Stella Maris

Marķukirkja

Evangelium Vitae

Um gildi og frišhelgi mannlegs lķfs

Stuttur śtdrįttur śr ellefta heimsbréfi Jóhannesar Pįls II pįfa og śtdrįttur śr umfjöllun kardķnįlanna Joseph Ratzinger, Alfonso Lopez Trujillo og Fiorenzo Angelini um Gušspjall lķfsins
Aprķl 1995

Evangelium vitae (Gušspjall lķfsins), ellefta heimsbréf Jóhannesar Pįls II pįfa, var gert opinbert aš morgni 30. mars 1995. “Gušspjall lķfsins” er 190 blašsķšur aš stęrš og er žaš gefiš śt į sjö tungumįlum. Žaš skiptist ķ inngang, fjóra kafla og nišurlag auk atrišaskrįar. Žaš er, eins og pįfi sjįlfur skżrši frį viš angelus bęn žann 26. mars, “įvöxtur vķštęks samrįšs viš biskupa heimsins, ķhugun um lķfiš ķ allri sinni vķdd, jafnt nįttśrlegri sem yfirnįttśrlegri.”

Evangelium vitae stašfestir į nż kenningu kirkjunnar um aš beint drįp į saklausri mannlegri veru aš yfirlögšu rįši, fóstureyšing og lķknardrįp séu alvarlegar og syndsamlegar ašgeršir. Ķ bréfinu er skošuš sś ógn sem lķfiš stendur frammi fyrir og birtist į żmsan hįtt ķ heiminum ķ dag. Žaš kemur į framfęri bošskap kristinnar trśar um lķfiš og bżšur hverju og einasta okkar aš lifa ķ anda gušspjalls lķfsins og leggja meš žvķ okkar af mörkum til aš umbreyta menningunni. Pįfi segir ķ innganginum: “Mašurinn er kallašur til fullnustu lķfs sem nęr langt śt fyrir vķddir jaršneskrar tilvistar hans vegna žess aš žaš felur ķ sér aš eiga hlutdeild ķ sjįlfu lķfi Gušs. Hįleitni žessarar yfirnįttśrlegu köllunar leišir ķ ljós mikilfengleika og ómęlanlegt gildi mannlegs lķfs jafnvel į tķmabundnu stigi žess.” Lķf į jöršu er raunveruleiki sem er ķ senn “nęstsķšastur” og “heilagur”. Sérhver persóna fęr “skynjaš ķ lögmįli nįttśrunnar sem letraš er henni ķ hjartastaš heilagt gildi mannlegs lķfs alveg frį byrjun žess til endaloka.”

Pįfi segir aš viš bošun gušspjalls lķfsins sé kirkjan skyldug aš snśast til andstöšu gegn allri žeirri ógn sem mannlegri viršingu og lķfinu stafi hętta af. Žetta sé “sérstaklega įrķšandi vegna óvenjumikillar fjölgunar og alvöru žess sem ógnar lķfi einstaklinga og žjóša einkum žar sem lķfiš er vanburša og varnarlaust.” “Hvašeina sem er andstętt lķfinu eins og morš ķ sķnum żmsu geršum, žjóšarmorš, fóstureyšing, lķknardrįp eša sjįlfseyšing af rįšnum hug, hvašeina sem óviršir mannlega helgi eins og limlestingar, pyndingar į sįl og lķkama eša tilraunir til aš žvinga viljann, hvašeina sem nišurlęgir mannlega viršingu eins og heimilisašstęšur sem ekki eru mönnum bjóšandi, gerręšislegar fangelsanir, śtlegš, žręldómur, vęndi, sala į konum og börnum svo og smįnarlegar vinnuašstęšur… er sannarlega svķvirša.”

Sś višleitni “löggjafans ķ mörgum löndum,” skrifar Jóhannes Pįll pįfi, “aš refsa ekki fyrir ašgeršir gegn lķfinu og aš gera žęr jafnvel aš fullu löglegar er bęši alvarleg einkenni og veigamikil orsök alvarlegrar sišferšilegrar hnignunar. Valkostir sem įšur voru einróma įlitnir glępsamlegir og žeim hafnaš meš almennri sišferšisvitund eru smįm saman aš verša įsęttanlegir ķ samfélaginu…. Samviskan sjįlf…į ķ sķfellt meiri erfišleikum meš aš gera greinarmun į góšu og illu….” Hinn heilagi fašir segir aš žaš hafi veriš kardķnįlar sem voru saman komnir til žings ķ Rómaborg 4.-7. aprķl 1991, er “einum rómi bįšu mig aš stašfesta į nż, ķ nafni embęttis mķns sem eftirmanns Péturs, gildi mannlegs lķfs og frišhelgi žess ķ ljósi nśtķma ašstęšna og fjandsamlegra ašgerša sem ógna žvķ ķ dag.” Hann baš um “samvinnu biskupsdęma allra landa heims.” Evangelium vitae er įrangur žeirrar samvinnu.

