Stella Maris

Marķukirkja

Prédikun séra Denis, Sunnudag 10. október 2004

Žakklęti

Į tķmum Jesś var sį hryllilegi sjśkdómur holdsveiki mjög śtbreiddur. Oftast var holdsveikisjśklingum śtskśfaš śr samfélaginu. Allir foršušust žį. Holdsveikir voru oft mjög einmana. Žaš er žvķ ekki aš undra žótt žeir hafi leitaš ķ félagsskap hvers annars. Viš sjįum ķ žessu gušspjalli hversu örvęntingarfullir og einmana žeir voru, į žeirri stašreynd aš holdsveikur Samverji skyldi vera ķ samneyti viš 9 holdsveika Gyšinga. Undir venjulegum kringumstęšum hötušust Samverjar og Gyšingar og vildu ekkert meš hvorn annan hafa aš gera, en ķ žessu tilfelli sameinaši holdsveikin žį.

Žessir 10 holdsveikisjśklingar žörfnušust įkaflega hjįlpar frį Jesś. Jesśs hafši mįttinn til aš frelsa žį undan žessum hręšilegu veikindum og einmanaleika.

Hefur nokkurt okkar hér nokkurn tķma veriš ķ žeirri stöšu aš žarfnast hjįlpar Gušs mjög įkaft? Ef til vill höfum viš žį bešiš mjög innilega til Gušs? En žegar vandamįlin lišu hjį, hvaš geršum viš žį?

Gušspjalliš fręšir okkur um hvaš žeir holdsveiku geršu. Žegar vandi žeirra var aš baki, gleymdu nķu žeirra aš fara til Jesś og žakka honum fyrir. Ašeins einn sżndi žakklęti sitt. Vafalaust fundu hinir nķu fyrir žakklęti ķ hjarta sķnu en žeir sżndu žaš ekki. Žetta gušspjall kennir okkur aš žaš er ekki nóg aš finna fyrir žakklęti til Gušs, heldur veršum viš aš sżna žakklęti okkar ķ verki.

Ķ dag erum viš bešin um aš ķhuga hver afstaša okkar sjįlfra er. Žegar viš bišumst fyrir, bišjum viš Guš žį um sérstakan greiša, en gleymum svo aš sżna žakklęti žegar viš höfum fengiš óskina uppfyllta? Hvenęr žökkušum viš Guši sķšast fyrir eitthvaš? Guš vęntir žakklętis frį okkur, žegar hann gerir eitthvaš til aš hjįlpa okkur. Og hann į mikiš žakklęti inni hjį okkur öllum.

En žaš er lķka skoraš į okkur, aš spyrja okkur sjįlf, hversu dugleg viš erum, aš sżna fólki ķ kringum okkur žakklęti. Foreldrum okkar? Eiginmanni eša eiginkonu? Vinum okkar? Öllum sem hjįlpa okkur? Ekkert okkar vill vera tekinn sem sjįlfsagšur hlutur af öšrum, jafnvel Jesśs vildi žaš ekki. Hann sagši: "Uršu ekki allir tķu hreinir? Hvar eru hinir nķu?"

Meš tilliti til Gušs, leišir vanžakklęti įvallt til žess aš fariš er į mis viš andlegra blessun. Viš sjįum žetta vel ķ gušspjallinu, žar sem sį sem snéri aftur til Jesś til aš žakka fyrir sig, var lķka lęknašur andlega: "Stattu upp og far leišar žinnar. Trś žķn hefur bjargaš žér." Hinir nķu misstu af žessari blessun. Reyndar var andlega lękningin mun mikilvęgari heldur en lķkamlega lękningin. En vegna vanžakklętis misstu žeir af henni.

Hvaša blessun förum viš į mis viš vegna vanžakklętis? Hin dapurlega stašreynd er sś, aš margir fara į mis viš aš taka framförum ķ andlega lķfinu, žar sem žeir žakka Guši ekki nógsamlega. Viš ęttum aš sżna Guši žakklęti fyrir hvern dag ķ lķfi okkar. Fyrir allt žaš góša sem gerist. Fyrir hverja mįltķš sem viš boršum. Fyrir hverja messu, altarisgöngu og skriftir.

Nś skulum viš nota žessa augnabliks žögn til aš žakka Guši fyrir allt.

Október er sérstaklega tileinkašur Rósakransbęninni, svo aš ég hvet alla til žess aš reyna aš bišja aš minnsta kosti hluta af Rósakransbęninni heima į hverjum degi.