšan er veitt konunni sem stašin var aš hórdómi. Jesśs bošar kęrleika Gušs, sem ętķš er reišubśinn aš fyrirgefa: "Ég sakfelli žig ekki heldur. Far žś. Syndga ekki framar."

Gušspjalliš flytur okkur ekki žann bošskap aš syndin skuli léttvęg fundin. Eins megum viš ekki skilja gušspjalliš žannig aš Guš refsi ekki fyrir drżgša synd. Synd er alltaf alvarlegur hlutur - mun alvarlegri en margir gera sér grein fyrir. Ef viš af rįšnum hug leitum ekki miskunnar Gušs, erum viš aš bjóša hęttunni heim, meš afleišingum sem nį allt inn ķ eilķfšina.

Alla lönguföstu erum viš aš undirbśa okkur andlega undir fögnušinn sem sigur Jesś į synd og dauša fęrir okkur. Viš skulum nś ķ smįstund endurnżja įsetning okkar um aš undirbśa okkur eins vel og kostur er, svo aš žegar viš endurnżjum skķrnarheiti okkar um pįskana muni žaš hafa djśpa trśarlega merkingu fyrir okkur.