I. KAFLI: BLÓŠ BRÓŠUR ŽĶNS HRÓPAR TIL MĶN AF JÖRŠINNI

Ógnir okkar tķma gegn mannlegu lķfi

Jóhannes Pįll pįfi beinir sjónum sķnum aš frįsögn ritningarinnar af morši Kains į bróšur sķnum Abel og segir: “Lķf og žį sérstaklega mannlegt lķf tilheyrir engum nema Guši. Žvķ er žaš aš hver sį sem ręšst gegn mannlegu lķfi ręšst į vissan hįtt gegn Guši sjįlfum.” Kain hafnaši žvķ “aš gęta bróšur sķns” en slķk höfnun getur haft skašlegar afleišingar jafnvel gagnvart nįnu “blóši og holdi” eins og į sér staš “viš eyšingu fósturs eša žegar…hvatt er til lķknardrįps eša žaš jafnvel framkvęmt.” Fyrsti kaflinn fjallar um žį ógn sem stešjar aš mannlegu lķfi ķ heiminum ķ dag: fįtękt, vannęringu, hungur, “ofbeldi, sem er ešlislęgur žįttur ekki einungis strķšs heldur og žeirra smįnarlegu višskipta sem felast ķ hergagnasölu; …tilraunir sem raska jafnvęgi ķ vistkerfi jaršar;” eiturlyf, “dįlęti į vissum kynferšislegum athöfnum.” Pįfi dvelur viš “röš fjandsamlegra ašgerša sem hafa įhrif į lķfiš į fyrstu og sķšustu stigum žess” og viršast ķ dag vera litiš į sem réttindi frekar en glępi. Žegar hann fjallar um spurningar varšandi getnašarvarnir og fóstureyšingar segir pįfi: “Séš frį sjónarhóli sišferšis žį er hér um aš ręša tvo vel ašgreinda žętti hins illa” og hann segir aš žaš sķšarnefnda “gengur beint gegn hinu gušlega boši “žś skalt ekki morš fremja”.” Hann bendir einnig į aš “hinar żmsu tękniašferšir viš gervifrjóvganir…eru sišferšilega óįsęttanlegar.” “Sjśkdómsgreiningar fyrir fęšingu eru ekki sišferšilegar rangar ef žęr eru geršar til aš kanna hverrar lękningar sé žörf į fyrir barniš ķ móšurkviši. En oft verša žęr tilefni žess aš żta undir og framkvęma fóstureyšingu. Slķkar fóstureyšingar stušla aš žvķ aš einungis góškynjašir séu valdir til lķfs….”

Aš žeim stešjar einnig ógn sem eru meš ólęknandi sjśkdóma eša eru daušvona. “Žaš menningarvišhorf sem megnar ekki aš skynja neina merkingu ķ žvķ aš žjįst eša gildi žess gerir žeim illt verra…. Viš sjįum hörmuleg dęmi alls žessa ķ śtbreišslu lķknardrįpa bęši leynilegra og žeirra sem eru framkvęmd fyrir opnum tjöldum og jafnvel löglega.” Annars konar lķknardrįp eiga sér staš viš lķffęraflutninga sem “virša ekki hlutlęga og višhlķtandi męlikvarša til aš sannreyna andlįt gefandans.” Hinn heilagi fašir fjallar um žaš sem nefnt hefur veriš “lżšfręšilega spurningin” en sumir “įhrifamiklir ašilar hér į jöršu…sem hręšast nśverandi fólksfjölgun” greiša veg getnašarvarna, ófrjósemisašgerša og fóstureyšinga en hér sé um aš ręša stefnur sem séu andstęšar fęšingum barna. “Ekki veršur žvķ heldur į móti męlt,” segir pįfi, “aš oft eru fjölmišlar mešsekir ķ žessum samblęstri (gegn lķfinu) meš žvķ aš gera žeirri menningu hįtt undir höfši sem bošar aš žaš sé merki um framžróun og sé sigur frelsisins aš gripiš sé til getnašarvarna, ófrjósemisašgerša, fóstureyšinga og jafnvel lķknardrįpa…. Žetta višhorf til frelsisins hefur ķ för meš sér alvarlega afskręmingu į lķfinu ķ samfélaginu” og aš sameiginleg gildi glatast sem leišir til “sišferšilegrar afstęšishyggju.” Žegar įfanga sišferšilegrar afstęšishyggju er žannig nįš -- og žvķ jafnvel fagnaš -- “veršur allt umsemjanlegt, allt mun ganga kaupum og sölum jafnvel frumrétturinn, rétturinn til lķffs.”

“Meginįstęša žessarar ógęfu er sś aš skugga hefur brugšiš yfir Guš og mann ķ vitundinni” sem “leišir til hagnżtrar efnishyggju er elur af sér einstaklingshyggju, nytjahyggju og sęldarhyggju.” Žannig veršur lķfiš ekki til lķfs heldur veršur žaš eitthvaš sem žykir gott til rįšstöfunar; “aš hafa” veršur tekiš fram yfir “aš vera.” Hinn heilagi fašir heldur įfram og segir aš žaš yrši “einhliša umfjöllun sem gęti leitt til kjarkleysis og stöšnunar ef viš fordęmingu į žvķ sem ógnar lķfinu yrši ekki jafnframt minnst į žau jįkvęšu tįkn sem er aš finna viš nśverandi ašstęšur mannkyns.” Žar nefnir hann göfuglyndi margra hjóna; įbyrgar fjölskyldur; mišstöšvar sem eru til stušnings lķfinu; hópa sjįlfbošališa sem hjįlpa žeim sem eiga ķ erfišleikum; framfarir ķ lęknavķsindum sem hafa stušlaš aš betri lęknishjįlp og umönnun sjśklinga; žęr hreyfingar sem hafa įtt frumkvęši aš žvķ aš vekja upp ķ samfélaginu vitund til varnar lķfinu; nżjan skilning sem hefur eflt andstöšu gegn hernaši; vaxandi andstöšu almennings gegn daušarefsingu; žį athygli sem vistfręšin fęr sem og hina vķštęku žróun ķ sišfręši lķfvķsinda.

II. KAFLI: ÉG ER KOMINN TIL ŽESS, AŠ ŽEIR HAFI LĶF

Bošskapur kristninnar um lķfiš

Žessi kafli fjallar um biblķulegan og gušfręšilegan bakgrunn gušspjalls lķfsins. Žar er žaš stašfest aš lķfiš sé gjöf Gušs sem var gert enn veršmętara meš lķfi Krists, dauša hans og upprisu. “Lķfiš er įvallt gott ķ sjįlfu sér…mašurinn hefur öšlast tign og viršingu…. Öll sköpunin er fęrš manninum og allt er honum undirgefiš.” “Lķfiš veršskuldar ekki einungis viršingu vegna upphafsins, fyrir žį stašreynd aš žaš kemur frį Guši, heldur og allt til loka žess. Guš einn er Drottinn žessa lķfs.”

III. KAFLI: ŽŚ SKALT EKKI MORŠ FREMJA

Heilagt lögmįl Gušs

Pįfi segir bošoršiš “žś skalt ekki morš fremja” vera “neikvętt ķ žrengstu merkingu. Žaš gefur til kynna ystu mörk žess sem aldrei mį fara śt fyrir. Hins vegar hvetur žaš į óbeinan hįtt til žeirrar jįkvęšu afstöšu aš lķfiš beri aš virša afdrįttarlaust.” Ķ upphafi žessa kafla ręšir hann um mįlefni sem snerta sjįlfsvörn og daušarefsingu. Hann leišir sķšan hugann drjśga stund aš beinu drįpi į saklausu fólki sem gert sé aš yfirlögšu rįši og aš fóstureyšingum og lķknardrįpi. Ķ Evangelium vitae grķpur Jóhannes Pįll II til almenns kennivalds pįfa žegar hann stašfestir kenningar kirkjunnar um gildi og frišhelgi mannlegs lķfs. Žrisvar sinnum ķ žessum kafla birtir hann bindandi yfirlżsingar meš žar til geršum hętti: Nr. 57 um beint drįp aš yfirlögšu rįši į saklausum mönnum, nr. 62 um fóstureyšingar og nr. 65 um lķknardrįp.

Ķ nr. 57 įkvaršar hinn heilagi fašir eftirfarandi: “Meš žvķ valdi sem Kristur gaf Pétri og eftirmönnum hans, og ķ einingu viš biskupa kažólsku kirkjunnar, STAŠFESTI ÉG AŠ BEINT DRĮP Į SAKLAUSRI MANNLEGRI VERU AŠ YFIRLÖGŠU RĮŠI ER ĮVALLT ALVARLEGT SIŠFERŠISBROT…. Sį įsetningur aš svipta saklausa mannveru lķfinu er įvallt sišferšilegur bölvaldur og getur aldrei veriš lögmętur hvorki sem markmiš ķ sjįlfu sér né ašferš til aš nį góšu markmiši…. “Ekkert og enginn getur į nokkurn hįtt leyft drįp į saklausri mannlegri veru, hvort sem žar um ręšir fóstur eša fósturvķsi, ungbarn eša fulloršinn, roskinn einstakling eša žann sem žjįist af ólęknandi sjśkdómi eša einstakling sem bķšur daušans. Ennfremur er engum leyfilegt aš bišja um slķkt drįp…né heldur getur nokkur samžykkt aš framkvęma žaš…. Og ekki getur nokkurt stjórnvald męlt meš žvķ meš lögmętum hętti eša leyft slķka ašgerš”.” Jafnframt žvķ aš segja aš viš žurfum “hugrekki… til aš kalla hlutina réttu nafni” ķ ljósi “śtbreiddrar notkunar į óljósum hugtökum,” lżsir Jóhannes Pįll II yfir: “En ekkert orš getur breytt žvķ sem ķ raunveruleikanum felst. Fóstureyšing er vķsvitandi beint drįp į mannlegri veru į upphafsstigi hennar sem nęr frį getnaši fram aš fęšingu. Skiptir žį ekki mįli hvernig žaš er framkvęmt.”

Nr. 62: “Meš žvķ valdi sem Kristur gaf Pétri og eftirmönnum hans, og ķ einingu viš biskupana -- sem hafa viš żmis tękifęri fordęmt fóstureyšingar og sem hafa ķ fyrrnefndu samrįši sżnt órofa samstöšu um žessa kennisetninngu žótt žeir séu dreifšir um allan heim -- LŻSI ÉG ŽVĶ YFIR AŠ BEIN FÓSTUREYŠING, ŽAŠ ER FÓSTUREYŠING SEM ANNAŠHVORT ER MARKMIŠ AŠGERŠAR EŠA LEIŠ AŠ ŽVĶ, FELUR ĮVALLT Ķ SÉR ALVARLEGAN SIŠFERŠISBREST žar sem žaš er drįp af įsettu rįši į saklausri mannveru…. Engar ašstęšur, engin markmiš, engin lög geta nokkru sinni gert žį ašgerš lögmęta sem er ķ ešli sķnu ólögmęt…”

Jóhannes Pįll pįfi fjallar sķšan um tilraunir į fósturvķsum sem hann nefnir “glęp gegn viršingu žeirra sem mannlegrar veru.” Hann heldur įfram: “Sišferšileg fordęming žessi beinist gegn žeim ašferšum žar sem mannlegir lifandi fósturvķsar og fóstur eru misnotuš” einkum žegar fóstriš er myndaš ķ glasi “eins og hvert annaš lķfręnt efni til aš rįšskast meš aš vild”. Pįfi vķsar til žeirra tękniašferša sem notašar séu til sjśkdómsgreiningar fyrir fęšingu og segir aš viš žęr ašstęšur sé naušsynlegt “aš rķki nįkvęm og skżr sišferšileg vitund. Žessar tękniašferšir eru sišferšilega lögmętar žegar žęr hafa ekki ķ för meš sér of mikla įhęttu fyrir barniš eša móšurina og žęr beinast aš žvķ aš gera lękningu mögulega į fyrstu stigum lķfsins eša jafnvel aš auka vitneskju um ófętt barniš svo aš žvķ verši vel tekiš.”

“Lķknardrįp,” heldur pįfi įfram ķ nr. 65, “ber aš skilja ķ žröngri tślkun sem ašgerš eša ašgeršarleysi sem ķ ešli sķnu og af įsetningi orsakar dauša ķ žeim tilgangi aš binda enda į allar žjįningar.” Og hann lżsir yfir: “…ķ samręmi viš kennivald fyrirrennara minna og ķ einingu viš biskupa kažólsku kirkjunnar, STAŠFESTI ÉG AŠ LĶKNARDRĮP ER ALVARLEGT BROT GEGN LÖGMĮLI GUŠS žar sem žaš er vķsvitandi og sišferšilega óréttmętt drįp į mannlegri persónu…. Kringumstęšur valda žvķ hvort lķknardrįp feli ķ sér ódęšisverk sem sé hlišstętt sjįlfsvķgi eša morši.”

“Eitt sem einkennir sérstaklega įrįsir į mannlegt lķf ķ dag…er sś įrįtta aš krefjast lögmętrar réttlętingar į žeim eins og um vęri aš ręša réttindi sem rķkiš…yrši aš višurkenna aš borgararnir ęttu.” Pįfi bendir ennfremur į: “Lög sem heimila beint drįp į saklausri mannlegri veru meš fóstureyšingum eša lķknardrįpi ganga ķ berhögg viš hinn frišhelga rétt til lķfs sem hverjum einstaklingi ber” og ganga žau “algjörlega” gegn einstaklingnum sem og almannaheill. “Žaš leišir af sér aš žau borgaralegu lög sem heimila fóstureyšingar og lķknardrįp eru fyrir žį stašreynd ekki lengur sönn, sišferšilega bindandi borgaraleg lög.”

“Žaš er aldrei lögmętt aš hlķta žeim eša aš “taka žįtt ķ įróšursherferš ķ žeim tilgangi aš koma slķkum lögum į eša greiša žeim atkvęši”.” Jóhannes Pįll pįfi vķsar til “glępa gegn mannkyni” sem framdir hafa veriš į žessari öld og spyr: “En myndu žessir glępir hętta aš vera glępir sem framdir voru af samviskulausum haršstjórum viš žaš aš hljóta löggildingu almenningsįlitsins?”

IV. KAFLI: ŽAŠ HAFIŠ ŽÉR GJÖRT MÉR

Til nżrrar menningar mannlegs lķfs

Ķ žessum kafla segir aš śtgįfa heimsbréfsins sé til žjónustu viš lķfiš “sem er “rétt” kirkjuleg įbyrgš. Viš biskuparnir erum fyrstir kallašir til linnulausrar predikunar um gušspjall lķfsins. Okkur er jafnframt falin sś įbyrgš aš tryggja aš kenningunni, sem enn į nż er sett fram ķ žessu heimsbréfi, sé komiš samviskusamlega į framfęri, heilli og óspilltri. Viš veršum aš nota višeigandi ašferšir til aš verja hina trśušu gegn öllum kenningum sem eru andstęšar henni.… Viš megum ekki óttast fjandsamleg višbrögš eša óvinsęldir og viš veršum aš hafna sérhverri mįlamišlun eša óljósri tślkun sem gęti gert okkur sįtta viš hugsunarhįtt heimsins.” Žaš eru ekki einungis biskupar sem eru kallašir til aš lįta hiš nżja ljós gušspjalls lķfsins brjótast fram, heldur einnig kennarar, trśfręšingar og gušfręšingar. Sérstaklega er vikiš aš kennurum, sjįlfbošališum, spķtölum, žjónustustofnunum og mišstöšvum til verndar lķfinu og opinberum starfsmönnum og žeim skyldum sem į žeim hvķlir. “Sérstök įbyrgš fylgir žeim sem starfa viš heilsuvernd: lęknum, lyfjafręšingum, hjśkrunarfręšingum, sjśkrahśsprestum, körlum og konum ķ trśarreglum, stjórnendum og sjįlfbošališum.”

Um fólksfjölgunina ķ heiminum segir hinn heilagi fašir: “Į opinberum yfirvöldum hvķlir aš sjįlfsögšu sś įbyrgš aš “hafa įhrif į lżšfręšilega žróun ķ löndum sķnum"." En žau “geta ekki tekiš ķ žjónustu sķna ašferšir sem virša ekki grundvallarmannréttindi…. Žaš er žvķ sišferšilega óvišunandi aš žaš sé hvatt til žess, hvaš žį aš žaš sé knśiš į um aš farnar séu leišir getnašarvarna, ófrjósemisašgerša og fóstureyšinga til aš stjórna fęšingum."

Hver og einn “veršur aš hafa hugrekki til aš hefja nżjan lķfsstķl…sem byggist į réttu gildismati: aš žaš “aš vera" hafi forgang fram yfir žaš “aš eiga", aš persónan hafi forgang fram yfir hlutinn…Ķ žessari herhvöt til barįttu fyrir nżrri menningu lķfsins mį enginn vera afskiptur: hver og einn hefur mikilvęgu hlutverki aš gegna." Jóhannes Pįll pįfi bendir į aš fjölskyldan hafi afdrįttarlausri įbyrgš aš gegna innan raša žeirra sem styšji lķfiš. Fjölskyldan er “sannarlegur grišastašur lķfs" og hlutverk hennar viš aš “byggja upp menningu lķfsins er ótvķrętt og ómetanlegt…. Žaš er umfram allt viš uppeldi barnanna sem fjölskyldur uppfylla köllun sķna aš boša gušspjall lķfsins.”

Jóhannesi Pįli pįfa er tķšrętt um samstöšuna innan fjölskyldunnar og segir aš hana “žurfi einnig aš rękja meš žįtttöku ķ félagslegu og pólitķsku starfi.” Žar sem verkefni fjölskyldunnar “aš žjóna lķfinu veršur sķfellt erfišara og vandasamara…verša sveitarfélög og rķki aš tryggja allan žann stušning, žar meš talinn efnahagslegan stušning, sem fjölskyldur žurfa į aš halda til aš žęr geti tekist į viš vandamįl sķn meš sönnum mannlegum hętti.”

Pįfi ręšir um konur og segir aš meš hugsun sinni og athöfnum skipi žęr einstaka og ótvķręša stöšu. “Konur lęra fyrst og kenna sķšan öšrum aš sönn mannleg samskipti felast ķ žvķ aš taka annarri persónu opnum örmum…. Žetta er žaš grundvallaratriši sem kirkjan og mannkyniš leitar eftir hjį konum. Og žaš er ómetanleg forsenda žess aš sönn menningarbreyting eigi sér staš.”

Hann įvarpar sérstaklega žęr konur sem hafa fariš ķ fóstureyšingu og segir pįfi aš kirkjan “efar žaš ekki aš ķ mörgum tilfellum hafi žaš veriš įkvöršun sem hafi veriš sįrsaukafull og valdiš ykkur andlegu įfalli. Sįriš ķ hjarta ykkar er jafnvel ekki enn gróiš. En lįtiš ekki bugast žó aš sjįlfsögšu hafi žaš sem geršist veriš og sé hręšilegur atburšur. Glatiš ekki voninni…leitiš veg išrunar meš aušmżkt og trśnaši ef žiš hafiš ekki žegar gert svo.”

Ķ ljósi žess aš žörf er į aš halda į lofti, lifa og samfagna gušspjalli lķfsins segir Jóhannes Pįll II pįfi aš hann fari aš rįšum žings kardķnįlanna įriš 1991 og “geri ég žaš aš tillögu minni aš dagur lķfsins verši haldinn hįtķšlegur įr hvert ķ öllum löndum eins og sum biskuparįšstefnur hafa žegar gert…. Meginmarkmiš hans ętti aš vera aš ķ samvisku einstaklingsins, ķ fjölskyldum, ķ kirkjunni og ķ borgaralegu samfélagi aukist skilningur į merkingu og gildi mannlegs lķfs į sérhverju stigi žess og viš sérhverjar ašstęšur žess.”

Byggt į fréttabréfi Upplżsingažjónustu Vatķkansins -- VIS 950330 (2700)


KYNNING Į HEIMSBRÉFINU EVANGELIUM VITAE

Kardķnįlarnir Joseph Ratzinger, Alfonso Lopez Trujillo og Fiorenzo Angelini įsamt Dionigi Tettamanzi erkibiskupi og Elio Sgreccia biskupi kynntu heimsbréfiš “Evangelium vitae” ķ fréttamišstöš Pįfagaršs žann 30. mars 1995.

Lopez Trujillo kardķnįli vķsaši ķ mįli sķnu ķ I. og II. kafla og sagši žį “lżsa sérstökum samstarfsstyrk kirkjunnar, kirkju sem skynjar vel köllun sķna aš verja manninn -- ķmynd Gušs -- og žęr skyldur sķnar aš verja allt mannkyniš gegn žessum ógnarmiklu hęttum.”

Evangelium vitae” er ķ senn sannfęrandi og afgerandi vörn fyrir žį sem eru snaušastir og varnarlausastir, saklausastir og mest veikburša: ófędd börn og hinir fįtęku og žurfandi…. Žau gęši sem hinir mįttugu hafa af gnęgš leiša ekki til samstöšu heldur til samsęris gegn lķfinu.”

“Fórnarlömb žessara óréttlįtu laga (sem eru ķ sannleika sagt žjófnašur, eins og heilagur Įgśstķnus sagši) eru ófędd börn, hinir sjśku, hinir öldrušu -- auškenndir hópar -- og einnig sį mikli fjöldi sem ašgeršir ķ fólksfjölgunarmįlum hafa dęmt til fįtęktar. Hróp pįfa mun enn aš nżju hljóta žakklęti hinna fįtęku žessa heims, sem eru stašfastlega trśir menningu lķfsins.”

Kardķnįlinn bętti žvķ viš aš bréf pįfa “kemur einnig til varnar og styšur žį sem menning daušans ręšst gegn ķ žeim samfélögum, sem eru sjśk vegna djśprar sišferšiskreppu og brenglašrar hugtakanotkunar…. Mitt ķ žessari ringulreiš eru žeir sem reyna aš klęša hiš illa ķ bśning žess góša, segja villuna sanna og telja glępi réttlįta. Hinn heilagi fašir leggur sig allan fram viš aš hjįlpa fórnarlömbum žessa andlega harmleiks, bęši utan kirkjunnar og innan hennar.”

“Mašur tekur vel eftir žvķ,” bętti kardķnįlinn viš, “į hvern hįtt gjöf lķfsins er nįtengd fjölskyldunni, grišastaš lķfsins…. Sś skylda sem hvķlir į fjölskyldunni er sérstök og er hśn frumskylda; samfélagiš, rķkiš og žegnar žess verša aš styšja fjölskylduna.”

Hann lauk mįli sķnu meš žvķ aš leggja įherslu į aš heimsbréfiš “er ekki eingöngu ętlaš fjölskyldum heldur er žaš augljóslega ętlaš öllum žeim sem tengjast menningu lķfsins hollustuböndum: öllum žeim sem fara meš įbyrgš ķ kirkjunni, žeim sem trśa og žeim sem ekki trśa, sem og öllu žvķ kristna fólki sem er aš finna ķ hinu aušuga samkirkjulega starfi.”

Joseph Ratzinger kardķnįli sem er formašur stjórnardeildar trśarsetninga fjallaši um III. kaflann sem hann nefndi “kennisetningartexta žar sem pįfinn sżnir hvernig bošskapur trśarinnar vķsar safnašarhiršum veginn ķ sérhverri athöfn žeirra.”

Hann nefndi žrjś mikilvęg atriši sem meginžemu kaflans: Merkingu fimmta bošoršsins innan greina trśarbošskaparins, skżr forgangsverkefni pįfa ķ sišferšismįlum og hvernig sišferši reišir af ķ pólitķsku umhverfi.

Sķšan sagši hann: “Vitneskjan um heilagleika lķfsins sem okkur er gefin aš gjöf til aš fóstra af trśmennsku en ekki til aš fara meš af léttśš, tilheyrir ķ sannleika sagt sišferšisarfleifš mannkyns…. Sišferši trśarinnar og sišferši rökvķsinnar renna hér saman; trśin vekur einungis rökvķsina af svefni sķnum.”

Žegar segir “ekki” ķ bošoršinu “žś skalt ekki morš fremja,” sagši kardķnįlinn, “hefur žaš algert gildi og er afdrįttarlaust. Gegn žvķ heyrast andmęli: En hefur ekki kirkjan įvallt tališ leyfilega lögbundna vörn žótt hśn hafi ķ för meš sér dauša annars manns? Hśn er ekki į móti daušarefsingu. Hvaš į mašur aš halda žegar žessa undantekningu vantar? Meš slķkar spurningar ķ huga gerir pįfi žaš ljóst meš žremur bindandi yfirlżsingum hvaš “ekki” žżšir ķ žessu sambandi.”

Ratzinger kardķnįli gerši grein fyrir žessum žremur bindandi yfirlżsingum ķ stórum drįttum: nr. 57 žar sem pįfi “stašfestir aš beint drįp į saklausri mannlegri veru aš yfirlögšu rįši er įvallt alvarlegt sišferšisbrot”; nr. 62 žar sem hann “lżsir yfir aš bein fóstureyšing, žaš er, fóstureyšing sem er annašhvort markmiš eša leiš aš markmišinu, felur įvallt ķ sér alvarlegan sišferšisbrest” og nr. 65 žar sem hann “stašfestir aš lķknardrįp er alvarlegt brot gegn lögmįli Gušs žar sem žaš er vķsvitandi og sišferšilega óréttmętt drįp į mannlegri persónu.”

“Meš tilvķsun til fimmta bošoršsins, “žś skalt ekki morš fremja”,” hélt formašur stjórnardeildar trśarsetninga įfram, žį eru “tvö atriši gerš skżr ķ kennivaldsyfirlżsingu pįfa. Žaš fyrra varšar sišferšisverknaš eša öllu heldur sišlausan verknaš sem slķkan. BEINT drįp aš YFIRLÖGŠU RĮŠI er sišlaust. Žaš seinna varšar tilganginn: sį sem drepur SAKLAUSA mannlega veru er sekur…. Žessar skżringar į bošoršinu sem eru grundvallaratriši sżna aš gildi žess er algert og afdrįttarlaust.” Hvaš varšar fóstureyšingar segir Ratzinger kardķnįli: “Enginn getur dregiš ķ efa aš ófętt barn sé ķ flokki žeirra saklausu.” Viš žeirri spurningu hvort žaš sé “mögulegt aš skilgreina žaš alveg frį upphafi sem mannlega veru ķ fullri merkingu žess oršs,” vitnar hann ķ orš hins heilaga föšur ķ nr. 60. Žar segir: “Frį žeim tķma žegar eggiš frjóvgast hefur lķf hafist sem er hvorki föšurins né móšurinnar.” Hann sagši aš hér ętti einnig viš “önnur röksemd heimsbréfsins žar sem pįfi bindur enda į żmsar vangaveltur meš eftirfarandi athugasemd sem veršur ekki hrakin: “Einungis sį möguleiki aš hér gęti veriš um aš ręša mannlega persónu myndi nęgja til aš réttlęta algjört og skżrt bann viš hverri žeirri ašgerš sem hefur žann tilgang aš drepa mannlegt fóstur”.”

Kardķnįlinn fjallaši um lķknardrįp og sagši aš żtrasta lęknishjįlp til handa sjśklingi vęri “ķ raun og veru ekki sišferšilega bindandi” eins og heimsbréfiš stašfestir. Hann sagši: “Hins vegar er žaš algjörlega ašskiliš žvķ aš hafna żtrustu lęknishjįlp, og śt ķ hött, aš įkvarša sjįlfur stund daušans, annaš hvort meš sjįlfsvķgi -- sem ķ dag er oft ķ formi ašstošar til sjįlfsvķgs -- eša einfaldlega meš manndrįpi.”

Ratzinger kardķnįli sneri sér sķšan aš žrišja hluta III. kaflans, “žaš er spurningunni: Hvaša afleišingar hefur allt žetta fyrir réttarrķkiš og lögréttingu?” Eftir aš hafa vitnaš ķ heimsbréfiš žar sem segir: “Gildi lżšręšis stendur og fellur meš žeim gildum sem žaš beitir sér fyrir og heldur į lofti,” segir hann: “Lög sem stangast į viš megin sišferšisgildi fela ekki ķ sér réttlęti heldur skapa žau óréttlęti: žau bera engin einkenni laga.”

Aš lokum sagši Joseph Ratzinger kardķnįli: “Ķ žessu heimsbréfi hefur pįfi sżnt žaš aš hann er mikilsveršur kennari, ekki einvöršungu kennari kristninnar heldur alls mannkyns į stundu žegar naušsyn er į nżju sišferšisafli til aš stemma stigu viš vaxandi öldu ofbeldis og śrręšaleysis…. Textinn kemst til skila fyrir mikilvęgi innihaldsins, dżpt žess og mannlega vķdd.”

Fiorenzo Angelini kardķnįli fjallaši um IV. kaflann (“Til nżrrar menningar mannlegs lķfs”) og ręddi um žęr afleišingar sem kennireglur og leišbeiningar hirša Drottins hefšu į daglegt lķf. Hann vķsaši sérstaklega til įbyrgšar į žessu sviši bęši žeirra sem vinna aš heilsugęslu og žeirra sem vinna löggjafarstörf.

Hann vitnaši ķ texta heimsbréfsins sem fjallar um žį sem starfa aš heilsugęslu og sagši: “Ķ nśtķmasamfélagi og menningu “žar sem bęši vķsindi og lęknisfręši eiga žaš į hęttu aš glata upprunalegri sišferšisskilgreiningu sinni, gętu žeir stundum fundiš til mikillar freistingar aš taka sér vald yfir lķfi og dauša”. Žetta gengur ekki ašeins žvert gegn gušspjalli kristinna manna heldur einnig gegn sjįlfum Hippokratesareišinum sem skyldar mannlega skynsemi aš verja lķfiš og hlynna aš žvķ.”

Kardķnįlinn vķsaši til réttrar skyldu til aš andmęla af samviskuįstęšum. “Umfram allt er žetta skylda kažólsks heilsugęslufólks…hvar og hvenęr sem er, jafnvel žótt ekki sé gert rįš fyrir žvķ ķ lögum. Žessi skylda snertir ekki einungis lękna heldur alla žį sem vinna viš heilsugęslu og žį sérstaklega lyfjafręšinga, fęšingarlękna, félagsrįšgjafa og alla žį sem ašstoša žegar fóstureyšing er umbešin…. Andmęli af samviskuįstęšum fela ekki einungis ķ sér skuldbindingu viškomandi aš gera ekkert sem strķšir gegn lķfinu heldur einnig aš verja žaš.”

Hvaš varšar hlutverk stjórnvalda og sérstaklega žeirra sem starfa aš löggjafarmįlum viš aš virša lķfiš og fylgja eftir heimsbréfinu lagši hann įherslu į aš “ķ žvķ tilfelli aš lög séu aš efni óréttlįt, eins og žau lög eru sem heimila fóstureyšingu og lķknardrįp, er žaš aldrei lögmętt aš hlķta žeim eša aš “taka žįtt ķ įróšursherferš ķ žeim tilgangi aš koma slķkum lögum į eša greiša žeim atkvęši”.”

Aš lokum sagši Fiorenzo Angelini kardķnįli: “Žaš sem heimsbréfiš bżšur okkur aš gera gengur fram yfir žaš sem žaš bannar. Sé sagt “gjöriš ekki” segir ekki sjaldnar “gjöriš žaš” til styrktar lķfinu.”

Byggt į fréttabréfi Upplżsingažjónustu Vatķkansins -- VIS 950330 (1450)

Ķslensk žżšing © Reynir K. Gušmundsson 1995